jergovic

People gather on June 1, 2016 in Zagreb to protest against pressures of Church-backed political groups on a national expert team tasked with implementing a comprehensive curricular reform.
The protest, held at main Square of Ban Jelacic, was called by a civil society initiative “Croatia can do better” that demanded the politicians to stay aside from the reform and let experts to do their job without political interference. / AFP PHOTO / STR

Foto: AFP

Čedo Prodanović pušta sofisticirani jazz, Emil Tedeschi vrti electro-pop, dok vas Boris Jokić zabavlja indie uspješnicama. Zvuči kao “Hrvatska koja mora bolje”? Nažalost, ne. Morat ćemo pripustiti koji disonantni ton.

Malen je to korak za obrazovnu reformu, ali velik za radijsku produkciju: točno na treći rođendan stanice Yammat FM Boris Jokić imenovan je službenim “voditeljem glazbenog kurikuluma” popularnog zagrebačkog radija. Imenovanje, doduše, znači samo da će Jokić dva puta tjedno puštati muziku po svome izboru, ali zato ćemo tada, obećao je, slušati “samo najbolju glazbu”: pjesme koje su “vezivno tkivo moderne Hrvatske otvorene svijetu, društva koje gleda naprijed i vodi računa o vlastitoj budućnosti i budućnosti svoje djece”.

Jokićev izbor glazbe, ukratko, logičan je kao i Yammatov izbor Jokića: ondje su se, uostalom, još od početka emitiranja opredijelili za angažman uglednih faca iz tzv. javnog života, pa odvjetnik Čedo Prodanović u svojoj “Glazbenoj kancelariji” već neko vrijeme vrti sofisticirani jazz, dok poduzetnik Emil Tedeschi a.k.a. DJ SMS Deutsch lista fonoteku ambicioznijeg elektro-popa. U takvu će se programsku shemu buduće plejliste bivšeg voditelja kurikularne reforme uklopiti podjednako elegantno kao što se promocija poduzetničkih vrijednosti svojedobno uklopila u njegov nacrt reformiranog kurikuluma: kako god obrnemo, stvar odlično funkcionira, jer Yammat dobiva još jednog poznatog DJ-amatera, Jokić poligon za ležernu promociju liberalnih ideja, a urbana publika iz zagrebačkog centra – koja sluša “samo najbolju glazbu” dok samouvjereno “gleda naprijed” – modernu muziku po vlastitom ukusu.

Iz perfektne jednadžbe strši samo jedna nepoznanica: ona nesretna kurikularna reforma, politički silovana toliko dugo da više nitko ne zna što će s njom na kraju biti, a sada je, evo, svedena na zgodnu reklamnu dosjetku, šaljivo ime za muzičku emisiju, novi trend za radijski brend. Zato bi, možda, vrijedilo poći baš od nje: barem ako želimo vidjeti kako jedna naizgled idealna promotivna jednadžba naposljetku daje porazne rezultate.

Silovana reforma

Zamisao sustavne reforme nacionalnog kurikuluma pod vodstvom Jokića i njegovog tima napuštena je, sjećamo se, pod izravnim pritiscima “domoljubne” vlade Tihomira Oreškovića, Tomislava Karamarka i njihovih konzervativnih koalicijskih privjesaka prije nešto manje od dvije godine. Jokić pritiscima nije želio popustiti, dosljedno je podnio ostavku, a prosvjedi za nastavak reforme izveli su zatim na ulice desetke hiljada demonstranata: masu kakvu nisu okupile ni ploče s ustaškim pozdravom, niti one s ćirilicom, ni mnogobrojni otkazi, niti haški dokazi, ni prijetnje avetima komunizma, niti kriza kapitalizma.

Taj golemi mobilizacijski potencijal, međutim, brzo se raspršio: preostalo je tek pregršt sitnih političkih žetona za usputno mešetarenje. Pa će, recimo, Nenad Bakić – filantrop, poduzetnik i medijski miljenik – svoj streloviti uspon do pozicije posebnog savjetnika Predsjednice Republike za obrazovne politike započeti nahrupivši u osnovne škole okružen armijom micro:bit robotića baš kroz institucionalnu rupu otvorenu propašću kurikularne reforme. Ili će – evo nešto dalekosežnijeg primjera – liberalni HNS svoj “neprincipijelni”, interesni koalicijski aranžman s HDZ-om u aktualnoj desničarskoj vladi nemušto pravdati navodnom brigom za provođenje reforme obrazovanja.

Pokraj tako krupnih igrača, marketinško angažiranje dopadljivog Jokića na treću obljetnicu pokretanja jednog “naprednog” radija moglo bi se činiti kao zanemariva sitnica: moglo bi, kada treća obljetnica ujedno ne bi bila i dobra prilika da rekapituliramo javnu ulogu Yammata u domaćem medijskom prostoru.

Neobične predodžbe javnog interesa

Najurbanija zagrebačka stanica radijsku je koncesiju – koja nije ništa drugo nego naše zajedničko, javno dobro – dobila na natječaju nadležnog Vijeća za elektroničke medije u jesen 2014. godine, potpomognuta otvorenom podrškom utjecajnih poduzetnika. Glavni rival tada joj je bio neprofitni Radio 808, oboružan višegodišnjim iskustvom internetskog emitiranja i razrađenim programom community radija: frekvenciju je želio otvoriti manjinskim skupinama, civilnodruštvenim organizacijama i građanskim inicijativama. “Ideja Radija 808 bila je da njegov program zaživi kao zagrebačka agora”, tumačila je promotorica projekta Jelena Berković, “koja slušateljima i slušateljicama, posebno mladima i zainteresiranim zajednicama, nudi iskustvo kolektiva i solidarnosti”.

Ali nije bilo dovoljno: između neprofitne 808-ice vođene aktivističkim idealom i komercijalnog Yammata guranog poduzetničkim kapitalom Vijeće za elektroničke medije odabralo je predvidljiviju opciju, pa je Berkovićki preostalo tek da rezignirano zaključi kako “Vijeće podsjeća na Državno izborno povjerenstvo: Sabor njegove članove imenuje uglavnom na temelju međustranačkih dogovora i kvota, rade izvan fokusa javnosti i postaju vidljivi tek povremeno, kad eksplodira kakva afera s kojom se nisu sposobni nositi na primjeren način”. Ništa što već nismo znali, uostalom.

Jer da je Vijeće barem malo bliže fokusu javnosti, ta bi javnost, recimo, odavno bila svjesna kako već godinama kroz tzv. Fond za pluralizam medija Vijeće uzima 3 posto sredstava HRT-ove pristojbe – nekih 30-ak milijuna kuna godišnje – pa ih upumpava u proračune lokalnih komercijalnih medija, uz mrvice koje usput dobacuje onima neprofitnima. Drugim riječima: javna sredstva prebacuju se na račune radija i televizija u vlasništvu lokalnih moćnika, koji programe uglavnom kroje kombinirajući jeftinu zabavu i politički trash – red tamburice, red “Bujice” – što je jedinstven primjer u Evropi: svi usporedivi fondovi u ostalim zemljama Unije namijenjeni su isključivo neprofitnim medijima, onima koji se ne vode komercijalnim interesima, nego svu svoju zaradu ulažu natrag u medijsku proizvodnju, stvarajući program po mjeri cjelokupne zajednice, a ne profita ekskluzivnog vlasnika.

Odraz iz retrovizora

Ukoliko Vijeće svoju političku ulogu doživljava tako da mimo kompletne evropske praske spokojno transferira javna sredstva na privatne račune, onda naravno nema ničeg čudnog u tome što koncesiju na javno dobro prepušta jednom komercijalnom radiju; ukoliko se komercijalni medijski interesi štite na ključnoj institucionalnoj adresi, onda su emisije rezervirane za Čedu Prodanovića i Emila Tedeschija sasvim logična posljedica takvih politika. Umjesto “zagrebačke agore” i prostora rasprave zato smo dobili privatne muzičke zabave, umjesto “iskustva kolektiva i solidarnosti” uvid u glazbene preferencije lokalnih pobjednika tranzicije.

U takvu programsku shemu nova emisija Borisa Jokića uklapa se, rekli smo, elegantno: ali ne samo zato što je u svome prijedlogu kurikularne reforme i sam rado promovirao poduzetničke vrline, nego stoga što je njegova reforma imala neke osobine posve atipične za ovdašnje javne politike. Ona je, naime, nastajala “odozdo”, kroz suradnju s učiteljicama i učiteljima, nastavnicama i nastavnicima, profesoricama i profesorima iz guste mreže hrvatskih škola, čiji su prijedlozi ozbiljno saslušani, uvažavani i ugrađivani u nacrt finalnog prijedloga. A kada se od reforme pod političkim pritiscima odustalo, od čitavog tog dugotrajnog, mukotrpnog terenskog rada malo što je preostalo.

I zato je, u ironičnom obratu, abortirana kurikularna reforma svoje pravo mjesto pronašla baš na Yammatu: pronašla ga je, svedena na usputnu reklamnu dosjetku, upravo na radiju izraslom iz političke eliminacije 808-ice, stanice koja je htjela otvoriti frekvenciju građanskim inicijativama, društvenom angažmanu i glasovima “odozdo”. I zato ona naizgled besprijekorna jednadžba s početka teksta na kraju, evo, daje porazan rezultat: dok slušamo DJ-e Prodanovića, Tedeschija i Jokića, dok slušamo sav taj nordijski jazz, Kraftwerk i R.E.M. – redom sjajnu muziku probranu prema ukusu “društva koje gleda naprijed” – teško je, ipak, zanemariti odraz iz retrovizora. Teško je, između skladnih tonova, ne čuti disonantni soundtrack neopozivog poraza naših obrazovnih i medijskih politika.

bilten

Kada su glumca Danijela Ljuboju u kampanji za novog ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih podržale kolege, kritičar Jutarnjeg Tomislav Čadež posprdno mu je nalijepio etiketu ‘samoupravljača‘, a sada, kada gradonačelnik Milan Bandić pokušava po partijskoj liniji na istom mjestu ostaviti svoju kandidatkinju, ‘socijalističkog mentaliteta‘ najednom više nema

Samoupravljanje

Drama u Zagrebačkom kazalištu mladih! Zastupnici Gradske skupštine idućeg četvrtka odlučuju o novom ravnatelju ZKM-a i čeka ih ozbiljna dilema. ZKM-ovo Kazališno vijeće – stručno tijelo komponirano od predstavnika ansambla i gradskih vlasti – preporučilo im je da umjesto programa dosadašnje ravnateljice Snježane Abramović Milković izaberu onaj glumca Danijela Ljuboje. Gradonačelnik Milan Bandić – komponiran od samoga sebe i koruptivne mreže kojom se okružuje – preporučio im je, međutim, da preporuku Vijeća zanemare. Poslušaju li ga zastupnici, natječaj se poništava, a Snježana Abramović ostaje v.d. ravnateljice do raspisivanja novoga: tada se, pretpostavljamo, cijela igra ponavlja. Ovakvo proceduralno pripetavanje nije niti korisno niti uobičajeno, ali je – pogledamo li profile dvoje kandidata – zapravo sasvim očekivano. Snježanu Abramović, naime, u ‘Neprijateljskoj propagandi‘ pamtimo kao bivšu kandidatkinju s Bandićeve izborne liste, kojoj je prije četiri godine povjeren ZKM tako što su službeni kriteriji za ravnateljsku poziciju preko noći prilagođeni njenim kvalifikacijama; pamtimo je još i kao ravnateljicu koja je ostvarila Bandićevu želju za pripajanjem Zagrebačkog plesnog centra ZKM-u, a kada se plesna zajednica pobunila, cenzurirala je njihov istup na vlastitoj pozornici. Ljuboji, s druge strane, osim pozitivnog mišljenja nadležnog stručnog Vijeća, upisujemo prijedlog programa otvorenog suvremenim tekstovima i temama, ali i 20-godišnje iskustvo igranja u matičnom kazalištu iz kojega je proizišla formalna potpora većeg dijela ansambla. S jedne strane, ukratko, politička podrška s vrha; s druge podrška onih kojima je kazalište svrha.

Problemi na koje Ljuboja pritom nailazi postaju jasniji pogledamo li kako dvoje protukandidata, mimo opskurnih kulturnih rubrika poput naše, portretira visokokvalificirani medijski mainstream. Abramović ondje uglavnom figurira kao uspješna poduzetnica, menadžerica pod čijom su upravom popunjene i dvorane i vitrine s nagradama prestižnih festivala. Za Ljuboju se pak, zbog potpore vlastitih kolega i ljudi iz struke, prikačila posprdna etiketa ‘samoupravljača‘. Zalijepio mu je, onako usput, na stranicama Jutarnjeg lista kazališni kritičar Tomislav Čadež, detektiravši u izboru Vijeća dublje, strukturne probleme: ‘Desetljećima pišem o socijalističkom mentalitetu kao prevladavajućem u našim komunalnim, županijskim i državnim kazalištima‘, započeo je potresnu ispovijest veteran koji se protiv socijalizma hrabro bori sve otkako socijalizma više nema, pa onda predstavio Danijela Ljuboju kao prototip tog ‘socijalističkog mentaliteta‘, utjelovljenje mentalne uravnilovke, glumca čija je ‘karijera poznata dublje jedino stručnjacima‘, koji je glumio sporedne uloge po TV-sapunicama i koji ‘nikada ništa nije vodio.‘ Ali ga je, eto, ‘skupina frendova zaposlenika‘ naumila pretvoriti u direktorsku lutku na koncu, a presudnu je ulogu pritom odigrao dramaturg Goran Sergej Pristaš. Taj predstavnik gradske vlasti u Kazališnom vijeću, pristigao iz kvote ‘krajnje ljevice‘, Ljuboji je dao ‘odlučnu potporu‘ i tako ‘uveo samoupravljanje‘ u ZKM. Kakvo je to samoupravljanje ako ga u kazalište uvodi netko tko u tom kazalištu ne radi, zbog čega je Pristaševa potpora bila ‘odlučna‘ ako je peteročlano Vijeće Ljuboji dalo četiri glasa, kako je Ljubojina karijera poznata ‘jedino stručnjacima‘ ako je glumio u gledanim sapunicama, zašto je ta karijera uopće važna kad ga ionako eliminira činjenica da ‘nikada ništa nije vodio‘, zbog čega je važno je li ikada išta vodio ako znamo da ni najuspješnija skorija ZKM-ova ravnateljica Dubravka Vrgoč prethodno nije imala upravljačkog iskustva, zašto je podrška kolega problem, a ne pohvala: ništa od svega toga nismo, nažalost, uspjeli doznati do kraja Čadežovog teksta. Da se kritičar Jutarnjeg po svojim člancima učestalo sapliće o elementarne logičke prepreke odavno, uostalom, nije vijest: vijest je, međutim, da mu Bandićevo samovoljno, ničim argumentirano suprotstavljanje stručnoj odluci Kazališnog vijeća u međuvremenu nije baš nimalo zasmetalo. Nezgodna je, eto, stvar taj ‘socijalistički mentalitet‘: nekad ga vidiš ondje gdje radni kolektiv želi podržati kolegu kojeg dobro poznaje i kome vjeruje, a ne vidiš ga tamo gdje se odluke donose po partijskoj liniji, bez suvišnih zašto, postavljanjem imena sa stranačkih lista, uz prigodno prilagođavanje stručnih kriterija… Ali nema veze: etiketa je zalijepljena i sada Ljuboji s njom valja pred Gradsku skupštinu. A tamo će, rekosmo, ovoga četvrtka zastupnici imati ozbiljnih dilema. Što se ‘Neprijateljske propagande‘ tiče, većih dvojbi nema: bolje ravnatelj samoupravljač, nego ravnateljica na daljinski upravljač.

Višak distopije

Pod parolom ‘Sluškinje ustaju!‘ centrom Zagreba prošle je subote marširala povorka žena odjevenih u prepoznatljive odore iz serije ‘Sluškinjina priča‘, zahtijevajući ratifikaciju Istanbulske konvencije: mi poraznu okolnost da se zbog nečeg takvog još uvijek mora prosvjedovati sebično koristimo da upozorimo na zanimljiv esej pisca i kritičara Bradyja Gerbera ‘Distopija na rasprodaji: Kako je komercijalizirani žanr izgubio oštricu‘, objavljen na portalu Literary Hub. Gerber, kao i zagrebačke prosvjednice, kreće od Margaret Atwood i ‘Sluškinjine priče‘: kada je Huluova ekranizacija njenog romana iz 1985. krajem prošle godine osvojila hrpicu Emmyja – uključujući i onoga za najbolju seriju – autorica je iskoristila priliku da novinarima obeća skore nastavke, na kojima upravo radi. ‘Njena najava druge sezone nije bila ono što sam očekivao‘, povjerava razočarani Gerber. ‘U svojoj aroganciji – ili naivnosti – mislio sam da će nas Atwood, koja je izmaštala tu zastrašujuću, a opet plauzibilnu budućnost, zapravo pozvati na akciju, reći mi što mogu učiniti kako bih spriječio da njezina vizija ne postane stvarnost.‘ Krećući od vlastitog razočarenja, Gerber zatim lista relativno kratku, ali bogatu tradiciju distopijskog žanra pa dolazi do sumornog prezenta: ‘Nekada ambiciozan medij društvene i političke kritike, distopija se pretvorila u poštapalicu koja može biti prikačena za skoro sve što pokušava djelovati angažirano. Sama riječ nije postala posve besmislena – još uvijek priziva izvjesnu strepnju, još uvijek nastaje sjajna distopijska umjetnost. Ali ima je previše. Ionako već znamo da postoje nebrojeni razlozi za strah, da nitko tko djeluje sam ne može promijeniti budućnost. Preplavljeni smo distopijom…‘ Esej završava pozivom na konkretnu političku akciju i angažman, ma koliko oni bili teži i izazovniji od uživanja u hiperprodukciji distopijske fikcije, a mi smo nešto skloniji oprostiti Attwood ono promotivno iskliznuće na dodjeli Emmyja. U nedavnom intervjuu ‘Guardianu‘ je, naime, otkrila kako na uspjehu prošlogodišnje serije nije zaradila baš ništa: još početkom 90-ih prodala je prava na roman MGM-u, jer tada, kaže, nije bila u poziciji da pregovara. Bizaran obrat: visoki profiti od najpopularnije feminističke pripovijesti današnjice idu, dakle, kompaniji koju su osnovali moćni holivudski muškarci, a i danas u njenoj upravi sjede postariji, bogatiji i – naravno – mahom muški menadžeri.

Neprijateljska arhitektura

U nečemu se ipak posve slažemo s Bradyjem Gerberom: preplavljeni smo distopijom. I ne treba je tražiti samo recentnoj fikciji: ima je, sasvim dovoljno, u suvremenoj arhitekturi. Ovih dana podsjetio je na to britanski umjetnik Stuart Semple, inače rado viđen gost ove rubrike: pamtimo ga po rijetko duhovitoj akciji iz 2016., kada je – isprovociran odlukom poznatijeg i bogatijeg kolege Anisha Kapoora da kupi ekskluzivna prava na Vantablack, tek sintetiziranu ‘najcrnju crnu‘ boju na svijetu, kako je osim njega ne bi mogao koristiti nitko – prvo lansirao vlastitu ‘najružičastiju ružičastu‘, a zatim i ‘najšljokičastiju šljokičastu‘, boje koje su pravno smjeli koristiti baš svi osim, jasno, Kapoora. Sada se Semple bavi tzv. neprijateljskom arhitekturom, primjerima građevina, stubišta ili klupica u parkovima dizajniranih tako da im ne mogu pristupiti niti se na njima mogu odmoriti oni najugroženiji: siromašni, prosjaci, beskućnici. ‘Neprijateljski dizajn je dizajn usmjeren protiv čovječanstva. Osmišljen je tako da isključi, ozlijedi ili na bilo koji način ograniči slobodu ljudskih bića. Najčešće, cilj mu je ukloniti određene dijelove zajednice iz javnog prostora‘, stoji na novopokrenutoj Sempleovoj stranici Hostiledesigne.org, na koju svi – pa čak i Anish Kapoor – mogu uploadati fotografije primjeraka neprijateljske arhitekture iz vlastitih gradova.

Ranije ovog mjeseca je State Department u povijesnom muzeju američkog ministarstva vanjskih poslova otvorio izložbu posvećenu “jazz diplomaciji” Sjedinjenih Država tijekom Hladnog rata. Na dan otvaranja izložbe je s novinarima i Heather Nauert, glasnogovornicom State Departmenta, razgovarala predstavnica muzeja dr. Alison Mann.

“Imamo novu izložbu koja je postavljena upravo sada i koja je posvećena “jazz diplomaciji“, ali i brojnim afroameričkim glazbenicima koji su sudjelovali u tim diplomatskim naporima tijekom Hladnog rata”, rekla je Alison Mann.

“Sudionici “jazz diplomacije” su slani u zemlje sovjetskog bloka i vodili kampanju promicanja jazza, što je bio jedan kao načina suprotstavljanja sovjetskoj propagandi”, dodala je dr. Alison Mann.

Postav posvećen “jazz diplomaciji” bit će u muzeju dva mjeseca, dodala je, a izložba je otvorena 13. veljače.

Da završimo članak ovdje, što bi rekla većina? Ništa. Obična glupost koja nije vrijedna pozornosti. No, pogledajmo malo bolje, posebno iz sovjetske perspektive, ali ne samo. Ispostavlja se da je “sovjetski idiotizam” zapravo bio obrana od klopke koju je postavio Zapad. Ovo nije bila nikakva kulturna razmjena, što danas priznaje i dr. Alison Mann, nego pomno razrađeni “plan suzbijanja sovjetske propagande”.

“Napredni” i “prosvijetljeni” dio društva se uvijek smijao uvjeravanjima “komunističkih glupana” i današnjih “tvrdolinijaša” i “konzervativaca” da su Sjedinjene Države koristile jazz, boogie-woogie, rock i drugu popularnu glazbu kao ideološko oružje. Ovom arsenalu  treba dodati i brojna “remek djela” Hollywooda, ali to nije tema.

No, sada se pametni, za razliku od “prosvijetljenih”, posljednji smiju, jer su i same SAD priznale da se jazz koristio kao antisovjetsko oružje, što je bila stvarno lukava zamka američkih stratega. I govorimo samo o jazzu, ne o drugim vrstama popularne glazbe koja je penetrirala u “komunističku tvrđavu” i njene saveznike ranije, a kasnije se kroz zapadnu po-kulturu utjecalo na mlade “prosvijetljene” ljude diljem svijeta.

“Glupi” sovjetski vrh je govorio: “Danas slušate i igrate jazz, a sutra ćete prodati domovinu”

Izraz “danas slušate i igrate jazz, a sutra ćete prodati domovinu” se još i danas spominje kao nenadmašni primjer idiotluka sovjetskih ideoloških državnih tijela.

No, danas State Department i dr. Alison Mann, 30 godina nakon kraja prvog Hladnog rata i četiri godine nakon novog oštrog zahlađenja odnosa između Zapada i Rusije, priznaju i hvale se da je jazz bio jedan od alata suočavanja dva suprotstavljena bloka.

“Sudionici jazz diplomacije su slani u zemlje sovjetskog bloka. Kampanja je bila promicati jazz kao način suprotstavljanja sovjetskoj propagandi”, podsjetimo još jednom na riječi dr. Mann.

U “jazz diplomaciji” su sudjelovali brojni popularni glazbenici, poput Louisa Armstronga, ali ona nije bila usmjerena samo protiv Sovjetskog Saveza, nego i drugih zemalja koje su birale između kapitalističkog i komunističkog sustava.

FOTO – Dio postava muzeja u Washingtonu / Louis Armstrong u Egiptu 1961.

Najveći trik vraga je uvjeriti vas da ne postoji, a State Department nije samo uspješno primijenio, već vrlo kreativno razvio ovu prijevaru. No, tada su verziju da je zapadna pop-kultura usmjerena protiv “sovjetske propagande” ne samo opovrgavali, nego smatrali za nešto smiješno i glupo, kao vjerovati u vanzemaljce ili da je Zemlja ravna ploča.

“Špijunski kamen” u Rusiji bio je pravi

Slično tome,  prije 12 godina su ruski liberali ismijavali tvrdnje o “špijunskom kamenu” kojim su britanski obavještajci prenosili informacije iz Moskve. Međutim, jednog dana je britanska strana sama priznala da se služila ovom tehnologijom.

Nekoliko godina poslije su Nick Collins i Duncan Gardham za The Telegraph potvrdili da su se britanski agenti koristili predajnikom skrivenim unutar umjetnog kamena, kojeg bi postavili na neku od važnih ruskih ulica kako bi došli do tajnih podataka. Bila je to nevjerojatna špijunaža da je samo James Bond mogao postati njezin heroj.

Ipak, pokazalo se da “špijunski kamen“, zbog čega je izbio i diplomatski skandal  koji je početkom 2006. zaoštrio odnose Londona i Moskve, uopće nije bio fikcija.

Britanija je u početku smijala optužbama Moskve, odakle su rekli da su špijuni uhvaćeni na mjestu zločina dok su se koristili lažnim kamenom da bi otkrili tajne podatke.

Prošlo je šest godina i onda je bivši premijer Tony Blair priznao da je ova “neugodna” epizoda bila istinita, a ne izmišljotina ruske propagande.

Jonathan Powell je priznao je da su Britanci zaista postavili “špijunski kamen”, iako je tadašnji premijer pokušao opovrgnuti ovu priču, a Ministarstvo vanjskih poslova Londona je odbilo odgovoriti na optužbe.

“Ovaj je incident bio prikazan na ruskoj televiziji u vrijeme kada je vlada tražila izgovor da opravda nove restriktivne zakone protiv organizacija za ljudska prava i boraca za demokraciju”, piše The Telegraph, ali priznaje postojanje špijunskog kamena.

U intervjuu za BBC u dva dijela, pod nazivom “Putin, Rusija i Zapad”, Powell je rekao: “Nema tu ništa posebno za reći. Špijunski kamen je dosadna priča. Oni su nas uhvatili. Očigledno su to znali neko vrijeme i samo su to otkrili u politički povoljnom trenutku.”

Vladimir Putin, tada već predsjednik Rusije, tvrdio je da ove organizacije financiraju zapadne vladine agencije. U to je vrijeme rekao da je “zakon usvojen kako bi zaustavio miješanje stranih sila u unutarnje poslove Ruske Federacije”.

Prikazana je i snimka britanskih agenata, koji prolaze nekoliko puta pokraj kamena u jednoj od ulica Moskve i kako jedan od njih razgleda uređaj, možda zbog kvara. Još jedna snimka pokazuje kako drugi Britanac preuzima kamen nogometne lopte i odnosi ga sa sobom.

Naravno, ruski liberali su se grohotom smijali budalaštinama, a onda London priznaje da je bilo tako.

Ruska protuobavještajna služba FSB ga je pokazala izbliza i na rendgenskoj snimci je šuplji kamen bio pun elektronike. Optužena su četiri Britanca i jedan Rusa da su koristili odašiljač unutar kamena kako bi prenijeli podatke na prijenosno računalo.

Dužnosnik ruske Federalne službe sigurnosti (FSB) Sergej Ignjatčenko je u to vrijeme rekao: “Po prvi put smo ih uhvatili za u vezi sa stranim službama i dobili dokaze tko financira niz nevladinih organizacija.”

Međutim, Blair je tada pokušao smanjiti važnost ovih optužbi i s osmijehom rekao: “Mislim da što manje govorimo o tome, tim bolje.”

MI-6 i britanski ministar vanjskih poslova su odbili komentirati situaciju. Predstavnik ruskog veleposlanstva u Londonu je rekao: “Smatramo da su ruski predstavnici već dali dovoljno komentara još 2006. godine”.

VIDEO – Blair 2012. priznaje aferu sa “špijunskim kamenom”

Glazba kao “soft power”

Onima koji su zapadnjačku glazbu smatrali propagandnim alatom su se također su se smijali, ali je sada ispalo da su bili u krivu.

Da li to znači da je ovakvo “uplitanje” izvana trebalo pažljivo kontrolirati diljem Sovjetskog Saveza ili slati posebne obavještajne timove u savezničke i zemlje koje su se tek oslobodile kolonijalizma kako bi pažljivo pregledavali sve sadržaje? Naravno da ne. Zabrane i ograničenja u nedostatku vrednije alternative ne funkcioniraju.

Ne da je morao biti očuvan pod svaku cijenu, ali je jedan od razloga katastrofe Sovjetskog Saveza bila razumna kritika “potrošačkog društva”, ali se sovjetske vođe nisu potrudile da svojim građanima ponude visoku kvalitetu života. Kritizirajući “neprijateljsku” glazbu i ne razviti konkurentnu alternativu je doslovno zvučalo kao vic.

Zabranjeno voće je uvijek slađe, pa je sve zapadno u Sovjetskom Savezu bilo bolje od domaćeg.

Trebalo je doslovno pasti na koljena da se ljudi uvjere da su im nuđeni filmovi  “B” kategorije i opskurne pop pjevačice koje su preplavile Rusiju od 1990. Tek tada su u Rusiji, ali ne samo, građani napokon shvatili da “uvoz” i “kvaliteta” nisu nužno povezani.

Sada se sa slatkoćom zabranjenih stvari bore ukrajinske vlasti, koje uvode zabranu ruskih filmova, knjiga, igara, kao i glumaca i pisaca. Kao u cijelom Sovjetskom Savezu, ranije su zabrane napravile kult zapadne pop kulture koju se uzdizalo u nebesa, dok u Ukrajini danas vidimo obrnuti proces i uskoro će se kažnjavati krijumčarenje knjiga ruskih pisaca. Istina, danas u doba interneta bi sva takva ograničenja bila glupa, a učinak nikakav.

Činjenica da je State Department ponosno priznao da je jazz koristio kao svoje ideološko oružje ne znači da današnje vlasti trebaju još žešće braniti modernu zapadnu pop kulturu.

Zabrane same po sebi nisu dobre. Na primjer, nedavno je u ruskim kinima zabranjen film “Smrt Staljina”, komediju koja je, iako nije jasno zašto, vrijeđala osjećaje staljinista. Međutim, zabrana je uzrokovala suprotan učinak, jer tisuće ljudi koji su ravnodušni prema povijesti i politici nisu imali prilike vidjeti prijezir Britanaca prema Sovjetima iz Staljinovog vremena.

Dakle, današnje vlasti u Moskvi mogu i trebaju omogućiti gledanje filmova i slušanje glazbe, čak i uradaka u kojima se Ruse opisuje kao “divlje barbare s istoka”, ali objasniti ljudima o čemu je riječ i da nemaju nikakvih iluzija o njihovim “zapadnim partnerima”.

Međutim, glavna stvar u suočavanju ideja je moći ponuditi vrijednu alternativu. Rusija je tek nedavno krenula s uspješnim medijskim projektima, koji su izazvali ogorčenje zapadne elite zbog penetracije u informacijski prostor. Ali u kinematografiji, da ne spominjemo pop glazbu, situacija je svugdje ostala ista. Lokalni rock ili rap su ograničeni na lokalni govorni prostor i često su blijeda kopija američkih “zvijezda”.

Možda bi Rusija i Kina trebali slijediti američki projekt i svoje umjetnike slati da jašu deve po Egiptu?

Za kraj, isto je vrijedilo i za revolucionarnu ljevičarsku mladež diljem zapadne Europe u vrijeme Hladnog rata, koja je postajala sve opasnija. Navest ćemo samo dva primjera. Jedan možete vidjeti u biografskom filmu koji opisuje život mladog Sicilijanca Giuseppea Impastata, kojeg je mafija ubila  9. svibnja 1978. u blizini Palerma. U svom političkom aktivizmu se borio protiv mafije i za ideje proleterske demokracije, što na Siciliji ’70-ih nije bilo pametno. Prije ubojstva su ga pokušali odvratiti na razne načina, da bi mu u Cinisi na kraju poslali “američke ljevičarske revolucionare”, kojima je najveći domet “provođenja revolucije” bio skinuti se goli i kupati na plaži u selu u kojem ih je ugostio Giuseppe Impastato. U biografskom filmu “Cento passi” se Impastato pita zar su to “drugovi” i “komunisti” iz Amerike? To je bio zoran primjer penetracije američkog revolucionarnog duha u tada naoružanu i vrlo dobro organiziranu talijansku ljevicu, koja je tih godina doslovno vodila “rat protiv kapitalističke buržoazije i države”, poznat kao “Olovne godine“.

Drugi primjer je iskaz jednog od bivšeg pripadnika talijanskih “Crvenih brigada” iz ’70-ih godina. Sredinom ’90-ih, nakon što je izašao iz zatvora zbog terorizma, rekao je kako su vrijeme “revolucije” imali veliku podršku, čak i članove, među studentima Sveučilišta Sapienza u Rimu. No, to je bilo i vrijeme Woodstocka i rocka, što je lukavo iskorišteno u razmjeni studenata. CIA je jednostavno poslala svoje studente, “ljevičare”, naravno, koji su uz ploče popularnih glazbenika sa sobom donijeli i LSD, heroin, hašiš, zapravo širok izbor opijata, za svakoga ponešto.

Bivši pripadnik “Crvenih brigada” je rekao kako se za bilo kakvu aktivnost, pomoć ili akciju nekada sigurnih jataka ili članova ove organizacije za nekoliko tjedana nije moglo računati. Većina ih je bila omamljena drogama i u društvu svojih američkih prijatelja slušala tada “revolucionarne” rock hitove. “Revolucija” se svela na ono što je opjevao Ian Dury u pjesmi “Sex & Drugs & Rock & Roll”.

Danas, 2018. godine, imamo službenu potvrdu State Departmenta o korištenju jazza kao alata u suzbijanju sovjetske propagande i utjecaja na svijest naroda tek oslobođenih kolonijalizma da se umjesto diktaturi i sovjetskom komunizmu okrenu kapitalizmu s ljudskim licem. Za rock & roll pričekajmo s postavom u muzeju, ali ako ga bude sigurno će biti zanimljiv, ne samo za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, nego i šire. Nešto od toga je bilo rezervirano za nas.

Ipak, da ne bi bilo zabune, ponovimo još jednom da zabrane nemaju smisla i ljudima treba ponuditi kvalitetnu i vrijednu alternativu. U suprotnom, uživajte u revolucionarnom hitu Iana Durya, još i danas popularnom među buntovnom mladeži.

Ian Dury – “Sex & Drugs & Rock & Roll” (Seks, droga i rock and roll su sve što  treba mom mozgu i tijelu…)

logično

Branimir Bilić pozvao je u studio kipare Kuzmu Kovačića i Krunu Bošnjaka i onda im postavio opako pitanje: ‘Možete li izravno i iz prve odgovoriti otkud, zapravo, izvire vaše stvaralaštvo? Je li to genetski kod, je li to i ovaj korijen, je li to mozak, je li to duša i vaše veliko iskustvo, ili je to uz pomoć neba?’

Bandićev spomenik žrtvama holokausta stajat će pokraj lokomotive koja ih je vozila u smrt u Danici, prvom konclogoru NDH. Krešimir Šurina, inicijator premještanja ‘Crne Katice’ iz Koprivnice pred zagrebački Glavni kolodvor, negira dokaze da je lokomotiva prevozila zatočenike, ali izjave naših sugovornika ga demantiraju

DADAIZAM: umetnost reči bez reda…

Dadaizam je bio avangardni umetnički pokret, nastao za vreme užasavajućeg besmisla i pokolja Prvog svetskog rata, koji je bukvalno odbacivao sve dotadašnje ,, vrednosti civilizacije“ – kako u umetnosti, tako i u životu – radikalno , do kraja. On okuplja umetnike pobunjene protiv rata, društva i umetnosti njihovog vremena razaranja i obesmišljavanja svega. Nihilizam, crni humor i žarka želja da se šokira svet bili su privlačni u atmosferi beznađa, očaja i razočaranja svetskim ratom. Dadaizam je na ogoljen i bolan način prikazivao destruktivnu volju umetnika koja izaziva skandale i provocira. Njihova poezija je bila suštinski antitradicionalno orijentisana, složena od slogova, neartikulisanih uzvika i reči bez reda. Dadaisti su smatrali da je konvencionalna kultura u doba opšteg ludila i haosa rata puka ideološka laž ili jalova dekoracija koju treba odbaciti. Veru u novog čoveka i duhovni preobražaj smatrali su zabavom za pesnike. Istupali su satiričnim kabaretskim tekstovima i provokativnim izložbama, demonstrirajući na svoj način protiv ideoloških opsena i militarizma. Vlastite groteske u stihovima, skečeve i parodističke montaže sastavljene od nizanja rečenica izrezanih nasumično iz novina nisu shvatali kao umetničko delo u tradicionalnom smislu. Ključno načelo dadaizma, za koje se zalagao njegov najuticajniji predstavnik Marsel Dišan( 1887.- 1968.), prvi pravi ,, antiumetnik“, bilo je da je umetnost sve ono štro umetnik kaže da jeste. Posle Dišana, svaki predmet od bilo kog materijala bio je potencijalno umetničko delo.

Ime dadaizam, od francuskog ,, DADA“, ne znači ništa, nasumice je uzeto iz rečnika. Februara 1916. godine nemački pesnik i muzičar Igo Bal( Hugo Ball) i njegova supruga, takođe umetnica, Emmy Hennings otvaraju ,, Cabaret Voltaire“( kabare Volter), u Cirihu, Švajcarskoj, zemlji neutralnoj i izuzetoj od haosa Prvog svetskog rata. ,, Kabare Volter“ postaje središte okupljanja pristalica novog umetničkog pokreta, dovoljno provokativnog i atraktivnog za mnoge avangardne umetnike i intelektualce( Tristan Tzara, Marcel Janko, Jean Arp, Marcel Duchamp, Francis Picabia, Max Ernst, Man Ray, John Heartfield, Kurt Schwitters…). Razočarani civilizacijom koja je proizvela besmisleni i strašni Prvi svetski rat, dadaisti afirmišu jedan krajnje rušilački stav prema društvu, estetici, moralu, običajima i konvencijama. U jednom od svojih proglasa dadaisti objašnjavaju; ,, Svaki proizvod gađenja sposoban da postane negacija porodice je Dada; protest sa pesnicima celog bića angažovanog u rušilačkoj akciji je Dada; napuštanje logike koja je ples stvaralački impotentnih je Dada; napuštanje pamćenja je Dada; napuštanje proroka i budućnosti je Dada; apsolutna i bespogovorna vera u svakog boga koji je trenutni proizvod spontanosti…

 ,, U grupi Kabare Volter svi su bili umetnici u tom smislu što su bili izvanredno osetljivi na novorazvijene umetničke mogućnosti. Bal i ja(Hilsenbek) smo bili vanredno aktivni u širenju ekspresionizma po Nemačkoj; Bal je bio intiman prijatelj umetnika Kandinskog, s kojim je pokušao da u Minhenu osnuje ekspresionističko pozorište. Arp je u Parizu bio u bliskom dodiru s Pikasom i Brakom, vođama kubističkog pokreta, i bio je potpuno uveren u nužnost borbe protiv naturalističke koncepcije u svakom obliku. Tristan Cara, romantični internacionalist čijem propagandističkom žaru imamo da zahvalimo za ogroman porast dade, doneo je sa sobom iz Rumunije neograničen književni dar. U tom periodu, dok smo igrali, pevali i recitovali iz noći u noć u Kabare Volteru, za nas je apstraktna umetnost bila isto što i apsolutna počast. Naturalizam je predstavljao psihološko prodiranje motiva buržoazije, u kojoj smo videli našeg smrtnog neprijatelja, a psihološko prodiranje, uprkos svim otporima, donosi identifikovanje s raznim pravilima buržoaske moralnosti.Arhipenko, koga smo poštovali kao nedostižan model na polju plastične umetnosti, držao je da umetnost ne sme biti realistična ni idealistička, da mora da bude istinita; a pod tim je pre svega mislio da je laž svaka imitacija prirode, ma koliko bila skrivena. U ovom smislu trebalo je da dada da istini jedan nov podstrek. Dada je trebalo da bude zborno mesto apstraktnih energija i stalna odskočna daska velikih internacionalnih umetničkih pokreta“.

Kada je na zahtev ogorčenih građana Ciriha kabare bio zatvoren, dadaistička grupa se seli u Pariz gde se, uz saradnju Bretona, Aragona, Elijara, Supoa, predvodnika nadrealističkog pokreta, nastavljaju održavanja provokativnih uličnih priredbi, otvaranja izložbi, javna čitanja poezije i izvođenja dadaističkih i nadrealističkih komada. Dadaisti iznova započinju gradnju pesama. Nove pesme prave od reči izrezanih iz novina i pomešanih u šeširu, a potom lepljenjem različitih odlomaka i otpadaka. Lepljenje, kolaž, njihova je autentična tehnika, veoma rasprostranjena do današnjih dana. Anarhoidnošću svog programa dadaizam je potkopao vlastite temelje. Nadrealizam koji ga nastavlja u mnogo čemu je bio njegova suprotnost. Veza između ova dva pokreta je neposredna, jer bivši dadaisti Andre Breton, Jacques Rigaud i Benjamin Peret postaju jezgro nadrealističke grupe.

Ovaj izuzetni, krajnje radikalni umetnički pokret ubrzo je nestao, ali je doveo do buđenja svesti i nastanka, pre svih, ništa manje ,, opasnog po poredak“ nadrealizma. Pored toga, dadaizam je par decenija kasnije snažno uticao na dve bitne, beskompromisne umetničke ličnosti- Beketa i Joneska, idejne tvorce tzv. avangardnog teatra apsurda, ništa manje opasnog i radikalnog umetničkog, pozorišnog pokreta. Pre svega, njih dvojica su preuzela dva ključna stava: krajnje radikalan način na koji su oni doveli u pitanje sve vrednosti naše civilizacije i ukazivanje na iracionalno kao izvor naših saznanja ili, sumnju u iracionalnost, u čovekovu sposobnost da bitno utiče na sopstvenu situaciju i svet oko sebe. ,, Crv sumnje“ nepovratno se uvukao u klimave temelje civilizacije i zastrašujuće ih nagrizajući zaljuljao. Posle dadaizma ništa više, barem u svetu umetnosti i avangarde, nije bilo isto. ,, Revolucija“ je mogla da počne i ,, zarazi nedodirljivi, sveznajući i svemogući um“ koji večno vlada i sve nas kontroliše …

DADA – istorijat i književni uticaji…

Nesumnjivo je da su istorijske prilike, potpuni raspad svih vrednosti avgusta 1914. godine, pružile dadaizmu opravdan razlog da se pojavi i izrazi vlastiti bunt prema nimalo ružičastom i licemernom stanju stvari u svetu. Pojavljuje se posle pokreta futurizma( još jedne od avangardnih pobuna), kao pokret bogatiji u manifestima i postupcima, pun dogodovština i logičkih izazova.

,, DADA NE ZNAČI NIŠTA“, pisao je pesnik Tristan Cara velikim slovima na osnivačkoj manifestaciji grupe u Cirihu 14. jula 1916. godine. A potom nastavlja: ,, Kru crnci nazivaju Dadom rep svete krave. Vedro i majka su u nekim delovima Italije Dada. Drevni konjić, dojilja, dvostruka afirmacija na ruskom i rumunskom: Dada… Ne gradi se senzibilitet na jednoj reči; čitava građevina vodi savršenstvu koje je dosadno, ideji zgaženoj u nekoj zlatastoj lokvi, relativnom ljudskom proizvodu…

U dadaističkom manifestu Cara još jasnije objašnjava kako je rođeno ime grupe: ,, DADA je rođena u ciriškom kabareu Volter, 1916., iz želje za nezavisnošću, iz nepoverenja prema zajednici. Naši pripadnici zadržavaju svoju slobodu. Ne priznajemo nikakvu teritoriju. Dosta je bilo kubističkih i futurističkih akademija: laboratorija formalnih ideja… Moja namera je bila da stvorim samo jednu izražajnu reč koja će svojom magijom da zatvori sva vrata razumevanju i koja neće biti još jedan izam“.

 ,, DADA je potop posle koga sve počinje ispočetka“.

Šta je u suštini bila DADA? Pokušaj uništenja svega? Svođenje računa? Evo šta je rekao Tristan Cara, pesnik i jedan od osnivača pokreta: ,, Postoji književnost koja ne dopire do nezasite mase. Stvaralačka dela nastala iz istinske potrebe autora i za samog autora. Spoznaja uzvišenog egoizma u kome svi zakoni nestaju… Svaka stranica treba da puca od ozbiljnosti, nejasnoća, težine, vrtloga, groznice, novina, večnog, od zbunjujuće poruge, od entuzijazma principa ili od načina na koji je odštampana… Kažem vam: ne postoji početak i mi ne drhtimo, nismo sentimentalni. Mi cepamo, kao razjareni vetar, odeću oblaka i molitvi, i pripremamo veliku predstavu propasti, požara i rušenja… Čovek nije ništa. Mereno na skali večnosti, svako delovanje je uzaludno“.

Naglašavajući svoje rušilačke težnje u najčistijem anarhističkom stilu, Cara izjavljuje: ,, Neka svi ljudi vrište: treba izvršiti veliki, destruktivni, negativni zadatak. Pomesti, očistiti. Čišćenje pojedinca odvija se kroz stanje ludila, agresivnog ludila, sveobuhvatnog, kroz svet prepušten razbojničkim rukama koje komadaju i uništavaju vekove“. Prvi dadistički manifest završava se delom koji nosi naziv ,, Dadaističko gnušanje“. Sledi deo izvoda:,, … Svi proizvodi duha sposobni da postanu negacije porodice su Dada; pojedinačni protesti svih ljudi u destruktivnoj akciji:Dada; ukidanje logike, ples kreativnih nesposobnjakovića:Dada; ukidanje sećanja:Dada… Sloboda: Dada,Dada,Dada, zavijanje boja u grču, isprepletanost suprotnosti i protivrečnosti, grotesknog, nedoslednosti: ŽIVOT“.

 ,, Mi smo protiv svih sistema, ali njihovo odsustvo je najbolji sistem“.

Ko su bili dadaisti? U moru branilaca savesti, u Cirihu je živeo mladi Rumun, Tristan Cara, koji je napustio studije filozofije u Bukureštu da bi se posvetio književnosti. Tu se našao i jedan alzaški slikar, Hans Arp, autor neobičnih reljefa u drvetu; zatim drugi Rumun, Marsel Janko, slikar; lekar, Val Zerner i dva Nemca, Rihard Hilsenbek i Hugo Bal. Hugo Bal je sa ženom, glumicom Emi Hemings, imao priliku da otvori književno-muzički kafe. Tako se februara 1916. rodio kabare Volter. U njemu je bilo muzike i recitovanja, večeri crnačke muzike i prvi džez orkestri… Pokrenut je časopis ,, Cabaret Voltaire“ i objavljen manifest grupe. DADA je postao internacionalni pokret, vrhunac avangardnih težnji sveta.

Nešto slično dešavanjima u Cirihu, nastalo je tih godina u Njujorku( nešto kao proto-Dada), zahvaljujući istovremenom boravku dvojice avangardnih slikara iz Evrope – Marsela Dišana i Fransisa Pikabije, kao i jednom američkom umetniku koji se zvao Man Ray…

Marsel Dišan je počeo sa izlaganjem vašarskih proizvoda, sa neznatnim izmenama ili neobičnim, neprimerenim nazivima( držač flaša i posuda za mokrenje od porcelana okrenuti su naopako, sa nazivom ,, Izvor“). Dišan je pokušavao da iskaže svoje gađenje prema umetnosti i divljenje prema fabričkim predmetima. Pored toga, Dišan u Njujorku izdaje propagandne časopise koji otkrivaju negativno i humorističko duhovno stanje, slično onome koje u tom trenutku zastupa Dada u Evropi…

Man Rej, eksperimentalni fotograf i slikar, tragao je sa Dišanom za drugačijom upotrebom mehaničkih elemenata, deformišući ih i dajući im neobičan karakter. Istim duhom odišu i prva dela Pikabije, njegovi crteži neskladnih mehanizama, urađeni sa anarhičnim smislom za humor. Njegova remek-dela su: fotografija čuvene Đokonde sa brkovima i mrlja od mastila na belom papiru. Još jedna ekscentrična ličnost koju slave kao preteču dadista i nadrealista bio je Artur Krejven. On je izdavao časopis ,, Maintenant“ u Parizu između 1913 i 1915. …

U periodu od 1917. do 1919. u Cirihu izlazi časopis ,, Dada“( menjajući naslove – 1, 2,3, Anthologie Dada, Dadaphone…). U broju ,, Dada 3“( Cirih, decembar1918.) objavljen je dadaistički manifest Tristana Care. Njegov drugi manifest( objavljen u broju ,, Anthologie Dada“, 15. maja 1919.) donosi ,, Proklamaciju bez zahteva“. U njoj se, između ostalog, kaže: ,, Umetnost se uspavljuje radi rađanja novog sveta. Umetnost – reč papagaj – Dada je zamenila pleziosaurusom ili maramicom. Talenat koji može da se nauči, od pesnika stvara narkomana… Muzičari, razbijte svoje slepe instrumente na sceni… Umetnosti je potrebna operacija… Mi ništa ne tražimo, samo potvrđujemo životnu snagu svakog trenutka, antifilozofiju spontanih akrobacija… Ako neko tvrdi suprotno, u pravu je…“. Isti broj Dade donosi i ,, Mali manifest“ slikara Pikabije( pristiglog iz Njujorka)…: ,, Pevati, vajati, pisati, slikati. Ne! Moj jedini cilj je mirniji život i da prestanem da lažem. Da budem gomila koja veruje u svoje postupke, da izazivam zlo, genitalne emocije i katastrofe, filteri i hirurgija, mirisi i ortografija, entuzijazam i milovanja, da tražim nameštaj, dodir sa stvarnošću, prava korist, velika i lepa. Reč za definiciju je apsolutna: Ali-Baba“.

Prizvuk nihilizma i sarkastičnosti jasno je ukazivao na pravo lice Dade. Nakon niza ludačkih i provokativnih večeri u kabareu Volter, on se zatvara. Tristan Cara odlazi u Pariz 1919., na zahtev njegovih prijatelja iz časopisa ,, Literatura“ – Andrea Bretona, Luja Aragona i Filipa Supoa, budućih nadrealista…

Časopis ,, Literatura“ organizovao je prvo dadaističko veče za vreme Salona nezavisnih, 5. februara 1920. godine… Dada ulazi u fazu skandala…

,, Nema više slikara, nema više književnika, nema više muzičara, nema više vajara, religija, republikanaca, monarha, anarhista, imperijalista, socijalista, boljševika, političara, proletera, demokrata, buržoazije, aristokrata, vojske, policije, domovine; konačno, dosta sa svim tim glupostima! Nema više ničega, ničega, ničega! Tako čekamo da se nametne nešto novo, manje trulo, manje sebično, manje trgovačko, manje groteskno“.

Od marta do juna 1920. trajala je sezona dadaističke groznice. Na programu dadaista su bila Carina ,, Prva nebeska avantura gospodina Antipirina“, Bretonov i Supoov ,, Ako vam se sviđa“, Dermeov ,, Raštimovani trbuhozborac“ i ,, Nemi kanarinac“…, nešto između lakrdije i besmislice, podrugljive provokacije. ,, Dada je silovita životna formula“, govorio je Cara. ,, Ipak, da bi očuvala neprekidnostsvojih stremljenja koja nisu ozakonjena, Dada se stalno menja i umnožava“.

Epohu najvećeg procvata Dade obeležila je bujica njihovih časopisa i brojni skandalozni, anarhistični i podrugljivi nastupi na festivalima tokom 1920. godine. Pomenimo samo ,, Ljudožderski manifest u tami“ Andrea Bretona, ,, Drugu nebesku avanturu gospodina Antipirina“ i ,, Simfonijski vazelin“ Tristana Care, ,, Grun način“ Pola Elijara i ,, Festivalski dalekosežni manifest“ Pikabije… Publika je razjareno reagovala, pretvarajući se u razulareni uragan. Tristan Cara je to ovako video: ,, Mi smo se, čak, takmičili, da izgledamo kao ludaci. Do te mere, da su neki kritičari počeli da sumnjaju da nama vladaju neke tajne sile. Uprkos velikom broju budalaština koje smo izvodili i čiji je cilj bio da se zbune čak i oni najdobronamerniji, naš negativni stav u odnosu na postojeću stvarnost izražavali smo kroz veoma žive polemike, pojačane oštrim uvredama. Sukob između umetnosti i života bio je potpun, ali na kraju krajeva takav je bio smisao svih naših tadašnjih manifestacija“. A onda, 1921. godine, u časopisu ,, Dada souleve tout“ Cara se kroz novi dadaistički manifest nadovezuje na prethodno tumačenje: ,, Dada sve poznaje. Dada pljuje na sve. Dada nema određene ideje. Dada ne ubija muve. Ministarstva padaju. Zbog koga? Zbog Dade. Futurizam je mrtav. Zašto? Zbog Dade. Jedna devojka se ubila.Zašto? Zbog Dade. Dada je gorčina koja se smeje svemu stvorenom, svetom, zaboravljenom… Dada nema smisla. Dadini imitatori žele da nam je predstave u pornografskom obliku, sa vulgarnim i baroknim duhom, što nije čist idiotizam koji je zagovarala Dada, već drski dogmatizam i glupost“.

Interesovanje za Dadu tih godina počinje da jenjava, jer je prvi talas radoznalosti i šoka prošao. Povrh toga, seme razdora počinje da razara Dadu iznutra, kao posledica konfrontacije niza jakih ličnosti i svojeglavih umetnika unutar ove anarhističke i kreativne grupe. Fransis Pikabija je to video ovako: ,, Duh Dade postojao je samo između 1913. i 1918. godine, u epohi u kojoj se neprestano razvijao i menjao. Posle toga, postao je nešto tako nebitno, kao produkcija Škole lepih umetnosti, ili kao statično stvaralaštvo koje nudi Nouvelle Revue Francaise. Želeći da i dalje traje, Dada se zatvorila u samu sebe“. Poslednji dadaistički festival održan je jula 1923. godine, prevazišavši skandalom sve prethodne – ovaj put se nije potukla publika, već sami dadaisti! Kraj festivala objavila je policija! I mada Pikabija napušta dadaiste, sledeći vlastite ideje i vizije, Dada nastvalja da traje još neko vreme…

Filip Supo dao je svoje viđenje tadašnje situacije unutar Dade: ,, Mi i dalje sledimo svoj put koji se temelji na filozofiji koju još nismo u stanju da definišemo. Dok Hegel negira da bi potvrđivao, Dada poriče radi poricanja, oslanjajući se samo na neodoljivu želju za destrukcijom koja počiva u dubini svakog čoveka. Dada je želela da proširi polje svog delovanja i posle napada na knjževnost uperila je svoje poglede na religiju, politiku i filozofiju. Počeli smo sa željom da svakom gradskom kutku nametnemo reč Dada… Svi poslanici i senatori primili su pismo u vezi sa pokretom Dada. Dada je pravila direktne aluzije na sve korporacije“.

Sujete i različite vizije daljeg puta na kraju su ipak razorile Dadu, i sve je nestalo u ironiji vlastite negacije. Tristan Cara je to ovako video: ,, Dadaizam je, rođen iz nagona za oslobođenjem života i , svestan snage i slabosti ljudskog duha, shvato da može da dela samo u smeru svog potpunog uništenja. Bio je svestan svoje sopstvene propasti i nije joj se protivio…“.

Na kraju, od Dade je ostalo sve i ništa – na spoljašnjem planu se transponovala u nadrealizam, dok je iznutra , želeći da se oslobodi odgovornosti da stigne na cilj, zadatak prebacila na generacije u budućnosti… Pre svih na legendarni američki pop-art šezdesetih i sve one koji ne pristaju na kompromis, glupost, konformizam i zlo ovoga sveta…

KREATORI SASVIM NEOBIČNOG LUDILA I BUNTA …

Upoređujući Tristana Caru i Fransisa Pikabiju, Žan Kokto je rekao da Pikabija ukida smisao onim stvarima koje ga imaju, a Cara ga daje stvarima koje ga nemaju. ,,Cara ni iz čega stvara biće nalik na sebe. Cara okrene šešir i vadi čudesa. Ako ga neko podržava, samo pravi gluposti… Pikabija ne voli slikarstvo. On jednostavno otvara njegov sat ili posmatra njegov mehanizam. Ne posmatrajte ga kao slikara. Ideje i hirovi njegovog uma izražavaju se drugim jezikom“.

TRISTAN TZARA(1896.- 1963.)

Rumunski pesnik i esejist. Rodio se u mestu Moinesti, Rumunija, 16. aprila 1896. godine, u porodici rumunskih Židova. Pravo ime bilo mu je Sami Rosenstock. Kao mladić naprednih pogleda, odlazi u Pariz gde u četvrti Monparnas postaje deo zajednice avangardnih umetnika. Svoje glavno delo ,, Sedam manifesta dadaizma“, objavljuje 1924. godine.

Mahniti i rušilački individualista, jedan od ključnih likova Dade, potom član nadrealista i konačno pripadnik ortodoksnog komunizma. Zadržao je do kraja eksplozivnost – od prve knjige ,, Vingt-cinq poemes“(1918.) do ,, Grains et issues“(1935.), kao i u svojoj najambicioznijoj tvorevini ,, L’homme aproximatif“( 1930.). Iako je stekao ime zahvaljujući pre svega svojim dadaističkim manifestima, bio je pre svega pesnik. Njegov recept za pisanje dadističke poezije glasio je ovako:,, Uzmite novine i makaze. Isecite deo članka koji ima predviđenu dužinu vaše pesme. Isecite svaku reč pojedinačno i stavite ih u torbu. Blago je protresite. Izvlačite, onda, svaku reč na sreću. Prepišite ih pažljivo. Pred vama će se pojaviti pesma. I eto krajnje originalnog pisca sa očaravajućim senzibilitetom, iako je nerazumljiv za mase“.

Carina rečitost je takve prirode da uspeva da da poetski smisao čak i kijanju. Objavio je knjige: ,, Npala garoo“(1915.), ,, Prva nebeska pustolovina gospodina Antipyrina“(1916.), ,, Dvadeset i pet pesama“(1919.)… Svojim subverzivnim humorom dao je značajan doprinos nadrealizmu, dok je kasnije usmerio duh pobune svoje poezije na istorijskom angažmanu( u španskom građanskom ratu i pokretu otpora). Pomenute knjige sadrže pesme tj. slobodne reči i imaju na sebi unikatne drvoreze dadističkih umetnika Janka i Arpa. Pesnik Supo ocenjuje Carine pesme na sledeći način: ,, Carine pesme su zastave. Njihove boje su zaslepljujuće: ultraviolet, električno plavo, skerletno. Jadne oči današnjih čitalaca ne mogu da ih gledaju izbliza. Nedostaju sočiva vremena i, možda smrti… Carina reč je bujica i sve gramatičke i sintaksičke korene koje poseduju reči čupa uragan njegovog lirizma“. Rene Krevel ga ocenjuje ovako: ,, Antifilozof Cara je bujica koja može koja može da postidi sve vodopade zbog njihove spljoštenosti. Rečenice skaču, padaju, igraju na slapovima. Svetlost blista nemajući vremena da se zaustavi ni na jednom predmetu“.

Carina najznačajnije knjige, pored već pomenutih su; ,, Calendrier cinema du coeur abstrait“(1921.) i ,, Indicateur des chemins du coeur“(1928.)… One prikazuju naizgled nelogičnog pesnika Caru, koji oštroumno razmišlja i zna veoma dobro kuda ide. Još bolji primer je Carin briljantni esej o prilikama u poeziji- ,, Le surrealisme au service de la revolution“, gde on lucidno suprotstavlja i razmatra dva poetska koncepta: poeziju kao izražajno sredstvo i poeziju kao duhovnu aktivnost.

Tristan Cara i njegovi dadisti tražili su da izraze snažno neprijateljstvo prema ,, poeziji-umetnosti“, prema ,, estetskoj lepoti“… Na kraju, smatrali su da bi se poezija – duhovna aktivnost ostvarila u potpunosti, neophodno je da se oslobodi jezika!

Francuska komunistička partija postaje institucija kojoj se priključuje umoran od nihilizma i destrukcije. Tokom Drugog svetskog rata bio je član francuskog Pokreta otpora. Iz Partije izlazi 1956. godine, suprotstavljajući se sovjetskom gušenju Mađarske revolucije. Umro je 25. decembra 1963. godine u Parizu, gde je i sahranjen na groblju Monparnas. Bio je Božić…

MARCEL DUCHAMP(1887.- 1968.)

Za francuskog umetnika Marsela Dišana stvarni predmet predstavljao je samog sebe – on nije ni naslikan, ni fotografisan, niti izvajan. Tek jednostavno lišen svoje praktične funkcije predstavljen je kao nešto sasvim novo. Dišan je svoju slikarsku aktivnost započeo znatno pre rata svojim: ,, Aktom koji silazi niz stepenice“, ,, Žalosnim mladićem u vozu“, ,, Nevestom“, ,, Brzim prolaskom golaća kroz kralja i kraljicu“, ,, Drobilicom za čokoladu“…

Počevši od 1912. godine ograničio je ispoljavanje svog neizmernog talenta i izuzetno oštrog duha na potpisivanje gotovih predmeta(ready-made), obznanjujući na taj način svoju odvratnost prema umetničkom delu i pokazujući da neki fabrički predmet može biti unapređen do tog ,, dostojanstva“ samim tim što će ga umetnik izabrati( poznati su njegovi šokantni redimejd umetnički predmeti kao npr. pisoar, podmetač za boce ili točak od bicikla podignut na pijedestal…). Dišanova zaokupljenost zakonima slučaja navodiće ga kasnije da izrađuje najraznovrsnije mašine koje zbunjuju svojim učinkom i brižno podešenim funkcionisanjem, s tim da među njih ne ubrojimo i onu sliku na staklu: ,, Nevesta koju su svukli čak i njeni neženje“. Pikabija je sarađivao u Dišanovim časopisima ,, Camera work“, ,, 291“ ,, The Blind man“, ,, Wrong-wrong“…

FRANCIS PICABIA(1879.- 1952.)

O njemu je Tristan Cara pisao: ,, Pikabija piše ne radeći. Mrzi napor. Njegove pesme nemaju kraj, a proza početak.U slikarstvu, on je uništio lepotu, praveći od otpadaka-karton, novac-pticu večnog mehanizma: mozak sa svojstvima mašine“.

Pikabija je bio prototip pravog dadaiste. Jedini i konačni cilj mu je bio da uništava i ruši, ne nazirući s druge strane nikakvu građevinu. Bio je najogorčeniji zagovornik apsolutnog ništavila, osim u svom životu, prilično ispunjenim putovanjima, ljubavima, raznim dogodovštinama. Zajedno sa Alfredom Štiglicom i Marselom Dišanom u Njujorku je otpočeo prva dadaistička traganja. Bio je pisac scenarija za jedan od najsmelijih filmova eksperimentalnog perioda ove umetnosti; ,, Entr’acte“(1924.) Rene Klera, aktivni intermeco Koktoovog baleta ,, Parade“, na muziku Erika Satija. Naslovi koje je dao nekim svojim slikama još su neobičniji od nalsova njegovih knjiga(npr. ,, Unique eunuque“(1921.) ili ,, Jesus Christ rastaquoere“1920.)…): ,, Udnie“, Edtaonisl“, ,, L.H.O.O.Q.“…

HANS(JEAN) ARP(1887.- 1966.)

Nemački umetnik – pesnik, slikar i kipar. Njegove pesme predstavljale su poetsku pobunu protiv reda i racionalnih struktura, slobodno i nelogičko kockanje rečima, sa puno metaforičkih vratolomija…

,, Crni vetrovi vise poput lanaca sa zvezda. Gusarske čaklje napadaju crne lakirane zidove. Planovi gradova žare se. Kuće se kreću na sedam rubina ili se vrte na dijamantima poput zvrkova. Gromovi buče kroz široka dvorišta a kraljice se ruše sa svojih stolica za muzenje. Iza vratova zemlje izlaze stanari i podstanari sa svojim galvanizovanim paucima…“.

Na kraju dadaističkog razdoblja napuštena je i sintaksički pregledna rečenica, te su nizovi reči nalikovale na asocijativno buncanje u snu.

KURT SCHWITTERS(1887.- 1948.)

Srodan Arpu, nemački likovni umetnik i pesnik, urednik časopisa ,, Merz“, kojeg je sam izdavao u Hannoveru 1923.-1924. godine. U časopisima je objavljivao tekstove u obliku pesama u kojima je primenio načelo kolaža, nižući i izvrćući novinske oglase, javne natpise, reklame … ( npr. ,, Ne otvaraj vrata dok voz ne pođe“ ili ,, Svako je trgovanje za neovlašćene osobe zubna pasta“). Bili su to oblici dadaističke satire i antibirokratskoga crnog humora.

MAN RAY(1890.- 1976.)

Američki umetnik velike originalnosti, koji se 1921. godine seli iz Filadelfije u Pariz, gde dolazi u dodir s dadom i avangardom. Iako crtač i slikar, dvadesetih godina napušta slikarstvo da bi se posvetio eksperimentalnoj fotografiji. Primenom novih tehnika – fotokontakta, osvetljenja i duple ekspozicije, kreira umetničke fotografije i postaje jedan od najvećih fotografa 20. veka. Rejografija, fotografski postupak koji je po njemu dobio ime, sastojao se u stavljanju neprozirnog predmeta na fotografsku hartiju i njenom izlaganju snažnom izvoru svetlosti, bez upotrebe foto aparata. Mesta na kojima su bili predmeti zadržavaju crne obrise.

by Uzelac Dragan(Mici Zibi) – radikalni fantom slobode

Zato se angažiram protiv autoritarnih i ekstremističkih projekata. Milan Kučan je predložio da EU hitno ustanovi antifašistički pakt, kojim bi se tražilo nula tolerancije prema znacima fašizacije evropskih društava. Ako želimo živjeti u Evropi, morali bismo po definiciji biti antifašisti, antirasisti i humanisti

Dok predsjednica proziva nepoznate ‘pojedince s krajnje ljevice’, a javna radiotelevizija organizira privatne kružoke desničarskog intelektualnog masturbiranja o današnjim ljevičarskim problemima, ‘ljevica’ postaje nešto poput praznog okvira u koji bilo tko sa suprotne strane političkog spektra može ucrtati stereotip koji mu trenutno odgovara

Moj današnji izbor, iz Doboja je, u čije bi se ruke u punom povjerenju rado prepustila. Mladi je to make up umjetnik Stefan Subotić. Izražavam žaljenje što Subotića nisam upoznala ranije, dok sam u Beogradu radila traper kampanju, no sada sam sigurna u to, tko će me našminkati ukoliko me posao ponovo odvede na tu stranu. Umjetnikovim radom oduševljene su žene diljem svijeta, a oduševio je i sveprisutnu obitelj Kardashian. A kriv je i za požare po društvenim mrežama koje izaziva svojim slikama, koje želim podijeliti s vama. Ono što je najneobičnije i najhrabrije u ovoj priči je upravo to što umjetnik i na sebi radi odlične transformacije i pretvara se u predivnu mladu ženu, na čijem bi mu izgledu pozavidjele sve moje kolegice manekenke s modnih pista. Sigurna sam da će ovaj članak izazvati podijeljene reakcije i da će na svakoga od vas pogled na Stefana uzrokovati drugačije raspoloženje, no jedno sam sigurna, nitko od nas ne može ostati ravnodušan. Ja ne mogu da se odlučim je li mi  Stefan ljepši kao muškarac ili kao žena. A vi?

Humor je češka tradicija. Česi se ne znaju boriti ni tući, pa taj manjak nadoknađuju humorom. Ja sam humor nasledio od svojih roditelja, koji su oboje bili vrlo duhoviti, ali na vrlo različit način. Naime, majku je uzrujavalo ono čemu se otac smejao, a otac nije shvatao majčin smisao za humor. Imao sam sreće što sam imao takve roditelje…

… Dobra komedija bi uvek trebalo da priča o ozbiljnim stvarima. Ako pokušavate da pričate o takvim stvarima na ozbiljan način, ispašćete smešni. To je rasprostranjeni kontrast: ako želite da usmerite nečiju pažnju na stvari koje su crne, morate ih staviti na belu pozadinu…

… Čovek mora da ima snage da u svemu pronađe humor, iako se čini da to baš nije uvek moguće. Ipak, kad malo bolje pogledate, od svih živih vrsta na planeti smešni su jedino ljudi. Uveren sam da nas je Bog stvorio kako bi, iako sve zna, i dalje mogao nečemu da se čudi…

Ništa kao njegovo veličanstvo HUMOR ne može da izrazi svu lepotu, jedinstvenost i vedrinu ljudskog duha, svu njegovu prefinjenost i suptilnost kojom zadire između redova dosadnog i suvoparnog smisla i logike ovog našeg, prolaznog ovozemaljskog života, prepunog činjenica i tzv. koristi…

Kada je u pitanju sedma umetnost, uvek se rado setim nekih od klasika humora – neponovljivog i provokativnog španskog nadrealiste Luisa Bunjuela i njegovog kultnog filma Fantom slobode ili pak unezverenog lika Vudija Alena i njegovih ironičnih, satiričnih i uvrnutih klasika – Menhetn, Ljubav i smrt, Banane,  Hana i njene sestre... Jedan od onih magova uz čije sam filmove odrastao, zaštićen pod staklenim zvonom bivše komunističke zemlje( čitajući opušten  Alan Fordove i gledajući urnebesni The Muppet show) bio je kultni češki filmski reditelj Jirži Mencl( rođen 23. februara 1938.), jedan od klasika češkog humora i nosilaca buntovnog češkog Novog talasa( šezdesetih godina 20. veka)… Češki filmski Novi talas( uobličen duhom češkog humora) na tragikomičan je način prikazivao slike uzaludnosti i promašenosti provincije u čoveku ili čoveka u duhovnoj provinciji, iskazujući stav da beznačajne svakodnevne situacije presudnije određuju ljudski život nego retki, veliki i dramatični događaji i trenuci… Suptilnim, ironičnim i subverzivnim humorom on se suprotstavio uzaludnoj, nehumanoj, rigidnoj i licemernoj ideologiji i demagogiji Čehoslovačke varijante komunizma… Bio je to čudesan vid humora koji razjeda moć silnika, svodeći sve i svakoga na njegovu pravu meru – neka vrsta čistog, izvornog humanizma… Mencelovi suptilni, ironični tonovi i nota (z)bunjuelovsko – woodyallenovskog apsurda bili su lek za rane sveta zatrovanog i zabludelog boljševičkom bezbožničkom ideologijom za mase…

… Kultura se kapitalizuje. Kultura je danas zavisna od novca, ima je sve manje i kvalitet joj je sve niži, ali mislim da je to opšti trend u svetu. Česima su postale zanimljive neke druge stvari( a ne knjige) kao što su sapunice i film Emmanuelle. Disidentska književnost bila je ranije zanimljiva zato što je bila zabranjena. Sad više nije zabranjena i prestala je biti atraktivna. Česi su shvatili da se može jako dobro zaraditi na ljudskoj gluposti: što je neki kulturni proizvod gluplji, to se bolje prodaje… Mene se to ne tiče. Ali ispričaću vam jednu anegdotu, koju sam doživeo početkom devedesetih u Pragu. Bila je premijera mog filma ,, Ševe na žici“, koji je dvadeset godina bio u bunkeru. Pre ulaska u bioskop zaustavili su me novinari sa češke televizije i upitali me šta mislim o cenzuri, te da li postoji u Češkoj i nakon pada komunističkog režima. Setio sam se svojih poseta Parizu kada sam bio šokiran videvši kakav se šund prodaje u pariskim knjižarama i gleda u bioskopima. Odgovorio sam im da je cenzura u komunizmu imala i svoje pozitivne strane, a nakon toga su me u novinama svi napali etiketirajući me nazadnjakom, koji zagovara cenzuru. Sada nakon dvadeset godina shvatili su o čemu sam tada govorio… 

Hrabalovska hrabrost mladog Jiržija 

Jirži Mencl je završio prestižnu filmsku akademiju – FAMU, u Pragu, 1962. godine i zajedno sa čuvenim režiserom Milošem Formanom( pre svih) postao jedan od predvodnika Novog talasa tadašnje Čehoslovačke kinematografije… A onda, kada su njegovi Strogo kontrolisani vozovi i Ševe na žici( tokom druge polovine šezdesetih) protutnjali kroz duhovni ili duhoviti svet tadašnje Čehoslovačke, obasjavši svetlošću ironičnog i vrckastog humora dotadašnji ideološki mrak, svet je napokon progledao i shvatio svu lepotu i snagu humora Jiržija Mencla – budućeg klasika češke i svetske kinematografije, shvatio snagu umetničke žaoke jednog od vanvremenskih klasika češkog humora…

… Dobar film je tamo gde je režiser nevidljiv… Danas je prisutna jedna umetnička arogancija po kojoj je dobar samo onaj film koji niko ne razume. S druge strane, komercijalni filmovi često vređaju inteligenciju publike. Ne volim ni jedan od ta dva ekstrema. Dobri filmovi su kao i ljudi. Postoje ljudi koji su nepotrebni, zatim ljudi koji su dobri i zanimljivi, i na kraju ljudi koji prave od sebe ono što nisu. Ja volim ovu sredinu… Volim Vudija Alena. On me zabavlja. Ima ironičan odnos prema stvarima. Oduševljava me… Moji filmovi su komedije. Ozbiljne stvari su mi dosadne i mislim da su pre svega pretenciozne. O ozbiljnim stvarima se mora govoriti s humorom. Isto što ne volim ljude bez humora, tako ne volim ni ozbiljne stvari bez humora… 

Filmovi sa kojima je tokom druge polovine šezdesetih godina 20. veka napravio pravu malu revoluciju( na neki način uvod u čuveno otporno Praško proleće, pre svega duhovni uvod u njega…), postavši jedan od klučnih ljudi češkog Novog talasa i klasik čuvenog češkog humora, bili su legendarni Strogo kontrolisani vozovi(1966.) i  Ševe na žici(1969.)… 

Švejk i Hrma praški uzvraćaju udarac

Na tragu satiričnog humora Dobrog vojnika Švejka Jaroslava Hašeka, Jirži Mencl odlučuje da ekranizuje genijalni roman briljantnog češkog pisca i boema(disidenta) Bohumila Hrabala – Strogo kontrolisani vozovi, njegov britki, ironični napad na ideološki dogmatizam jednog društva u haosu Drugog svetskog rata, napad na birokratsku glupost i okoštalost, kao i napad na moralne vrednosti tj. licemerje jednog društva u rasulu. Mencelov humoristički pogled ostvaren je kroz jednostavnu životnu priču o mladiću Milošu Hrmi, njegovom odrastanju, sazrevanju, zaposlenju i prvim seksualnim iskustvima unutar jedne provincijske železničke stanice( strateški značajne za strane u sukobu)… Pored simpatičnog, naivnog i urnebesno konfuznog Hrme( koji kreće u život očevim stopama i počinje da radi na železnici), kroz film defiluje masa fantastičnih likova – parodičnih i tragikomičnih predstavnika jednog zaparloženog društva i provincijske svesti: od dispečera Hubičke do mlade i izazovne telegrafistkinje Zdeničke(  junakinje legendarne erotične i humoristične scene sa pečatiranjem njene zadnjice i butina službenim pečatom železnice, tokom noćne smene na idiličnoj i učmaloj stanici) i alanfordovskih članova Otpora koji se na tragikomičan način suprotstavljaju organizovanoj nemačkoj sili kluzoovskim diverzantskim akcijama…

… Preko meseca je prešao izduženi oblak i počeo je da sipi ledeni sneg, osvrnuo sam se i u daljini ugledao zamračene svetlosti lokomotive. Mesec je izronio iz onog oblaka snega i u ledenoj noći su ravna polja počela da se presijavaju, i ponovo sam jasno čuo kako svi ti smrznuti kristali kuckaju, kao da se u svakom od njih kreće obojena sekundara. Posle sam se uzverao na stub semafora kao na merdevine. I ponovo je naišao oblak, i ponovo je počeo da pada sneg, fin kao prah. Opkoračio sam svetiljku. Lokomotiva je ulazila u stanicu i žalostivo zviždala… A onda sam lako ispustio spravicu, kao da sam u reku bacio cvet… i ta spravica je pala tačno u sredinu vagona koji kao da je naleteo na tu stvarčicu, koja je sada tamo ležala i odnosila tu kompoziciju posebnog tretmana, posebno kontrolisanu kompoziciju posebne namene ka njenom kraju… A onda sam video kako se približava poslednji vagon sa kućicom na kraju iz koje najednom zasja dugi snop svetlosti i usredsredi se na mene, izvukao sam revolver i video kako je puščana cev zasjala tačno ispod mene. Opalio sam, a istovremeno je opalio i neko iz te kućice… Osetio sam bol u ramenu i iz ruke mi je ispao revolver, padao sam pravo na glavu… Stavio sam dlan pred usta, a kada sam se nakašljao, ispljunuo sam krv. Ovaj nemački vojnik je meni prostrelio pluća, a ja njemu, prema svemu, stomak. Sada sam shvatio zašto je pan otpravnik vozova Hubička cele večeri pljuckao i frktao. On kao da je unapred znao kakav će biti moj kraj… Sve to me je sve više i više podsećalo na nešto na šta nisam hteo nikako da mislim, na to kako će mama ujutru stajati iza zavese i čekati, ali ja više nikada neću doći…

… Tragičan kraj priče, snažnog emotivnog naboja, zavejao je apsurdom krvavog rata snove i nade jednog hrabrog mladića, pretvarajući u samrtni pokrov ironiju sudbine satkanu od opraštajnih reči Miloša Hrme upućenih Nemcima: Trebalo je da sedite na dupetima kod svojih kuća.

Prožeti jetkom ironijom, pronicljivim švejkovskim humorom bogate češke tradicije i prodornim, snažnim slikama ratnog besmisla, Hrabalovi i Menclovi  Strogo kontrolisani vozovi odvode nas put svetlosti lepote življenja, daleko, daleko od srca tame…

Plišana rehabilitacija subverzivnom moći humora 

Na neki način bio je to uvod u legendarno Praško proleće 1968. godine, bio je to nezaustavljivi duh slobode, oslobođen kroz krik humora jednog jedinstvenog naroda, otpornog na demagogiju i pritiske nakaradnog režima, zasnovanog na lažima, sili i licemerju..-

    Nakon klasika Strogo kontrolisani vozovi(1966.),Mencl kreira još jedno britko remek-delo Ševe na žici, snimljeno 1969. godine, na jednom od poslednjih talasa slobode u tadašnjoj( sovjetskim tenkovima pregažnoj) Čehoslovačkoj, a potom zabranjen od strane uzdrmanih komunističkih vlasti i smešten u bunker sve do konačnog oslobođenja zemlje( plišanom revolucijom 1989. godine). Film je prvi put zvanično prikazan 1990. godine na Berlinskom filmskom festivalu, gde osvaja prestižnu nagradu – Zlatnog medveda…

Zasnovan na romanu Bohumila Hrabala, film na krajnje humorističan i satiričan način progovara smelo o ljudima koje je svemoćni komunistički režim proglasio subverzivnim i nazadnim buržoaskim elementima i primorao ih da rade na otpadu u svrhu prevaspitavanja…Lečenje u svrhu prevaspitavanja osumnjičenih, buržoaskih elemenata prikazano je kroz tragične i apsurdne sudbine jednog profesora, saksofoniste i niza drugih subverzivnih likova, kroz svojevrsnu rehabilitaciju na otpadu društva koje stremi ka idiličnoj i svetloj budućnosti…

… Od Strogo kontrolisanih vozova(1966.), preko Hirovitog leta(1968.), Ševa na žici(1969.),Striženo, skraćeno(1980.), Selo moje malo(1985.), do ništa manje genijalnih Doživljaja dobrog vojnika Čonkina(1993.) i  Služio sam Engleskog kralja( 2006.), proteže se jedna briljantna, crnohumorno-satirična odiseja velikog filmskog stvaraoca Jiržija Mencla i jednog kreativnog i duhovitog – češkog filmskog talasa koji još uvek snažno zapljuskuje obale svetske kinematografije i donosi joj svežinu slobode i osmeha neuništivog duha humora i čiste radosti življenja…

Ali, ako pokušate da pričate o takvim stvarima na ozbiljan način, ispašćete smešni, kako je to lepo definisao besmrtni klasik češkog humora i filma – neponovljivi Jirži Mencl.

by strogo nekontrolisani McZb Hrma, 2014-09-04., road to nowhere…

Zagreb, 15.02.2018 – Sjednica Vlade Republike Hrvatske. Na fotografiji Nina Obuljen Koržinek. foto HINA/ Daniel KASAP/ dk

“Stalno su se negdje postavljala pitanja, negdje u javnosti – ‘oće li to biti neprofitni mediji. Tako je to postavljeno i tako će to biti”, kazala je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek gostujući u emisiji Nedjeljom u 2.

Stvarajući dojam da je od početka njeno Ministarstvo namjeravalo novac Europskog socijalnog fonda za razvoj medija zajednice dati u ruke neprofitnim medijima, ministrica je kritike da se on pokušava skrenuti u džepove komercijalnih medija nastojala označiti kao neutemeljene. Međutim, da bismo utvrdili je li doista “to tako bilo postavljeno”, kako ministrica kaže, nužno je popratiti evoluciju zablude o tome da će i ESF financirati komercijalne medije. To je u Hrvatskoj do sada bilo itekako moguće s nizom javnih subvencija, što se nipošto ne može čuti od glasnih kritičara neprofitnih medija, ali s europskim novcem je došlo do komplikacija. Naime, upravo su ministrica i njeni suradnici u Ministarstvu više nego zaslužni za širenje “zlonamjerne interpretacije” da se neprofitne želi ostaviti na suhom, usprkos pravilima ESF-a.

Jer ako govorimo o definiciji medija zajednice kakvu je “tako postavila” EU, onda je ministrica u pravu – “to je tako bilo postavljeno”. Ali što se Ministarstva tiče, to se ne može reći. Podulji period u Runjaninovoj nisu baš bili sigurni slažu li se da u definiciju medija zajednice upadaju samo neprofitni mediji, pa su je tražili mjesecima, izbjegavajući odgovore na direktna pitanja. Traženje je počelo lani, već pri sazivanju sastanka radne skupine za program „Razvoj medija zajednice“ 9. svibnja. Ministarstvo kulture je tad uputilo članovima nacrt Sažetka operacija za program Razvoj medija zajednice, u kojemu stoji da su se u EU mediji zajednice pokazali kao dobar model socijalne inkluzije, no da se u Hrvatskoj oni tek trebaju razviti te da se tom konceptu “približavaju” neki od nakladnika medija u RH.

Zanimljivo, prvi primjer takvih nakladnika koji im je pao na pamet u radnom dokumentu bili su – lokalni komercijalni mediji, jer su bliski sredinama u kojima djeluju. Ministarstvo je tu prisnažilo mišljenjem da je nužno poticanje pojedinaca iz ranjivih skupina da se aktivno uključe u proces stvaranja informacija u oba sektora – dakle, i u neprofitnom i u komercijalnom, e da bi se ostvarilo socijalno uključivanje.

Činjenica da su u radnu skupinu pozvani i predstavnici Hrvatske udruge radijskih nakladnika (HURIN) nije odagnala te sumnje. Članstvo HURIN-a mahom se sastoji od lokalnih javnih te komercijalnih radio postaja. Tu su, primjerice, stanice, čiji slušatelji značajan komad vremena troše na promotivne klipove – od Antene Zagreb i Radija 101 preko Narodnog i Otvorenog, pa i vjerskih stanica poput Radio Marije te Hrvatskog katoličkog radija.

“1. da su neprofitni”

Vidjevši da je Ministarstvo zalutalo u svojoj potjeri za definicijom, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković još u svibnju nudi pomoć: “U skladu s dokumentima i praksom koja se uvriježila u EU, medije zajednice treba definirati uzimajući u obzir tri kriterija: 1. da su neprofitni i nezavisni te angažirani u aktivnostima javnog i građanskog interesa u svrhu dostizanja ciljeva koji imaju širi društveni značaj i doprinose interkulturalnom dijalogu 2. da su odgovorni zajednici kojoj služe na način da se onemogućuje stvaranje i utjecaj hijerarhijskih mreža 3. da su otvoreni sadržajima koje stvaraju članovi zajednice uz profesionalni status uredništva.”

Predlaže nadalje da korisnici budu “neprofitni mediji kako su definirani Zakonom o elektroničkim medijima“; neprofitni pružatelji medijskih usluga, odnosno nakladnici televizije ili radija te neprofitni pružatelji medijskih usluga iz članka 19. i 79. ovog Zakona. A ti nakladnici mogu biti ustanove, vijeća i udruge nacionalnih manjina, obrazovne ustanove, zdravstvene ustanove te druge ustanove, vjerske zajednice, studentske udruge, školske udruge, udruge građana te druge nevladine udruge s pravnom osobnošću, kao i neprofitne zadruge posvećene zadovoljavanju informativnih, obrazovnih, znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih, vjerskih i drugih potreba javnosti.

Pismo “većinskog članstva”, odnosno “novinara komercijalnih medija” s prijetnjom Lekoviću

I tu prestaje rad radne skupine. Samo dva tjedna kasnije HND-ovim tijelima, Ministarstvu i Agenciji za elektroničke medije, koja ima čak pet svojih predstavnika u toj skupini, stiže anonimno pismo navodnih “novinara komercijalnih medija”. Ondje se direktno obraćaju Lekoviću, prigovarajući mu “nepravilnosti u radu”, nanošenje štete i otežavanje položaja i uvjeta rada novinarima – “većinskom članstvu našeg HND-a”, jer “isključivo vodite brigu o novinarima neprofitnog, tzv. trećeg medijskog sektora”.

U pismu Lekovića poučavaju da “intencija zakonodavca, najprije EU, a danas i HR, je da se državnim potporama sufinanciraju sadržaji koji… najčešće po komercijalnim kriterijima nikad ne bi nastali”, ali mu i postavljaju ultimatum. Ne bude li “zastupao interese svih članova HND-a” oni će biti “prisiljeni zatražiti [njegovu] ostavku na mjesto predsjednika”.

“To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice”

Ministarstvo se i dalje ne javlja po pitanju radne skupine, a ministrica, mjesecima nakon njenog formiranja, i dalje ne zna što su mediji zajednice, nego misli.

U listopadu 2017. se tako požalila i novinarki Melisi Skender u intervjuu za HND-ov “Novinar” kako je to područje “prilično loše uređeno”, da “nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo”, a “čim nešto ne možete definirati, ne možete donijeti ni kriterije”.

Šumi nejasnoća Obuljen Koržinek zatim doprinosi uvođenjem posve nove logike u (re)definiranju medija zajednice: “[Č]injenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70- 80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”.

U istom će intervjuu kazati da je “više od 90 posto hrvatskih izdavača d.o.o., pa zar oni rade za nekakav svoj profit i isključivo privatni interes?” da bi na zadnje pitanje – kako će na kraju kod nas biti definirani mediji zajednice? – odgovorila: “Kada bude objavljen natječaj, onda će se vidjeti.”

Studeni 2017.: Definicija još nije pronađena

Mjesec dana kasnije, na Danima elektroničkih medija, ponovo ne uspijeva dati koherentnu definiciju medija zajednice. Ne otkriva ni hoće li neprofitni mediji biti, kao u EU, pogodni za financiranje iz ESF-a, za razliku od komercijalnih, nego više puta ponavlja da Ministarstvo u okviru cjelokupne politike koju vodi ravnopravno tretira sve dijelove medijskog sektora – “javne, komercijalne, lokalne, neprofitne i medije zajednice”. “Zlonamjerne su interpretacije da se bilo koga želi zakinuti. Naš je cilj da se definicije jasno postave.”

Na pitanje što je njen prethodnik Zlatko Hasanbegović mislio kad je poručio neprofitnim medijima da se financiraju iz Europe, među ostalim, izriče i sljedeću maglovitu formulaciju: “Ja sam za širenje sustava potpore i na medije koji do sada njima nisu bili obuhvaćeni, ali to se ne radi telefonskim razgovorima i osobnim kontaktima, pa da na kraju svi snose posljedice.”

Dakle, kada ministrica ostavlja dojam da su stvari postavljene od početka i da će ih se Ministarstvo pobožno pridržavati do kraja, to ne znači da nije uložen višemjesečni trud da se iste te postavke postave na tjeme.

faktograf

Već duže vrijeme se vodi globalni informacijski rat i mediji više ne igraju ulogu prenošenja informacija, nego oblikuju “stvarnost”. Na primjer, imali smo nedavno zračne udare američke vojske u kojima je prvo ubijeno nekoliko stotina Rusa, potom sirijskih vojnika, a onda nekoliko pripadnika plemenskih milicija kod Deir Ez-Zora. Vijest o napadu je potvrdio Pentagon sa snimkama jednog uništenog tenka i jednog topničkog položaja s haubicom kalibra 155 mm.

Druga vijest je “kako Rusi masovno povlače svoje depozite iz banaka”. Prava “panika”, “što se događa” i “zar svi umiru od gladi”? Ruski stručnjaci su priopćili “odljev depozita sa svih računa dosegao 45%”. Inače, stručnjaci su  vodeći analitičari portala “Banko Drom”, odvjetnik Aleksandar Treščev i profesor Međunarodnog instituta za ekonomiju i financije Evgenij Andrejev.

Tko su svi ti ljudi? Kružok koji surađuje ili radi za ruski Međunarodni institut za ekonomiju i financije, zajednički projekt Visoke škole za ekonomiju i financije iz New Yorka i (High School of Economics and Finance) i Londonske škole za ekonomiju  (London School of Economic), koji u životu nisu napisali jedan pozitivan redak o ruskim financijama, a savjeti njihovih “ekonomista” su zaslužni za devastaciju Rusije devedesetih. Zašto Međunarodni institut za ekonomiju i financije uopće djeluje pri Sveučilištu u Moskvi, još nije poznato. Možda zbog činjenice da je u današnjem svijetu neprijatelja dobro imati blizu, jer ga je tako lakše držati pod kontrolom i doći do vrijednih saznanja. Da im zatvore katedre i urede, Aleksandar Treščev, Evgenij Andrejev i ostala bulumenta bi postali proganjani mučenici okrutnog ruskog režima.

No, mediji poput Vedomosti, RBC, Eho Moskve, Nove Gazete i sličnih, a ima ih na desetine, jer u Rusiji nema “cenzure režima”, kao što se misli, pišu “kako su Rusi izgubili vjeru u bankarski sustav” i “jedu svoje posljednje zalihe, samo kako bi preživjeli”.

A dovoljno je bilo otići na službenu stranicu Središnja banke Rusije, gdje stoji:

• depoziti fizičkih osoba 1. siječnja 2017. – 24,200 trilijuna rubalja;
• depoziti fizičkih osoba od 1. siječnja 2018 – 25,987 trilijuna rubalja.

Uz manje ili više nepromijenjen tečaj proteklih godinu dana i nisku inflaciju, depoziti stanovništva su porasli za 1,787 trilijuna rubalja, ili 7,4%. Rusi su tako “osiromašeni” da su banke sakrili dodatni novac, prosječno 12 tisuća rubalja po stanovniku, uključujući i dojenčad. Što reći?

Što se tiče Pentagona, raspolaže li američko Ministarstvo obrane pouzdanim i vjerodostojnim informacijama? Naravno da raspolaže i znaju apsolutnu istinu u realnom vremenu, često i prije, ako u obzir uzmemo njihove operacije, čak i ako nekad krenu krivim smjerom.

Dakle, Pentagon je apsolutno informiran o svemu i mogao bi biti pouzdan izvor informacija. Ali on to nije, jer ga zanima njegova vlastita nepobjedivost i onemogućiti pružanje otpora drugih, strogo u skladu s doktrinom “šoka i strahopoštovanja”.

Možete pratiti CNN, Fox News, Radio Slobodna Europa, Glas Amerike, BBC, The Independent, Index, Jutarnji, Večernji, Politiku, Blic, Pravdu, RT, Sputnik i tako dalje unedogled, načela, procjene i analize informacija su uvijek isti i onda odaberite tko je bliži istini, a tko besramno laže.

Podaci dobiveni na različite načine postat će korisni tek nakon što su svi podvrgnuti potrebnoj analizi i ekstremno preciznoj interpretaciji. Temeljni uzrok mnogih neuspjeha nije ignoriranje informacija, već njihova pogrešna analiza.

Informacije se u pravilu vrednuju po pouzdanosti, značenju, dosljednosti, potpunosti i mogućnosti njihovog korištenja. Na primjer, da se u Japanu dogodio blaži potres nije nikakva informacija, kao što se našalio Branislav Nušić i činu jedne od njegovih komedija kada prikazuje novinare koji zatvaraju sutrašnje izdanje i nedostaje im vijest od dva retka, a urednik kaže da stave kako  se u Japanu dogodio blaži potres.

Novinar pita: “Pa, je  li se zaista dogodio?”, a urednik odgovara: “Kao da je važno. U Japanu se svaki dan dogodi blaži potres.” To su informacije za popuniti normu i nisu opasne kao gore navedene, osim što su gubljenje vremena.

Pouzdanost materijala

Sve informacije koje dolaze izvana obilježene su određenim stupnjem pouzdanosti, što ovisi o izvoru.

Razina pouzdanosti izvora obično je kodirana kako slijedi:

A – apsolutno pouzdan i kompetentan;
B – uglavnom pouzdan;
C – nije posebno pouzdan;
D – nepouzdan.

Kako je taj izvor primio informacije?

1 – sam ih je vidio;
2 – čuo je od nekoga u koga može vjerovati;
3 – glasine.

Ne zaboravite da i izvor A ponekad prenese dezinformacije i potpuno nepouzdane informacije kao izvor D. Imajući u vidu ovo, informacije mogu biti:

I –   potvrđene drugim činjenicama;
II –  vjerojatno istinite
III – vjerojatno upitne
IV –  upitne
V –   neistinite
VI –  neodređene.

Na primjer, možete imati prilično pouzdanog doušnika (B), izjave osoba koje su upućene u situaciju (2), a možda i  “50 – 50”   istinite (III).

Ako sumnjate u pouzdanost informacije, korisno je odgoditi donošenje odluka na temelju istih, čekajući potvrdu ili demanti.

Iskrivljivanje informacija i dezinformacija

Treba uzeti u obzir da informacija može biti:

• pružena izvoru već kao dezinformacija;
• namjerno iskrivljena informacija;
• promijenjena, samovoljno ili nenamjerno, tijekom prijenosa.

Verbalna izvješća koja kruže horizontalnim i neformalnim kanalima manje su sklona izobličenju, ali informacije koje se plasiraju su često uljepšane zbog očite želje da se nekome ugodi, da se dobije nagrada ili izbjegne kazna, a ne obrnuto.

Izbjegavanje kazne, odnosno dobivanja otkaza, čest je slučaj među hrvatskim novinarima, uz časne iznimke, koji znaju da lažu, ali zbog posla ne mogu odbiti prenijeti vijest onako kako je odredilo uredništvo.

Namjerno dezinformiranje lažima i poluistinama nas postepeno tjera na lažne prosudbe.

Najčešće metode ovdje su:

• izravno prikrivanje činjenica;
• pristran izbor podataka;
• kršenje logičkih i vremenskih veza između događaja;
• plasiranje istine u ovom kontekstu se provodi uz dodatak lažnih informacija ili poluistina, tako da se samu istinu percipira kao laž;
• najvažnije podatke iznijeti u pozadini zbunjujućih informacija;
• miješanje različitih mišljenja i činjenica;
• informirati riječima koje se mogu interpretirati na različite načine;
• nedostatak ključnih detalja tijekom iznošenja informacije o nekoj činjenice.

Iskrivljivanje istine se može postići:

• prijenosom samo dijela informacije;
• prepričavajući ono što je netko čuo svojim ušima, što na kraju ispade kao “gluhi telefon”;
• preskakanje teksta zbog subjektivnih i osobnih razloga.

Da bi se uspješno borili protiv svih mogućih pogrešnih informacija trebalo bi:

• razlikovati činjenice i mišljenja;
• razumjeti može li osoba koja nas informira imati pristup činjenicama koje objavljuje;
• uzeti u obzir subjektivne elemente, pretpostavke, maštu, obilježja izvora i navodnu vezu s porukom koju se želi prenijeti;
• koristiti dvostruke kanale informacija;
• isključiti sve suvišne međusobne veze;
• imajte na umu da je najlakše zamijetiti pogrešnu informaciju koju očekujete ili želite čuti.

Lažna informacija je vjerojatno ako:

• nisu prikazani svi materijali;
• neke od očiglednih činjenica su upitne;
• sva pažnja je usmjerena samo na ona izvješća koja potvrđuju očekivanja i pretpostavke analitičara.

Dakle, treba poznavati ključne osobine protivnika, mentalno se staviti na njegovo mjesto i shvatiti koliko “lukavu” igru ​​može voditi.

Naravno, ova tema zaslužuje puno više od navedenog, čak i znanstveni rad, dok je ovdje samo nekoliko redaka koji mogu pomoći pri lakšem razlučivanju istine od poluistine, laži i same istine kada se zamuti lažima da dobijemo iskrivljenu sliku o događaju, itd. Ugodno čitanje i ne zaboravite logiku.

Dean Šoša i Nataša Vukas Stanojkovski podarili su gledateljima sjajan filmski dar – ciklus braće Taviani, uz koji je Šoša napravio intervju s Paolom Tavianijem. Redatelj i dalje vjeruje u ideje Francuske revolucije: ‘Bratstvo se odnosi samo na Vittorija i mene, no sloboda i jednakost za mene su još uvijek veliki ideali’

Ministrica kulture nimalo ne odustaje od retrogradnog pogleda na medije: Nakon beskonačnih porođajnih muka, 30 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda stiže neprofitnim medijima