„Kultura se pomiče s margine u središte, postaje resor u kojem umjetnici i kulturni radnici, građanstvo i političari nisu na suprotstavljenim stranama već su partneri u razvoju. Na širem planu, kultura je za nas prostor obogaćivanja društva, širenja vidika i poticanja tolerancije, borbe protiv nasilja i nadasve – razumijevanja drugih i drugačijih.“

To je bila vizija koju je vodila Snježanu Banović, kao predsjednicu Savjeta za kulturu SDP-a, da se uopće prihvati posla vođenja stranačkog programa „Kultura i mediji“ napravljenog prije više mjeseci s krovnim načelima slobode izraza i jednakih i jasnih kriterija, a koji je u stranci bio, kako je kazala Snježana Banović, uporno ignoriran. Donosimo što je sa svojim suradnicima (nestranački Arsen Oremović, Tamara Babun, Ivana Bakal, Biserka Cvjetičanin, Krešimir Galović, Mario Gigović, Simona Goldstein i Saša Runjić te članovi SDP-a Karolina Leaković i Milan F. Živković) napisala u Savjetu za kulturu SDP-a od kojeg je njegova predsjednica Snježana Banović digla ruke?

POGUBNE POSLJEDICE HDZ-OVE VLASTI

Upozoravajući na pogubne posljedice HDZ-ove vlasti, posebno za vrijeme uvođenja „nove kulturne paradigme“ Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića, u Savjetu navode da se zalažu za razvojnu strategiju koja će dugoročno i planski graditi resor kulture dovodeći ga na razinu kakva postoji u europskim zemljama s eksplicitnom kulturnom politikom kao što su Francuska, Švedska i Nizozemska. „Promjena je nužna u svim segmentima kulture, ali najvažnije od svega je odlučiti se ZA eksplicitnu kulturnu politiku reformskog tipa i prema toj odluci odrediti strategiju kulturnoga razvitka i mehanizme njezine provedbe“

Također se navodi da je u resoru neophodna što hitnija i što dublja analiza postojećeg stanja – po uzoru na Nacionalni izvještaj iz 1998. – potom izrada strateškog dokumenta i iz njega proizišla reforma urušenog javnogVsustava čije su javne institucije u velikoj većini staromodne, neinventivne, inertne, dezorijentirane i demoralizirane, lišene želje za reformom i pod snažnim utjecajem komercijalizacije, a što je direktna posljedica trenutnog sustava financiranja u kojem su prioritet hladni pogoni, a ne programi. Odnos je 9:1, čemu se kulturna politika mora suprotstaviti i preokrenuti prioritete u smjeru razvoja programskih i umjetničkih aspekata kulture.

KONGRES KULTURNIH RADNIKA

„Uvod u izradu sveobuhvatne analize bit će rasprava na Kongresu kulturnih radnika na kojem će organizacije i pojedinci iz različitih područja i usmjerenja otvoriti dijalog o kulturi po uzoru na onaj iz Trakošćana 2002. i iz kojeg će proizaći osnovna Načela nove hrvatske kulturne politike koja će iznjedriti i polugu za kulturnu ekspanziju i demokratizaciju društva. Da bi sve to postalo ostvarivo, politika mora smoći snage za Izgradnju povjerenja u kulturnu vrijednost“.

Nužno je da se proračun za kulturu nakon gotovo desetljeće i pol napokon vrati na 1% ukupnoga državnog proračuna (ili,izraženo per capita, porast sa 72 na 150 EUR) te da do 2020. godine kada Rijeka preuzima titulu Europske prijestolnice kulture, raste za 0,5% godišnje. Za razvoj kulturnih djelatnosti i njihovo provođenje, nužno je i usklađivanje kulturne politike s fiskalnom, što znači – porezna rasterećenja svih kulturnih djelatnosti i porezne olakšice njihovim ulagačima – sponzorima i donatorima. Mecenatstvo, zaklade, nagrade, stipendije – sve su to uobičajeni vidovi financiranja kulture i umjetnosti koja žive u socijalno osjetljivim Razvijenim zemljama Europe. U Hrvatskoj su ovi oblici financiranja opsegom i razinom posve rudimentarni.

Što se tiče financija, upozoravaju da prema projektnoj studiji „Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija“ koju je 2015. izradio Ekonomski institut u Zagrebu, one imaju udio od čak 2,3% BDP-a (oko 6,3 milijarde kn) ili tri puta veći od npr. drvne i tekstilne industrije, dvaput veći od kemijske i farmaceutske te su drugi punjač proračuna nakon turizma, što nam govori o značajnom gospodarskom potencijalu koji je zbog nepostojanja eksplicitne kulturne politike zanemaren i prepušten propadanju, umjesto da ga se postavi u samo središte transformacije Hrvatske.

SMANJITI POLITIČKI UTJECAJ

U Savjetu se zalažu da se jednokratno i ad hoc planiranje zamijeni strateškim planiranjem koje bi obuhvaćalo razdoblje od dvije do četiri godine, s ciljem da se iskorijeni kratkoročno odlučivanje, a uvede ttransparentno i autonomno odlučivanje, uz obvezne evaluacije pri donošenju odluka. „Usto, na početku je neophodno poduzeti i neke mjere interventnog odlučivanja: vraćanje financiranja neprofitnih medija na raniju razinu i hitno ispravljanje katastrofalnih posljedica nekontroliranih odluka na HRT-u, osobito na 3. programima Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija te udara na nakladništvo, časopise i elektroničke časopise“, stoji u programu Savjeta SDP-a.

Zalažu se i za dekriminalizaciju kaznenih djela protiv časti i ugleda (sramoćenje, uvreda, kleveta) jer su rješiva mimo kazneno-pravne zaštite – instrumenti građanskog prava pružaju dovoljno mogućnosti da se te kategorije zaštite. S tim u vezi, nužno je izmijeniti Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o HRT-u i Zakon o Hini kako bi se na najmanju moguću mjeru sveo utjecaj Vlade. Na izbor članova Upravnog vijeća Hine i Agencije za elektroničke medije Vlada ne smije imati presudan utjecaj – tijelo koje bira ravnatelja treba biti sastavljeno od predstavnika medijskih korisnika, medijskih stručnjaka, predstavnika Ministarstva financija. Zakonom je nužno ojačati i novinarsku udrugu (HND), davanjem ovlasti poput onih koje imaju neke druge cehovske komore čime bi se osnažila gotovo nepostojeća samoregulacija unutar novinarske struke.

O MEDIJIMA

Dio programa vezan uz medije temeljen je na Nacionalnom izvještaju o medijima, odnosno Nacrtu medijske politike, dokumentu koji je izrađen u Ministarstvu kulture za mandata Andree Zlatar Violić, ali ga je Milanovićeva vlada na žalost uspješno sama od sebe skrivala.

„Krizno stanje hrvatskog medijskog sustava karakterizira pad prihoda, drastičan pad novinarske zaposlenosti i pogoršanje radnih uvjeta novinarki i novinara u hrvatskim medijima što dovodi u pitanje ostatke njihove kulturne i demokratske funkcije. Dok je pad broja zaposlenih u hrvatskoj ekonomiji 2013. godine iznosio 16% u odnosu na 2008. godinu, medijske djelatnosti su u istom razdoblju, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, zabilježile pad zaposlenosti od 29%. Broj plaćenih zaposlenika u tiskanim medijima se istodobno smanjio za 53%. Tako velik pad novinarske zaposlenosti za posljedicu je imao smanjenje medijske proizvodnje, informativnosti medija i eroziju novinarskih standarda dotad nezabilježenih razmjera. (Nacionalni izvještaj o medijima, 2015.) Nadalje, u krizi je sloboda medija koja se iskazuje u oslobođenosti od bilo kakvih političkih pritisaka, kao i pritisaka nakladnika koji u želji za što većom zaradom forsiraju tabloidno novinarstvo bez društvene odgovornosti. Medije možemo razvijati samo ako u njih ulažemo kao u prvorazredna javna dobra dostupna svima, bez obzira na etnički ili spolni identitet, politički izbor, dob, ekonomski, geografski ili socijalni položaj.

Umjesto dualnog medijskog sustava javnih i komercijalnih medija, medijsku politiku je potrebno dugoročno usmjeriti ka mješovitom medijskom sustavu u kojem se razvijaju različite neprofitne i niskoprofitne strukture “trećeg sektora”. Ponovno ćemo financirati sve one nezavisne medije koji iskazuju pluralnost hrvatskog društva i uvesti tzv. program građanske medijske donacije. Direktne financijske potpore medijima treba usmjeriti u (1) medijski rad (2) medijski sadržaj i (3) njegovu  distribuciju. Direktne potpore ne mogu sufinancirati profit. Ograničenja u intenzitetu potpore treba ukinuti, ali i onemogućiti da se za istu namjenu dobivaju višestruke potpore. Kako je već i navedeno, osnovat će se javni fond za novinarstvo i medijski rad koji će se, uz sredstva državnog proračuna i proračuna lokalne samouprave, financirati prihodima iz poreza na sve vidove oglašavanja, elektroničke uređaje široke potrošnje, dijela prihoda od naplate pristupa internetu te korištenje i aukcije radiofrekvencijskog spektra.

O HRT-u

Posebno su se osvrnuli na rad Hrvatske radiotelevizije za koju kažu da, za razliku od drugih djelatnosti, imaju redovite i stabilne prihode od cca 1,4 milijarde kuna, ali je problem štto se za ta sredstva isporuči. „Ozbiljne analize govore da je u ovom trenutku, neučinkovitim i netransparentnim poslovanjem na HRT-u ‘zarobljeno’ oko 400 milijuna kuna godišnje, a za ta bi se sredstva primjerice moglo proizvesti 40 dramskih serija u 10 nastavaka kao što su ‘Novine’ ili ‘Crno-bijeli svijet’ ili čak 300 dokumentarnih serijala poput ‘Betonskih spavača’, ‘Stambenog pitanja’ ili ‘Hrvatskih velikana“. Zadaća HRT-a kao javnog servisa nije samo proizvodnja programa od javnog značaja, već i stvaranje platforme za uključivanje samostalnih kreativaca u proizvodnju programa kroz sustav tzv. vanjskih produkcija, a time i značajan doprinos opstanka i razvoja sektora samostalnih umjetnika.

U ovom trenutku, problematičnim obračunavanjem sredstava uloženih u program, HRT ne ispunjava tu zadaću, čak ni u slučaju propisanog ispunjavanja obveza za 15% vanjske produkcije. Jačat ćemo neovisnost Hrvatske radiotelevizije, kao javnog medija, od ikakvih političkih kontrola i utjecaja. Uloga HRT-a nije samo u proizvodnji i prikazivanju audiovizualnih djela, nego i u  arhivi te glazbenom i izvedbenom segmentu. Vratit ćemo neovisnost i kvalitetu Trećeg programa televizije i radija koji su bili prepoznati i u Europi po svojoj visokoj kvaliteti, dosezima i gledanosti, odnosno slušanosti. Glavnog ravnatelja HRT ne smije birati parlament, a Programskom vijeću treba vratiti njegove izvršne ovlasti. Neophodno je razvijati suradnju javnih radiotelevizija i drugih javnih medija s medijima trećeg sektora.“

O KNJIŽNOM SEKTORU

Što se tiče nakladništva i knjižarstva, Savjet SDP-a pod vodstvom Snježane Banović, zaključuje da je cijeli knjižni sektor toliko iscrpljen da se može reći da je zakržljao tako da ne raste i ne razvija se – praktički je na izdisaju. Nepostojanje prave distribucijske i knjižarske mreže ugrožava izdavače, a posredno i sve ostale u lancu knjige – autore, lektore, prevodioce, grafičke urednike, ilustratore i druge. Za kreiranje društva koje čita, uči i razvija se potrebno je osigurati temelje za učinkovito promoviranje kulture čitanja, kvalitetnu knjišku produkciju, međusektorsku suradnju (Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja ali i druga ministarstva i agencije) kao uvjete za njegov oporavak, rast i razvoj.

Ključne točke u koje treba najviše i najhitnije uložiti sredstva su stabilne programske i razvojne potpore nakladnicima i autorima poput bespovratnih potpora, potpora kroz olakšice, infrastrukturu, edukaciju, sredstva za obnovu knjižnog fonda u knjižnicama, kao i rješenje problema s distribucijom koji zahtijeva ozbiljnu dugoročnu investiciju i suradnju svih dionika u lancu, razvoj neovisne knjižarske mreže, osiguranje opstanka i razvoja knjižara kroz povlašteni najam, porezne olakšice, bespovratne potpore za otvaranje knjižara i zapošljavanje, program samozapošljavanja i razvoja malog poduzetništva kroz edukacije i usavršavanje kao i specijalizirane kreditne linije ili drugi financijski instrumenti za razvoj knjižarstva.

O KAZALIŠTU

Na dalje, ustvrdili su da hrvatskom kazalištu može pomoći samo velika i temeljita reforma, a generator na kojem se mora započeti su nacionalna kazališta. „Reforma ponajprije mora krenuti u organizacijskom smislu jer su ona opterećena negativnim nasljedstvom iz prošlih vremena koja su se u svim segmentima društva promijenila, a jedino je kazalište ostalo zarobljeno u kombinaciji buržoaskog modela 19. stoljeća pomiješanog s bastardnim ostacima komunističkoga stila vođenja kazališta i kulture općenito“. S druge strane, nezavisni sektor je centraliziran (od 179 kazališta registriranih pri Očevidniku Ministarstva kulture, čak 120 ih je u Zagrebu) zanemaren, podfinanciran i u stvari na izdisaju.

Stoga će se najprije uvesti niz interventnih mjera te potom poraditi (kako je i rečeno u uvodu) na promjeni zakonskog okvira koji se tiče samostalnih umjetnika i njihova položaja koji je u potpunosti neravnopravan s položajem umjetnika zaposlenih u institucijama. Za rješenje su predloženi i neki novi programi i projekti, a nalaze se u zaključnom dijelu ovoga dokumenta. Ključne točke koje se pritom predlažu su promjena prakse financiranja modela i glomaznih ansambala, u korist programske orijentacije koja nude živo kazalište u dodiru sa stvarnošću, a u skladu s kriterijima izvrsnosti te stimuliranje sustava samostalnih umjetnika i ojačavanje fluktuacije umjetnika i propusnosti cijeloga sustava u cilju poboljšanja njihova položaja.

O  HAVC-u

Što se tiče audiovizualnih djelatnosti skromni trend matching financiranja HAVC-a s gradovima Splitom i Rijekom valjalo bi decentralizirati i tako omogućiti maksimalno iskorištavanje kreativnih, prostornih i ekonomskih potencijala filma, kao i zapošljavanje brojnih mladih filmskih profesionalaca, s posebnim naglaskom na očuvanje filmske baštine i osnaživanje HAVC-a koji bi trebao imati barem dvostruki broj zaposlenika više nego danas, a da bi se pokrila količina posla koju donosi uspješnost hrvatskog filma, kao i uspješnost izvoza hrvatskih audiovizualnih djelatnosti. Ono što je za HAVC potpuno neprimjereno je nužnost nule u bilanci na kraju godine jer se radi o sustavu koji financiranje planira na dulji rok i u skladu s time ima kompleksniji cash flow.

PET PRIORITETA

Na  kraju je istaknuto pet programskih prioriteta:

Projekt Rijeka – europska prijestolnica kulture koji mora doista postati i nacionalni projekt, a ne samo lokalni i međunarodni kao što je sada slučaj te s njom u vezi je i završetak Regionalnog centra Rikard Benčić

Pokretanje nacionalnoga centra za knjigu i Nacionalnoga centra za stvaralaštvo za djecu – svake tri godine bira se jedna organizacija, javna ili nezavisna koja postaje Nacionalni centar za djecu

Pokretanje Nacionalnoga centra za nezavisno kazalište i ples.. Obje institucije (fleksibilnog tipa) osnivaju se unutar projekta decentralizacije hrvatske kulture u kojem je prioritet upravo razvoj plesne umjetnosti,  nezavisnog kazališta i kazališnog stvaralaštva za djecu te jačanje sustava samostalnih umjetnika i Male hrvatske prijestolnice kulture – Inicijalna ideja za ovaj projekt proizlazi iz svijesti o našoj bogatoj zajedničkoj kulturnoj baštini kao dijelu europskog identiteta te potrebi da se izrazi nova vizija kulturne revitalizacije hrvatskih gradova kao prijestolnica kulture na lokalnom, državnom, ali i regionalnom i međunarodnom planu

S njim u vezi je i projekt Kultura u središtu u suradnji s Ministarstvom obrazovanja u kojem se kane uključiti sve djelatnosti (likovna, dramska, glazbena, audiovizualna…), implementacija kojeg se obavlja kroz cijelu godinu u muzejima i galerijama, kinima, kazalištima, festivalima, knjižnicama… Cilj je umrežavanje tih organizacija i kreiranje platforme za suradnju na nacionalnoj razini

Program Jedan posto za umjetnost i dizajn po kojem se kani od svake javne investicije odvajati jedan posto uložene svote za umjetnost osigurat će dodatni otkup umjetničkih djela. Dugoročna je to aktivnost koja bi uz pravilnu primjenu ne samo povećala ukupna izdvajanja za kulturu i umjetnost, već i značajno pluralizirala, demokratizirala i relaksirala fondovski ustroj cijelog sustava.

Cijeli program možete pročitati ovdje

forum.tm

Da se iz državnog i lokalnih proračuna profitni mediji financiraju na različite načine, poznata je stvar, no nešto je manje poznato da se na listi dotiranih nalaze i publikacije profitnih subjekata iz inozemstva.

Naime, dok je u Hrvatskoj ukinut program institucionalnih potpora za neprofitne medije, Vlada RH izvan granica Hrvatske novcem poreznih obveznika podupire “Fenix magazin”, mjesečnik i portal u vlasništvu privatnog poduzeća Revelin Media UG, tipu poduzeća usporedivim s hrvatskim jednostavnim društvom s ograničenom odgovornošću. Malenom poduzeću registriranom u Frankfurtu novac je osiguran preko natječaja Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, kojim upravlja Zvonko Milas. Tvrtka je poticaj u prošloj godini dobila dva puta – u kolovozu 50 tisuća kuna za projekte nakladničke djelatnosti organizacija hrvatskog iseljeništva i pred sam kraj 2017., kada je njen portal Fenix-magazin.de ocijenjen projektom od interesa za Hrvate izvan RH, te mu je dodijeljeno 20 tisuća kuna.

Pravilnik za dodjele potpora Središnjeg ureda iz 2014. godine, kao i Javni natječaj za prijavu programa i projekata nakladničke djelatnosti organizacija hrvatskog iseljeništva za 2017. godinu, prilično široko postavljaju “organizacije hrvatskog iseljeništva”, navodeći da su to udruge, zaklade, ustanove “i ostale organizacije”. No, zato je Pravilnik o uvjetima, kriterijima i postupku za financiranje posebnih potreba i projekata od interesa za Hrvate izvan RH puno konkretniji. Navodi samo tri kategorije prijavitelja: “neprofitne organizacije izvan Republike Hrvatske i u Republici Hrvatskoj (udruge građana, zaklade, ustanove i ostale organizacije koje ne ostvaruju dobit ili profit za svoj rad), kao i hrvatske zajednice izvan Republike Hrvatske koje se brinu za zaštitu prava i interesa Hrvata izvan RH”, zatim “fizičke osobe čiji projekti obuhvaćaju brigu za očuvanje i jačanje identiteta Hrvata izvan Republike Hrvatske” te “ugroženi pojedinci – pripadnici hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske koji se nalaze u teškim socijalnim i materijalnim prilikama”. Poduzeća se ne spominju, ali se spominje kako se ovo pravilo primjenjuje na dotacije upravo iz proračunskih stavki putem kojih je Feniks magazin dobio potpore – A862006 i A862021. Slično je i s Javnim pozivom za prijavu posebnih potreba i projekata od interesa za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Nadalje, upravo je Milasov Središnji ured povodom info dana Ureda za udruge Vlade RH u proljeće 2017. godine u prezentaciji programa namijenjenih Hrvatima izvan RH u 2017. godini, naveo da će prihvatljivi prijavitelji biti “Neprofitne organizacije hrvatskog iseljeništva (udruge građana, zaklade, ustanove i ostale organizacije koje ne ostvaruju dobit ili profit za svoj rad)”, a u prezentaciji isto piše i za Javni natječaj za financiranje programa i projekata nakladničke djelatnosti hrvatskog iseljeništva.

Nije kriv Bušić, već policajac koji je poginuo u pokušaju deaktiviranja bombe

Usprkos ovakvim natječajnim odredbama, Fenixu je samo na dva spomenuta natječaja prošle godine dodijeljeno 70 tisuća kuna. Na drugom natječaju njihov je projekt dobio 20.000 kuna, 5.000 kuna više od, recimo, onoga Udruge pužnica iz Mostara za grupnu terapiju djece sa slušnim oštećenjima, ali i 10.000 manje od okupljanja tisuću Ivana na Kupresu Udruge Kupreški kosci (BiH). Kudikamo je na listi zanimljivija dotacija 20.000 kuna Tihomiru Dujmoviću, stacioniranom u Hrvatskoj, koji s Fenixom dijeli fascinaciju predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i istaknutim HDZ-ovcima. Pa čak i kada koaliraju s HNS-om.

Dujmović je poticaj dobio za kazališnu predstavu “Tko je ubio Zvonka Bušića”, povodom čega je portal napisao spektakularnu najavu. Predstavom o pripadniku hrvatske ekstremne emigracije osuđenom zbog terorizma trebali bi prvi puta u javnost izaći brojni nepoznati detalji, premda je napravljena prema poglavlju Dujmovićeve knjige “Hrvatska u raljama djece komunizma”, nazvanom “Idealizam kojeg više nema”. Iz teksta na Fenixu ekskluzivno saznajemo, među ostalim, da za eksploziju i smrt koju je prouzrokovala bomba postavljena u vrijeme Bušićeva terorističkog napada na avion 1975. nije kriv onaj tko ju je postavio – već onaj tko ju je pokušao deaktivirati.

“Iako u samom zrakoplovu Bušić i otmičari nisu imali baš nikakvog oružja, u zračnoj luci u New Yorku je u jednom pretincu ostavio pravu bombu i sudbina je htjela da je uslijed nevjerojatne šlampavosti policije, ta bomba eksplodirala i usmrtila jednog policajca”, citira portal Tihomira Dujmovića.

Nije kriv Praljak, nego Mesić i Vesna Pusić

Na zadnjoj objavljenoj naslovnici mjesečnika je, dakako, “nepravedno osuđeni” ratni zločinac Slobodan Praljak, dok su u fokusu udarne priče njegovo samoubojstvo nazvano “Praljkovim krikom nad nepravdom i neistinom”, mise za generala i ostatak tzv. Herceg-bosanske šestorke, traženje hrvatskih vlasti upravljanih HDZ-om da se presuda revidira te, dakako, konstatacija da su Stjepan Mesić i Vesna Pusić najviše naškodili Hrvatskoj.

Kada je riječ o kulturi, najpraćeniji je slučaj Marka Perkovića Thompsona, a ovaj portal, financiran javnim sredstvima, progovara i protiv javnog financiranja, primjerice, redatelja Olivera Frljića, dok istovremeno objavljuje rezultate javnog natječaja bez spomena da su i sami dobili novac. Ugošćuje pero braniteljice i bolničarke Zorice Gregurić u tekstu “Moralna nakaznost kroz umjetničke slobode“, ispovijesti najekstremnijeg biskupa u Hrvata, Vlade Košića, a do prošle godine na njihovim stranicama su se mogli pročitati i tekstovi Zvonimira Despota, koji hrabro progovara protiv mučenja Hrvatske i pronošenja velikosrpske propagande.

Portal je kao potpuno legitimnu objavio i poslanicu jedne frakcije nepostojeće Hrvatske pravoslavne crkve, nastale po uzoru na proizvod kvislinške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske, kojim se u vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon ubojstva i progona svećenstva Srpske pravoslavne crkve, nastojalo “kroatizirati” njene preživjele, neprekrštene vjernike. HPC u novije vrijeme zagovara i opskurna udruga Velebit.

Letimičnim pogledom na minuli rad vidljiv je i njihov lagani problem sa ženama, ispoljen kroz ono što smatraju duhovitim i ograničenim na ženski spol.

Magazin i portal obiluju crnom kronikom, sportom i religijom, koja ponekad kompenzira izostanak rubrike znanost, primjerice u članku “Znanstveno potvrđeno: sudjelovanje u vjerskim obredima može produljiti životni vijek“, a ni clickbait im nije stran.

Dakle, dok neprofitni mediji čekaju da Ministarstvo kulture raspiše natječaj za financiranje medija zajednice europskim sredstvima, budući da su s liste za financiranje Ministarstva kulture promptno uklonjeni zbog navodnog nepostojanja kriterija dodjele sredstava, preostaje nam analizirati koji su to HDZ-u poželjni kriteriji za financiranje medija, ma gdje bili.

faktograf

Foto: Magda Hueckel

Crkvi i političko-ideološkim ekstremistima, pa i radikalima s tzv. krajnje ljevice, stoga je prije svega stalo okupirati stvaralačko područje ljudskog duha, jer dominacijom nad kulturom i umjetnošću, medijima te odgojem i obrazovanjem ostvaruje se i prevlast ili moć nad materijalnim resursima. To je sukob koji traje i koji će još dugo kontaminirati javni prostor u zemlji, jer liberalno-građanska svijest u društvu nije samonikla biljka bez ukorijenjenosti ne samo u naprednoj, slobodarskoj tradiciji prošlih vremena nego i u bitnim premisama kvalitetne budućnosti, utemeljenim na demokraciji, poštivanju ljudskih prava i sloboda, manjinskih skupina, bogatstvu različitosti, socijalnoj pravdi, znanosti i sekularnosti… Konzervativnoj svijesti to ne odgovara, pa koči uzbrdo 

Marijan Vogrinec

Ideologija je svaki put u povijesti izvukla deblji kraj, našla se na tankom i skliskom ledu kad je god pokušavala u ime ovih ili onih trenutno oktroiranih „svetinja“, najčešće nacije i vjere, nekih dogmi i tradicije, izmišljenih vrijednosti i mitova navući ular kulturi i umjetnosti. Učiniti ih acilom profanih interesa, koji ionako traju od danas do sutra, i onda kad se do tog sutra ispriječe desetljeća. Kultura i umjetnost u RH, osobito film i kazalište, ali i mediji, u posljednje su vrijeme u RH na udaru žestoke okupacijske sile ideološke, političke i svjetonazorske desnice da to nije zabrinjavajuće samo zato, jer produbljuje razdore i podjele u društvu nego i stoga što anemična u tom smislu vlast nema rješenje za programiranu eutanaziju stvaralačke slobode, što u biti i njoj samoj radi o glavi. Tolerirati i nečinjenjem to da se nekom uskraćuje sloboda, a istodobno se pozivati na demokraciju, kulturni i svaki drugi pluralizam, znači sudjelovati u zlom projektu zarobljavanja kulture i umjetnosti u zahrđalu krletku ideološkog jednoumlja.

Kako drukčije objasniti uzastopne zahtjeve redikuloznih pojedinaca i skupina, uvijek u ime „viših ciljeva“ i nečijeg „uvrijeđenog dostojanstva“ – kojima se vlast, tako je očito, izbjegava pravodobno, nedvosmisleno učinkovito suprotstaviti – za zabranom filmova i kazališnih predstava, premještanjem/odgađanjem termina izvedbe djela i čak cijelih kulturnih priredbi, bacanjem s posla umjetnika, redatelja, novinara… ili, licemjernije, onemogućavanjem djelovanja tako da im se uskrati sufinanciranje budući da kultura i umjetnost uglavnom nisu profitabilna tržišna roba. Čak ni u znatno većim/bogatijim zemljama od RH. Dijelu se kulturnjaka i umjetnika otvoreno prijeti ubojstvom zajedno s članovima obitelji, prebrojavaju se ideološka i ina krvna zrnca ljudima u upravama kulturnih ustanova, medijima, itsl., što je znak nasilne okupacije kulture agresivnim ideološkim jednoumljem.

Gdje je Slobodan Šnajder?

Treba snimati filmove i davati kazališne predstave, futrati medije i svekoliki kulturni prostor sadržajima koji nedvosmisleno slave vječnu nam i jedinu Hrvatsku, Vukovar, neupitno dostojanstvo hrvatskih branitelja i bezgrješan dignitet Domovinskog rata, Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, hrvatski tisućljetni san, mučeništvo bl. Alojzija Stepinca, vjeru u Boga i šampionsku aureolu najstarijeg naroda u Europi, koji nije slavenskog podrijetla… I nije iste rase kao Srbi. To treba snimati i financirati novcem poreznih obveznika – što košta, košta! – emitirati u prime timeu HRT-a, davati na kazališnim daskama i filmskom ekranu višekratno u tjednu, objavljivati panegirike o takvim dometima suvremene nacionalne kulture i umjetnosti u mainstream i kloaka medijima (koji to i inače čine)…, a ne protudomovinsko/protuhrvatsko smeće poput „Ministarstva ljubavi“, „Ustava Republike Hrvatske“, puštati na scenu Olivera Frljića, možebitnu srpsku kontaminaciju na hrvatski dio Međunarodne noći kazališta ili pak, nedajbože, izvesti u HNK na ukinutom Trgu maršala Tita u metropoli dramsku klasiku iz opusa Slobodana Šnajdera.

Ni umjetnički ostrašćena, teatarski zavidno potkovana, pluralno osviještena, ideološki neopterećena, po kulturnoj otvorenosti vidljiva intendantica HNK u Zagrebu Dubravka Vrgoč ne bi se u naponu aktualne agresije jednoumne isključivosti zdesna odvažila, recimo, postaviti Šnajderovog „Hrvatskog Fausta“ na „svoje“ daske koje život znače. Pogotovo sada, kad joj je promiskuitetna mainstream politička kuhinja odlučila poslati jednog Zlatka Hasanbegovića, kažu na njegov zahtjev, da joj upravljački diše za vratom. Nema majci da će vjerojatno najveći živući hrvatski književnik i filozof, rođeni Zagrepčanin, nositelj najvećih spisateljskih nagrada, čija se djela tiskaju izvan RH i izvode na najuglednijim europskim pozornicama, u Izraelu i SAD-u biti opet cijenjen kućni autor u HNK.

Slobodan Šnajder je 1990-ih godina političko-ideološki prognan iz vlastite domovine, iz njezine kulture i umjetnosti, rodnog grada i nacionalnog Kazališta. I nije jedini. Ista je nezaslužena huda sudbina poslala u intelektualno i čak fizičko progonstvo i mnoge druge gromade nacionalne kulture i umjetnosti, koji su nastavili stvarati i slobodno misliti u stranom svijetu. Ti koji su počinili svojevrstan kulturocid 1990-ih i kasnije – uključujući ideološku/etničku čistku javnih i školskih knjižnica, galerija, spomeničke plastike na otvorenom i personala u kulturnim ustanovama – nanijeli su neprocjenjivu štetu nacionalnoj kulturi i umjetnosti, zakinuli je za bezvremenske vrijednosti duha, primitivizmom i šovinizmom neoprostivo oštetili građane RH.

Mnogi od tih terminatora demokracije i slobodnog duha više nisu među živima, ali posljedice kulturocida metastaziraju. Agilni im „Bog i Hrvati“ ideološki potomci pak gorljivo, ako ne i gorljivije ne žele čuti da kultura i umjetnost imaju vlastitu logiku i razlog postojanja, koji ne trpe nikakve nacionalne, političke, ideološke, vjerske ili etničke okvire i determinante. Ne’š ti meni Šnajdera, Frljića, Srbe u kazališnoj noći, kamoli hrvatsko-češku humorističku fikciju „Ministarstvo ljubavi“ Pave Marinkovića na HTV-u dok je još živa, a jest, genijalna pamet što ju je studenoga 1995. u Hrvatskom saboru promovirao još genijalniji Tuđmanov čuvar državnog pečata (sic) Ivan Milas o intelektu i vrijednosti kulturne svijesti u „državotvornoj“ borbi protiv crvenih, zelenih i žutih (ne i crnih?) vragova: „Mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga dvije marke (tada njemačka vluta, DEM, op. a.)“.

Bivša bolničarka instrumentarka u vukovarskoj ratnoj bolnici 1991. Zorica Gregurić, sada predsjednica Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara, očitovala se medijima u povodu navodnog zahtjeva ratnih udovica poginulih/nestalih branitelja za zabranom emitiranja „Ministarstva ljubavi“ na HTV-u gotovo istom milasovštinom. „Ne zanimaju me umjetničke slobode, ne zanima me umjetnička vrijednost filma, ja ovdje govorim da je jedan ozbiljan društveni problem, jedne vrlo ranjive skupine, izvrgnut ruglu i na jedan vrlo neozbiljan način ekraniziran“, kazala je, i ostala živa. Iza tog nakaradnog uvjerenja – jer su umjetničke slobode i umjetničke vrijednosti esencija zdravog demokratskog društva, a ne osobni animoziteti onih koje boli istina i sektaški interesi najpovlaštenijih socijalnih skupina – stala je Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, s družinom poznavatelja kulture i umjetnosti, bivših stanara i fanova 555-dnevne „braniteljske“ šatre sa Savske 66 u srcu Zagreba, na čelu s Josipom Klemmom, Ljubom Ćesićem Rojsom…

Nemoral i varanje države

Te se kulturno-umjetnički osviještene građane vrlo često može vidjeti na koncertima klasične glazbe, filmskim i kazališnim premijerama, književnim večerima, po likovnim galerijama i inim hramovima duha i stvaralačkih sloboda. Budući da su svi i ponosni vlasnici jedne od 505.000 (zasad, a bit će ih još više) registriranih HB iskaznica i najvećma čelnici neke od 1350 (sic) udruga tih što su „svojom krvlju izborili hrvatsku slobodu, neovisnost i sve što danas imamo“ smatraju se nadređenima svakoj vlasti u zemlji, svakoj politici i samopozvanima diktirati ostatku od oko 3,5 milijuna žitelja što će misliti, voljeti, mrziti, činiti, slaviti, vjerovati, kako će i s kim živjeti i, dakako, što će biti poželjna kultura i umjetnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskih Branitelja (NDHB).

Na HRT-u, doduše – koji je producirao „Ministarstvo ljubavi“, a sufinancirao Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara, žrtava veteranske skupine Zorice Gregurić zbog danskog dokumentarca „15 minuta – Masakr u Dvoru“ – nisu se baš isprepadali zbog neosnovanih ultimatuma Bartolić-Gregurić-Klemm-Rojs s prisavske porte. Ali su, također neosnovano i kukavički, pomaknuli emitiranje iz prime time (21 sat) termina na Drugom programu HTV-a u porno time (23,21 sata). To je ni-vrit-ni-mimo kompromis između „ratnoudovičkog“ zahtjeva za zabranom i prava 900.000 pretplatnika javne medijske kuće da za 1,3 milijarde kuna godišnje gledaju na svojoj televiziji komediju snimljenu njihovim novcem. Komediju o istinitoj pojavi da su neke udovice poginulih/nestalih branitelja u Domovinskom ratu primale državne naknade za svoje poginule muževe, a živjele u izvanbračnim vezama.

Mediji su masovno pisali o tom nemoralu i varanju države, a javnost je to osuđivala. Zašto se o tome ne bi smjelo snimiti film? Ili o lažnim braniteljima, za koje je bivši resorni ministar Predrag Matić Fred neki dan napomenuo da ih je najmanje 150.000? Ni sam Franjo Tuđman nakon VRA Oluje nije smatrao da je u tom ratu sudjelovalo više od 350.000 ljudi u borbenom i logističkom sastavu. Zašto bi tabu tema bili lažni invalidi ili oboljeli od PTSP-a? Ratni zločini „naših“ momaka? Tko je taj koji u koliko-toliko zreloj demokraciji smije zabraniti i takvu, kulturno-umjetničku, introspekciju sasvim neumjesnim diskursom „mene ne zanimaju umjetničke slobode i umjetnička vrijednost“ filma, pripovijetke, romana, kazališnog djela…? Koga briga što nju/njega nešto ne zanima? Ne mora to gledati. Gdje piše da mora? No, nije ovlašten/a – niti je to izvan totalitarno-jednoumne vlasti moguće – obvezati druge na svoj ukus, volju ili  animozitete bilo koje vrsti.

Kad je samo o „Ministarstvu ljubavi“ riječ, radi se o premijerno prikazanom filmu na tradicionalnom Pula Film Festivalu 2016. godine, gdje je pobrao ovacije publike te laskave medijske kritike i odobravanja struke. Komedija je nastavila vrlo uspješan pohod kino-dvoranama u zemlji, gdje je prihvaćen masovnim simpatijama. Strana je publika i stručna javnost odala priznanje tom reprezentantu suvremenog hrvatskog filma na tridesetak međunarodnih festivala (od Montreala u Kanadi i Chicaga u SAD-u do Cluja u Rumunjskoj, Aleksandrije u Egiptu i Mostara u BiH), gdje je pobrao četiri međunarodne nagrade za najbolji film, uključujući 33. Filmski festival mediteranskih zemalja lani u Aleksandriji. Stjepan Perić je za jednu od glavnih uloga u „Ministarstvu ljubavi“ proglašen najboljim glumcem na 10. Mostar Film Festivalu koncem 2016., a  glumica Dijana Vidušin za najbolju sporednu žensku ulogu.

Sve to, jelte, nije važno. Rozalija Bartolić i Zorica Gregurić sa šatoraškom potporom Josipa Klemma (Udruga specijalne policije), Ljube Ćesića Rojsa (Hrvatski generalski zbor) i pridruženih im „veteranskih“ militanata – u čije vražje ime, tko stoji iza njih? – ne daju građanima vidjeti tu komediju na njihovoj televiziji. Da krajnje, čak i Zakonom o HRT-u nedopuštena, ideološka okupacija tog javnog medija bude paradoksalnija, zabranu emitiranja „Ministarstva ljubavi“ navodno je pismom HRT-u tražio i ministar, branitelja, bivši šatoraš sa Savske 66 Tomo Medved. Budući da na to nema pravo, jer HRT formalno (sic) nije ni braniteljski niti HDZ-ov medij, premijer je pobrzao javno opovrgnuti tu informaciju. Prosvjednički vođe pak dodatno su zamutili vodu pitanjem: „Tko su ti na HRT-u, tko upravlja HRT-om, ako se usude ne poslušati jednog ministra hrvatskih branitelja, koji je predstavnik državne vlasti i član vlade RH?“

A javnost se pita tko je ministar branitelja koji ne zna gdje mu je mjesto i kakve su mu ovlasti u demokratskom društvu, pa se uopće usudi i pomisliti, zajedno s onima koje navodno zastupa, da je moćniji/važniji od interesa i volje najšire javnosti. Hrvatski su se branitelji – to lijepo piše u Ustavu RH, unatoč povlasticama za građane prvog reda – borili za slobodnu i demokratsku zemlju svih njezinih građana, a ne za materijalna nad-prava i društveni položaj koji će im dopuštati da budu država u državi, prvoredni građani koji ne dijele (tešku, lošu) sudbinu svih ostalih. Skupina koja se samopozvala na HRT zabraniti „Ministarstvo ljubavi“, na što nije imala pravo na tako skandalozan način, kompromitirala je HDZ-ovu državnu vlast i vodstvo HRT-a kao nesamostalne, plašljive podložnike nekolicini uvijek istih militantnih veteranskih vođa, koji ucjenjuju i prijete uvijek istim floskulama kad nečim nisu zadovoljni ili se osjete ugroženim.

Foto: ezadar.rtl.hr

Ispad na Prisavlju sa zahtjevom za zabranom solidne hrvatske komedije, inspirirane istinitim događajima u poraću RH, u satiričnoj interpretaciji vrhunske glumačke ekipe (Olga Pakalović, Stjepan Perić, Dražen Kühn, Ecija Ojdanić, Ksenija Marinković, Dijana Vidušin, Daria Lorenci-Flatz, Nenad Srdelić, Janko Popović Volarić, Matija Prskalo, Snježana Sinovčić-Šiškov, Edita Karađole…) i režiji Pave Marinkovića, bez ikakve je potrebe i razloga dodatno anatemizirao sve branitelje u dijelu javnosti kao društvene parazite koji se samorazmnožavaju, zajedno s obiteljima uživaju iznimno široka/unosna prava i povlastice, vojne činove, a stalno traže još, još, još… Prije koji dan dobili su ozakonjena i gotovo sva prava, kojim su zahtjevima 555-dnevni šatoraši sa Savske 66 skandalizirali javnost, a tadašnji ministar Predrag Matić-Fred (SDP) ih je procijenio na 20 milijardi kuna.

Predstavnici hrvatskih branitelja – a to su odreda najglasniji vođe pojedinih udruga, njihovi najbliži prijatelji, suborci i „poduzetnici“ – na svim unosnim mjestima u cijeloj državnoj piramidi navodno zastupaju interese tih oko 505.000 (zasad) registriranih vlasnika HB iskaznice. Samo letimičan pogled na braniteljsku plavo-crnu nit utjecaja od Vukovara (gdje su zbrinuti svi stožeraši, čekićari ćirilice) do Hrvatskog sabora, Pantovčaka, Grada Zagreba i čak Programskog vijeća HRT-a (sjeća li se tko Zvonka Milasa i Zorana Šanguta) pokazat će koliko je besmisleno kad se iz veteranskih redova čuje ono što se neku večer čulo pred portom HRT-a. Kao što su u bivšoj SRH i SFRJ bili povlašteni partizanski veterani i cijenjeni visoki vojni činovi, koji su imali sasvim opipljiv ekvivalent tipa države u državi, u RH se pjeva ista pjesma, opet u ime naroda i na njihovoj grbači, samo što se partizane imenuje – hrvatskim braniteljima.

Daljinski upravljač i želudac

„Sve je isto samo Njega nema“, rekla bi Tijana Dapčević. U ono doba dok je Njega bilo, navodno se moralo pitati Anku Berus ili Svilenoga smije li dramatizirani „Heroj na magarcu“ genijalca književnog pera Miodraga Bulatovića na daske što život znače u Zagrebu jer, eto, autor nije zamislio narodnog heroja na bijelom konju. Danas bi Rozalija Bartolić i Zorica Gregurić, Josip Klemm, Ljubo Ćesić Rojs – koji prijeti dvjema „braniteljskim“ šatrama pred HRT-ovom portom na prisavskoj tratini – i ljutita družina da se njih pita smije li „Ministarstvo ljubavi“ na HTV, ne samo u 21 sat na Drugom programu, nego ikako, zato što autor nije zamislio ratne udovice koje se, još mlade i s prirodnim potrebama, nisu odrekle državnih naknada za pokojne/nestale muževe kad već žive u divljim brakovima. Nije ih zamislio, sramota, ni kao doživotno ucviljene i ucrnjene vjernice što – materijalno opskrbljene kao brod – imaju vremena provoditi ostatak godina u molitvama za pokojnikovu dušu, listajući albume s obiteljskim fotografijama, u suzama, među mrtvačkim lampionima i na misama…

Postoje daljinski upravljači, pa kome se diže želudac kad vidi onog rumpaliju kod Ecije Ojdanić, nema frke. Ili onog babeka i dedeka… Ili in flagranti Kseniju Marinković s jednim od stupova slobode kakvu su hrvatski branitelji iznjedrili svojom krvlju i dijelovima tijela… Uvijek je daljinac taj koji učas rješava sve osobne gledateljske muke. Doduše, ne i 80 kuna mjesečne pretplate HRT-u, ali… Pritisneš kanal s crtićima, krimićima, pornićima… I eto ti sreće neizmjerne.

Nitko to od šefova javne medijske kuće nije kazao udovicama hrvatskih branitelja, a morao je, pa su ostale u teškoj zabludi o tome da su odlučujući, pače presudan čimbenik suvremenog života u  zemlji koja je prije dvadesetak godina izašla iz rata. Svi koji su nešto značili u tom ratu, a uvelike i oni koji u njemu uopće nisu sudjelovali, debelo su naplatili tu žrtvu. Ako ne invalidninama, mirovinama, dionicama, naknadama čak za nezaposlenost, stanovima, kućama, besplatnim automobilima, prednošću u liječenju, zapošljavanju, školovanju djece, poreznim olakšicama…, sada će se po novom zakonu moći do pred smrt sjetiti da su „sudjelovali u Domovinskom ratu“, da su „bili ranjeni“, odnosno da je bilo koja naknadna bolest „posljedica rata“. Slijedom te ozakonjene šatoraške logike,  broj od 505.000 registriranih hrvatskih branitelja može narasti do dva milijuna, ili više.

Nikakvi braniteljski vođe – a radikaliziranih je, koji se ponašaju kao da je RH njihovo ćaćinstvo te Domovinski rat i branitelji bezgrješna svetinja, Matić Fred je nabrojao četrdesetak, odreda zbrinutih na bogatim braniteljskim jaslama i stranački ZNA SE zauzetih – nisu i ne smiju se ponašati kao država u državi. Oni imaju svoje mjesto u društvu, punu zahvalnost građana bez čije financijske logistike i odricanja svake materijalne vrsti ne bi na bojišnicama mnogo značili niti bi danas uživali tolika prava, ali ne smiju biti interesna kasta građana prvog reda koji će na valu (ultra)desne ideologije ultimativno uređivati život svih žitelja RH. Koje se ima bespogovorno slušati i danonoćno im se klanjati, jer su nam „svojom krvlju donijeli slobodu i sve što danas imamo“. A mnogo toga što danas imamo, a prije 27 godina nismo imali, bolje bi bilo da nemamo, da nismo ni dobili.

Od masovnog iseljavanja iz zemlje zbog životnog beznađa, nevjerojatnih socijalnih razlika, političko-ideoloških i svjetonazorskih sukoba/razdora, robovlasničkih odnosa u svijetu rada, dužničkog ropstva (330.000 blokiranih/ovršenih za 42 milijarde kuna), nepravde i kriminala, ovisnosti, obiteljskog i inog nasilja do žestoke vjerske invazije praznovjerjem i neznanstvenošću na sekularno društvo, itsl. Većina građana je sve nezadovoljnija stanjem u zemlji i neizvjesnom budućnošću svojih obitelji, osjećaju se nesigurnima, prevarenima i krajnje nevažnima neodgovornim vladajućim kastama. Dok nisu imali tu količinu i kakvoću „slobode i svega što danas imaju“, zahvaljujući najrazvikanijoj društvenoj skupini – uz političare i Katoličku crkvu najpovlaštenijoj – nisu se ni osjećali građanima drugog i trećeg reda u vlastitoj domovini. Možebitno se, a i to je jako sporno, tako osjećala samo manjina tih koji su se od 1990-ih domogli najunosnijih pozicija u RH i manjina od pola milijuna (zasad) registriranih vlasnika HB iskaznice, izmišljenih političkih uznika i ratno-pretvorbenih profitera.

Bučna skupina tih koji u ime svih (sic) hrvatskih branitelja, svrstani u (ultra)desne svjetonazorske ešalone, atakiraju na ključne društvene djelatnosti u sklopu projekta ideološke okupacije slobodnog, stvaralačkog ljudskog duha, ponajprije kulture i umjetnosti te školstva (u pripetavanju oko tzv. kurikulne reforme), zaboravila je tjedan nakon cirkusa na Prisavlju zbog zabrane „Ministarstva ljubavi“ prirediti performans na istom mjestu zbog prikazivanja ljute filmske satire „Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića, također u 21 sat na Drugom programu HTV-a. Možda ih je zbunilo to što je u HRT-ovoj najavi ujutro zapisan Grlićev film – kritičari tvrde najhrabrije djelo hrvatske kinematografije u RH – a oko 10 sati je umjesto „Ustava Republike Hrvatske“ u istom terminu iskrsnulla komedija „Majstori“ Dalibora Matanića.

Opet prsti „crnih udovica“? Vrag će znati. Tek, HRT je objavio da je to bila „tehnička pogreška“, pa je – na užas inicijatora zabrane „Ministarstva ljubavi“ – HTV 2 u 21 sat ipak prikazao genijalan film „Ustav Republike Hrvatske“. S njegovim intelektualcem crno-ustaških gena, homoseksualcem i transvestitom Vjekom Kraljem (Nebojša Glogovac), razularenoma bandom čisto-hrvatskih homofoba što u srcu Zagreba ubijaju boga u njemu, njegovim umirućim ocem ustašom u crnoj odori (Božidar Smiljanić), fotografijom Ante Pavelića na zidu, susjedom medicinskom sestrom (Ksenija Marinković), njezinim disleksičnim mužem policajcem, Srbinom (Dejan Aćimović) i ostatkom izvrsne glumačke ekipe. Slika današnje Hrvatske, mučna i bljutava, nesnošljiva, ideološki razjebana svakodnevica koju vladajuća politika ne želi vidjeti, pa je i ne priznaje, a razumnim se građanima gadi pa bježe u svijet.

Povijesna odgovornost za zločine

I taj je film sufinancirao HAVC dok ga družina Zorice Gregurić nije uspjela minirati u njegovu „protuhrvatskom sastavu“, a Hrvoja Hribara na mjestu ravnatelja je zamijenio povjesničar umjetnosti i filmski komentator HTV-ovog „Dobrog jutra, Hrvatska“ Daniel Rafaelić. Hribarov je HAVC također zaslužan za još jedan strašno bolan filmski trn u „domoljubnom“ oku militantnih vođa dijela veteranskih udruga, Crkve i (ultra)desnice –  „Svećenikovu djecu“ Vinka Brešana. Prikazan je i na HTV-u, ali prije aktualne ekipe šefova. Film je samo prvog vikenda prikazivanja u kinima vidjelo blizu 36.000 ljudi, a s oko 160.000 gledatelja je najgledaniji domaći film u RH. Unatoč žestokoj anatemi s crkvenih propovjedaonica kako je to vražje nedjelo, koje neka ne idu gledati kako don Fabijan (Krešimir Mikić) u nekoj dalmatinskozagorskoj zabiti iglom buši kondome ne bi li – nakon što je papa odobrio njihovu uporabu – pronatalitetno djelovao.

„Prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu rekao je; ‘danas živimo u suvremenom hrvatskom društvu u ozračju u kojem se žrtva i vjera nemilice izruguju“, zapisala je Wikipedija reagiranja u povodu masovne javne  potpore „Svećenikovoj djeci“ na pohodu kinoauditorijem. „Tvrdnje je oprimjerio najnovijim filmom ‘Svećenikova djeca’ u kojem se podmuklo okaljavajući ispovjednu tajnu želi poručiti da Crkva sustavno djeluje kao zločinačka organizacija koja je preživjela 2000 godina zahvaljujući vještom prikrivanju zločina’. Župnik u Bošnjacima preporučio je svojim župljanima na misi da ne idu gledati film, a u Benkovcu je otkazana već unaprijed dogovorena projekcija filma.“

Možda nije istina to, što Matulić insinuira da Brešan „poručuje“ kako Crkva sustavno djeluje kao zločinačka organizacija koja je preživjela 2000 godina zahvaljujući vještom prikrivanju zločina? Prvo, to autor „Svećenikove djece“ ne poručuje i, drugo, nema ni jednog krvavijeg povijesnog događaja u prošla dva milenija u kojima Crkva nije imala svoj dio nečasne uloge: od prvih međukršćanskih istrebljivačkih sukoba u otimanju za pravovjernost svog nauka, obračuna s hereticima (sic) i nevjernicima u devet križarskih ratova te 500 godina inkvizicije, najkrvavijeg razdoblja zločina u ime Isusa Krista, do bagateliziranja Holokausta u Drugom svjetskom ratu i sudjelovanja dijela klera i vjernika u masovnim krvoprolićima. Odgovornost Crkve za zločine u prošlosti i u novije doba golema je. Nije se papa Ivan Pavao Drugi javno ispričao za povijesnu krivnju Crkve i nije aktualni papa Franjo svako malo prisiljen ispričavati se za pedofilska, kriminalna i ina nedjela svojih „pastira“ širom svijeta. Što je tu sporno? Oni koji to kritiziraju, s pravom i ismijavaju, ili licemjeri u svećeničkim haljinama koji to čine i povremeno budu uhvaćeni u sasvim ovozemaljskim „slabostima“ – prema djeci, istospolnoj braći i sestrama, srebroljublju, pakostima…?

Crkvi i političko-ideološkim ekstremistima, pa i radikalima s tzv. krajnje ljevice, stoga je prije svega stalo okupirati stvaralačko područje ljudskog duha, jer dominacijom nad kulturom i umjetnošću, medijima te odgojem i obrazovanjem ostvaruje se i prevlast ili moć nad materijalnim resursima. To je sukob koji traje i koji će još dugo kontaminirati javni prostor u zemlji, jer liberalno-građanska svijest u društvu nije samonikla biljka bez ukorijenjenosti ne samo u naprednoj, slobodarskoj tradiciji prošlih vremena nego i u bitnim premisama kvalitetne budućnosti, utemeljenim na demokraciji, poštivanju ljudskih prava i sloboda, manjinskih skupina, bogatstvu različitosti, socijalnoj pravdi, znanosti i sekularnosti… Konzervativnoj svijesti to ne odgovara, pa koči uzbrdo.

Zato su najpovlašteniji/najopskrbljeniji od povlaštenih/opskrbljenih braniteljskih vođa, političkog mainstreama, katoličkog klera i njegovih militantnih udruga građana protiv toga da na „njihovoj“ (sic) javnoj televiziji ima pravo građanstva i duh kakav emaniraju filmovi poput „Ministarstva ljubvi“, „Ustava Republike Hrvatske“ i „Svećenikove djece“, da HAVC vodi Hrvoje Hribar, a kazališne repertoare kroje Oliver Frljić ili Dubravka Vrgoč a ne Jakov Sedlar, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović… No, kultura i umjetnost su tvrd orah na kojem su sva jednoumlja i tvrde, agresivne ideologije svaki put lomile zube. I opet će. Nema šanse da neće.

Foto: jutarnjilist.hr

To je prošlog petka navečer na sceni Satiričnog kazališta Kerempuh glasno potvrdio slobodouman Zagreb, pisala je Hina, „uprizorenjem orgijastičke desničarske svadbe na kojoj se konzumiraju droge i svira turbofolk, uz ‘Za dom spremni’, katoličku i nacionalnu ikonografiju“. Kerempuh je otvorio novu sezonu premijerom najpoznatijeg svjetskog kazališnog djela „Šest likova traži autora“ (1921.) talijanskog nobelovca Luigija Pirandella, u adaptaciji i režiji proustaškoj desnici jamačno najbolnijeg trna u oku – Olivera Frljića. Predstava, koja krajnje nemilosrdno razgolićuje trulu hrvatsku zbilju i ključne aktere na proustaškoj/konzervativnoj desnici, popraćena je ovacijama prepunog gledališta. Došli su je pogledati manje-više svi koji nešto znače u javnom i političkom životu RH. Čak i notorni Zlatko Hasanbegović, koji je parodiran zajedno s ostalim prvacima skupine svojih istomišljenika. Svi su se ti likovi okupili navodno na ljetošnjoj svadbi medijskog gurua te ultraške svijesti Velimira Bujanca, koji su i stalni gosti – na smjenu – u njegovom agitprop talk showu „Bujici“, na lokalnoj Z1 televiziji.

Pirandellov je predložak poslužio Frljiću kao metafora aktualne hrvatske zbilje, zemlje u potrazi za vlastitim identitetom, pojedinaca koji pate od kompleksa lažnog autoriteta i promiskuitetnog identiteta, društva koje nije načisto s nacionalnim i tradiocionalnim obiteljskim vrijednostima. „Konzervativni uglednici“, prenio je Večernji list Hinino izvješće s premijere, „nose svinjske maske, uz Thompsona i okretanje ploče s natpisom ‘Trg maršala Tita’ u ‘Trg poglavnika Ante Pavelića’. U daljnjem tijeku predstave problematizira se pasivnost članova obitelji u potrazi za identitetom, autoritetom i režiserom, a scenom dominira divovska singerica kojom kroji režiser predstave. (…) „A najčešća sintagma koja se čula u Frljićevoj predstavi bila je ‘U ime obitelji’. Tako se pod tim sloganom odlazi u bordel, vara ženu i pokušava silovati prosttitutke na povijesnoj zastavi koja počinje s bijelim poljem. Frljićeva predstava ‘vrvi’ poveznicama s aktualnim hrvatskim društvenim i političkim događajima, ima tu i ‘Hoda za život’, invalidskih proteza, izmjena kazališnog zakona, pitanja položaja Srba u javnom životu metropole… (…) ‘Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, talijanski nobelovac Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže’, ističu iz Kerempuha.“

Manjina protiv većine

„Pirandello se u svom komadu bavi pitanjem identiteta, pa sam i ja htio progovoriti o identitetu društva koje zadnjih 26 godina baulja po maglama vlastitih nacionalnih fantazmi“, kazao je Frljić u intervjuu Jutarnjem listu uoči premijere „Šest likova traži autora“. „Pirandellovi likovi ne mogu stvoriti konsenzus oko onoga što se dogodilo, a to je upravo ono što se događa u Hrvatskoj. Zapravo, jedini konsenzus je moguć kroz silovanje različitih individualnih iskustava, što se i pokušalo napraviti ‘Deklaracijom o Domovinskom ratu’, sjajnom prozom čijom fikcijom se uspavljujem uvijek kad imam problema s nesanicom.“ Na pitanje o tome može li porodica ostati netaknuta od podivljalog društva, ako pitanje identiteta u današnjim obiteljima postaje preslikan nukleus razdora, Frljić replicira retoričkim diskursom:

„Zašto bi obitelj trebala ostati pošteđena od ideoloških razdora i ekonomskog konteksta koji taj ideološki razdor kreira? Trebamo li tolerirati fašista u svojoj obitelji zato što nam je otac ili majka? Cijela ideja svehrvatske pomirbe, osim što je brutalno demaskirala narav Tuđmanovog režima, pokazala je što se ni u jednom društvu ne smije dogoditi. Nema primirja između one ideologije čija je esencija ozakonjeni zločin i one koja predstavlja njezinu antitezu. Takva pomirba se ne može i ne smije pravdati nikakvom državnom tvorevinom. Između ove dvije ideologije može i mora postojati jedino antagonistički odnos.“

To je suština sukoba militantne manjine koja manipulacijama i političkim kuhinjama želi okupirati, pa po svome oktroirati kulturu i umjetnost, medije i školski sustav, s liberalno-građanskim i sekularnim društvo koje se tome oštro protivi. Nema tu ni pomirenja niti može biti konsenzusa. Što reče mudar Crnogorac Petar II. Petrović Njegoš u bezvremenskom „Gorskom vijencu“ (1847.): „Treba služit česti i imenu,/ neka bude borba neprestana,/ neka bude što biti ne može -/ nek ad proždre, pokosi satana!/ Na groblju će iznići cvijeće/ za daleko neko pokoljenje“. Povijest je davno već odredila tko je, gdje i kada bio na strani – časti i imena. Ustaše sigurno nisu. Oni što su i danas za mitove i praznovjerje, a protiv znanja, kulture i umjetnosti, ljudskih prava i slobode stvaralaštva – također nisu na strani časti i imena. Na strani su terora, zabrana i progona, a poznato je kako povijest sankcionira takve.

tacno

Branimir Pešut i Romana Tekić (Foto: sbplus)

Nastavljaju se pokušaji reizbornih sječa ravnateljskih glava u ustanovama slavonskobrodske kulture pod patronatom Grada. Nakon, za sada neuspjelog nastojanja da se svrgne Hrvoje Špicer, ravnatelj Koncertno-kazališne dvorane Ivana Brlić Mažuranić, neuspjelog zbog ignorantskog odnosa pokretača njegove smjene spram zakona, a što je rezultiralo brzopletim, proceduralnim greškama u natječajnom tekstu, na red za eliminaciju došao je Branimir Pešut, ravnatelj Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Kako stvari stoje, 29. siječnja 2018. Gradsko vijeće, na svojoj šestoj sjednici, na temelju mišljenja Kulturnog vijeća o prijedlogu Upravnog vijeća Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda – donijet će, najvjerojatnije većinom glasova, odluku o imenovanju više kustosice i voditeljice Galerije Ružić Romane Tekić , za novu ravnateljicu. Ovaj puta stratište je besprijekorno organizirano. Gradsko vijeće postat će odlučujući suučesnik i de iure egzekutor u ubojstvu principa. Može li se u slučajevima reizbora spomenuti oporba, a da to ne izazove osjećaj podsmijeha?!

Kako se vrlo dobro zna da su u oba slučaja oba vijeća, i Kulturno i Upravno, produžene ruke gradonačelnika Mirka Duspare, kako i vrapci na krovu kapelice sv. Ane u Tvrđavi u kojoj stoluje gradonačelnik, znaju da su oni tek provoditelji njegove volje, javnost bi, pa i ona detaljno upućena u sadržaj rada rečenih ustanova i aktivnosti njihovih ravnatelja, pokazala zavidan stupanj glupave naivnosti kada bi inzistirala na dobivanju odgovora o tome zbog kojih stručnih razloga i zbog kojih programskih propusta, ravnatelji više nemaju njihovu formalnu podršku. Ako su i postojale greške u ravnateljskim koracima, one nisu bile presudne da ih se ne reizabere za novu tekmu. Naime, javnost za te greške ne zna, niti je ikada čula da su ravnatelji opomenuti za nemar, odsustvo organiziranosti, da su aljkavi, da štete ugledu svojih ustanova, da su rastrošni i netransparentni u poslovanju. Ravnatelji jednostavno više nisu u milosti šerifa grada i njegovih pomoćnika. Tu se ne radi o stručnosti, njihovom maru, kreativnim potencijalima, dosadašnjim referencama, riječ je o tome da svojevrsnu potjeru za poželjnim turističko-kulturnim statusom Grada, kako ga zamišlja gradonačelnik, statusom koji je u neprestanom bijegu iz uske brodske varoši, treba osvježiti s novim, podobnim, bespogovorno poslušnim članovima, sklonih olakim obećanjima i drugim trikovima.

Zašto javnost nije obaviještena niti o jednom jedinom detalju kadroviranja u brodskoj kulturi? Zašto je javnost iznenađena personalnim rokadama i žrtvovanjima figura? Zašto javnost nikako da shvati da je i kultura polje političke borbe, u čijim se koordinatama odvijaju bitke za kontrolu političke moći? Zašto javnost nije informirana o tome da članovi rečenih vijeća nemaju ni stida ni srama dok jednoglasno, bez ijednog jedinog glasa izuzeća, kao lutke na koncu kojima upravljaju kulturno neobrazovani političari, deklasiraju nečiji rad? Je li javnosti svanulo da je u Brodu veoma popularan sport brojanje istrošenih i mrtvih suradnika? Zato što se u Brodu ne sprovode ispitivanja javnog mijenja, zato što nema relevantnih, stručnih istraživanja o kulturnim potrebama građana? Zato što nema okruglih stolova na temu kulture. Zato što su prosvjetni radnici, a naročito nastavnici i profesori Hrvatskog jezika i književnosti bez ikakve kulturne, društvene i političke inicijative. Zato što nitko, ama baš nitko od profesionalnih lokalnih novinara, sustavno ne prati brodsku kulturu. Pisanje o kulturi u Slavonskom Brodu, na radiju, televiziji, na portalima i drugim medijima svodi se na vijesti, prepisivanje pozivnica za kulturne događaje i poneki invalidni intervju. Nedoraslost medija u svakom smislu, a koji su istovremeno pod kontrolom političkih faktora, stoga za posljedicu ima katastrofalan pristup i skandaloznoj smjeni ravnatelja kulturnih ustanova. Nitko da od novinara stavi gradonačelniku krušku po njušku i upita ga o razlozima sječe ravnatelja. Njega će to možda upitati neki naručeni slušatelj u plaćenoj emisiji na Radio Soundsetu, gdje on odgovara na pitanja o komunalnom redu, psima lutalicama i asfaltiranju pojedinih pješačkih staza, skupljajući populističke poene na temelju svog očinskog odnosa prema građanima-maloj djeci.

Je li itko neutralan, a stručan, netko izvan institucija i klike gradskih vlastodržaca koje kontroliraju famozna vijeća, netko tko ne pripada krugu  gradskih birokrata, lažnih profesionalaca u kojih je i nož i pogača, usporedio molbe i materijale za ravnatelja Ustanove Galerije umjetnina? Može li se na temelju floskula o „vizijama“  jednoglasno dati prednost jednom kandidatu? Što je s referencama? Što je to zapravo pogriješio Branimir Pešut? Čime se zamjerio gradonačelniku? I kome još? Tko mu je performerski nasapunao dasku? Gdje su obrazloženja?

SBPeriskop, iako nema neke naročite odnose s Galerijom, niti ima namjeru braniti Branimira Pešuta, kojemu, nakon Dusparine presude, više ne bi pomogla ni preporuka britanske nacionalne galerije Tate Modern, stoji na stanovištu da ga je glave došla samosvojnost, samouvjerenost, duhovitost, (kontra)stav, upotreba vlastite glave… Evo male ilustracije za ovu tvrdnju; vrijedi ju pogledati OVDJE.

Za dobar spomenik treba troje, tri veličanstva: veličina mrtvaca, veličina živog naroda, pa veličina umjetnosti. Tako je govorio veliki hrvatski kniževnik A.G. Matoš.

Veličina umjetnosti ili književne vrijednosti i ostavštine Ante Starčevića pisana ekavicom je jako upitna, a ponajviše je upitna veličina mrtvaca, ili preciznije rečeno, zašto i po kojim zaslugama se taj mrtvac veliča kao otac domovine, to je vječita misterija i zagonetka koju ne znaju odgonetnuti ni sami oni koji ga tako  slave.

Dok iz flaše teče šljivovica, ne treba nam ni doktor ni bolnica. Tako su valjda zborili, kao opijeni rakijom, članovi Gradskog poglavarstva Slavonskog Broda koji su 1997. god. donijeli odluku da se spomenik  Anti Starčeviću podigne na Trgu pobjede; eto baš slučajno, ma zamislite kakva slučajnost, na mjestu gdje je preko noći kukavički srušen spomenik POBJEDNIK u čast i sjećanje na brodske antifašiste, rad velikog hrvatskog  kipara Dušana Đamonje.

Pa će onda naši gradski oci, na mjestu posebnog pijeteta ili posebnog kukavičluka svome ljubljenom Anti stalno polagati cvijeće i paliti svijeće. Uz demokraciju eksploziva i rušenja antifašističkih i nepodobnih kulturnih spomenika, paljenje svijeća i polaganje cvijeća, to je sada, eto, postalo moderno, to je sad postalo IN. Stječe se dojam da naši  političari ništa neće ni raditi ni stvarati nego će po cijeli božji dan samo nekome paliti svijeće i polagati cvijeće. Ali samo politički podobnim povijesnim veličinama. Jebeš recimo, jednog velikog brodskog pjesnika Branka Radičevića!

On je Srbin! Srbe na vrbe!

Pa ćemo mu onda redom: prvo uzeti ime Osnovne škole Branko Radičević, onda ćemo mu uzeti i ulicu koju je imao, i na kraju skinut ćemo i spomen ploču s njegove rodne kuće u Slavonskom Brodu. A to, što je naš Brođanin,  Branko Radičević pjesnik Europskog formata, pjesnik koji se može uspoređivati ravnopravno i s Byronom, francuskim i njemačkim pjesnicima, to nema nikakve veze. Važno je samo da je on Srbin i treba mu jebat srpsku majku i oduzet mu i školu i ulicu i spomen ploču i sve što god je imao u svome rodnom gradu i bacit ga u potpuni zaborav.

Kao Hrvat, iz dubine svog nacionalnog hrvatskog bića, duboko se stidim ovakvih šovinističkih postupaka. Ma…nisu oni ostali dužni ni nama Hrvatima: Zlatku Šnajderu su na njegovoj bisti pokraj gimnazije prvo capnuli glavu, a onda i promijenili ime gimnazije u Matija Mesić. Od spomenika Zlatku šnajderu ostalo je bilo samo postolje s njegovim imenom.

Ne znam kako su na to reagirali moji profesori, što im je smetalo ime Zlatka Šnajdera, ili im je smetala samo činjenica što je on antifašist. Valjda je trebao biti fašist pa da gimnazija zadrži njegovo ime.

Rado bih to priupitao svoje profesore iz gimnazije koji su mi nekad predavali i neki od njih još uvijek i danas rade. Promijenili su ime i OŠ Ivo Lola Ribar, eto, još jedan ideološki i politički nepodoban Hrvat. Uz Pobjednika i svi ostali spomenici partizanima antifašistima oko fontane na Trgu pobjede su također maknuti, očišćeni, demokracijom vandalizma, rušenja i urbanog desničarenja, da bi na njihovo mjesto došao politički podoban, čisti, veliki  Hrvat,  TZV. OTAC DOMOVINE Ante Starčević. On je politički podoban, jer kako oni kažu, njegovim  venama teče čista plava krv, hrvatska, a ne srpska, ne antifašistička nego rasistička.

Zanimljivo. Eh, da. Ajmo malo sada zastati, popiti čašicu pelinkovca ili Jaggera,  zapaliti koji joint ili Marlboro, ajmo sada i mi malo glumiti rasiste i Goebelsa, ajmo se onda baš danas i mi malo igrati i pozabaviti tim čistuncem i čovjekom čiste plave hrvatske krvi. Kada već po tom aršinu u našem gradu Slavonskom Brodu sve mjerimo i sva mjerila ljudskih vrijednosti uspostavljamo od kulturnih do povijesno-političkih.

Idemo onda malo i mi prebrojavati i njegova krvna zrnca, kad je danas to već toliko bitno i presudno, popularno, kad zbog toga ljudi dobivaju posao ili gube posao, kada se zbog toga osporavaju priznate brodske veličine poput našeg pjesnika Branka Radičevića, kada se već zbog toga oduzimaju imena škola priznatim hrvatima antifašistima, Hrvatima, idemo onda i mi malo istraživati povijest ANTE STARČEVIĆA i brojati njegova krvna zrnca, idemo i mi danas malo glumiti rasiste i nacionaliste, eto, tek toliko da Brođani znaju i budu upoznati tko je zapravo, „otac“ domovine, Hrvat čiste, plave hrvatske krvi. Kako zvuči „lijepo i gordo“, ko da je Adolf Hitler bio glavni sponzor ovoj spomeničkoj terorističkoj akciji, a Ante Pavelić njegov pobočnik.

Ali da ne ispadne da je odluku o podizanju spomenika ANTI STARČEVIĆU na mjestu, eto kakve li slučajnosti, baš na mjestu legendarnog spomenika, POBJEDNIKU, DA NE ISPADNE DA JE TU KUKAVIČKU I ŠOVINISTIČKU ODLUKU DONIJELO SAMO  GRADSKO POGLAVARSTVO, onda su na spomeniku napisali velikim slovima-ZAHVALNI BROĐANI. U svoju notornu glupost, sada će još uvaliti i Brođane i zamislite, da to rade tobože u ime svih Brođana. A Brođani drže do Ante Starčevića, ko do lanjskog snijega. Brođani više drže do beskućnika Pere Mojsije nego do Ante Starčevića.

Ostaje samo još nejasno, a koji su to zahvalni Brođani i tko je to uopće Brođane pitao da li se oni uopće slažu da se na mjestu spomenika brodskim antifašistima postavi spomenik Anti Starčeviću. Koliko Brođani uopće drže do Ante Starčevića, provjerio sam na licu mjesta. Moja uvažena prijateljica iz djetinjstva radi na Općinskom sudu u Slav. Brodu, iz njene kancelarije pogled joj puca na sam spomenik Anti Starčeviću kojeg već punih dvadeset godina svaki dan gleda kroz prozor svoje kancelarije, svaki dan punih osam sati.

Pitao sam je, pa dobro, jesi vidjela, da li je ikad itko u ovih dvadeset godina Anti Starčeviću netko od Brođana donio bar jedan cvijet i stavio ga pokraj spomenika, neko pisamce, neku pjesmu možda napisao i ostavio, netko u znak poštovanja zapalio svijeću…. Nitko nikada. U dvadeset godina, nitko nikada. Osim pravaša koji u manjem broju dođu na godišnjicu njegove smrti, kaže mi, i polože cvijeće i zapale svijeću. A osim njih, veli mi, nitko više. Eto, koliko Brođani drže do „OCA DOMOVINE“ Ante Starčevića.

Da je na njegovom mjestu spomenik legendarnom brodskom beskućniku Peri Mojsiji, vjerujem da bi bilo puno Brođana koji bi mu dolazili i položili pokoji cvijetak, napisali mu pokoju pjesmu i zapalili pokoju svijeću.

No, dobro, kad su oni već tako odlučili, pozabavimo se onda malo tim famoznim krvnim zrncima i prebrojavanjem krvnih zrnaca kada je to već danas postalo tako moderno, kada je to već tako presudno za nečije ulice, nečiji život, nečije škole, nečiji kruh, nečije radno mjesto i egzistenciju, ili miniranje nečijih spomenika, pozabavimo se dakle,  malo likom i djelom tzv. oca Domovine Ante Starčevića. Za pravaše on je veliki Hrvat, Hrvatčina, otac domovine čijim venama teče čista, plava hrvatska krv.

Možda bismo stvarno i mogli reći da venama Ante Starčevića doista teče čista, plava hrvatska krv, kao u tinte. Ali, samo u šali. Samo pod jednim uvjetom.  Ako zažmirimo na jedno oko. I ako progledamo Starčeviću kroz prste.  Ante Starčević je rođen 1823. god. u Žitniku, pored Gospića od roditelja Srba. Majka Milica, pravoslavka, Srpkinja, porijeklom je iz Široke kule, a otac Jakov, tipično židovskog imena, je bio iz Pazarišta, sela pokatoličenih Srba, potomak hercegovačkih pravoslavnih Starčevića. I ako želimo biti fer i pošteni prema Brođanima i hrvatskoj javnosti, onda smo trebali uz spomenik „ocu“ domovine Anti Starčeviću, podići na Trgu pobjede još jedan spomenik-SPOMENIK BAKI DOMOVINE SRPKINJI MILICI.

No, šalu na stranu. Milica je bila čestita i plemenita žena, pravoslavka koja je držala do svojih srpskih običaja.

Kao dobra i čestita majka  Milica je svoje dijete, malog Antu učila čitati i pisati, UČILA GA JE DA PIŠE NA ĆIRILICI, ljuljala ga je na ljuljačci, njihala ga u naručju, dojila  i usput ga poučavala o pravopisu Vuka Karadžića i srpskoj kulturi, a posebno mu je usadila ljubav prema srpskom pravopisu i ekavici.

Zahvaljujući pravoslavnom i srpskom odgoju do svoje trinaeste godine, Ante Starčević je kasnije sva svoja književna djela napisao  na ekavici. Pitam vas, pa koji to još veliki Hrvat piše svoja književna djela na ekavici? Nađite mi samo jednoga takvog Hrvata. Ne postoji. No, čuvari lika i djela Ante Starčevića mudro su tome doskočili i dali zvanično objašnjenje da je Ante Starčević svoja djela pisao na ekavici zato, zamislite, što Zagrepčani koji pišu kajkavštinom  u svom izričaju govore na ekavici. Ma zamisli, molim te!

Da, to je istina. Slažem se.  Ali samo ponekad, ali samo Zagrepčani i kajkavci.

A kakve s njima veze ima Ante Starčević? Pa on je  Ličanin, ZABOGA! Koji to još Ličani pišu ekavicom. Ličani pišu ikavicom, a ne ekavicom. NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI DANSKOJ. ILI HRVATSKOJ.

Ja sam dvije godine živio u Zagrebu i vrlo dobro znam kako govore Zagrepčani i svi oni koji se služe kajkavštinom. Recimo, mi u Slavoniji ćemo reći za djeda, dida, a oni će reći zaista, deda. Ekavicom će se koristiti samo ponekad i samo iznimno kod pojedinih riječi. Ali ne uvijek i ne u svim slučajevima. Ali Ante Starčević se baš uvijek i baš u svim slučajevima služio ekavicom. Nije li to malo čudno za jednog velikog Hrvata i hrvatskog nacionalista? Čuvari lika i djela Ante Starčevića su onda došli na genijalnu ideju da to pravdaju time što se on na taj način htio tobože distancirati od Vuka Karadžića koji je zagovarao jekavicu. Smiješno objašnjenje, dječje smiješno da smješnije ne može biti.

Kompletno sva svoja književna djela Starčević je napisao na ekavici.  A nije bio naš nešto ni kvalitetan pisac i književnik. U našoj gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu,  uopće nitko i ne traži djela Ante Starčevića. Provjereno.

Ima li još nešto čudno u opisu i ponašanju Ante Starčevića?  Recimo, mene je onako kao slučajno, kao starom rasistu, nacionalistu i Goebelsovom učeniku, zanimalo kako je on dao ime svome sinu, kako se recimo zvao njegov otac, pa sam malo istraživao. Kopao. Starčević je imao dvije sestre, ali imena njegovih sestara nećete nigdje naći, pravaši su ih izbrisali iz svake evidencije i kriju imena njegovih sestara kao zmija noge. Zašto, zaključite sami.

Kad dugo kopaš naiđeš na crva, tako kaže francuska poslovica. Zanimljivo, otac Ante Starčevića zvao se Jakov. Tipično židovsko ime.  Eto, kao slučajno, otac velikog Hrvata imao je tipično židovsko ime. A kakvo se zvao sinovac Ante Starčevića? David. Opet tipično, još jedno židovsko ime. Pa jeli on Hrvat ili židov? Ili Srbin?

Uff, baš sam rasist?  Baš sam se ufurao u rasističke i nacionalističke vode?

Idemo sada dalje. Tko je bio najbolji prijatelj Ante Starčevića? Josip Frank. Što je Josip Frank po nacionalnosti? Židov. Još jedna slučajnost. Gle, koliko slučajnosti.

Kakav je odnos bio Ante Starčevića prema židovima i židovskom pitanju? Branio je židove, javno se deklarirao u obranu židova i židovskom pitanja, svaka čast tako i treba, osobno se pridružujem. A kakav stav prema židovima imaju hrvatski nacionalisti, pokazali su to recimo u Jasenovcu. Dakle, opet tu nešto ne štima, nešto se tu ne slaže.

Idemo dalje. Moje pitanje glasi, što je zajedničko svim velikim Hrvatima i hrvatskim nacionalistima? Što imaju zajedničko recimo, kod nas u Slavonskom Brodu, pravaši iz Grada i hadezeovci iz Županije? Netko bi rekao ništa, mrze se ko pas i mačka. Istina, ali ipak imaju nešto zajedničko. I jedni i drugi u svojim uredima župana i gradonačelnika drže na zidu okačen VELIKI KRIŽ. I jedni i drugi boje se crkve i ljube oltare, ponizni su pred katoličkim svećenicima kao miš pred mačkom.

A Ante Starčević?

On je u svojim javnim istupima bio je totalni antiklerik, mrzio je naše hrvatske katoličke svećenike iz dna duše i pljuvao po Svetoj katoličkoj crkvi u svim situacijama i javno ju prozivao za blud i nemoral, zvali su ga zbog toga bezbožnik i antikrist.

Danas bi ga zvali -KOMUNJARA.

A ja vas sada pitam gospodo pravaši, pa koji to još danas veliki Hrvat i hrvatski nacionalist pljuje po našoj svetoj katoličkoj crkvi i našim hrvatskim katoličkim svetinjama i svećenicima. Ni jedan. Takvog ne poznajem.  Ako mi ne vjerujete, izvolite se malo raspitati, uguglajte i pročitajte povijest Ante Starčevića. Postavlja se pitanje, a zašto on toliko mrzi katoličko crkvu i sve hrvatske vjerske svetinje?

Sami donesite zaključak iz svega gore navedenog. No međutim, šlag na tortu dolazi na kraju priče. Mene je osobno najviše zanimalo ono što se ne može naći u njegovoj biografiji, ono što je zvanično prešućeno, ono što ne možete nigdje ni pročitati ni naći. Njegov odlazak u Srbiju i traženje posla u Beogradu. Taj djelić njegova života čuvari lika i djela Ante Starčevića kriju ko zmija noge.

Zašto bi jedan veliki Hrvat, otac domovine tražio posao u Srbiji i molio Srbe da ga zaposle u Beogradu, ako u Srbiji nema ni prijatelja ni rodbine, nikoga svoga. Odgovor je vrlo jednostavan. Pa zato što je Srbiju nosio u svome srcu i zato što je on od roditelja Srba. KOJI TO JOŠ VELIKI HRVAT SVOJU MOLBU PIŠE NA ĆIRILICI? KOJI SE TO JOŠ VELIKI HRVAT ODRIČE SVOJE HRVATSKE NACIONALNOSTI? OBRATITE PAŽNJU, ON SE U SVOJOJ MOLBI IZJAŠNJAVA KAO LIČANIN, A NE KAO HRVAT DA BI DOBIO POSAO I DODVORIO SRBIMA. UVUKAO SE SRBIMA TOLIKO U GUZICU DA SU MU  IZ NJIHOVE STRAŽNJICE VIRILE SAMO NJEGOVE PRAVAŠKE CRNE ČIZME.

Gospodo pravaši, jeli Ante Starčević otac domovine, ili očuh domovine? Treba li Antu Starčevića osuđivati zato što je posao i svoju sreću tražio u Srbiji? Ne. Život je prepun apsurda i paradoksa, čudni su putevi Gospodnji. I mene su vjetrovi sudbine također, odnijeli u Beograd. U Centru visokih vojnih škola završio sam Vojnu akademiju i na kraju dobio službu u Beogradu. A onda sam kopao i rukama i nogama da nađem vezu i da dobijem službu u Hrvatskoj. I dobio sam je u Sinju.

– nastavlja se –

Foto: Wikimedia Commons

Kada su 1949. godine Plitvička jezera proglašena nacionalnim parkom, to je bio prvi slučaj da se taj koncept zaštićenog područja primijenio u bivšoj Jugoslaviji. U međuvremenu, Plitvice su postale svjetski poznata atrakcija. No razvoj turizma pretvorio je ovo “nacionalno blago” u važan izvor prihoda u osiromašenoj regiji, koji dakako privlači pažnju moćnih privatnih aktera.

Unutarstranačke kadrovske borbe u Hrvatskoj demokratskoj zajednici oko mjesta ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera koje se u posljednje vrijeme odvijaju na relaciji Zagreb – Gospić iza sebe kriju nekoliko problema vezanih uz rukovođenje našim najpoznatijim zaštićenim prirodnim prostorom. Konflikt je oličen u predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću koji je na mjesto ravnatelja Javne ustanove NP Plitvička jezera postavio voditelja LAG-a¹ Lika Tomislava Kovačevića, dok je ličko-senjski župan i hadezeovski veteran Darko Milinović imao svoju kandidatkinju koja nije prošla.

Prije nego utvrdimo jesu li u sukobu župana i premijera presudile kumovske, prijateljske ili neke druge interesne veze, podsjetimo da je sam Nacionalni park već više godina pod pojačanim monitoringom UNESCO-a. Razlog tome je u povećanom zagađenju Plitvičkih jezera i prekomjernoj apartmanizaciji koja je maha uzela posebno u posljednjih pet godina otkako je posao izdavanja građevinskih dozvola s razine resornog ministarstva prebačen na regionalne županijske urede, posljedica čega su brojni novoizgrađeni turistički objekti koji su prekrili dobar dio parka smještenog između Rakovice i Korenice, između Male Kapele i Plješevice.

Inače, Plitvička jezera jedino su naše područje upisano na UNESCO-ovu listu svjetske prirodne baštine, još 1979. godine. Da s rukovođenjem našim najstarijim nacionalnim parkom nešto nije u redu utvrdila je prije godinu dana misija UNESCO-a, koja je podnijela izvještaj u kojemu je “izražena zabrinutost zbog neodrživog proširenja turističkog sadržaja, ali i prekomjernog broja posjetitelja u parku”. Spominjala se i mogućnost da se Plitvička jezera zbog tih problema prebace na listu ugrožene prirodne baštine, ali se zasad to nije dogodilo. Plitvice su na toj listi već bile od 1992. do 1997., dakle u vrijeme kad je na tom području vođen rat i neposredno po njegovu završetku.

Stranački bankomat

Devedesetih godina prošlog stoljeća UNESCO je nekoliko puta bio u inspekciji parka i osim oružanog sukoba problematičnim su se pokazali i bespravan lov na medvjede, izlov ribe dinamitom te uništenje šuma i parkovnih sadržaja. U najnovijem izvještaju iz siječnja prošle godine rat i krivolov više nisu problemi, ali zato jest sve ostalo. Navodi se da su sadašnje poteškoće uzrokovane intenzifikacijom turizma, naglim povećanjem broja posjetitelja (prošle godine dnevno je parkom znalo proći i do 15 tisuća turista, što je prema nekim procjenama duplo više nego što on može podnijeti), značajnim povećanjem smještajnih kapaciteta, onečišćenjem jezerskih i riječnih voda, nekontroliranom izgradnjom cestovne infrastrukture i pojačanim prometom motornih vozila kroz sam park.

Od 12 točaka koje je misija UNESCO-a predložila u sedmoj se od države traži da osigura obustavu izdavanja bilo kakvih novih građevinskih dozvola sve dok se ne proanalizira prostorni plan i njegova implementacija i dok se ne provjeri ima li i u kojoj mjeri ilegalne izgradnje. U posljednjoj, 12. točki, otvoreno se kaže da će se Plitvička jezera premjestiti na listu ugrožene svjetske baštine ukoliko se predložene mjere ne usvoje i ne počnu provoditi. Prvog veljače ove godine radi se novi izvještaj koji će biti podnesen na 42. sjednici UNESCO-ovog Komiteta svjetske baštine u lipnju i srpnju u Manami, glavnom gradu Bahreina, a ne pokaže li taj novi izvještaj napredak u očuvanju parka, Plitvice bi se mogle preseliti na listu ugrožene svjetske baštine.

Drugi problem koji leži iza konflikta oko direktorskog mjesta na Plitvicama jest klijentelizam, tipičan za HDZ, o čemu se posljednjih tjedan-dva dosta moglo pročitati u medijima. Ukratko, lokalnom HDZ-u i aktualnom županu Milinoviću Nacionalni park je služio kao svojevrsni bankomat. Kako politička moć HDZ-a u Lici polako ali sigurno erodira, tako je i priliv sredstava iz različitih javnih ustanova za lokalne hadezeovce sve slabiji, pa je utoliko plitvička kasica-prasica važnija. Kako to zapravo funkcionira pokazalo je najnovije izvješće o poslovanju Nacionalnog parka Plitvička jezera za prošlu godinu iz kojega se, prema pisanju pojedinih medija, vidi da je na stavci rashoda za promidžbu, sponzorstva i donacije utrošeno preko 27 milijuna kuna, što je nekoliko puta više nego prethodnih godina.

Strategija preživljavanja

Riječ je o tome da Nacionalni park pomaže lokalna sportska, kulturna, veteranska i lovačka društva i u tome ne bi trebalo biti ništa sporno (privredni giganti uvijek pomažu civilnu scenu), ali problem je u tome što se novac s te stavke obično distribuira po stranačkom ključu. Kad se zna da je godišnji prihod našeg najznačajnijeg nacionalnog parka oko 200 milijuna kuna i da kroz njega godišnje prođe oko milijun gostiju, jasno je zašto se vodi grčevita borba oko toga tko će ga kontrolirati. Ante Kovač, novi načelnik Općine Plitvička jezera izabran na nezavisnoj listi, u medijima bez krzmanja o tome kaže: “Nisam naročito bio upoznat s vizijom Milinovićeve kandidatkinje Antonije Dujmović, ali poznajući koncepte Darka Milinovića i njegovih sljedbenika smatram da bi konačni rezultat bio privatizacija, najprije hotela, a onda i čitavog Parka. Domaći čovjek bi u tom konceptu postao građanin drugog reda koji bi nadničario za crkavicu.”

Da s vođenjem Nacionalnog parka nešto nije u redu prije deset godina ustvrdili su i članovi HSLS-a u Ličko-senjskoj županiji, koji su 2008. upozoravali da se zarađeni novac u parku troši nenamjenski, čak da se njime špekulira na burzi. Naime, upozorili su javnost da je državna revizija u svom izvještaju iz 2008. ustanovila da Nacionalni park od 2005. ulaže financijska sredstva u otvorene investicijske fondove i da je vrijednost uloga u 2008. godini iznosila čak 53,7 milijuna kuna. Tih godina članovi upravnog vijeća parka bili su upravo najznačajniji lički hadezeovci, među njima u prvom redu Darko Milinović. S druge strane, apartmanizacija koja se u UNESCO-ovom izvještaju spominje kao jedan od problema vezanih uz onečišćenje i narušavanje prirodne ravnoteže u Nacionalnom parku zapravo je rezultat šireg fenomena po kojemu se nacionalni i prirodni parkovi te priroda općenito u perifernim državama doživljavaju kao mogući, a nerijetko i jedini izvor prihoda za lokalno stanovništvo.

Posve depopulirana i ekonomski devastirana Lika vidjela je u nature-based turizmu, a u okvirima svojevrsne nature-based ekonomije u Hrvatskoj, priliku da se materijalno mrdne s nule, za što su joj poslužili liberalizacija izdavanja građevinskih dozvola te mogućnosti koje su nudile privatna inicijativa u turizmu i povećanje vlastitih smještajnih kapaciteta. Zapravo je apartmanizacija na neki način predstavljala strategiju preživljavanja lokalnog stanovništva, kojemu bi druga opcija najvjerojatnije bila iseljavanje. Zanimljivo je da se u apartmanizacijski pekmez uvalila i Crkva, i to preko javnosti dobro poznatog Mije Gabrića, donedavnog prvog financijaša Kaptola, za kojega je otkriveno da je prije 15 godina umjesto sakralnog objekta, kako su stanovnici sela Rastovače očekivali, sagradio apartmane…

Priprema terena

Apartmanizacija na Plitvicama može se dijelom tumačiti i kao posljedica Zakona o zaštiti prirode iz 2013. Njime je naime omogućeno da se hotelski, smještajni i ugostiteljski kapaciteti koji su dotad bili isključivo u vlasništvu nacionalnih parkova daju u višegodišnju koncesiju privatnim investitorima. Međutim, unatoč namjerama tadašnje SDP-ove vlade da se četiri plitvička hotela privatiziraju, od toga još uvijek nema ništa. Više je razloga za to. Jedan od njih je taj što su potencijalnim investitorima postavljena vrlo restriktivna pravila u pogledu mogućnosti proširenja postojećih kapaciteta tih hotela pa im je upitna isplativost investicija. Kao zaobilazno rješenje pojavila se mogućnost da se privatna inicijativa u Nacionalnom parku prakticira putem izgradnje apartmana i manjih smještajnih jedinica.

Prema podacima koje je svojevremeno iznio Petar Vidaković, dugogodišnji direktor NP Plitvička jezera u SFRJ i autor nekoliko monografija o Plitvicama i nacionalnim parkovima, Plitvička jezera jedini su nacionalni park u svijetu, od njih više od 1.400, koji je materijalno i funkcionalno samoodrživ za gotovo cijelo vrijeme svog postojanja, što znači da se pokriva samofinanciranjem. Godine 1970. dotadašnje dvije uprave, prva koja je bila zadužena za zaštitu prirode i druga koja je skrbila o ugostiteljstvu, hotelijerstvu i turizmu, objedinjuju se u jednu koja postaje odgovorna za njegove “zaštitarske, znanstvene, razvojne, turističke i financijske zadaće”. Premda u tom modelu upravljanja, koji se dakle provodio gotovo 50 godina i za koje vrijeme privatni kapital u njega nije imao pristup, “podjednako uspješno funkcioniraju”, kako piše Vidaković, “zaštita, turizam i ekoturizam, zaposlenici i znanstveno-istraživačka djelatnost”, SDP-ova vlada se odlučuje za promjene i spomenutim Zakonom o zaštiti prirode uvodi tzv. američki model, za koji je karakteristično da odvaja djelatnost zaštite prirode od komercijalnih djelatnosti, koje se ustupaju koncesionarima.

Sve u svemu, izgleda da se Plenkovićevom pobjedom nad Milinovićem odustalo od dosadašnje privatizacije na sitno, po principu malo lokalnim hadezeovcima, malo Crkvi, malo veteranskim organizacijama, malo lokalnom stanovništvu, što znači da bi se kapaciteti na Plitvičkim jezerima uskoro mogli prodavati na veliko, što je igra koja nadilazi lički HDZ. A SDP je, kao i mnogo puta do sada, uslužno pripremio zakonski teren za to. Bitno je samo da se Plitvice tokom sljedećih mjeseci ne presele na listu ugrožene svjetske baštine – i zato je, između ostalog, trebalo maknuti nezgrapnog Milinovića – kako bi ih se nakon bahreinskog samita moglo što bolje utržiti.

1. Lokalna akcijska grupa, oblik udruživanja predstavnika lokalnih vlasti, privatnog kapitala i “civilnog društva” radi prijave europskih projekata, op.ur. [↩]

Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Hrvoje Špicer i Danijela Ljubičić Mitrović (Foto: sbplus)

Prije nekoliko dana pisao sam o reizbornoj sječi ravnateljskih glava u ustanovama kulture Slavonskog Broda kao o skandalu koji teče i koji iz dubokog sna nije p(r)otresao slavonskobrodsku hipnotiziranu javnost, niti je lokalne medije olovnih nogu pokrenuo na profesionalni trk prema istini. I takozvana upućena javnost i mediji glasno hrču, udobno pokriveni debelim jorganima indiferencije koji ih štite od oštre hladnoće odgovornosti i profesionalnosti. Kukavički hrču nesvjesni svoje groteskne uloge na zataškavanju bahatih poteza vlasti i nemorala kulturnih i upravnih vijeća, koji sve što rade na mig nalogodavca, jer u sebi nemaju ni trun samopoštovanja. Sječa odlučno i bezodvlačno u Brodu ide dalje, ali i u Brodsko-posavskoj županiji. O potonjoj baruštini punoj uhljebničkih krokodila, nešto niže.

Egzekucije u Brodu, nastavit ću eksploatirati prispodobu smjene ravnatelja sa sječom, pod punim su nadzorom malih policjota (Kulturnog i Upravnog vijeća), šerifa i suca (gradonačelnika) i krvnika (Gradskog vijeća). U košaru ispod kadrovske giljotine uskoro treba (ot)pasti glava Ivana Stipića, ravnatelja Gradske knjižnice Slavonski Brod, profesora filozofije i informatologije i diplomiranog bibliotekara. Čeka se samo sljedeća sjednica Gradskog vijeća. I u ovom slučaju, do smjene dolazi, kako glasi nadasve opširno i argumentirano obrazloženje Upravnog vijeća, zbog iskoraka u brodskoj kulturi, ma što god to značilo. Informaciju naslovljenu s Tri muškarca za tri žene: Duspara mijenja sve ravnatelje ustanova u kulturi, pročitao sam na lokalnom news portalu sbplus. Drugi mjesni news portali o tome ni mukajet. No, kako stvari stoje, Stipić namjerava pružiti pravni otpor nasilničkoj smjeni odnosno bjesomučnoj lomljavi njegovog ugleda i postignuća. U članku se, među imenima, može uočiti i ime Ružice Bobovečki koja je imenovana za v.d. ravnateljicu. Saznajem da joj je jedan od prvih ravnateljskih poteza, pardon, iskoraka u kulturi, bio da zamjenicu dosadašnjeg ravnatelja Stipića, magistru Dariju Mataić Agičić, izbaci iz njenog ureda i naredi joj da se preseli za pult za korisnike.

Reizbor ravnatelja u ustanovama kulture  Grada Slavonskog Broda odvija se pod pompoznim nazivnikom iskoraka u lokalnoj kulturi, ali na nekulturan način. Međutim, sav taj gradonačelnikov jazz, luk je i voda spram opasnog kadrovskog ringišpila u Brodsko-posavskoj županiji, točnije u Muzeju Brodskog Posavlja, koji je pod nadležnošću Danijela Marušića, župana, i Pere Ćosića, šefa županijskog HDZ-a, dakle, i Marušićevog šefa. Informaciju za koja bi bilo prikladnije da je uvrštena u rubriku vjerovali ili ne, opet nalazimo na sblusu pod naslovom Promjena vlasti u Muzeju Brod. Posavlja: Hrvoje Špicer umjesto Danijele Ljubičić Mitrović Podsjetimo, ovaj put bez ulaženja u teško prohodnu šumu motiva i detalja, da iz mutnih razloga iskoraka u kulturi odnosno zbog neobrazložene volje gradonačelnika Mirka Duspare, Hrvoje Špicer, protukandidat Duspari za funkciju gradonačelnika, član HDZ-a, i, nota bene, profesor glazbene kulture, nije reizabran na funkciju ravnatelja Kazališno koncertne dvorane „Ivana Brlić Mažuranić“.

Svjestan da je Špicerova sudbina, voljom Dusparinog diktata o novom iskoraku u kulturi u KKD IBM, zapečaćena, županijski HDZ svog člana, tog zaista vrsnog profesora glazbe, koji, koliko znam, u životu nije napisao nijedan jedini stručni rad iz područja muzejskih djelatnosti, uhljebljuje, jer mu se može, na mjestu ravnatelja Muzeja Brodskog Posavlja, umjesto dosadašnje ravnateljice i kandidatkinje u reizboru Danijele Ljubičić Mitrović. Odluku da je Špicer novi ravnatelj i da ispunjava tražene uvjete natječaj, priopćio je svojevrsni glasnogovornik HDZ-a, predsjednik Upravnog vijeća Branko Godić.

Sirota gubitnica gospođa Danijela Ljubičić Mitrović, sretna, jer je moglo i svršit gore, koja po završetku mandata ostaje raditi u Muzeju, korektno, na granici s poniznošću, mazohistički lojalno, izjavljuje da je spremna svojim iskustvom pomoći novoizabranom ravnatelju, ali i dalje raditi na promicanju ove kulturne ustanove i njezinih sadržaja kako bi svijest o baštini kroz godine bila utkana mladima, koji će sutra biti posjetitelji, privatni kolekcionari, suradnici, zaljubljenici u baštinu. Što to ustvari treba značiti? Da je spremna novog ravnatelja, zajedno s cijelim kolektivom Muzeja, učiti prohodati, jer on je, što se struke tiče, na nivou djeteta koje puže.

A još samo prije mjesec dana županijska skupština usvojila je Program rada i financijski plan za 2018. godinu Muzeja Brodskog Posavlja Slavonski Brod  koje je izradila i potpisala, tada osoba od povjerenja, a danas deklasirana Danijela Ljubičić Mitrović. Nije dovoljno biti odlučujuće stručan, imati reference, biti bez ljudskih i profesionalnih mrlja. Treba s gradonačelnikom i županom tikve saditi, i tako dvije sreće grabiti. Problem je u tome što se one  znaju o glavu razbiti.

Organizatori nastupa Daniela Popovića u popularnom zagrebačkom klubu Močvara otkazali su koncert. Radi se o nekada popularnom jugoslavenskom pjevaču čija je pjesma predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji, dok je to natjecanje još imalo neku društvenu važnost. Otkazivanje koncerta rezultat je pobune javnosti na društvenim mrežama kako se radi o obiteljskom zlostavljaču (istom onom Facebooku čije postojanje erodira privilegije političke elite, što je odmah rezultiralo priznanjem vlasnika da su “prekasno uočili svoj korozivni utjecaj na demokraciju“, no istovremeno omogućava debatnu platformu ljudima čiji stavovi nisu pokriveni mejnstrim medijima).

Objašnjenje organizatora koncerta glasilo je da “nisu znali” za “problematične izjave i nedopustivo ponašanje iz prošlosti glavnog izvođača … a koje se tiču nasilničkog ponašanja prema bivšoj ženi”. S obzirom na to da se o nasilju Popovića u medijima govorilo jasno i glasno i to tokom zaista dugog niza godina, objašnjenje je neplauzibilno te istovremeno predstavlja svima nam dobro poznati tradicionalni odgovor na rodno nasilje.

Ovaj oblik tolerancije na rodno nasilje, što se pravda “neznanjem”, do pojave Harveya Weinsteina važio je kao univerzalni odgovor, a koji se, kao što to pokazuje i izjava hrvatske ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nade Murganić (resorna ministrica obiteljsko nasilje HDZ-ovog župana Alojzija Tomaševića komentirala je izjavom “tako vam je to u braku”) smatra primarno osobnim, internim, obiteljskim, nejavnim, nedržavnim i nepolitičkim pitanjem. Usprkos sablasnosti koju je izazvala izjava resorne ministrice Murganić, ovaj naizgled zdravorazumski konsenzus pada u vodu kad se tema nastavi na pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije. Tu dolazimo do očitih klasnih paradoksa ili kontradikcija: spontani blok moćnih žena koje su istupile protiv hegemonih patrijarhalnih odnosa u domeni rodnog nasilja počela je “kapati” prema masama te se određeni tip eksploatacije žena – seksualni u javnom i poslovnom kontekstu – napokon počinje smatrati neprihvatljivim, dok se počinitelje napokon marginalizira i društveno odbacuje.

Bauk rodnih perspektiva

Iako su sve ove inicijative izrazito dobrodošle i pohvalne, njihov je politički doseg zasad ograničen. Isticanjem ovoga, ne želimo upućivati isprazne superiorne ljevičarske kritike, već uputiti na ogroman prazan prostor kojeg je nužno popuniti, a to je sav društveno politički prostor od onoga što se štiti Istanbulskom konvencijom, pa do medijskih skandalizacija nad rodnim nasiljem (“nismo znali!”) ili taktika gašenja požara kakav je čin organizatora Popovićevog koncerta.

Kao prvo, treba uočiti da tradicionalni istupi protiv rodnog nasilja, kako općedruštveni, tako specifično feministički, dugi niz godina nisu nailazili na plodno tlo. I to usprkos javnim sredstvima izdvojenima za sigurne kuće i druge mehanizme socijalne zaštite zlostavljanih i obespravljenih žena. Promjena se nije dogodila ni usprkos kaznenim odredbama koje sankcioniraju takvo ponašanje. Banalni zaključak bio bi da za rješenje ovog problema nedostaje politička volja, kao da se radi o nečem binarnom što ili postoji ili ne postoji, i ništa između.

Međutim kompleksnost i konfliktnost društvenih odnosa prisiljava nas da ovo sagledamo iz perspektive reprodukcije materijalnih socijalnih odnosa. Bez detaljnijeg analiziranja važnih ekonomskih aspekta, ovdje je dovoljno primijetiti da se spontana promjena hegemonije u rodnim odnosima počela događati kada se protiv rodnog nasilja pobunila ekonomski moćna skupina žena s afirmiranim ulogama u javnom životu. Dok o nasilju nad ženama afirmiranima u javnosti bruji cijeli mejnstrim, podrška anonimnim zlostavljanim ženama mnogo je tiša. Tako se primjerice u Hrvatskoj zaključilo da smo svi zajedno iznevjerili prebijenu suprugu HDZ-ovog župana koja je u konačnici povukla tužbe protiv svoga muža, vjerojatno pod ogromnim teretom političkog, osobnog i socijalnog pritiska. Srećom sankcioniranje ponašanja HDZ-ova župana ne ovise samo o njihovim privatnim odnosima, već je njegovo nasilje sada državni problem.

Naša izdaja gospođe Tomašević tako je samo naličje podrške zlostavljanim ženama Hollywooda i jasno pokazuje da se promjena paradigme događa, ali ne za sve žene i ne u svim dijelovima svijeta. Iako se mijenjaju, pravila zapravo ostaju ista: dok dajemo pristanak za zaustavljanje nasilja nad ženama koje su se uspjele afirmirati u javnoj domeni, gotovo u potpunosti ostajemo slijepi na znatno veći broj obespravljenih žena čiji se životi i dalje primarno vode u sferi kućanstva. Stoga ova kritika, zapravo nije kritika organizatora koncerta, već analiza situacije u kojoj se nalazimo. Razlika između marketinškog i političkog čina trenutno se sastoji u daljnjim političkim akcijama, kakav bi primjerice bio kakav parti za ratifikaciju Istanbulske konvencije i podršku svim anonimnim zlostavljanim ženama o čijem se glasu kao društvo još uvijek ne brinemo.

bilten

Jedan od dubljih problema SDP-a, uz bahatost pojedinih njezinih ‘glasnogovornika’ poput npr. Komadine ili Matića koji mi poručuje da se ‘pokrijem ušima’, previsoka je osjetljivost na drugačije mišljenje, što prečesto dobiva i totalitarna obilježja, tvrdi kazališna redateljica

Vlasnici internetskih platformi prinuđeni su preuzeti ulogu pravosuđa i razmatrati žalbe korisnika na „govor mržnje“. Budući da ne postoji odluka suda o uklanjanju spornih sadržaja, društvene mreže i on line mediji, pod prijetnjom visokih kazni, postaju paralelno pravosuđe – istražitelji, suci i izvršitelji kazni.

Posvećenost istini vjerojatno je najstarije i najcjenjenije etičko načelo civilizacije, stoga je ideja istine kao pozitivne vrijednosti duboko usađena u filozofiju morala, ali i u anglosaksonsko kao i kontinentalno pravo. Tako npr. svaki sudski postupak u SAD-u počinje pitanjem: „Zaklinjete li se da ćete govoriti istinu i ništa osim istine, tako vam Bog pomogao?“, dok europski zakoni o kleveti prejudiciraju da se medije ne smije kažnjavati zbog istinitog izvještavanja. Istina je suštinski važna za demokratski proces, stoga je stereotipna laž da „demokracija ovisi o informiranosti građana / mediji potiču analitičko razmišljanje“ čvrsti i neupitan dio obrazovnih curriculuma svih zapadnih društava.

Pojam „fake news“, danas, u svakodnevnoj uporabi politike i medija, postao je popularan zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji je u svojim twitovima ovim terminom diskreditirao medijsko izvještavanje povampirenih američkih mainstream medija koji ga nisu mogli i još uvijek ne mogu „smisliti“ na mjestu predsjednika. Tijekom prošlogodišnjih izbora širom Europske unije, uporaba termina proširila se neobično brzo, u Norveškoj je npr. „fake news“ proglašen za „Riječ godine 2017.“ Nesumnjivo, fenomen „lažnih vijesti“ i neprovjerenih informacija, vrlo je ozbiljan problem suvremenih medija u kojima etički imperativ više ne postoji, u kojima je vrlo tanka linija između istine i laži. Moralni relativizam obilno prisutan u medijima, možda, je najbolje potkrijepiti primjerom koji u svojoj čuvenoj knjizi „Etika u medijima: Primjeri i kontraverze“ (prema Amazonu u 2017.g. jedna od najprodavanijih knjiga) navodi Luis Alvina Day: “Je li riječ laž uopće nešto znači? U jednom smislu svi lažu, ali u drugom smislu nitko ne laže, budući da nitko ne zna što je istina – što god, vi izgledate u redu!“ „Poremećaj informacija“ zaista upućuje da bi novinari, time i medijske korporacije trebali raditi na razvoju alata i servisa za provjeru informacija i, svakako, obnoviti znanja iz etike u medijima, međutim „kvaka“ nije u tome.

Naime, osnivanje ekspertne radne skupine, uslijedilo je nakon što je, nova „velika faca“ EU-a, predsjednik Francuske, Emanuel Macron, najavio usvajanje zakona o suzbijanju lažnih vijesti na internetu tijekom izbornih kampanja. U Francuskoj uistinu nije uobičajeno da šef države odlučuje jesu li informacije koje mediji prenose dobre ili loše, osobito je krajnje neobično da nadzire donošenje novih zakona kojima se regulira rad audiovizualnih medija. Međutim, predsjednik je upao u grotlo teorija zavjere i zaključio da je zahvaljujući potpori RT France i Sputniku, Marine Le Pen, na prošlim parlamentarnim izborima, zamalo pobijedila. Stoga se odlučio za osnivanje tijela koje će se „boriti“ protiv pokušaja destabilizacije zemlje putem audiovizualnih medija koji su kontrolirani ili pod utjecajem stranih država. Iako francuski zakon o slobodi medija već odavno prepoznaje kategoriju lažnih vijesti (kazna je 45 000 eura), budući zakon objedinit će postojeće odredbe, ali dodati i nove –  kaznu od godinu dana zatvora i 15 000 eura za one koji pomoću „lažnih vijesti, klevetničkih glasova ili drugih lažnih manevara djeluju na preusmjeravanje glasova“. U fokusu ovog zakona je blaćenje političara i javnih osoba, a pod posebnim nadzorom naći će se oglašivački sadržaji „stranih“ medija (misli se na RT France i Sputnik) koji se mogu ograničiti ili zabraniti. Naravno, u „normalnim“ neoliberalnim okolnostima komercijalni interesi medija našli bi se ispred zakona o cenzuri ulaganja, međutim tinjajući hibridni rat upućuje njihove vlasnike na oprez.

(http://www.lemonde.fr/emmanuel-macron/article/2018/01/04/emmanuel-macron-veut-un-projet-de-loi-contre-les-fake-news_5237491_5008430.h)

Njemačka je već usvojila Zakon protiv govora mržnje i lažnih vijesti na internetu, prema kojem društvenim mrežama (Facebook, Twiter), ali i programima za komunikaciju poput WhatsApp-a, platformama za elektroničku poštu i video komunikaciju, prijete iznimno visoke kazne do 50 milijuna eura. Radi se o komercijalnim platformama koje imaju više od 2 milijuna korisnika, no ono što je sporno u ovom, u Hrvatskoj vrlo hvaljenom zakonu, svakako je mali „detalj“, potpuno neprimjeren demokratskom društvu. Naime, vlasnici internetskih platformi prinuđeni su preuzeti ulogu pravosuđa i razmatrati žalbe korisnika na „govor mržnje“. Budući da ne postoji odluka suda o uklanjanju spornih sadržaja, društvene mreže i on line mediji, pod prijetnjom visokih kazni, postaju paralelno pravosuđe – istražitelji, suci i izvršitelji kazni. Mogućnost žalbe korisnika svakako postoji – ali isključivo u redovitom sudskom postupku. Naime, dok je internetska platforma odstranila njihov sadržaj bez sudskog naloga, „cenzurirani“ korisnici za svoju se pravdu moraju boriti sudskim putem. Njihovo dokazivanje traje poprilično, a ako jednom i dobiju sudski spor, njihov post zasigurno više neće biti relevantan. Nije jasno je li problematičan sadržaj naslovnice nedavnog on line izdanja Der Spiegela spada u „govor mržnje“ ili „socijalni aktivizam“. Naime, na naslovnici je poznata ilustracija („Marš progresa“) koja prikazuje evolucijski razvoj koji počinje s majmunom, a završava s homo sapiensom. Der Spiegel je „okrenuo“ priču: uspravan čovjek – neandertalac – pogrbljeni Trump kao humanoid na najnižem stupnju evolucijskog razvoja, dakle Trump je majmun. The New Yorker, također je nedavno na naslovnici objavio ilustraciju ljudske glave s frizurom Donalda Trumpa koja gori. Degradirati demokratski izabranog predsjednika koji nije po volji mainstream medija i političkog establishmenta, čini se vrlo prihvatljivo, dio je lažnog društvenog „aktivizma“, financiranog i kontroliranog od strane političkog i korporativnog establishmenta.

Odjednom smo zabrinuti zbog novih zakona kojim vlade postupno uspostavljaju otvorenu kontrolu nad sadržajima koji se objavljuju na internetu. Zapadnom licemjerstvu zaista nema kraja! Naime, „fake news“ odavno su prisutne na medijskom tržištu, vrlo su korišten alat zapadnih liberalnih demokracija u uspostavljanju globalnog poretka. Još od „Pustinjske oluje“ (1990.), kao prvog rata „u živo“, čiji smo prijenos mogli pratiti zavaljeni u svoje naslonjače, mediji su, bez pretjerivanja, dio globalne zavjere. U tom, ali i u svim narednim (uključujući ratove na prostoru bivše Jugoslavije), CNN, kao i druge velike globalne medijske korporacije, postali su nedjeljivi čimbenici ratovanja, zapravo predvodnici ratnih kampanja. Izvještavanje u realnom vremenu, na žalost, nije neposredna spoznaja istinitih zbivanja, radi se o primarnoj medijskoj manipulaciji, masovnoj obmani, koja kod gledatelja izostavlja vlastito analitičko razmišljanje. CNN-ove spektakularne snimke iračkog rata 1990., a zatim 2003. (live from Bagdad), kojima je Amerika poslala poruku svijetu, udarale su na naše emocije kombinacijom različitih pristupa. Manipulacija krvavim snimkama ljudskih tragedija, rat kao televizijski spektakl u režiji CNN-a, uspješno su konstruirali lažnu stvarnost.

Ako se prisjetimo, invazija na Irak pokrenuta je temeljem „fake newsa“, tj. lažnih informacija koje je plasirao predsjednik Bush, a prema kojima je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništenje. Pobijeno je, prema nekim procjenama, oko milijun ljudi i nikome ništa! Romantičarski narativ o Arapskom proljeću, 2011. g. razbijen je u „paramparčad“ nakon što je postalo jasno da su CIA i druge američke obavještajne službe upravljale društvenim mrežama Twitterom i Facebookom tijekom demonstracija. Opće je poznato da je CNN lider u lažnom i iskrivljenom ratnom izvještavanju koji javljanje uživo iz sigurnog okruženja „začini“ pozadinskim audiovizualnim efektima, tj. kazališnom scenom. Na medijske „lažnjake“ stradale djece, ubijenih ljudi, manipulaciju slikama u svrhu ratne propagande, valjda smo već oguglali.

Naravno, novi zapadni makartizam započeo je s Ukrajinom i ruskim upadom na Krim 2014.g., međutim, poprimio je razmjere masovne histerije nakon neočekivane pobjede Donalda Trumpa. Bliski suradnici, kao i sam predsjednik našli su se pod optužbama za „petljanje“ s Rusijom i zavjeru protiv SAD-a. U problemima su se našli i Facebook, Twitter i Google koji su optuženi da su otvaranjem svog medijskog prostora ruskim medijima zapravo pomogli pobjedu „neželjenog“ predsjednika. Rusi su potom optuženi i za Brexit, „organizirali“ su nerede u Kataloniji, a o njihovom „malignom“ utjecaju na Balkanu sve je više-manje poznato.

Nadalje, sloboda izražavanja na internetu ugrožena je već odavno i ugradnjom specijalnih softwera koji temeljem otiska prstiju mogu filtrirati i brisati neželjene sadržaje. Facebook već odavno, zbog pritužbi policije, uklanja postove o policijskom nasilju u SAD-u. Ovakvi softweri postaju digitalni instrumenti cenzure koji su se do sada primjenjivali isključivo za uklanjanje pornografskih sadržaja s djecom, manje sadržaja s „terorističkom propagandom“. Sjetimo se da se upravo ISIL godinama obilato koristio uslugama zapadnih internetskih platformi putem kojih je neometano plasirao svoje horor filmiće odrubljivanja glava i slao poruke pritajenim spavačima koji su, inspirirani ovim, počinili stravične zločine u Europi.

Novi njemački zakon uvodi i „kontrolore činjenica“! „Korektiv“, tim istraživačkih novinara koji tragaju za lažnim vjestima, osnovan je 2014.g. tijekom velikog pada kredibilnosti mainstream medija koji su izvješćivali o zbivanjima u Ukrajini. Prema dostupnim podatcima, osnivačko financiranje ove inkvizicijske skupine (tri milijuna eura) osigurala je zaklada Brost iz Esena, koja je sedamdesetih osnovala medijsku grupu WAZ (sada FUNKE). „Korektivom“ predsjeda Bodo Hombach, bivši njemački ministar, koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Europe i urednici Der Spiegla, Sterna i Die Zeita, dakle „medijski mainstream dobio je monopol na procjenu istine od koje je zaštitio najprije sam sebe: „Korektiv“ je priopćio kako neće procjenjivati istinitost vijesti vodećih medijskih kuća i etabliranih medija. Po načelu – istina to smo mi.“ (www.dw.com/hr/velika-borba-za-istinu/a-38062252)

Pod pritiskom sadržaja koje zapadne vlade smatraju dezinformacijama i propagandom, a koje su, prema njima utjecale na tijek američkih, njemačkih i drugih europskih izbora u kojima su na vlast pristigle populističke vlade (ili vlade koje brinu o vlastitim zemljama), Facebook je sklopio sporazum s FactCheck.org, PolitFactom, ABC Newsom, The Associated press, Snopes.com, Liberationom i nizom drugih medijskih korporacija o izgradnji „alata“ koji omogućavaju korisnicima tih društvenih mreža prijavu lažnog sadržaja. Trenutno se u okviru projekta Odjela za primjenjenu etiku Sveučilišta Santa Klara u Sjedinjenim Državama, testiraju i „indikatori povjerenja“ (trust indicators), putem kojih će korisnici dobiti podatke o autoru i korištenim izvorima. Washington Post, The Economist, The Globe, neki su od početne skupine izdavača koji koriste indikatore. Pored toga, Facebook i Twiter, koji su se našli pod snažnim kritikama američke duboke države, najavili su planove za „povećanje transparentnosti“ kada je u pitanju oglašavanje npr. ruskih medija.

Borba protiv govora mržnje i „fake news-a“ usmjerit će se uglavnom na neovisne online medije, a s ciljem potkopavanja stvarnog društvenog aktivizma, onog antiratnog i antiglobalizacijskog. Kampanja protiv lažnih vijesti, trebala bi za početak krenuti kao kampanja protiv medijskih dezinformacija, budući da su one kao i PR komunikacije, glavni kanal medijskih manipulacija. Naravno, to otvara pitanja umreženosti medijskih korporacija i politike, ali i cijelog političkog sustava, stoga je jednostavnije presudne teme maknuti u zapečak, i pustiti da udarni audiovizualni programi i društvene mreže nude „samo zabavu“.

geopolitika

Da u režiserskom čitanju nema ni ‘uporabe’ ni ‘zloporabe’ književnog predloška, da su tekstovi uvijek otvoreni suvremenim interpretacijama, da režija nije polje umjetničkih dozvola i zabrana: do Zlatka Hasanbegovića, estetičara i teatrologa, nije nažalost doprlo baš ništa od toga

portalnovosti

Posljednjih godina u Hrvatskoj sve zamjetniji postaje trend pokušaja (kulturne) komercijalizacije osamdesetih. Međutim, domaće tržište je premalo za ozbiljniji iskorak, a globalno naprosto gluho za epizodu s evropske periferije.

Shematizam kratke kulturne povijesti ove zemlje izgledao bi ovako nekako: osamdesete su bile dekadencija socijalizma i novi val, devedesete rat i treš, dvijetisućite integracija u Europsku uniju i komercijalizacija svega, a dvijedesete ekonomska kriza i sva pridružena i posljedična ludila. Reprezentacije tih dekada, odnosno, ovih od kojih postoji dovoljno vremensko rastojanje, što u filmskim/tv aranžmanima, što u muzejskim izložbenim konceptima, ne idu puno dalje i dublje od ovog shematizma. Iza spomenutih “projekata” često stoje visoko postavljene ambicije i želje koje nemalo puta ne bivaju realizirane na adekvatan način.

To se posebice vidi u pristupu osamdesetima koje su doživjele svojevrsni boom posljednjih nekoliko godina, često kao mehanizam i kao svojevrsni refleks neuspjelog čitanja ili suočavanja s trenutnim kontekstom i njegovim kontradikcijama. Kritika je banalnost ovog shematizma i njegovu primjenu uočila u izložbama “Osamdesete! Slatka dekadencija postmoderne” iz 2015. i dvjema sezonama serije Crno-bijeli svijet. I dok si žanrovske serije “plošnost i površnost” mogu dopustiti, veliki izložbeni projekti bi to trebali izbjegavati, pogotovo uzimajući u obzir da su mnogi sektori (a posebice kulture i umjetnosti) više nego pristojno obrađeni kroz našu humanistiku: analizom slojevitosti tog razdoblja često su se otvarali rukavci novih čitanja i pristupa korpusu koje, nažalost, ne zatičemo u novim kulturnim proizvodima. Usudio bih se čak podijeliti svoj dojam – da nemalo puta “događaji” na margini s puno manje ambicija i kapaciteta, u konačnici ostvare puno više nego glomazno zamišljene produkcije i izložbe.

Muzej u stanu, stan u muzeju

Naravno, ta banalnost osamdesetih nije izmišljena u institucijama i na setovima nego je derivat određenog trenda komercijalizacije i romantizacije tog dijela prošlosti i njegove svakodnevnice koji je svoju izvedbu već imao u nekim drugim kontekstima. U Njemačkoj je DDR sredinom 2000-ih što kroz tv-emisije, široku lepezu muzejskih i turističkih proizvoda, a onda i akademskih članaka, postao pravi, kako se to veli: tržišni hit. Kako turistifikacija i komercijalizacija prošlosti na europskoj poluperiferiji nešto kasni za centrom, kod nas se taj tip zamaha tek sad primjećuje. Zadnji ogledniji primjer tog trenda, otvaranje je privatnog Muzeja osamdesetih u Zagrebu krajem prošle godine.

Stan u užem centru grada pretvoren u muzejski prostor posvećen svakodnevnici osamdesetih dijeli nešto od spomenute banalnosti, ali i neambiciozne marginalnosti. Riječ je o ovećem građanskom stanu s visokim stropovima, tipičnima za ovaj dio grada, u koji je smještena replika stana radničke familije pa je disproporcija reprezentnog i reprezentiranog prostora nadomještena instaliranjem replike polovice karoserije fiće u hodniku. U muzeju će vas dočekati ljubazna radnica koja vas na hrvatskom s ruskim naglaskom obavještava da je riječ o interaktivnom muzeju što bi u ovom slučaju značilo da možete sjedati/ležati po namještaju, ući u instaliranog fiću ili pak slušati ploče Jasne Zlokić i Zdravka Čolića. Nažalost, u vremenu kad sam ja bio u posjetu, gramofon je bio na popravku tako da nisam mogao sam birati soundtrack, a i da sam mogao, uvjeren sam da ne bih odabrao bolje od Ljilje Nikolovske i Zane koja je dozivala snegove, što je donekle ubijalo zagrebačku predvečernju južinu koja zna biti prepreka i neambicioznim poduhvatima poput popodnevnih posjeta muzeju.

Postav je odrađen profesionalno, svaki proizvod kulture svakodnevnice tog perioda prati kratki i korektan opis, a odabir artefakata prilično koncizno slijedi “republičku kvotu”, tako da ste u ovom zagrebačkom stanu mogli naići na fildžane i bosanski hastal, pepeljaru iz Rogaške Slatine, slikovnicu Moja domovina u izdanju Prve književne komune Mostar, stolnjak s makedonskim motovima, mašinu za šivanje zadarskog Bagata, a predsoblje je krasila karta Jugoslavije u kojoj Hrvatska nije ni na koji način posebno naglašena, niti je ostatak države “osjenčan” – što je pravi muzejski raritet.

Upitna turistička isplativost

Na izlazu će vam radnica muzeja ponuditi suvenire namijenjene isključivo muškoj heteroseksualnoj publici: reizdanja Erotika-kalendara ili pak male modele fića za nešto mlađe pripadnike iste populacije, ali uz popust ako ostavite komentar na aplikaciji TripAdvisor. Kako ne pripadam skupini potrošača kojoj su suveniri namijenjeni i nisam sklon korištenju aplikacija, morao sam pristojno odbiti popratni suvenirski sadržaj koji samo podcrtava želju da ovaj muzej bude prije svega “turistička atrakcija”. Muzej osamdesetih sam napustio uz pitanje koje vjerojatno mori i ono što se u njihovim materijalima naziva Uprava muzeja – koliko je ovaj projekt isplativ i održiv na zagrebačkom turističkom tržištu pa čak i uz visoke turističke cijene ulaznice za tako mali postav.

Većina dosadašnjih posjetitelja, a što se vidi po knjizi dojmova, koju možete ispuniti na staroj pisaćoj mašini, domaći su ili “regionalni” gosti kojima osamdesete u Jugoslaviji još nešto u životu i znače. U ovom slučaju nije riječ o muzeju koji prenosi određenu “univerzalnu” poruku koja se onda u krajnjoj konzekvenci da proširiti po globalnom tržištu kao svojevrsna franšiza, odnosno proizvod razumljiv i primamljiv svim kulturama – poput primjerice Muzeja prekinutih veza koji stoji samo nekoliko metara dalje.

U slučaju Muzeja osamdesetih, njegova turistička isplativost proizlazi iz njegove kulturne oklade i “misije” prevođenja i posredovanja određenog kulturnog konteksta posjetiteljima kojima je on donekle ili čak potpuno nepoznat. I to se može činiti kao klasična turistička oklada, međutim u nešto izmijenjenim okvirima globalnog turističkog tržišta i doživljavanja, svakodnevni život “destinacije” ili pak svakodnevnica prošlosti tog prostora – postaju sekundarne, gotovo izlišne. Turisti su tu da stvaraju svoje fikcionalne svjetove, gdje malo koga briga kako je Zagreb izgledao osamdesetih.

Zenge vs. startasice

Iz te perspektive, teško je predvidjeti, uz sve marketinške i ine trikove, uspjeh ovog malog privatnog muzeja na globalnom (turističkom) tržištu, jednako kao i TV-proizvoda tog karaktera koji su limitirani na regionalno televizijsko tržište iako su ambicije puno šire, ako vidimo uspjehe nekih pandana poput njemačke serije Deutschland 83 koja je napravljena kao svojevrsni pop-kulturni špijunski triler o DDR-u. Jugoslavenske osamdesete i njeni kulturni proizvodi imaju limite vlastite globalne recepcije, odnosno komercijalizacije. Pa makar to bile godine kad je ovaj dio svijeta u svojem izdisaju ipak bio “dio svijeta” bar na kulturno-sportskom planu sa globalnim događajima od Sarajeva do Zagreba i kulturno-umjetničkim životom koji je pratio “globalne trendove” od Beograda do Ljubljane. Što je isto bila svojevrsna spektakularna dimna zavjesa iza koje su se gasili tvornički strojevi, a palili oni ratni.

Ta činjenica kulturne atraktivnosti osamdesetih i njihove “svjetskosti” manje je bitna stavka u konačnoj računici. To pokazuje i jedan proizvod i motiv na koji smo mogli naići na još jednoj izložbi o atraktivnim osamdesetima koja se trenutno odvija u Zagrebu. U Tehničkom muzeju, jedna od izlagačkih prostorija posvećena je najvažnijem globalnom događaju održanom u gradu – Univerzijadi 1987. U izložbenom prostoru načičkanom različitim parafernalijama, isticala se službena obuće studentskih igara – famozne startasice u olimpijskim bojama.

Njihov ponovan plasman na tržište zadnjih desetak godina najvidljiviji je kulturno-industrijski pokušaj iskorištavanja osamdesetih kod nas. Međutim, redizajnirane tenisice tvornice Borovo, unatoč svom “globalnom uspjehu” nisu uspjele spasiti tvrtku koja se nalazi u gotovo bezizlaznoj poslovnoj situaciji, što je posljedica lošeg upravljanja još od završetka rata kad se Borovo ponovno pokušalo osoviti na noge nakon gubitka većeg dijela postrojenja, tržišta i radnika. U trenutku kad se shvatilo da Startasice kao stilizirani simbol osamdesetih i njihov plasman na strana tržišta nisu dovoljni da bi spasili tvrtku iz ponora, marketinški se pristupilo posezanju za drugim razdobljem iz onog shematizma koje sam načeo u uvodu – devedesetima. Ako nas ne mogu spasiti globalno tržište i hipsterijat – onda može nacionalno tržište i branitelji kroz Zenge – “čizme kojima se branio Vukovar” i koje je popularizirala predsjednica države Grabar Kitarović. Ta računica, zadnji je stadij banalizacije povijesti ovoga prostora na čije se strukturne probleme i njegovu perifernu poziciju na globalnom tržištu odgovara – marketinškim trikovima. Jer to je jedino što nam je ostalo.

bilten

Pitanje identiteta Ladislava Ilčića je složeno, ali nama se osnovna dilema ipak čini neobično jasna, a odgovor bi morala ponuditi ministrica Nina Obuljen Koržinek: dok sluša svoga službenog savjetnika, aktivista, stručnjaka, muzičara i političara, da li čuje odličnog violinista ili naslućuje običnog mizoginista?

Nataša Božić Šarić odradila je briljantan intervju s Ladislavom Ilčićem na temu hormonalnih zadanosti koje nepovratno dijele muškarce i žene, čine nemogućim promjenu spola i još nemogućijom ratifikaciju Istanbulske konvencije

Znam da sam imao knjigu Branka Horvata ”Ogledi o jugoslavenskom društvu”. Znam da je u jednom od prvih poglavlja diskretno ismijavao tadašnju socijalističku teoriju zbog neinteligentnog glorificiranja engleskog čartističkog programa: jednako pravo glasa za sve muškarce starije od dvadeset i jednu godinu, zabranu rada ženama i djeci, tajno glasovanje, plaću za zastupnike, izbore svake godine.

Tražili su i dnevni rad od osam sati, slobodnu nedjelju. Horvat je tvrdio da je sve to ostvareno i bez revolucija i socijalizma i da sada (tada) radnici imaju više prava.

Horvat je komentare napisao u tonu superiorne tadašnjice u kojoj je najveći dio zahtjeva ostvaren. Mnoga društva danas daju i nova prava: školovanje, zdravlje za sve, suodlučivanje, socijalna prava i dobru plaću za dobar rad.

Tražim knjigu, a knjižničarka kaže ”Nemamo, to danas nitko ne traži”. No glavne riječi ovog uvoda, a odnose se na socijalna prava, su: ”To danas nitko ne traži”?

Još nedavno u raspravama u vrhu SDP-a zazivalo se okretanje izvornoj socijaldemokraciji. Naravno, kontekst tih zahtjeva bili su politički obračuni, osjećaj da se ideja, nejasno nazvana neoliberalizmom, nametnula SDP-u, a da velika većina iskrenih partijaca ne voli liberalizam, stari ili novi, da u tome ne pronalazi sebe i teži davnim vremenima

Zaista, što su bili ciljevi i dosezi, vizija reformističkih zahtjeva? Trebaju li novi?

Još nedavno u raspravama u vrhu SDP-a zazivalo se okretanje izvornoj socijaldemokraciji. Naravno, kontekst tih zahtjeva bili su politički obračuni, osjećaj da se ideja, nejasno nazvana neoliberalizmom, nametnula SDP-u, a da velika većina iskrenih partijaca ne voli liberalizam, stari ili novi, da u tome ne pronalazi sebe i teži davnim vremenima.

Ni stara Partija nije se uspjela osloboditi tradicije egalitarizma svojim konferencijama o novim tehnologijama, slikama okruglih intelektualnih cvikera na svojim plakatima, pričama o informatičkim utopijama i tehnološkom optimizmu, nije se osloboditi tog teškog balasta dogmatskih grupa.

Bez obzira na kritike svojih političkih neprijatelja, hrvatska ljevica nije imala problem s nacionalni pitanjem koliko s razumijevanjem modernog društva. I nije promijenila taj mentalitet djece seljaka i proletera koji su se prozvali borcima i socijalistima. Instinkt egalitarizma smatrao se izvornim tumačenjem cilja društva, podlogom za mržnju prema onima koji imaju.

Jači od ideologije, taj poriv ne trpi kompromise, pa narod više voli beskrvne političare koji glade djecu po glavi, gaće vezuju crven-bijelo-plavom tkanicom, koji plaćaju prasetinu smetlarima.

Ma, i ja prema egalitarizmu imam izvjesne simpatije jer ne volim bahate grofove koji razbacuju tuđa bogatstva, ne stoje u redu pred trajektom i prave se važni pred redom svojih mundira koji nizašto primaju plaću.

Mislim i ja da se formalna jednakost često zaobiđe. Vlada novac, a ne načelo. Zakoni su često nepošteni, stvaraju pobjednike i luzere, bogate koji mogu svašta što im zakon daje i sirotinju koja, kada i dobije pravo, od toga nema ništa. ”I bogataš i siromah imaju jednako pravo spavati ispod mosta.” (Poincaret)

Mislim i ja da se formalna jednakost često zaobiđe. Vlada novac, a ne načelo. Zakoni su često nepošteni, stvaraju pobjednike i luzere, bogate koji mogu svašta što im zakon daje i sirotinju koja, kada i dobije pravo, od toga nema ništa. ”I bogataš i siromah imaju jednako pravo spavati ispod mosta.” (Poincaret)

No gdje smo sada? Gdje su oni (i cijela ljevica) sada? Bez ideologa (ljudi koji se bave idejama), dezorijentiranog vodstva, vođa bez iskustva i međunarodno vrijednog obrazovanja? Kako će oni koji ne čitaju knjige pisati programe?

To će biti programi uvijek istih konzultanata, PR stručnjaka koji ne vide ciljeve, već samo zadatak da privuku pažnju. Kako će nove programe pisati ljudi bez ideja, samo uz instinkt da treba sakupiti ono što ljudi misle.

To su zbrkani programi puni kontradikcija jer trebaju obuhvatiti sve i obećati svima.

Voditi i slijediti nije isto, slušati nije isto što i djelovati. Posudit ću rečenicu jednog mudrog političara, mog imenjaka: ”Vodstvo ne smije ići daleko ispred naroda jer će ga izgubiti, ali ne iza njega jer će zalutati”.

Koji je smjer? Neka se bratstvom bave suverenisti, o slobodi neka govore liberali, a ljevica neka u prvi plan stavi jednakost (egalitė), novu jednakost jer su i nove društvene nejednakosti drukčije.

Nije to naša lokalna i trenutna tuga. Na razini većoj od prostora između Pule do Osijeka, Varaždina do Ploča osjeća se manjak vođa s idejama i karizmom, vizionara koji imaju neki cilj, a ne samo želju za beneficijom vlasti, za koje je vlast sredstvo, a ne cilj.

Na razini većoj od prostora između Pule do Osijeka, Varaždina do Ploča osjeća se manjak vođa s idejama i karizmom, vizionara koji imaju neki cilj, a ne samo želju za beneficijom vlasti, za koje je vlast sredstvo, a ne cilj

Uzmite u ruke knjigu ”SocialDemocracy: A SWOT Analisysis”. Nova knjiga; ovogodišnja. Sjajni autori: Wolgang Merkel, Bo Rothstein, Rene Cuperus, Tim Dixon, James Galbraith, Philipe Marliere. Elita europske ljevice.

Knjiga djeluje, kao cjelina, tužno. Puna je nostalgije prema slavnim vremenima trećeg puta, više objašnjava loše izborne rezultate (kao i ja na početku teksta), puna je žalosti. Je li to radi toga što su ciljevi postignuti? Nije li prirodno da nakon poleta nastupi depresija, nakon plime oseka? Jesu li programi danas samo moderni prepjev, remix već izlizanih fraza?

Nastala su paralelna društva. Na razini pojedine zemlje jasno se širi jaz između bogate elite i siromaha kojih se nekad zvalo lumpen-proletarijatom, a propala je srednja i radnička klasa proizvođača.

Slojevi proletera dobili su ponovo rimsko značenje nižih od plebsa, ne pada im na pamet izgubiti svoje slatke okove društva blagostanja, državnih potpora i penzija.

Ni Pompej nije mogao toliko davati za igre, ni Cezar za vojsku, ni Dioklecijan za upravu koliko mogu dati današnje elite za umirenje potencijalno opasnih masa.

Ono što se nekad zvalo marginalnim skupinama bez utjecaja, moći i budućnosti, danas smo svi. Populizam, kojeg se boje svi navedeni autori, raste na tom osjećaju zapuštenosti, zanemarenosti i nepriznavanja onih koji su masa, a ne elita.

Mogu se sa propovjedaonica, katedri i na kružocima alternativa oriti kletve protiv konzumerizma, potrošačkog društva ili šopinga nedjeljom, ali stvarnost prezrenih na svijetu je jesti pohance na trećem katu trgovačkog centra, voditi djecu tamo kad je vani hladno ili kiša ili iz jednostavne navike da vole gužvu i sigurnost gomile

Migranti su bili samo alibi za osjećaj ugroženosti, neprekidno stanje anomije, kad ljudi priželjkuju stvari koje su im virtualno nedostupne, pa vremenom tonu u očaj srednjih godina, previše jedu masno ili se pak previše paze i jedu integralni kruh, špinat i napitke od mrkve i celera.

Postali smo ekonomski liberalni, ali to se više vidi u tome da su problemi prebačeni društvu, a dobici uvijek ostaju privatni. Tako sad 1% ljudi ima 4/5 ukupne imovine u svijetu, u jednoj minuti privilegirani dobivaju godišnje plaće radnika.

U ovoj navedenoj knjizi vođe socijalne demokracije ne određuju ciljeve promjene, ne daju objašnjenja, ne pozivaju na suradnju i aktivizam, pa se počinje činiti da sve prepuštaju ludističkim antiglobalistima, jadnoj sirotinji koja strepi od ovrha, a zadužuje se da bi imala privid osobnog uspjeha i postignuća materijalnih ciljeva.

Mogu se sa propovjedaonica, katedri i na kružocima alternativa oriti kletve protiv konzumerizma, potrošačkog društva ili šopinga nedjeljom, ali stvarnost prezrenih na svijetu je jesti pohance na trećem katu trgovačkog centra, voditi djecu tamo kad je vani hladno ili kiša ili iz jednostavne navike da vole gužvu i sigurnost gomile.

Umjesto da učimo kako koristiti stvari i voljeti ljude, naučili smo voljeti stvari i koristiti ljude.

autograf

Nebojša Glogovac je zaista bio Hamlet naših dana, koji je sijao buru na sceni, jednako je tako bio neuhvatljiv i u životu, ali njegovo biće bilo je sazdano ipak od isuviše finog materijala koje na kraju nije izdržalo

Dok Željka Markić na domaćem terenu pripovijeda o nacionalnim vrijednostima, na evropskom se nivou uspješno umrežava, dok joj u Hrvatskoj cure sline na spomen katoličke većine, u Rumunjskoj spremno koalira s Pravoslavnom crkvom, a dok prijeti fantomom Nicolaea Ceauşescua, preuzima stavove najgorih među komunistima

portalnovosti

Kažu da ljudi imaju pet primarnih osjetila preko kojih komuniciraju sa okolinom. Vid, sluh, opip, njuh, i okus (mada ih je u osnovi više; recimo za toplinu, bol, kinestetička osjetila, a često se spominje i čuveno metafizičko, parapsihološko „šesto čulo“). To svakako nije novost u životinjskom svijetu, odaklem i sami vučemo svoje porijeklo – sve više životinje također raspolažu njima. Novina je u kvaliteti „centralnog procesora“, ljudskog mozga, koji procesuira senzacije dobijene urođenim prijemnicima, interpretira ih i objedinjuje, ali ne samo to. Za razliku od ostatka životinjskog svijeta on ih je spososoban modulirati, prilagođavati vlastitim potrebama proisteklim kako iz praktičnih, tako i iz viših duhovnih – spoznajnih, estetskih i larpurlartističkih (nadasve sladostrasnih) potreba. Upravo u tom smislu, možemo razlikovati racionalne od iracionalnih mozgova, s obzirom na prevladavajući način interpretacije dobijenih data. Naravno, nema tu čvrste granice, što najbolje pokazuju sve vrste umjetnosti (umjetnika) sposobnih sasvim racionalno shvatiti primljene podatke, ali ih svijesno interpretirati na svoj – često naizgled neracionalni – način, kako bi javnosti prenijeli neke više vlastite spoznaje, dobijene iz čisto fizičkih manifestacija odnosa čovjeka s njegovom okolinom (materijalnim svijetom i društvom u kojem obitava). U tom smislu su osjetila receptori koji fizičkim podacima hrane „duh prebivajući u centralnom procesoru“. Sasvim ukratko:

– vidne senzacije čovjek koristi, sem „urođenog“ snalaženja u okolini, stvarajući umjetnička djela (od slikarskih preko kiparskih do filmskih), ali i u čisto fizikalne, tehničke i medicinske potrebe (primjerice, upotreba lasera i optičkih kablova)

– zvučne osjet koristi stvarajaći milozvučne ili manje mile ljudskom uhu kompozicije koje nas oduševljavaju u rasponu od beskrajne radosti do tuge praćene potocima suza (zvuk, prikladno moduliran, ima najjači utjecaj na ljudske emocije inducirajući reakcije čovjeka u spomenutom obimu). Jasno, ne nedostaje ni čisto tehnička upotreba u obliku ultrazvučnih raspšrivača kapljica masti u homogenizacija mlijeka, primjerice, podvodnih sonara i sličnih naprava (s kojima, šišmiši bivaju rođeni)

– opip, ne samo u primjeni pomoći slijepima (Brailleovo pismo), već i preko ekrana ili dodirnih pločica osjetljivih – kao što im ime govori – na dodir, pa sve do raznovrsnih erotskih akrobacija raskalešenih „igra ljudi“, od samozadovoljavanja do tvrde pornografije

– dok lav samo trga hranu kako bi napunio želudac do idućeg komadanja lovine (mada, istina, pojma nemamo na koji način doživljava njen okus), čovjek od običnog metaboličkog stroja za preradu hrane u energiju potrebu za preživljavanje, postaje ljubitelj njenog okusa, umjetnik nepca (oni vrhunski postaju profesionalnim degustatorima hrane i pića), o čemu vam više od mene može reći Igor Mandić, ili urednik portala na kojem ovo čitate

– a što se njuha tiče, najbolje da se obratite parfimiranim djevojkama, suprugama, ili ljubavnicama (ili ljubavnicima), a može biti i sami koristite u vruće ljetne dane dezodoranse za odstranjivanje neugodnog zadaha tijela, baš kao i mirisne tvari za ublažavanje „šnjofa“ (smrada) u svojim toaletnim prostorijama, a može biti uživate u zagađenju zraka udisanog u vlastitom prebivalištu. Zanimljivo je da „civilizirano“ pučanstvo na sve moguće načine nastoji potisnuti neke od prirodnih, najerotskijih mirisa tijela koji bude spolnu želju, zamjenjujući ih vizualnim nadražajima

To je tek kratki podsjetnik na to da postoje fizikalne manifestacije (i definicije) svih tih senzacija, ali ljudski um ih prihvata ne samo kao prijenosnike informacija, već ih modulira mijenjajući time i svijet iz kojega ih prima, kao vlastiti doživljaj njega – dakle, ujedno mijenjajući i sebe sama. Neki idu čak tako daleko (i ovaj autor je u jednoj pričici pomalo šaljivo tretirao tu mogućnost) da ustvari cijeli svijet (svemir) biva kreacija ljudskog duha, što svakako s fizikalne strane ne možemo prihvatiti od samih početaka njegova (ako početka uopće bijaše) jer čovjeka tad ni ne bješe, ali s kvantnomehaničkog stava o odnosu promatranoga (pojave) i promatrača (umjesto živog čovjeka to može biti i njegov instrument), kao i principa akcije i reakcije između međudjelujućih tjelesa – ako ga pomalo proširimo na interakciju čovjeka i svemira – svakako možemo prihvatiti da učestvujemo u njegovom mijenjanju. Makar samo (barem na ovom stupnju razvoja) naše najbliže okoline. Rekosmo da ljudski mozak raspolaže sposobnošću za interpretacije, modulacije i objedinjavanje fizikalnih data s njihovom preradom u jedinstveni subjektivni svjetonazor – uključujući i vlastito ponašanje u skladu s kvalitetom objedinjenja. No, možda tu upravo leže teškoće koje naša vrsta nije još prevazišla tijekom svoje evolucije. Kako, na koji način, sve to objedinjeno primijeniti u humanističkom kontekstu, sasvim jednostavno interpretiranom – da čovjek čovjeku ne bude vuk, već ljudski brat, što u osnovi i jeste. Da uspostavi prihvatljivu ravnotežu između svoje individualnosti i pripadnosti vrsti, kako se nijedno od toga ne bi osjećalo zakinuto. Dojmljiva su tehnička i znanstvena dostignuća nastala preradom receptorskih (sad ne više samo prirodnih već i onih koje je čovjek konstruirao, oslanjanjem na svojih prirodnih pet spregnutih s mozgom) odziva, ali nisu ona, niti je ekonomija najvažnije mjerilo napretka od „čovjeka“ ka čovjeku. To je prvenstveno etika, primjena čijih – trenutno aktualnih, od društvenog konteksta zavisnih – moralnih pravila u praksi, jedina pokazuje koliko smo se zaista udaljili od svog animalnog porijekla. Jer, pregristi nekom grkljan u savani, ili svršiti sofisticiranije sa svojim bratom na nekoj (ili sa neke) svemirskoj stanici, jedno je isto. Još je dalek put pred nama, praćen neizvjesnošću kvalitete, s obzirom da nigdje nije ucrtan u nikakvu mapu, već smo sami njegovi graditelji.