Proslavljeni kazališni redatelj Paolo Magelli na dogovoren termin intervjua stigao je kao da je upravo “sjahao s bengalskog tigra”. Istovremeno vodeći nekoliko razgovora, živo gestikulirajući i kršeći prste, ostavljao je dojam čovjeka u kojem se odvija neobuzdan sukob prirodnih sila. Vitalan sedamdesetogodišnjak (rođ. 1947. godine, u talijanskom mjestu Prato, pokrajina Toscana, u Zagrebu živi od 1985. godine), govornički epski zanesen i širok, nerijetko je nudio posve neočekivane odgovore prepune hermetičnih digresija i anegdota iz kazališnog života, a taman kad bih pomislio da sam izgubio niti razgovora – stigli bismo na pravo mjesto.

O realizaciji projekta “ReDiscovering Europe – Ponovno otkrivanje Europe” s pet manjinskih teatara (Njemačko kazalište u Temišvaru, Mađarsko kazalište u Subotici, Albansko pozorište u Skoplju, Slovensko gledališče u Trstu i Talijanska drama HNK u Rijeci) u sklopu programa EPK (Europske prijestolnice kulture), o kulturnim prostranstvima Europe kakvu on poznaje i briselskoj Europi, kontroverznom izboru Luigia Pirandella i nedovršene drame “Gorski divovi” kao kazališnog epicentra projekta, Novom fašizmu i rasizmu kao uzroku neosjetljivosti prema obespravljenim i slabima, o osnovnoj zadaći teatra i umjetnosti naspram Države, premijeri “Kralja Leara” u Zagrebu i Kurbašinog nacionalnog leleka u odbijanju njegove kandidature za intendanta “Gavelle”, te o istovjetnom sadržaju kritika “proeuropejaca” i “nacionalista” naspram njegovog umjetničkog svjetonazora – sve su to teme o kojima razgovaramo s Magellijem.

Magelli u razgovoru s Nenadob Bunjcem (FOTO: Lupiga.Com)

Projekt “ReOtkrivanje Europe”, osim uobičajenog otpora nacionalnog kazališnog establishmenta koji se užasava ideje da “njihovu Europu” otkrivaju deklarirani ljevičari poput vas ili Olivera Frljića, obilježilo je i čuđenje izborom autora, predstave i formata glumačkog ansambla. Naime, manjine u Europi, posebice na prostorima Balkana, nalaze se u nezavidnom položaju, a manjinski teatri kojima je oduzet skoro svaki značaj i djeluju gotovo kao zavičajni klubovi, nerijetko predstavljaju produženu ruku nacionalnih politika. Ideja da u hrvatskom nacionalnom kazalištu glumci manjinskih teatara glume na svom izvornom jeziku (njemački, rumunjski, makedonski, albanski i talijanski), i to djelo “talijanskog fašiste”, dočekana je u javnosti kao neskrivena politička provokacija, a zanimljivo je da su se kritici djelomično pridružili i “proeuropski” kazališni krugovi koji potenciranje manjinskih teatara vide kao svojevrstan anakronizam i odmak od programatskog stvaranja “novog europskog kulturnog prostora i identiteta” koji bi manjinske teatre rado progutao. Što je uzrok tolikog otpora jednom eksperimentalnom projektu i predstavi? 

– Korijen i sadržaj tih kritika, bez obzira s kojeg svjetonazorskog ili političkog pola dolazile, jest rasizam u svom najčišćem obliku, oku gotovo neprimjetan i svakodnevan. No, dopustite mi da obrazložim tvrdnju. Nakon gotovo četrdeset godina umjetničkog djelovanja, okončao sam taj životni ciklus povratkom na sam početak: kao intendant u slavnom toskanskom Teatru Metastasio kojeg sam davne 1972. godine osnovao s grupom autora i danas slavnim Robertom Benignijem (u Hrvatskoj poznatiji kao dobitnik Oskara za film “La vita è bella” nego li kazališni autoritet op.a.). U tom inertnom razdoblju zaokupio me konkretan rad s njemačkom kazališnom asocijacijom E.T.C. okupljenom oko berlinskog Deutsche Theatra koja uključuje 54 najvažnija svjetska teatra udruženih na platformi otvorene kazališne suradnje i slobode umjetničkog izbora. No, ubrzo sam se zasitio te vrste “sitog” europskog teatra i kao uvijek u trenutcima probuđene egzistencijalno-kreativne krize, otputio se na siromašni istok gdje vlada glad za kazalištem i čiji se glas najčešće ne čuje, a realiteti ne vide. Ne zanima me dogmatski nacionalni teatar, ne zanima me čak niti ovaj batrljak od Europe sa svim privilegijama i nedostacima. Moja vizija Europe bitno se razlikuje od briselske Europe. Ona seže od Mediterana do Jalte gdje je Čehov bolovao od tuberkuloze preko Rusije do arktičkih tundri i granica Male Azije, nedostaje mi Europa koju nam je davno oteo Zeus i odveo u nepoznatom pravcu. Lutajući tako istočnim prostranstvima poput Aleksandra Velikog, pronašao sam malo bogatstvo u vidu manjinskih teatara i bližim se brojci od njih 60 koji predstavljaju jedini istinski glas ljudskosti koji u demokraciji posjedujemo jer jedino što oni imaju, jezik i kulturu, nesebično dijele. Mogu razumjeti da u velikim centrima moći oni predstavljaju svojevrsnu prijetnju zamišljenom jedinstvenom europskom identitetu, odnosno tržištu, ali manjine su bogatstvo svake kulture. U mojoj predstavi na probama čuje se sedam jezika, upućeni smo jedan na drugoga poput obitelji ako se želimo razumjeti i iz tog mnoštva raznolikosti stvorili smo jedinstvenu sintezu humanosti, snažan entitet, postali smo Čovjek. Jezik nije barijera nego prostor slobode i ne vidim razloga zašto Hrvatsku ne bi posjetio manjinski teatar iz Srbije ili obrnuto. Svaka vrsta tih diskusija zapravo je duboko rasistička jer iskazuje netrpeljivost i nestrpljenje Novog fašizma i njihovih epigona naspram onih koji su u manjini, slabi i obespravljeni. A ja sam oduvijek beskompromisno na strani slabijih.

U pripremi za razgovor Oliver Frljić mi je rekao da kad vam je predložio projekt i pitao imate li kakvu ideju koju biste predstavu postavili, kao “iz topa ste ispalili” – Pirandellove “Gorske divove”. Zašto ste izabrali nedovršenu dramu iz zamišljene Trilogije i nije li neobično da o “pravu slabih i obespravljenih“ govori autor koji je bio istaknuti član represivnog fašističkog režima? Čuvena Pirandellova rečenica “Fašista sam jer sam Talijan” lako se može izjednačiti s NDH i izjavom “Fašista sam jer sam Hrvat”. Je li riječ kod današnjih fašističkih tendencija društva samo o reliktu povijesne nacionalne zablude na koju svi imaju pravo? 

– Nije na meni da branim Pirandellove odluke nego samo svoje umjetničke namjere, ali da bi se oboje razumjelo, bitno je shvatiti društveni i povijesni kontekst. U Italiji su pojava Ducea i fašizma u svom začetku bili doživljeni kao revolucionarni pokret koji je unisono podržala cijela Italija, od običnih ljudi, radništva, umjetnika i nezavisnih intelektualaca do akademske zajednice. Isti sociološki fenomen se uskoro ponovio i u Njemačkoj. Pirandello u trenutcima kad je fašistički pokret iskazao svoje represivno lice i nehumanost ukidajući nepoćudne novine i proganjajući neistomišljenike, predvodi istaknute umjetnike svog doba u bespoštednoj kritici režima i na koncu, potpuno se povlači iz javnog života u spisateljsku osamu. On je brutalnim iskustvom svoje kože shvatio zabludu i javno progovorio o njoj, uzrocima i posljedicama, zato je i dobio Nobelovu nagradu za književnost. On nije samo ”okrenuo kaput” poput većine fašista, pa tako i hrvatskih, on je istinski promijenio svoja uvjerenja za što je potrebna velika ljudska snaga i hrabrost. Koliko je meni poznato, u Hrvatsku je fašizam došao već kao “gotov proizvod”, represivan i mračan. No, imate pravo pogriješiti, ali i obavezu ispraviti pogrešku koliko god je moguće, posebno kad se radi o uništenim ljudskim životima. I Oliver (Frljić op.a.) je imao slične dvojbe poput vas, “aah, Pirandello”, ali ja sam mu samo rekao “pročitaj Trilogiju (‘Lazarus’, ‘Nova kolonija’, ‘Gorski divovi’ op.a.) i shvatit ćeš izbor”. Tako je i bilo. Ključan razlog da postavim nedovršenu dramu jest univerzalnost prostora i vremena u strašnoj, gotovo apokaliptičnoj viziji “Gorskih divova” koji su nevidljivi golom oku i mijenjaju svijet prema svojim čudovišnim željama dok im smrtnici služe kao jednokratni robovi i za okrutnu zabavu. Raščetvore čovjeka i pošalju obitelji tri vreće zlata kao naknadu. Svijet krajnje perverzije. Današnji politički kontekst mi se čini još složenijim, bizarnijim i perverznijim nego li u Pirandellovo doba jer on je mogao svog neprijatelja barem fizički “udariti u lice”, a danas vam je neprijatelj crna, tekuća mrlja koja se širi od Baltičkog mora do briselske Europe i centara moći. Današnji “Gorski divovi” su još bezosjećajniji i nehumaniji, a posljedica je gubitak duše od Pirineja do Skandinavije. Pa zadnja rečenica “Gorskih divova” najbolje obrazlaže i moj umjetnički motiv “Ho paura” ili “Strah me je”.

“Vlast želi kulturu koja vegetira i moli za koricu kruha jer je kao takva pokorna, sterilna i bez želje za subverzijom stvarnosti” (FOTO: Lupiga.Com)

Čega? Kraja svijeta kakvog smo poznavali jednom zauvijek? 

– Kraja umjetnosti. Kraja humanog života. I ja, kao i Pirandello nikad neću odustati od “kritike normalnosti”. Nije normalno provoditi teror samo zato što to možete učiniti. Poruka je u suštini jednostavna: prestanite se igrati s ljudskim životima, ne postoji dovoljno dobra kompenzacija za njega.

Dobro ste upoznati s hrvatskim političkim i kazališnim prilikama. U Zagrebu koji kao metropola funkcionira kao svijet za sebe, politička i kulturna elita hrli na “Kralja Leara” u kojem kralj odlučuje kojoj od tri kćeri ostaviti nasljedstvo, u marginaliziranoj Rijeci pak postavlja se predstava u kojoj se, uvjetno rečeno, kritizira način na koji je kralj stekao bogatstvo. Taj podsvjesni impuls mi se čini zanimljivim, ali kako danas vidite položaj teatra i kulture u raspolućenoj Hrvatskoj? 

– Da, zanimljiva perspektiva. (Smijeh) Ajmo pokušati bar jednom biti pragmatični u kulturi; u doba Vlade Ivice Račana i ministra kulture Antuna Vujića iz hrvatskog proračuna se izdvajalo 1,2 posto sredstava za kulturu, danas se taj iznos kreće oko 0,49 posto, a kako stvari stoje uskoro ćemo doći i na nulu. Znači, stvari stoje tako da vlast želi kulturu koja vegetira i moli za koricu kruha jer je kao takva pokorna, sterilna i bez želje za subverzijom stvarnosti. Pa idemo se onda vratiti na prapočetak teatra, igrajmo za sebe i one koje zanima kazalište, neka viđenje predstave plate komadom kruha i voćem. Teatar u Hrvatskoj je kao ukleta kuća u kojoj duhovi prošlosti progone jedan drugog.

Teatar i kultura znatno su se politizirali, upravo je u tijeku javna rasprava oko reakcije glumca Roberta Kurbaše koji tvrdi da su njegov program i kandidatura za intendanta “Gavelle” odbijeni jer ga se “kao praktičnog katolika i nacionalno osviještenog Hrvata odmah proglasilo ustašom”. Kako gledate na činjenicu da su vjerska, nacionalna ili politička pripadnost postala oblik kulturne legitimacije? 

– Riječ je o režimskoj gluposti. Mladom Kurbaši bi jedino mogao poručiti da se intendantom prestižne kazališne institucije ne postaje “kako se kome digne” jer za tu poziciju su potrebne jake umjetničke reference, bogato iskustvo i kazališni autoritet, s čime on, sudeći prema reakcijama glumačkog ansambla, očito ne raspolaže. Pozicija umjetnika mora biti nezavisna od profanih podilaženja politici i većinskom dijelu javnosti. Umjetnički rad mora biti presudna referenca, sve ostalo je vrsta intelektualnog zatvora. Upravo zbog takvih primjera, sasvim sigurno će u Hrvatskoj biti sve lošije stanje u teatru i kulturi jer je sklona samoozljeđivanju. Šteta što se u Hrvatskoj zbog primitivnih političkih razloga ne može obnoviti “jugoslavenski kulturni koncept” kasnih sedamdesetih i osamdesetih kad je svako mjesto imalo kazalište koje je financijski moglo podnijeti, orkestar ili Dom kulture. U odnosu na današnje stanje, Splitsko kazalište iz tog doba je Boljšoj teatar, a Hrvatska je tada doista bila avangardni centar Europe. Danas imamo četiri grada koji svijetle poput tankih svijeća u gustoj šumi, ostatak živi u mraku. Šteta jer je Hrvatska iznimno bogata talentima, često posjetim Radeta (Šerbedžije op.a.) i gledam što rade, svakodnevno upoznajem mnoštvo mladih i nadarenih ljudi iz svih kazališnih domena, oni nemaju gdje raditi, obavljati svoj životni poziv. Grad poput Rijeke trebao bi imati barem četiri teatra kao centre protoka ideja i mladih autora, ali plašim se da je zbog društvenog tereta kojeg je stvorila politika, ta ideja trenutno neprovediva bez dubokog zaokreta u pristupu.

“Vukovar tituliraju kao Grad heroj, a nemaju ničega vrijednog što bi im zaokupilo ranjenu dušu i um” (FOTO: Lupiga.Com)

Vaša ideja Rijeke kao Centra manjinskih teatra u razdoblju kad grad postaje Europska prijestolnica kulture mogla bi popraviti nastalu štetu? 

– Vjerujem da bi, ja sam je u najboljoj namjeri ponudio Gradu Rijeci, od privremenog ustupanja idejnog copyrighta do same provedbe. Zamišljeni Centar manjinskih teatra bio bi za nemoćne, ne za moćne i ne treba nam puno. Intendant HNK “Ivan pl. Zajc” Marin Blažević predložio mi je da se privremeno smjestimo kod njih. Rekao sam ne, samo ćeš imati problema, dajte mi glumce i jednu slobodnu sobu, ne treba mi više. No, sudeći prema trenutnim reakcijama, nitko iz Grada Rijeke nije zainteresiran. Znam da je EPK financijski značajno podržao projekt i hvala im, ali iskreno, ja u dva mjeseca koliko sam ovdje nisam saznao tko su ti ljudi, niti što točno rade. Naravno da bih volio znati što namjeravaju jer je to velika prilika za Rijeku i Hrvatsku.

I za kraj razgovora, jedno “slatko”, hipotetsko pitanje popularno u Hrvata. Što biste učinili da ste “na pet minuta” ministar kulture u Hrvatskoj? 

– Mislim da bih upravo toliko i bio, pet minuta i ni trena više. (Smijeh) Naime, na ovim prostorima se najbolje ideje brzo izvitopere, nigdje se ne kradu tako uspješno kao ovdje i plašim se da bi mi ubrzo postavili uvredljivo pitanje koje sam svojedobno čuo i u Beogradu: ”A zašto si ti došao ovdje?”. Pa valjda zato što me trebate. No, pokušat ću ukratko odgovoriti na ovo složeno pitanje. Prije svega, tražio bih slobodne ruke i pravo na subjektivnost. Za početak, podigao bih prihodovnu stranu kulture na 2,00 posto, preusmjeravanjem sredstava iz neproduktivnih proračunskih potrošača kao što je, recimo vojska. Ekipirao bih ministarstvo znalcima koji bi na temelju transparentnih umjetničkih kriterija proveli temeljitu selekciju autora u svim umjetničkim i kulturnim sferama. Stvorio bih mrežu malih teatara i centara u kulturno zapuštenim sredinama. Vukovar tituliraju kao Grad heroj, a nemaju ničega vrijednog što bi im zaokupilo ranjenu dušu i um. Vinkovci? Što tamo radiš nakon sedam navečer? Ili se napiješ ili ubiješ, ponekad i oboje. Ne velim da bi pojava kazališta ili kulturnog centra dramatično promijenila kvalitetu života i svijest ljudi, ali bi ponudila alternativu. Pa normalno je da u kazalište odlaze ljudi koje zanimaju predstave, kao što i ljudi po meso idu u mesnicu. Znači, potrebno je uspostaviti kulturnu ponudu kao životni standard, učiniti je dostupnom. Neka teatar bude mjesto okupljanja ljudi, ne moraju se nuditi samo večernje predstave nego i matineje, tribine, projekcije, radionice, potrebno je staviti u funkciju neiskorišteni ljudski potencijal i infrastrukturu. Sigurno bih dokinuo postojeću uravnilovku i tražio od stalno zaposlenih u kulturnim nacionalnim institucijama da zarade svoju plaću, a ne da odigraju jednu predstavu svaka tri mjeseca i vele adio Magelli, ne možeš mi ništa, niti prestati plaćati, niti otpustiti, iako ne radim svoj posao mjesecima. Sigurno ne bih bio popularan u dijelu kulturnog miljea. (Smijeh) Znatan dio sredstava bih usmjerio na sustavnu kulturnu edukaciju mladih i u teatar za djecu. U taj proces ne bih samo integrirao glumce, koreografe i redatelje kao edukatore nego i prosvjetu, na kazališnim probama djeca sigurno ne bi učila da su Auschwitz osnovali fanatični ateisti i slične gluposti nego da se raduju životu kroz ljudsku igru što gluma i jest. No, strah me je poput Pirandella, da je toj ideji života kao veličanstvene ljudske igre odzvonilo posmrtno zvono i da nam predstoji borba za goli opstanak čovječnosti u koju će se i teatar morati uključiti time što će oblikovati lice zajedničkog neprijatelja, a to je teror Gorskih divova našeg doba.

lupiga

Poručujući na službenoj presici nakon reizbora za zagrebačkog rektora da oprašta svima koji su o njemu kritički pisali, Damir Boras dao je novinarima velikodušni oprost umjesto ponizne isprike, obećanje boljeg PR-a umjesto konkretnog sadržaja, privatne tužbe umjesto javne službe

portalnovosti

‘Evo, u Istanbulskoj konvenciji se spominju komune za liječenje od heteroseksualnosti, jesu li one djelotvorne?’ pita Mirna Savić sredovječnu Zagrepčanku. ‘Pa trebale bi biti’, veli ova nakon kraćeg razmišljanja i dodaje: ‘Svako liječenje bi trebalo biti djelotvorno – sad, na koji način, kako, ja to ne znam’

,, Najveća je otuđenost čoveka od samoga sebe u modernom društvu 20. veka. Čovek doživljava i sebe i druge kao stvar. Vrednost čoveka ne ceni se prema njegovim ljudskim kvalitetima, nego on i sebe samog i druge ceni prema tome kolika je njihova prodajna cena, koliko mogu zaraditi. Sastavni deo procesa alijenacije u kapitalizmu 20. veka jeste rutinski rad umesto stvaralačkoga, upravljanje prema onome što drugi misle i čine, gubitak osećanja vlastite ličnosti i nalaženje zadovoljenja ne u vlastitoj vrednosti nego u odobravanju okoline i uspeha koji drugi priznaju, birokratizacija svih odnosa među ljudima“.

                                                                                                                Erich Fromm

Lagani uvod u temu: modernizam i avangarda…

     Modernizam, kao velika megakultura 20. veka i kao širi skup različitih umetničkih pokreta predstavlja kulturni raskid sa tradicijom, koji počiva na poricanju starog i kultu promene. Kod novog prvi je teorijski formulisao francuski pesnik, simbolista Šarl Bodler. Modernizam zamah dobija između 1880. i 1930. godine, rušenjem klasičnog i eksplozijama avangardnih umetnika i pokreta. Avangarda predstavlja radikalni oblik modernizma koji pokazuje da se kroz umetnost može izvesti revolucionarni preobražaj života, društva i kulture. Umetnici razaraju ustaljene oblike, bune se protiv zvaničnog poretka i akademizma. Po prvi put u istoriji umetnosti promene postaju čista revolucija, čisti raskid i rušenje poretka. Počinje pobuna protiv svih normi i vrednosti građanskog društva, kulturna revolucija, prezir prema kultu novca i rada. Kroz rastrojstvo čula teži se krajnje intenzivnom načinu življenja, romantičarskom oslobađanju mašte, snova i čistih emocija, simbola i nove poezije.

Šezdesete godine dvadesetog veka su poslednja manifestacija ofanzive protiv puritanskih i utilitarnih vrednosti, poslednji pokret kulturne pobune. Kraj ,, šezdesetosmaške pobune“, koji je odneo sa sobom erupciju studentskih pobuna, niz altrenativnih političkih, psihijatrijskih i duhovno-religijskih pokreta i učenja, utopijsku ,, mogućnost“ preobražaja društva kroz umetnost i epohu radikalnih umetničkih eksperimenata, označio je poraz utopijskog modernizma i kraj avangarde, kraj avangardističkih utopija o promeni sveta estetizacijom života. Radikalni alternativni pokreti nestaju u smeću industrije zabave i spektakla.

Kraj modernizma kao velike megakulture 20. veka označava ujedno početak postmoderne, druge velike megakulture, buntovne reakcije na prethodnu. Postmodernizam postaje nova internacionalna kultura, svojstvena za post-tehnološko, informatičko, birokratsko i tehnokratsko društvo i njegove ,, bodrijarovske“ simulakrume. Sa postmodernom počinje doba ,, meke“(soft) tehnologije, a umesto dotadašnje scene se javlja kompjuterski ekran i mreža. Sa krajem modernizma i pobune avangarde počinje postmoderno doba bez političkog i religioznog centra, bez moćnih i jedinstvenih ideologija, doba relativizovanih moralnih zakona i odsustva jakih subjekata – bez političkog vođe, mesije ili velikih umetnika… Nestankom avangarde, transcendencije i dubine, svet je utonuo u hiperrealni simulakrum…

Avangarda ….

 ,, Umetnost kao izraz društva u svom najvećem poletu iskazuje najnaprednije društvene težnje; ona postaje preteča novog doba. Ako je umetnik stvarno na putu avangarde, da bi spoznao da li umetnost dostojno ispunjava svoju ulogu začetnika, on mora da zna čemu ljudski rod stremi i ka kom odredištu hodi“.

Avangardni pokreti se nisu pojavili iznenada, bez uzroka; književni, umetnički i društveni procesi koji su omogućili njihovo začeće počinju već sredinom 19. veka, vukući korene daleko, do romantizma. U evropskoj umetnosti sa ekspresionizmom, kubizmom i futurizmom počinje nešto veoma korenito u pogledima na svet. Njihovi predstavnici su buntovno naglašavali kako žele da raskinu svaku vezu sa simbolizmom i tekovinama kulture iz prošlog veka…

 ,, Ekspresionista preobražava čitavu svoju okolinu. Negleda već vidi; ne kazuje već doživljava; ne prepisuje već iznova stvara; ne nalazi već traga. Vezanost uz činjenice zamenjuje njihovim preobražavanjem“.

Sa avangardom počinje poricanje i same umetnosti. Ni dadaizam ni nadrealizam nisu želeli da budu umetnost; nisu želeli ni književnost ni likovnost već su postali pokret, delatnost koja će promeniti svet, aktivnost i program koji će preobraziti čitav život. Ili još dalje: više nije bilo bitno umetničko delo, već stvaralački akt kojim je stvoreno, duševno stanje tokom stvaranja. Delo postaje ,, otvoreno“, bilo ko, publika, može da ga nastavi i dovrši, da mu da značenje. Sama umetnost se pretvara u kombinatoričku igru za narodne mase.

 ,, Poezija neće više samo davati ritam radnji – izjaviće slavni francuski pesnik simbolista – Artur Rembo, u svom čuvenom ,, Lettre du voyant“(1871.) – ona će joj prethoditi( elle sera en avant)“.

Sudbina avangarde i svih njenih pokreta i manifestacija je preticanje, neprekidno kretanje, jer sve što prethodi je avangarda. Progresivni dinamizam čini čitav smisao i dramski paradoks avangarde; smrt i neprekidno vaskrsenje se smenjuju. Njen životni elan je neprestano gura ka novom, ka večno nestabilnim pozicijama.

Gledano iz ugla egzistencijalizma, može se reći da ,, mučnina“ definiše polazno stanje duha avangarde. Nesavladiva i totalna ,, mučnina“, organska odbojnost prema sudbini čoveka i kulture. Pritom treba reći da avangarda okuplja sve ranije vrste ,, raskida“ – nepripadanje, izolaciju, otpadništvo, boemiju, tipične za romantičarski individualizam. Avangarda predstavlja stanje dubokog, neprestanog i žestoko- radikalnog revolta protiv svih krutih okvira života, jednu vrstu totalnog ustanka. U samoj njenoj suštini je čin sveopšteg revolta i sveopšti nekonformizam, ovekovečen u neprestanoj negaciji. Po rečima lidera nadrealizma – Andrea Bretona ,, najjednostavniji nadrealistički čin bi bio izaći na ulicu sa revolverom i pucati u masu, nasumice!“. Avangarda jednostavno ističe i radikalizuje čin negacije.

,, Avangarda- kaže Ežen Jonesko, dramski pisac i jedan od osnivača teatra apsurda, avangardnog teatra – znači sloboda!“. Protest avangarde znači oslobađanje duha. Ne ,, ropstvo“ već ,, najveću slobodu duha“. Svi dadaistički i nadrealistički manifesti su prožeti ovom idejom koja im prenosi svu svoju vatrenost i subverzivnu snagu. Potpuno oslobođenje od porodice, otadžbine, istorije, religije, društva i kulture, svih spona koje vežu na putu ka apsolutnoj slobodi i novoj kreativnosti. Iz ruševina starog poretka uzdiže se nepobedivi lik ,, slobodnog čoveka“. Avangardistička pobuna i agresivnost imaju za krajnji cilj oslobođenje i preobraženje čitave ljudske egzistencije, uvođenje novog smisla i stila života( Rembo: ,, Treba promeniti život“) : čistijeg, čednijeg, sanjalačkijeg, poetičnijeg, radikalno oprečnog otuđenju i korupciji sveta.

Klasični oblici avangardnog revolta bili su i ostali: izolacija, razočaranje, otuđenje, prokletstvo, bekstvo, očajanje – krajnja tačka je otpadništvo. Avangarda jedina radikalno protestuje i podriva duhovne temelje društva u kome je poezija potcenjena, zanemarena ili nemoguća, u kome se umetnost pretvara komercijalizacijom u robu, dok je stvaralaštvo obezvređeno radom za tržište. Cilj avangardne revolucije – od romantičarskih boema do američkih bitnika, predstavlja vraćanje na estetske vrednosti, promenu sveta estetizacijom. U domenu estetike avangardni duh dovodi obavezno do negiranja tradicionalne umetnosti, do njenog osporavanja i i stalnog prevazilaženja uobičajenih i prihvaćenih formi stvaranja. Ona odbacuje sve modele, prezire sve opšteprihvaćene ukuse i grozi se svega što je staro i obično. Avangarda jednostavno teži ka čistoti i nevinosti, njen je smisao negacija, povratak autentičnom, spontanom i prirodnom, praiskonskom. Ona oseća veliku nostalgiju za ,, izgubljenim rajem“.

Ironija ili osveta sudbine je da antiklasični avangardni buntovnici postaju na kraju i sami klasici – klasici avangarde. Već sada su klasici Andre Breton i Tristan Cara… Ili je recimo komad ,, Stolice, Joneska, proglašen za klasično delo!

 ,, Samo me još reč sloboda može ispuniti entuzijazmom. Smatram je pogodnom da stari ljudski fanatizam održi u uspravnom položaju u beskrajnom vremenskom prostoru koji je pred nama“.

                                                                                      Andre Breton, 1924.

 ,, Ja sam ubio Dadu namerno jer sam konstatovao da je stanje individualne slobode postalo na kraju kolektivno stanje… Dada je protiv budućnosti. Dada je mrtav“.

                                                                                        Tristan Cara, 1927.

 ,, Čovek avangarde je protivnik koji stoji nasuprot trenutno postojećem sistemu“.

                                                                                   Ežen Jonesko, 1962.

Neoavangarda ….

,, Klasično“ razdoblje avangarde traje od početka 20. veka do kraja dvadesetih godina istog. Posle 1938. godine u Evropi avangarda živi još samo kao uspomena na prošlost – bauk fašizma razdire sve pred sobom, a Drugi svetski rat je na pomolu. Jedino još nadrealizam teče i meandrira, zahvaljujući svojoj organizovanoj formi, samostalnom programu i časopisu( uprkos unutarnjim lomovima i podelama unutar pokreta). Tridesete godine 20. veka ipak označavaju kraj zlatnog perioda klasične avangarde – na red su došle nove ideje i slike sumornog sveta tridesetih…

Tek nakon završetka rata i pobede nad fašizmom, odmah posle 1945. godine, u Francuskoj, ali i mnogim drugim drugim zemljama osnivaju se iznova nadrealističke grupe. Godina 1946. označava povratak Bretona iz Amerike i početak jednog sasvim novog nadrealističkog pokreta… Nadrealizam još jednom vaskrsava oko 1968. godine, preformulisan i načinjen revolucionarnijim. Zamah brojnih pravaca anarhističkog neoavangardizma početkom šezdesetih godina donosi sa sobom visoko vrednovanje dade dvadesetih godina. Ponovno otkrivanje Pikabija, Dišana, Arpa ili Švitersa, kao i futurista, donelo je sa sobom i novo prevrednovanje. Muzika Džona Kejdža i hepeninzi Karpoa deluju kao nastavak dadaizma. Hipi umetnost, kao svojevrstan beg u maštu, može se smatrati novom dadom i nadrealizmom. Oštrica društvene i umetničke kritike stare i nove avangarde, njen nekadašnji radikalizam se ublažava i gotovo nestaje – u periodu od 1945.- 1960. avangarda postaje deo kapitalističkog establišmenta, pripitomljena neškodljiva spektakularnost i salonska zabava. Ona se komercijalizuje, poput kakve robe…

Šezdesetih godina 20. veka u zapadnom svetu javlja se izvesno raspoloženje krize i izraženija težnja ka promenama sistema. Uzroci su pre svega bili brojni ratovi – Alžir, Koreja i Vijetnam pre svih, kao i sve usijanija hladnoratovska podela sveta između SAD i SSSR. Pomenutu deceniju prati pobuna Crnaca u Severnoj Americi, dok Zapadnu Evropu zahvata talas raznih studentskih pobuna i pokreta. U kovitlacu jedne nemirne epohe dolazi do ispreplitanja neoavangarde, studentskih protesta, hipi pokreta, undergrounda, bitnika i tzv. nove levice. U kombinaciji sa trećom tehnološkom revolucijom i favorizovanjem potrošačkog društva i sve veće komercijalizacije svega, ljudski život postaje sve zahtevniji, kompleksniji, užurbaniji i mehanizovaniji, uz vladavinu tehnokratije i kulta rada i novca. Društvo se birokratizuje uz sve veće prisustvo države u mnogim sferama života. ,, Mučnina“ počinje da deluje i iritira…

Čovek postaje sve otuđeniji i opterećeniji egzistencijalnom teskobom… Kultura se cepa na elitnu i masovnu, na visoku umetnost i onu drugu – konzumentsku, masovnu kulturu. Podvojenost se odražava u gotovo svim neoavangardističkim pokretima – seme pobune i razdora je iznova posejano… Neoavangarda kreće da izražava odbojnost i protiv činjenice da se kultura pretvara u robu. I tako, kao na početku 20. veka, samo u još komplikovanijim okolnostima nastaju nove avangardne forme promena u umetnosti i društvu, sve radikalnije i anarhističnije… Nažalost, vrlo brzo predmet manipulacije postaju umetnička dela i sama pobuna, koji se pretvaraju u modu i robu široke potrošnje – ,, omraženi“ novac vešto uzvraća udarac buntu… U svom tom čudu iluzija i protesta neoavangarda je bila deo širih društvenih i kulturnih strujanja – deo antikulture, čiji su se pojavni oblici manifestovali u hipi komunama i undergroundu…

Divlja anarhistička pobuna, čiji su koreni u dubokom očaju i razočaranju koje je prouzrokovao Drugi svetski rat i nova blokovska podela sveta, ogleda se u književnosti( npr. članku Normana Majlera iz 1957. godine, pod nazivom ,, Beli crnac“), tzv. beat muzici(Bitlsi, Roling Stounsi…) koja sve više okuplja i fascinira mlade ljude tokom šezdesetih godina. Ubrzo se alternativnom scenom prolama glas bitnika, kroz poemu američkog pesnika Alana Ginzberga – ,, Urlik“, u težnji ka prirodnijem načinu življenja i mistično-religioznom prosvetljenju. Drugo kultno ostvarenje te scene bio je roman Džeka Keruaka – ,, Na putu“, roman lutanja, puta, pobune protiv društvenih konvencija… Pokret bitnika, a kasnije i hipi pokreta, buni se protiv društvenih vrednosti, običaja i normi američkog društva, protiv dosade, konformizma, tehnokratije, rata, kulta rada, potrošnje i novca, hipokrizije, bezperspektivnosti i svemoći dolara… ,, Oružje“ pobune bile su uglavnom droge, otpadništvo, alternitavni način života i iritirajuća beat muzika… Bilo je to doba nastanka undergrounda, hepeninga, psihodelične umetnosti, pop arta, Living teatra, doba neponovljive, subverzivne, beskompromisne novoavangardne anarhije…

Drama apsurda, nastala pedesetih godina iz pera Beketa, Joneska, Ženea i Adamova, sugerisala je tih godina na totalnu besmislenost sveta i ljudske egzistencije, uzaludnost svih ljudskih pokušaja da se bilo šta promeni, laž sistema, države, društva, njihovu izveštačenost i uzaludnost svih čovekovih napora… Pored drame apsurda groteska, divlji, ludački smeh i cerekanje, osnovna su crta svih umetnosti ove epohe. Prodor grotesknog, humorističnog i ironičnog bio je karakterističan deo neoavangarde… Istovremeno, neoavangardni pokreti stapaju se sa studentskim pokretima iz 1968. godine…

 ,, Budući da sistem uništava individue, uništimo sistem.“

                                                                                     Pjer Paolo Pazolini

Sredinom sedamdesetih godina dvadesetog veka talas neoavangardističkih pokreta se smiruje. Oko 1975. godine zamah neoavangarde se usporava. Njeno zlatno doba traje samo oko deceniju i po, od 1960. do 1975. godine. Politički pokreti kojima je neoavangarda bila umetničko sredstvo iskazivanja – doživeli su krah…

by Mici Zibi – 1968.man, 2013-10-30.

Glavni urednik kulturnog magazina ‘Gordogan’: Ako me pitate koji bi mogli biti stvari razlozi uskrate novca za ‘Gordogan’, vjerojatno je posrijedi kombinacija više stvari. Ključna je nacionalistička radikalizacija – dijelom u smjeru ustašije – do koje je došlo u posljednjih nekoliko godina, ugrubo od dolaska Tomislava Karamarka na vlast. Zemlja je u slobodnom padu, a nitko se ne javlja za riječ

Njemačka urednica i znanstvenica Sonja Vogel autorica je studije prikaza fenomena turbofolka čija trodijelna struktura oslikava portrete triju stožernih diva tog svjetonazora – Lepe Brene, Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. Prve korake kao publicistkinja obavila je u redakciji dnevnog lista TAZ, a pisala je uglavnom o političkom diskursu u Njemačkoj. Smatra da je njena knjiga ponajprije nadahnuta uređivačkim poslom u nakladničkoj kući, baveći se popularnom kulturom, kao i rodnim studijima ranih 2000-ih. Prateći tekstove Rüdigera Rossiga, TAZ-ova urednika koji je ’80-ih magistrirao na ex-Yu Rocku, poželjela je pisati o prešućivanoj i podcijenjenoj strani alternative i rocka, kao i supkultura u pop-glazbi – iz rakursa mainstream popa.

Objava knjige „Turbofolk: soundtrack raspada Jugoslavije“ bila je i povod za nedavnu tribinu na temu jugoslavenske pop-kulture između alternative i nacionalizma, održane u Berlinu. U zaglavlju knjige, nalazi se i slavni citat pjesme “Turbo folk” Ramba Amadeusa o sinkroniji motora s unutarnjim sagorijevanjem i iste te centrifuge koja se odvija u samom narodu kojem se nameće sadržaj s najnižim mogućim nazivnikom. Recepcija teme u Njemačkoj, unatrag nekoliko godina mapira se između novinskih naslova poput “Muzika za idiote” i “Soundtracka za etničko čišćenje”, koji tretiraju turbofolk kao inferiornu inačicu zapadnjačkog popa.

“U Njemačkoj na ovu temu prevladava nekoliko raznolikih diskursa – zacijelo su vrijedni šireg istraživanja koje sama nisam provela. Doslovno, a vrlo slično percepciji ‘Balkana’ na zapadu, kao kod Todorove (autorice studije ‘Imaginarni Balkan’ – op. a.) – a ‘Drugo’ u popularnoj kulturi, koje se smatra stvarnim i autentičnim, prema ovoj je interpretaciji nacionalističko, pornografsko, trashy, jeftino itd. Za postjugoslavensku zajednicu, u koju spadaju djeca gastarbajtera, useljenici i izbjeglice, kao i njihova djeca, u Austriji i Njemačkoj, turbofolk je nešto kao vezivno tkivo. Vrlo je velik broj klubova u kojima se svira turbofolk, a Hrvati, Srbi, Bošnjaci i ostali, koji se obično ne slažu oko turbofolka, svejedno tamo zalaze”, zapaža Vogel.

Autorica knjige – Sonja Vogel (FOTO: Privatni album)

U tom kontekstu, sjetimo se dizajnera i kultur-kritičara Bojana Krištofića, autora izložbe „Estetika nacionalizma – dizajn za turbofolk“ koji je pokušao ukazati kako se pojedine ideologije i stav vrijednosti komuniciraju kroz razne aspekte dizajna. Krištofić tvrdi da socijalni kontekst izravno utječe na dizajn, odnosno da ljudi uvijek imaju dizajn kakav zaslužuju.

“Izvan tih krugova, stanje malo podsjeća na ono što je rekao Branislav Đorđević, kad već svatko može prihvatiti glazbu udovice srpskog ratnog zločinca, iako je rečeno da je povod za radikalni nacionalizam bio različito razumijevanje nacionalnih i kulturnih identiteta – zašto je uopće došlo do ratova?”, primjećuje Vogel.

“Tako da je turbofolk vrlo diskurzivan objekt, retorički instrument koji onemogućuje ljudima da govore o osjetljivim temama kao što su kulturni i nacionalni identitet, rodne uloge, odnos Europe i Balkana, Orijenta i zapada, pop i supkulture, sela i grada… Dakle, da parafraziram vaš stav, baš tako društvo uvijek dobiva pop-kulturu kakvu zaslužuje”, poentira Vogel.

S obzirom na naslov, “Soundtrack za propast Jugoslavije”, intrigira kako je autorici on pao na pamet i kako ga je odabrala. Svaka od stožernih persona turbofolka predstavlja jedno desetljeće.

“Brena je simbol ’80-ih, to je vrijeme prosperiteta Jugoslavije i stvaranja jugoslavenskog identiteta podjednako u glazbenoj kulturi – kao što je novokomponovana narodna muzika ujedinila sve regionalne idiome u jednu i jedinstvenu jugoslavensku pop-kulturu na isti način kao što je Jugoslavija ujedinila kulture, nacionalnosti, jezika i tradicije… Ceca je ’90-ih postala glavnom zvijezdom društva ograničenog ratom, sankcijama i (samo)izolacijom, a istodobno je predstavljala taj novi partikularizam svih identiteta, nacionalni, kulturni i rodni, čak i stoga što se udala za Arkana, srbijanskog ratnog kriminalca, vjenčanjem na vrhuncu rata koje smatram simboličkim brakom popa i nacionalizma”, opaža Vogel.

Nakon tzv. demokratske revolucije u Srbiji 2000-ih, Jelena Karleuša, kaže, uvela je novu liniju turbofolka, poput modno osviještene trendseterice i mas-komunikologinje, što i jest. Ona objedinjuje mnoge elemente međunarodne i zapadnjačke pop-glazbe kao i njihove estetike.

“Turbofolk se ponajviše odnosi na devedesete, kad je nacionalistički val skup s nacionalnim folklorom suoblikovao novu nacionalnu kulturu. Turbofolk je podosta ukorijenjen u privatiziranim strukturama produkcije i medija. Za razliku i od novokomponovane, nije bio zamišljen kao multiplikator mogućnosti identifikacije – već da ih umanji… Uzmimo, iz opozicije tom svjetonazoru profil Lepe Brene koja je, primjerice, vrlo uigrano utjelovljivala sve rol-modele – od djevojke iz malog grada do vampa i urbane gospođe“, objašnjava nam Vogel.

Naslovnica knjige (FOTO: Facebook)

Citirajući Uroša Čvoru, starijeg predavača s UNSW Art & Design u Sydneyu, koji tvrdi da je vlastima novokomponovana glazba bila potrebnija više nego li ona samoj sebi, Vogel će na površinu istjerati neke značajke post-titovskog razdoblja.

„Novokomponovano je bilo strukturalno-političkog karaktera i željelo je uravnotežiti neophodne dihotomije, upravo one koje je jugo-elita pokušavala prevladati: antagonizam urbanog i ruralnog, nacionalizma, rodnih uloga i tako dalje… Ali vrlo će se brzo, s rastućim uspjehom koji je fenomen novokomponovanog polučio, država uzvratiti udarac s porezom na šund koji je također zahvatio i novokomponovano i njegov podtekst definicije dobre i loše glazbe, autentične protiv neautentične (pr. ‘orijentalne’ glazbe), anticipirajući već nacionalistički diskurs ’80-ih i ’90-ih”, nastavlja Vogel.

Dok je Brena furala model success-storyja, preko trnja do zvijezda, djevojka sa sela koja se dobro udala i održava četiri kuta stana jedne međunarodne sportske karijere, imala prateći bend Slatki greh, s čudakom koji je u zabavnom noćnom programu pojeo spužvu pripremljenu kao biftek, Cecu ženi Arkan, krimos koji je radio prljave poslove za Miloševića. Čini li je to simboličkom pretendenticom na Voždov tron, zabadamo, znatiželjno…

„Ceca se i osobno povezala s nacionalističkim i kriminalnim elitama ’90-ih. Arkan je bio ogrezao u organiziranom kriminalu kao i u ratnom kriminalu, počinivši zločine u Bosni, na Kosovu itd. Ona mu je poprilično držala stranu, iako nikad nije podržavala i njegove političke stavove. Iz tog je razloga zapanjujuće da je bila u mnogo manjoj mjeri ‘politička’ pevaljka od Lepe Brene koje je pjevala ‘Živela Jugoslavija’, ‘Jugoslovenka’ i slično. Iako joj sami stihovi nisu politični, oni to postaju na strukturalnoj razini, budući da promoviraju novu estetiku uspostavljenu sa strane nove političke strukture moći i konzervativnim rodnim ulogama”, smatra Vogel.

Pojava novih medija poput TV Pinka komodificirat će turbofolk i estetiku koja slavi robne marke poput Armanija, Dolce & Gabbane, Marlbora i Mercedesa, u vrijeme kad je ta luksuzna roba bila teže dostupna nego ikad, zahvaljujući sankcijama i samoizolaciji.

“Te su TV-stanice faktički bile puka glazbena televizija – bez emisije ‘Vijesti iz zemlje‘“, ističe autorica. U tom smislu, autorica se načelno slaže da je Kusturičin umjetnički angažman s filmom “Underground” puhao u isti rog. Naime, spomenuta Todorova je u knjizi „Imaginarni Balkan“ napisala kako je dotični za Miloševića bio ono što je Hitleru bila Leni Riefenstahl.

“I stoga je turbofolk, kako je to napisao Eric Gordy, imao eskapističke tendencije kojima je ojačavao Miloševićevu moć. Ali i više od toga, doživljavalo se kao da turbofolk nema alternative, jer su ga i radijske i TV-stanice izdašno potpomagale”, prisjeća se Vogel.

Priča Sonje Vogel o turbofolku predstavljena je i na Sajmu knjiga u Frankfurtu (FOTO: Privatni album)

Kako to da je ženski mazohizam postao tema lirike, zašto sponzoruše nemaju nikad svojeg rodnog parnjaka, pitanja su koja se nameću sama od sebe. Ispada da supkulture ne mogu bez svojeg istančanijeg osjećaja krivnje. Sve to navodi vodu na mlin tvrdnji da potencijal turbofolka leži u mizansceni za prosede romana čije su odrednice bliske autoru kao što je Chuck Palahniuk, poznatiji po predlošku kontroverznog filma „Klub boraca“.

„Točno je da je ženski mazohizam vrlo poseban za Cecine tekstove. To je za mene bilo možda i ponajveće iznenađenje – pravi šok! Protagonistice lirike Lepe Brene, Cece i Jelene Karleuše većinom su žene koje pjevaju o svojem odnosu s muškarcima”, zapaža Vogel.

Predstavljanje žena u Cecinoj lirici i videima, kao i tipa žene kojeg utjelovljuje, odražava događanja u društvu. To je glavna tematika pop-glazbe, a većinu vremena se repliciraju tradicionalističke rodne role i jednih i drugih.

“No, Ceca ne pjeva romantične ljubavne priče. Njezine ljubavne priče nisu tragične, već naprotiv, poprilično brutalne – muškarci zloupotrebljavaju žene emocionalno i fizički, varaju ih, pa čak i tuku, usporedite liriku ‘Lepotana’. Dok se, s druge strane, žene predaju svojoj sudbini, žrtvujući muškarcima svoje potrebe kao u, primjerice, ‘Kad bi bio ranjen’. To je senzacionalno, patrijarhat je glavna tematika Cecinih pjesama, ali se rijetko dovodi u pitanje, kao u ‘Ne računaj na mene’”, elaborira naša sugovornica.

Srbija nikad nije bila „mala“ i izolirana kao što je to bila baš devedesetih – zakoračivši korak unatrag u reprezentaciji roda.

“To je tipično za sve postsocijalističke države, čime su se žene utopile u glavnoj matrici politike i društva, isplivavši u ulogama žena, majki, pjevačica, manekenki… Druga je strana dihotomije roda tip muškarca, koji je seksualiziran na svoj način, određen socijalnom moći i bogatstvom kao i žene svojim tijelima. To je tipičan razvoj pop-kulture ’90-ih, usporedite li ih samo s hip-hopom, ali daleko radikalniji u postjugoslavenskom društvu, budući da pop kultura postaje skokovito drukčijom nego li ’80-ih”, poentira sugovornica.

Govoreći o suočavanju sa stvarnošću u Srbiji nakon rata, citira povjesničara umjetnosti Borisa Groysa. Budući da je „razvoj društva koje je živjelo modernistički san teklo u dva oblika, viziji komunizma i viziji potrošačkog prosperiteta, natrag ka zatvorenom društvu nacionalističkog partikulariteta“, Vogel naglašava da pop kao društveno stanje po sebi – uopće nije progresivan.

“Citirali ste Groysa… na kraju dobijete pop-kulturu kakva vam dolikuje. Posljednjih smo godina svjedoci protupokreta globaliziranoj pop kulturi, koju određuje raznolikost životnih koncepata. Nacionalistički pop joj kontrira, fokusirajući se na usko poimanje identiteta, kao primjerice, tzv. identitärer Pop, s njemačkog govornog područja, kojem turbofolk ide u prilog”, podsjeća Vogel.

“Uspjeh turbofolka pokazuje koliko brzo i korijenito jedna relativno liberalna kultura može nestati” (FOTO: Privatni album)

Pop-kultura u cjelini raste organski, oslikavajući društvo i politiku, ali je mnogo povezanija s našom svakodnevicom. Stoga, „svoju“ pop-kulturu možete odabrati samo do određenog stupnja. A to da je pop progresivan sam radi sebe, već predugo se vremena uzima zdravo za gotovo, dodaje znanstvenica koja se uhvatila u koštac s ovom temom.

Karleuša, sa svojom šlank-figurom, skoro trans-pojavom postaje, tako reći, metafizičko turbo- biće… Njezina je važnost također sinteza čitavog žanra u čistu pop-formu. Je li ona utjelovljenje onog što je Todorova prozvala “Drugim, nepotpunim sebstvom”, pitamo.

“Prema mojem shvaćanju, Karleuša se nadovezuje, citatno, na mnoge aspekte queer pop-kulture – što estetski, a što svojim stihovima. Dok su Cecine junakinje melankolične žene koje su opscene u svojim sudbinama i pod snagom patrijarhata, Karleušine postaju histerične, kreću u lov na muškarce oboružane palicama za bejbol, uništavajući im automobile… Karleuša igra žensku igru mnogo više nego li je predstavlja, što nam pokazuje da je rod konstrukcija”, osmjehnut će se Vogel. Ali, citirajući teoriju Judith Butler o predstavljanju roda, ono “previše” i potencijalna ironija uvijek je u oku promatrača. To je stoga što se Karleušu može doživjeti kao autentičnu, jednako kao i „drugotnu“ – prema mnogim novinarima koji su je prozvali “kurvom”, “nestvarnom ženom”, napomenut će nam Vogel. Naravno, da je njezina marka popa, podjednako glazba koliko i performans i estetizacija, postala ponovno zaigrana.

Možda je s Karleušom i novom generacijom, turbofolk napokon postao političan. Karleuša je kao i druge zvijezde, Seka Aleksić primjerice, zauzela stav spram ženskih i LGBT-prava. Karleuša je čak podržavala srpski Pride, što je velik iskorak uzme li se u obzir da je riječ o zemlji koja brani tu manifestaciju iz političkih razloga.

U knjizi Sonje Vogel nalazi se i playlista, no, zanima nas, ima li ona i sama kakav podijeljeni odnos užitka spram njezinog sadržaja.

“Moram priznati da pjesme služe više kao odrednice nego li inventar mojih podvojenih užitaka. Još uvijek ne slušam turbofolk kod kuće, jer to ne spada u moj glazbeni identitet. No, nakon svog ovog istraživanja, moram priznati da mi je postao fascinantan”, kaže Vogel, pa nastavlja – “I mogu se staviti u odnos spram njega i kao plesne glazbe i one za tulumarenje. Jasno je da je posrijedi mainstream pop – što znači da ima određene značajke s kojima se svatko može poistovjetiti – poput catchy motiva posuđenih od sevdalinki ili kola do elektronskih loopova i gitarskih solaža – te uživati do određene točke. Na kraju krajeva, pop glazba uvijek povezuje ljude. Tako i turbofolk – ako uzmete u obzir da je ipak riječ samo o žanru – što lično ne vrijedi”.

Prisjećajući se dana provedenih u redakciji berlinskog dnevnika TAZ, naposljetku, njezini sentimenti imaju i afirmativnu distancu. Smatra da se turbofolk kao mainstream pop nalazi u pozadini supkultura…

“Činjenicu da je nastao bez gotovo ikakve konkurencije, možeš saznati jedino kad pokopčaš njegov razvoj kao gušitelja jedne raznolike i alternativne glazbene kulture – koja samo što nije izumrla. Njihov suživot čini debatu o turbofolku emocionalnijom, njegov nam uspjeh pokazuje koliko brzo i korijenito, jedna relativno liberalna kultura – uzevši u obzir njenu raznolikost, reprezentacije rodnih uloga itd – može nestati. A to je, pravo traumatsko iskustvo kulture, što se ravnomjerno raspoređuje na sve… kao da evocira slojeve stvarnosti koje je Rambo Amadeus integrirao u svoju slavnu poslanicu“, sliježe ramenima naša sugovornica.

Domaćem auditoriju u svemu će biti zanimljivo i pozicioniranje Severine, čiju je karijeru itekako nadahnula eklektika, koja se možda dodiruje i s nosivim stupovima knjige “Turbofolk – soundtrack propasti Jugoslavije” Sonje Vogel. Krištofić tvrdi da je Severina napravila puni krug, počevši od Seve Nacionale do „miješanog braka“, dok sad flertuje s LGBT-zajednicom. Njena pjesma “Štikla” spominje se i u knjizi.

“Prateći diskurs turbofolka, Severina se baš i ne spominje. Ne proučavajući je podrobnije, spomenula sam je da ukažem kako se diskurs turbofolka jako razlikuje, već ovisno o poziciji govornika. Novi nacionalni identiteti i granice, određeni prema ukusima i glazbenoj kulturi, igraju veliku ulogu”, zaključuje Vogel, napominjući kako on, kao i turbofolk, uvijek ima svoje „Druge“. Severinina je, kaže, i estetski i glazbeno vrlo zaigrana, otvorena modernom društvu i stoga pro-LGBT. Vogel primjećuje i kako je “Štikla” dobar primjer, jer se ironično obraća spram nacionalnog, poput suradnje s Let 3 u opancima nasuprot štikli kako hodaju kroz gradić, a zanimljivi su i radi rodnih identiteta.

lupiga

Postament s kojeg je uklonjena bista Ive Lole Ribara, mramorno postolje bez glave, trebalo bi zadržati u zatečenome stanju i prikladno ga preimenovati, na primjer u Spomenik aktualnome hrvatskom antifašizmu. Tako bi jedna odurna laž dobila adekvatnu memorijalnu prezentaciju

portalnovosti

Kao po pravilu, u lokalnim seksističkim skandalima svi se ti dobronamjerni frajeri i opušteni zajebanti već nakon prve negativne reakcije pretvore u vlastitu suprotnost: samo je nekoliko koraka od alfa-mužjaka do naivnog i neshvaćenog dječaka, koji krivicu precizno locira baš svugdje osim u vlastitim riječima

Bitnici su bili zbunjena deca američke srednje klase, koja su se bavila filozofijom i umetnošću. Kao čitava jedna buntovnička- beat generation, postavili su u središte svog života jedno nomadsko pleme, koje je putovalo između Berklija, Denvera, univerziteta ,, Kolumbija“, sa povremenim izletima u Meksiko. Pravo središte njihovog okupljanja je bio San Francisko, gde su osnovali vlastitu zajednicu( komunu) u trošnom primorskom predgrađu North Beach. Zapadna Venecija( Venice west) u Kaliforniji postala je utočište pobunjenika, boema, nekonformista i svih onih iščašenih i uvrnutih mladih ljudi koji su odbacili zakone i vrednosti potrošačkog društva, mladih ljudi van kolotečine.

 ,, Nakon Drugog svetskog rata u Francuskoj se razvija umetničko-boemska subkulturna scena inspirisana egzistencijalističkom filozofijom, nadrealizmom i psihoanalizom. Individualizam i humanizam isprepliću se s misticizmom i hedonizmom, pacifizam s anarhizmom, šansona s džezom, istok sa zapadom, a tuga se leči alkoholom i zagrljajima. Stare forme ustupaju mesto novima, drugačijima i slobodnima, okviri postaju tesni, ograde opet treba rušiti…

    U isto se vreme u Americi javlja čitav niz pisaca novog stila i novog pogleda na svet. Za prosečnog stanovnika SAD još od doba kolonizacije i izgradnje zemlje na delu je uverenje da predan rad i brz razvoj tehnike donose sva blaga ovozemaljska. I ponos. I moć koja uz to ide. Iz istog je razloga besmisleno razbijati glavu suvišnim problemima i komplikovati sebi život. Sve se da ubrzati, pojenostaviti i umnožiti. I zaista, bilo je tako. Zemlja je postala jako moćna. No, sva materijalno bogatstvo može nestati u trenu. Ratovi su to potvrdili. I prirodne katastrofe. Ipak, oči su mnogih zatvorene, a um zakočen. To se ljudsko mnoštvo još uvek sporazumeva s uobičajenih desetak rečenica, štedi i grbači, a uveče sluša radio prenose bejzbol utakmica i podriguje dok ispija pivo iz limenki.

    Bratija koja je zauzela opozicioni stav prema takvom društvu i sve individue naklonjene umetnosti koje su bežale od stvarnosti i lažnog sjaja mase nazvane su BITNICIMA. Svojevoljno su prihvatili neizvesnost i gubitništvo“.

                                         Romeo Garma:,,O egzistencijalistima i bitnicima“

Značajne ličnosti među bitnicima bili su umetnici- pesnici i pisci Alan Ginzberg( autor kultne revolucionarne poeme ,, Urlik“, između ostalih), Džek Keruak( koji je stvorio poseban stil pisanja i ključni roman epohe ,, Na putu“, impresiju o novom životnom stilu, večnog pokreta i sagledavanja života iz različitih, nekonvencionalnih uglova), Korso, Ferlingeti, Meklur, Snajder, Vejlen, Hanke, Kesidi, Viljem Barouz( ekscentrik i zavisnik, autor brutalnog romana ,, Goli ručak“…

Na zapadnoj, pacifičkoj obali bezgranično su eksperimentisali sa drogama, zapisujući utiske i iskustva. Ginzberg: ,, To je struja priključena u samu sebe, da ima žice, postala bi paukova mreža“. Rozental: ,, Heroin je nova noć u ovom novom dobu… kokain je iznenadni sunčev blesak na uzburkanom moru… trava je pozorište!“…

Takođe, bitnici su slikali tehnikom ,, akcionog slikarstva“, izučavali su istočnjačke religije, čeznuli za povratkom u vreme Indijanaca, u džezu su stvorili vlastiti ,, cool jazz“ stil, i prvi su praktikovali javno čitanje poezije uz džez. Veoma rano su uspostavili suštinsku nezavisnost kada je pesnik Lorens Ferlingeti otvorio vlastitu radnju i izdavačku kuću u San Francisku. Firma se zvala ,, City lights“ ( Svetlosti velegrada) i dao je na korišćenje bitnicima.

Smatrali su, poput dvojice velikih, tragičnih umetnika i junaka- pesnika Dilana Tomasa i džez saksofoniste Čarlija Bird Parkera, da je jedina odbrana od sveta koji srlja ka propasti- čin stvaranja tj. nevina, lirska umetnost. Tragali su za duhovnim vrednostima, gledali na sebe kao odmetnike, nalik na prve hrišćane koji su i sami živeli po rupama i skrivenim katakombama. Jednostavno, želeli su da se vrate primitivnim korenima i izvorištu iskrene vere.

Bili su u stalnoj potrazi za punijim osećanjem života, za povišenom svešću- marihuana je bila vrhunska stvar, ,,čudesna“ biljka na putu potrage. Džez, dionizijski, bio je njihova muzika, muzika koju su stvorili ljudi bez mnogo formalnog muzičkog obrazovanja, samim tim bili spremni da se oslobode i praše spontano…

Pobuna protiv bilo kakvog autoriteta, cinizam, oporost i izbor siromaštva po volji, u društvu gde je siromaštvo bilo greh a bogatstvo vrlina, činilo ih je autentičnima u svetu buntovništva, undergrounda i usamljenih marginalaca, polusveta, svih onih i prezrenih ,, pustinjaka“ lepote, istine i pravde radi…

Bili su i ostali deo opšte protivteže, dubokih korena pobune još od najiskrenijih i najsurovijih ranohrišćanskih dana( kada se bunt kažnjavao smrću) , opšteg otpora đavoljem svetu podlosti, dvoličnosti, nasilja, laži, eksploatacije, vere u Moloha i Mamona, genocida nad Indijancima i svima koji su se hrabro usprotivili , sveta bezdušne sarkastičnosti u kome se gladnima umesto hrane kao pomoć šalju tablete za apetit, svetu lažnih proroka gde je sve samo plod praznog deklarisanja i još praznijih reči… bez ikakvih suštinskih plodova i dela… hiljadama i hiljadama godina, u krug, u nedogled, bez blagoslova, lepote,  samo sa pustim srcem od kamena.

Kenneth Lecch:,, Youthquake“ ( fragmenti…)

… Koreni beat generacije leže baš u njenom nedostatku korena, u njenom osećanju otuđenosti od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, njenom nedostatku interesovanja za industrijski i tehnološki progres, u njenom nedostatku poverenja u razum, crkvu ili političke partije. Bitnici nisu oštro odbacivali društvo; oni su tvrdili da više nije ostalo ništa od društva što bi se moglo odbaciti. Filozofski posmatrano, glavni uticaj na bitnike imao je egzistencijalizam, mada, za razliku od francuskih egzistencijalista( Pariz je posle rata bio tradicionalno utočište boemštine, a posebna atmosfera koju je nudio zvala se egzistencijalizam – među mladima to je bio popularan način života, koji se vrlo posrednim vezama temeljio na egzistencijalističkoj filozofiji, posebno delima Kamija i Sartra), bitnik nije bio zaokupljen problemom izbora – on je jednostavno odlučio i dobrovoljno izabrao bedu. Nesputani, slobodni seks bio je u centru bitničke filozofije… Bitnik, u svom izgnanstvu od ispravnog društva, bio je prvenstveno zaokupljen problemom traženja identiteta, spasenja, revolucije koja počinje u svakom čoveku. Tako su bitnici iz pedesetih godina 20. veka krenuli putem odvajanja – ,, dobrovoljnog sopstvenog otuđenja od kulta porodice, novca i svih njihovih oblika i načina“. Oni su odabrali dobrovoljno siromaštvo, jazz je bio njihova glavna muzička hrana, a marihuana njihova droga svesti. U stvari, upravo je sa bit generacijom marihuana postala popularna droga kod američke omladine. Lawrence Lipton je pisao o tome sledeće: ,, Trava se pušila dodavanjem iz ruke u ruku u krug, i to ne zbog ekonomičnosti, već kao društveni ritual. Magični krug je zatvoren kad cela grupa dostigne vrhunac. Onda se poveravaju jedni drugima, priča se o ličnim problemima tako otvoreno kako se u normalnim okolnostima teško postiže, muzika se sluša zaneseno i koncentrisano, poezija se čita na glas tako da se vizuelni i akustični efekti maksimalno potenciraju. Eros se oseća u magičnom krugu marihuane kao jedan ujedinjujući princip ljudskih odnosa mnogo snažnije nego u bilo kojoj drugoj situaciji, osim, možda u uzajamnom metafizičkom orgazmu, Magični krug je, u stvari, simbol i priprema za metafički orgazam“.

    Bez sumnje, najpoznatije delo bitničke ere je roman Jack Kerouaca – ,, On teh road“( Džek Keruak – Na putu), čiji je uticaj bio značajan. Keruak piše o ,, odrpanim bitnicima Amerike, o novoj bit generaciji kojoj je i sam počeo polako da se pridružuje“, i video je sebe ,, kao proroka koji je sišao na zemlju da bi doneo crnu Reč…“. Kerouakove likove okružuje proročka divljina – sveto cveće koje je lebdelo u vazduhu bila su, u stvari, sva ta umorna lica u praskozorje američke ere džeza. U romanu ,, Subterraneous“ – ( Ljudi iz podzemlja) ovako opisuje bitnike iz San Franciska: ,, Oni su bitnici, ali nisu pozeri, inteligentni su, ali ne oveštali, to su vraški intelektualci koji znaju sve o pesniku Ezri Paundu, ali se ne prave važni, niti mnogo pričaju o tome, vrlo su tihi i vrlo slični Hristu“.

    Koliko su bili važni ovi prvi američki bitnici u pojavi društvenog protesta mladih i njihove kulture suprotstavljanja? Predstava koju je javnost imala o bitniku bila je slika dugokosog, prljavog delikventa koji je stalno drogiran, pod uticajem Zena, koji najviše vremena koristi pišući sablažnjivu poeziju i vozeći se nesmotreno širom Amerike. Smatralo se da je Greenwich Village u Njujorku mesto odakle je počela da se širi beat filozofija, mada je jasno da to nije tačno. Zapravo, beat nije književni pravac i Keruak je samo jedan od malog broja pisaca koje je beat dao. Niti su bitnici bili delikventi, već pre mladi Amerikanci srednje klase koji su okrenuli leđa nasilju i bogatstvu.

    Jedan poznati američki pacifista komentarisao je 1960. godine: ,, Ako se društvo plaši beat-a, to je zato što se on ne može shvatiti u okviru sadašnjih materijalnih vrednosti. Samo on, a ne crkva – koja već dugo pravi kompromis sa sistemom – rekao je jasno NE. Ne, neće se boriti u ratovima Amerike. Ne, neće se oblačiti pristojno, jer ne želi poštovanje društva… I zaista čudno, ali ispada da je maloletni kriminalac sa dosijeom punim nasilja i krađa zapravo konformista, dok je bitnik koji nikoga ne ubija i vrlo retko krade pravi buntovnik, loše odeveni i zbunjeni potencijalni revolucionar, koji je potekao iz ugojene, važne američke srednje klase“.

    Ili, kao što jedan drugi posmatrač reče ,, maloletni delikvent ili kriminalac je, prosto konformista u žurbi“. Bitnik odbija konformističke vrednosti do kraja. Bitnici i maloletni delikventi su malo dalji rođaci. Imaju iste neprijatelje, što predstavljaju tanku nit koja ih ponekad spaja u privremeni savez. I jedan i drugi su otpadnici od zakona, govore sopstveni jezik i podsmevaju se konformistima, ali među bitnicima maloletni delikvent se smatra konformistom, hipi konformistom, doduše, ali konformistom. U suštini, pokret bitnika je bio religiozni pokret, potreba za duhovnim vrednostima mimo institucionalnog okvira američke crkve. Lipton je to ovako naglašavao: ,, Sve je to deo onoga što Carl Jung naziva potraga modernog čoveka za svojom dušom. Ova potreba za duhovnim nije potreba samo beat generacije: u ovim vodama je gospodin Sheen već godinama. Međutim, ono što bitnici traže nije duhovni mir, niti pozitivan stav, kao ni izmirenje sa tradicijom ili crkvom. To je nešto dublje u ljudskoj psihi što seže daleko u istoriju mističnog iskustva, dalje i više od onoga što nam današnja crkva može ponuditi. Cilj je, naravno, celovitost, lično spasenje, jednom rečju – blaženstvo“.

    Ta potraga za duhovnim javljala se kod određenog broja otuđenih mladih ljudi kao faza koja prethodi razvijanju kulta droge. Ali, širenje droge postalo je centar ove vrste duhovnog traženja i ostaje, zato, značajan faktor razumevanja njegovog cilja i razvoja …

On the road again & underground mission:

,, Nisu samo mašine i novac ti koji predstavljaju Moloha. Moloh je i sam razum. Ono što Amerika zove zdravim razumom je ludilo, a nepobediva oprema američke moći i prava nije ništa bolja od tolikih ludnica“.

Kada je davne 1955. godine pesnik Alan Ginzberg na poetskoj večeri u ,, Galeriji 6“ u Nort Biču, uz bokal sa burgundcem odrecitovao pesmu ,, Urlik“, napisanu dve nedelje ranije, desilo se nešto sasvim novo, buntovno, provokativno i sasvim drugačije, desilo se začeće jednog jedinstvenog i kontrakulturnog radikalnog pokreta bitnika. Publika, koju su sačinjavale poetske i buntovne duše poput pisaca Džeka Keruaka, Gerija Snajdera, Lorensa Ferlingetija i Majkla Meklura, shvatala je rađanje jedne nove revolucionarne ideje, Urlika koji je odbacivao mnoge opšteprihvaćene stavove društva.

Bit generacija( beat generation) predstavljala je prvi, udarni talas nadolazeće oluje pobunjene američke omladine( tzv. ,, baby boom“, poratne generacije), nespremne za ,, lepote izazova“ rata u Vijetnamu i dotadašnje vrednosti društva, generacije koja se gnušala komformizma, materijalizma i njihovog prećutnog idolopokloničkog prihvatanja. U Engleskoj su to bili Gnevni mladi ljudi, dok su ih u SAD krstili kao ,, Nove Varvare“. I Bit generacija i Gnevni mladi ljudi sociološki su predstavljali fenomen koji je sa sobom doneo obogaćeni i životniji literarni izraz. Povrh svega, bili su nosioci moralne revolucije koja će transformisati čoveka ,, od bića istorije do bića iskustva“, kako su to već ranije protumačili egzistencijalisti poput Kamija, Sartra ili Martina Hajdegera. I oni, i njihovi prethodnici filozofi prihvatili su život kao kontinuirani nemir i čoveka kao biće žedno smisla. Kredo Bit generacije je bio jednostavan i direktan: ,, Jedini način da se živi u slozi sa životom na ovoj planeti koja srlja u propast je suoćiti se sa stvarnošću onakvom kakva je, sa svim trenucima agonije i radosti“.

Bit generacija donela je jednu novu temu: usamljenog čoveka, lišenog iluzija, koji stoji u mračnoj ponoći svog postojanja, a njihova najveća zasluga je u tome što su u vreme duhovnog mraka skrenuli pažnju čovečanstva na jedini izvor nade jednog iscrpljenog sveta: čovekovo srce koje kuca. Bitnici su odbacivali prošlost i budućnost koncentrišući se na sadašnjost, odbacivali svaku moguću kontrolu prirode, događaja i ljudi, istupili iz takmičarske arene trke za novcem i besmislene, iscrpljujuće borbe, ne želeći ništa, a ipak, interesujući se za sve, pobunili se protiv organizovane vlasti i sa gnušanjem odbacili ziheraški stav većine i njihovo čvrsto držanje za kolotečinu, iluzije i tobožnje moralne vrednosti. Bit generacija izvukla se iz besmisla ,, Trke pacova“ koja je uništavala ono najdragocenije u čoveku – njegovu svest, kreativnost i emocije.

,, Postoje mnogi elementi kontinuiteta između nas i sadašnjeg trenutka – to su droga, muzika, interes za Istok, bavljenje Vitmenom, Toroom, ponovno otkrivanje Zemlje i Tela… Srce pokreta predstavlja povratak prirodi i revolt protiv mašine“.

Drugom polovinom šezdesetih sve veći broj Amerikanaca gleda na američko društvo kao na jednu surovu, bezličnu mašinu koja će ih progutati ukoliko se oni toga ne oslobode. Nova kultura koja se stvarala nije bila elitistička, već uzbudljiva, nepredvidiva i nemoguća za kontrolisanje. Ona je ponudila novi, alternativni način života. Ona je ponudila underground pokret kao žestoku vrstu odgovora i otpora na dotadašnje mrtvilo stare kulture i odgovore na potisnute tabue poput pitanja droge i politike.

 ,, Revolucija mora prekinuti sa prošlošću, i izvući svoju poetiku iz budućnosti…    Naš program je kulturna revolucija kroz totalni napad na kulturu, koji koristi sva sredstva, svu energiju i sve medije koji mogu da dođu u naše kolektivne ruke… naša kultura, naša umetnost, muzika, novine, knjige, posteri, naša odeća, naši domovi, način na koji hodamo i govorimo, način na koji raste naša kosa, način na koji

pušimo i vodimo ljubav i jedemo i spavamo – sve to predstavlja jednu jedinu poruku – a poruka je SLOBODA“.

U periodu između 1965. i 1968. godine izgledalo je kao da je usred rata u Vijetnamu čitava američka nacija poludela – vodeći rat sa azijskim seljacima, sa sopstvenim crnačkim stanovništvom u getima i sopstvenom belom decom… Zemlja se cepala nadvoje… Usred straha od atomskog rata sa SSSR-om( koji je tokom kubanske krize početkom šezdesetih bukvalno visio u vazduhu) i totalnog uništenja stvorila se nepoverljivost prema tehnologiji, njenim neslućenim zlim potencijalima i putevima u apokaliptični ćorsokak. U godinama polarizacije kontrakultura mladih se ujedinila sa moćnom bitničkom prethodnicom i rađajućim beskompromisnim underground pokretom, uvidevši zajedničkog neprijatelja u kapitalizmu ili Sistemu ili Svinjskoj Naciji glupih i proždrljivih. Bilo je to doba velikog rata protiv svega onoga što je pomenuti bit pesnik Ginzberg nazvao Molohom. Koledži nisu bili ništa drugo do ,, usrane škole za srednju klasu“ bez identiteta, koje je najbolje dolazilo do izražaja u američkim predgrađima, u onim pravilnim nizovima lepo raspoređenih, dobrostojećih domova sa travnjacima i televizorom u svakoj sobi, u kojima svako gleda istu stvar, i u isto vreme misli isto.

Stvaranje kontrakulture bilo je, između ostalog, pobuna onih koji su odbijali da prihvate opšteprihvaćen stav da ljudi troše proizvode i stoga moraju da rade da bi stekli privilegiju Konzumiranja sveg tog ,, sranja“ koji oni ionako nisu želeli, kao što su frižideri, televizori, nova luksuzna kola… Pobunu su podigli svi oni koji nisu želeli postati zatvorenici sistema rada-proizvodnje-potrošnje-rada-proizvodnje-potrošnje… i sve tako u nedogled besmisla…

 ,, Ruka na tvom penisu moralnija je- i zabavnija od prsta na orozu“.

Ubistvo američkog predsednika Džona Kenedija, novembra 1963., čoveka koji je probudio velike nade i doneo novu, neverovatnu količinu optimistične energije označilo je početak jedne kulturne i političke revolucije. Dolazak omraženog, konzervativnog predsednika Lindona Džonsona na čelo SAD poslužilo je kao katalizator za radikalizaciju kulturnih stanovišta velikog broja Amerikanaca, a posebno mladih ljudi sitih rata u Vijetnamu, rasizma, licemerja, regrutacije i američke stupidne samodopadljivosti. Pobunjeni mladi ljudi pravili su sve vrste eksperimenata u alternativnim i radikalnim životnim stavovima i stilovima, nudeći kao odgovor programe za buduće humanije svetsko društvo. Bilo je to ,, hesseovsko“ Tajanstveno Magično putovanje, čudestan trip, čiji je krajnji cilj bio ,, pretvaranje celog sveta u umetničko delo“.

Rađanje i uticaj underground pokreta:

    Kako zvanična istorija kaže, rođen je sredinom šezdesetih godina 20. veka u urbanim centrima Amerike i Britanije, manifestujući se kao novi pokret u muzici, književnosti, slikarstvu, stripu i drugim oblicima stvaralaštva. U osnovi usmeren ka razaranju malograđanskih stavova u oblastima kulture i umetnosti, underground je bezazlene i ružičaste, našminkane i za opšteusrećiteljsku namenu naslikane slike sveta zamenio novim i svežim pogledima mladih ljudi.

Niotkud, na opšte zaprepašćenje i zgražanje Sistema, na svetlost dana su izašle dotadašnje tabu teme-politika, droge, seks…Najprisutnija je bila ideja i želja za političkim i društvenim promenama, kao i alternativnim rešenjima u pojedinim oblicima građanske svesti. Pojam koji je karakterisao umetničko stvaralaštvo tog vremena nazvan je psihodelija.

Nastao na marginama prebogatog zapadnjačkog društva, izronivši iz katakombi burnih šezdesetih u vreme ekonomskog uspona nakon svetskih ratova, malograđanske zadovoljštine uvijene i ušuškane u materijalno blagostanje i prećutno pristajanje na profitabilne ratove u tamo nekom Vijetnamu i tako to, na saglasnosti da Sistem i samoproklamovana elita može da radi šta joj se prohte dok ne dira naš mali uljuljkani svet oivičen mrtvilom tupog samozadovoljstva, bio je i ostao kontrast zvaničnom blještavilu pozornice vladara i podanika. Bio je i ostao trag svetlosti na kraju tunela, tračak nade, glas koji pokušava da nadjača zaglušujuću, besmislenu buku većine koja neprestano laprda ne rekavši ništa i ne slušajući nikog osim vlastite tuposti i praznine.

Vremenom, postao je put povratka ka ukaljanom i zaboravljenom izvorištu svih pravih stvari i vrednosti, glas razuma koji iznova pokušava da uskladi misli, reči i dela, vraćajući im istinsko značenje, kreativnost i progresivnu delotvornost. Suštinski antikomercijalan, antisistemski, nezavisan, autentičan, alternativan, nepotkupljiv i kreativan stvarao je neki novi, vlastiti put, meandrirajući kroz pustinju ispraznog etabliranog stvaralaštva i ustajale žabokrečine komercijale utonule u opšte mrtvilo. Razbijajući šablone, zadate koordinate, podobnost i opšte prihvatljivosti isijavao je duboke kreativne porive i samosvest koji su dugo tavorili unutar buntovnih pojedinaca željnih promena i pomaka ka nečemu što ne zahteva pljeskanje većine, lažne osmehe i komercijalni efekat. Underground je postajao ogledalo u čijem odrazu nije bilo mesta za iskrivljene slike sveta, iskonstruisana sranja ulepšane stvarnosti i lažne nade, zasnovanih na licemerju i podobnosti.

Trn u oku sistema, činjenica koja uznemirava, nelagodnost nemirne savesti, poziv u nezgodno vreme…zov divljine, čudesno proleće u decembru, ono iskonsko u čoveku što se buni potaknuto unutrašnjim glasom i iskonskom željom za svetlošću, mimohod na poprištu lošeg zadaha i truleži što vonja kroz vreme, reč prvog i poslednjeg, izazov, bunt, sudba, ostvarenje davno datog obećanja, novi početak…

Underground, povratak korenima i zaboravljenom izvorištu pravih stvari, ogoljeni je akt poznog modernizma i šezdesetosmaških stremljenja, rušilačko-kreativna odiseja proključala iz zabranjenih i naizgled zaboravljenih ponora nagomilanog nezadovoljstva predodređenih, namerom zapostavljenih i poniženih, sudbom odabranih pojedinaca…Uzvraćen udarac ili okrenut drugi obraz, ljubav usmerena ka neprijateljima života i istine, gorčina istresena do kraja…

Paralelno sa promenama u celokupnom američkom društvu tokom šezdesetih, dolazi i do radikalnih promena u novinarstvu. Reagujući na burne promene, ono postepeno zauzima radikalan, odmetnički stav. Baveći se rock kulturom i muzikom, koji tih godina postaju mnogo kreativniji i angažovaniji, časopis ,, Rolling stone“ postaje jedan od najsenzacionalnijih i najuspešnijih medijskih avantura underground pokreta. Lansirao ga je u San Francisku, novembra 1967. godine, novinar Ian Wenner. Bio je to beskompromisan, nadahnut i maštovit način prezentacije rock kulture. Šok koji je izazvao objavljivanjem originalnog omota albuma Džona Lenona- ,, Dve device“ , na kojem on i Joko Ono poziraju potpuno goli, bio je tih godina više nego revolucionaran… ,, Rolling stone“ i ostala underground štampa prikazivale su rock and roll tih godina u svoj njegovoj kompleksnosti – kao jedan od vizionarskih pogleda na društvo i svet. Bilo je to vreme tzv. ,, esid roka“( acid rock), nastalog pod uticajem kulture droga, pre svih ,, kiseline“-LSD. Bilo je to vreme kompleksne promene u svesti jedne generacije, koja je započela sredinom šezdesetih sa studentskim protestima, radikalnom politikom, drogama i seksualnim slobodama, stvorivši jedinstven front pobune i jedan radikalni alternativni pokret.

Underground pokret je ,, ukinuo“ rad, u njegovoj štampi nije bilo oglasa za nezaposlene. Underground je transformisao Rad u Igru, kao vrstu slobode i zadovoljstva. Rad se obavlja zabave radi, kao razonoda, opsesija, hobi ili umetnička forma – nije više bilo prisile i krute obaveze materijalizma. Ista filozofija je važila i za ostale oblike underground stvaralaštva, pre svega za jedan od njegovih legendarnih, radikalni pozorišni izdanak – čuveni ,, Living theatar“…

Generacija koja se ,, jednog jutra probudila i počela da protestuje“ promenila je, makar u jednom istorijskom trenutku, tok politike i učinila jedno konzervativno i agresivno, militantno američko društvo makar malo humanijim i drugačijim. Kao i svaka revolucija, na kraju je ,, pojela“ svoju najbolju i najsmeliju decu, ali… Jedina moguća lepota je u samom ,, sizifovskom“ putu i pokušaju – sve ostalo, ono trajno, dolazi iznutra i postepeno.

by Uzelac Dragan(Mici Zibi) – beat-underground fantom slobode

jergović

Autorskoj ekipi predstave ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’ ‘Neprijateljska propaganda’ upućuje prijateljski savjet: kada idući put poželite rasturati tvrdokorne mitove jugokomunističkog režima, dajte se barem potrudite da to ne radite na sceni koju vam je isti taj režim ostavio u naslijeđe

Za oko mi je zapeo zanimljivi nakit Ksenije Majnarić, koji sam poželjela pokazati i vama te vas potaknuti da izradite neki unikatni komad i sami A kako pitat ćemo Kseniju.

TKO JE KSENIJA  I KAKO SU SE RODILE VAŠE KREATIVNE IDEJE?

Ksenija je domaćica iz Nove Gradiške. Uvijek sam bila kreativna ali to nikad nisam pokazivala nigdje javno osim u svom kutku. Pošto su djeca odrasla i svatko ima svoje obaveze, a muž na terenu imala sam potrebu da se nečim zabavljam. Švrljajući po internetu, naišla sam na Quilling tehniku i to mi se ija i tako je sve počelo.

ŠTO SVE IZRAĐUJETE?

Uz puno truda kroz nekih dva mjeseca dok sam ušla u štos i pronašla sve potrebno, došla sam do finalnog proizvoda. Ogrlice su mi prioritet, a uz njih sam počela sa božićnim i uskrsnim dekoracijama i raznim ukrasima.

MOŽE LI SE ŽIVJETI OD IZRADE NAKITA?

Ovim sam se počela baviti prije otprilike godinu dana, tako da ne mogu reći da li se od toga može živjeti.

GDJE MOŽEMOO VIDJETI VAS I VAŠE RADOVE ?

Uglavnom posjećujem sajmove, tržnicu za prigodnu prodaju u Novoj Gradiški.

ŠTO BISTE PORUČILI MLADIM UMJETNICIMA?

Što se tiče mladih umjetnika, neka iskažu svoju kreativnost ako ju imaju. Ja sam napunila 50 godina i žao mi je što ranije nisam pokazala svoju kreativnost.

KOLIKO DANAS MOŽEMO UOPĆE BITI UNIKATNI , U VREMENU U KOM ZAČAS ISKOPIRAJU IDEJE, U VREMENU U KOJEM ROBUJEMO TRENDOVIMA „moram imati što imaju svi“?

Teško možemo biti unikatni. Kako i sami kažete, ljudi dosta kopiraju, ali rijetko i uspiju ako nemaju taj dar kreativnosti. Nažalost, malo ljudi prepoznaje unikatne ručne radove.

KOJE SVE MATERIJALE KORISTITE ZA IZRADU I OD KOJIH VAM JE NAJDRAŽE RADITI?

Od materijala koristim hamer i papir za printanje. Nedavno sam napravila par ogrlica od najlon vrećica koje su isto zanimljive, ali nekako mi je papir draži za raditi.

VAŠE RADOVE MOŽEMO VIDJETI I NA FACEBOOKU TE OVIM PUTEM POZIVAM NACIJU  NA VAŠU STRANICU.

Radovi se mogu vidjeti na fb grupi “Art Paper”te po raznim sajmovima.

IMATE LI NEKE PLANOVE ZA BUDUĆNoST VEZANO ZA SVOJ RAD ?

Planove za budućnost za sada nemam. Od ovog posla neću odustati, jer uživam igrajući se s papirom.

ŽELIMO VAM MNOGO SREĆE

Trećeg jula 1971. godine američki pesnik, bitnik, buntovnik s razlogom i pevač rock and roll benda ,, The Doors“ – Džim Morison, pronađen je mrtav u svom poslednjem prebivalištu, jednom od stanova Pariza. Bila je to još jedna misteriozna smrt unutar burne i haotične istorije rock and rolla koja nikad do kraja nije razjašnjena, jedna od onih zauvek obavijenih velom tajne i zlokobnih slutnji – ,, samoubistvo, ubistvo ili nesretan slučaj?“, glasilo je pitanje na koje još niko nije našao potpun i pravi odgovor…

,, Zvanična verzija“ Morisonove tajnovite smrti glasila je ovako: Pamela Korson, njegova devojka( sa kojom je proveo poslednja četiri meseca u Parizu i niz burnih godina u Los Anđelesu – kao pevač Dorsa, boem i pesnik) i Morison su sami u stanu( negde posle ponoći, u subotu 3. jula 1971. godine). Džim se oseća veoma loše i nekoliko puta povraća obilno krvareći… Pamela je zabrinuta za njegovo loše stanje, ali nije uznemirena. Džim je uverava da mu je dobro i odlazi da se kupa. Pamela u međuvremenu zaspi. U pet ujutru se budi, vidi da Džima nema u krevetu, odlazi u kupatilo i nalazi ga u kadi, sa rukama oklemebešenim sa strane, zavaljene glave, rasutih kovrdža, a na licu mu titra dečački osmeh. Pamela misli da Džim izvodi neku morbidnu šalu, a onda zove lekara. Prekasno…

Bilo je razloga da se posumnja u ovu priču. Nije izvršena autopsija; nije bilo policijskog izveštaja… Kružile su mnoge priče…

Parižani tvrde da je umro od heroina. To nije verovatno; Džim se užasno bojao igle. Ako se ufiksao, onda mu je to bio prvi put jer ga je ranije samo ušmrkavao. S druge strane, nađen je mrtav u kadi, a to je prvo mesto gde pokušavaju da se ožive žrtve overdouza. Neki tvrde( pre svih tadašnji menadžer Džimovog omiljenog pariskog kluba – ,, Rock and roll circus“ – Sem Bernet) da je Morison te kobne noći stigao oko jedan sat po ponoći u klub, sa još dvojicom dilera droge, kupio heroin i uzeo overdozu u toaletu. Onda su ga izneli na sporedna vrata( da bi se pre svega izbegao ogroman skandal i nepotreban publicitet za lokal), odvezli ga u stan i ubacili u kadu… Dvadesetak godina nakon Morisonove smrti oglasio se i Alan Ronej, jedan od ključnih ,, svedoka“, bliski Džimov prijatelj i fotograf( sa kojim je provodio veći deo svojih pariskih dana), čovek koji je prvi prijavio Morisonovu smrt( nakon što je stigao u stan na Pamelin uspaničen poziv), pozvao lekara i dao policiji podatke o Džimu kao običnom američkom turisti, pod njegovim rođenim imenom – Douglas Morrison, sa namerom da se izbegne mogući senzacionalistički haos medija, a potom i organizovao Džimov ,, tajni“ pogreb na groblju Pjer Lašez – dana 7. jula 1971., oko pola devet ujutro( kojem su prisustvovali samo još Pamela, menadžer Dorsa Bil Sidons, prijateljica Agnes Varda i sekretarica Robin Vertl), sa tvrdnjom da je Džim preminuo od heroina nakon što je poslednja tri dana života proveo sa Pamelom fiksajući se pomenutim narkotikom…

Ostale glasine o Morisonovoj smrti su priča za sebe – od nagađanja o samoubistvu ili prirodnoj smrti, pa sve do ,, proverenih“ teorija zavere po kojima je Džim Morison ubijen( odstranjen kao jedan od glavnih antisistemskih, državnih neprijatelja tadašnje Amerike, zaglibljene u haosu rata u Vijetnamu i građanskog bunta unutar zemlje) sa namerom da se obezglavi i diskredituje omladinski kontrakulturni pokret koji je tokom šezdesetih do temelja uzdrmao slobodarsku Ameriku…

I mada je zvanični lekarski izveštaj tvrdio da je fatalnog 3. jula 1971. godine oko 5 časova izjutra zauvek prestalo da kuca( od posledica infarkta) veliko i hrabro srce Džima Morisona, istina, ona večna, govori nam da je beskompromisni i suviše opasni( da bi dugo trajao) Džim umro od samouništenja… Priča koja sledi prisećanje je na Morisonove poslednje, pariske dane( mesece), pokušaj rasvetljavanja njegovog manje poznatog perioda života i uzroka smrti, tajne koju je verovatno zauvek odneo sobom u grob, večno počivalište znamenitog pariskog groblja slavnih – počivalište jednog Balzaka, Prusta, Šopena ili Edit Pjaf…

… Prvi put sam otkrio smrt… Majka, otac, baba, deda i ja smo se vozili kroz pustinju u zoru. Kamion sa Indijancima je udario u kola ili tako nešto. Bilo je Indijanaca razbacanih po putu, krvareći do smrti. Ja sam bio samo dete, tako da sam ostao samo u kolima, dok su otac i deda otišli da provere to. Nisam video ništa… Sve što sam primetio je bila čudna crvena boja i ljudi koji leže unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao da ukapiram vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osetio da ni oni ne znaju više šta se dogodilo nego što sam ja znao. To je bio prvi put da sam osetio strah… i osetio sam u tom trenutku da su se duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su sletele u moju dušu, a ja sam bio poput sunđera, spreman da sedim tamo i upijam…

Nakon što je posle problematičnog koncerta Dorsa u Majamiju(mart 1969.) protiv Džima Morisona podignuta optužnica u kojoj je pisalo da je Džim ,, razvratno i lascivno pokazao svoj penis, stavio ruke na njega i trljao ga, a potom simulirao čin masturbacije na sebi i oralne kopulacije na drugima“, prethodno se obrativši publici uvredljivim rečima ,, vi ste gomila jebanih idiota čija su lica gurnuta u govna ovog sveta“, nakon što je 30. oktobra 1970. zvanično osuđen na maksimalnu, višemesečnu zatvorsku kaznu, nakon poslednjeg živog nastupa sa Dorsima 12. decembra 1970. u Nju Orlinsu( na kojem ga je, po svedočenju prisutnih, napustio njegov nesvakidašnji duh usred svirke) i snimanja poslednjeg( po mnogima najboljeg) albuma Dorsa – ,, L.A. Woman“( tokom zime 1970-’ 71.) na kojem je Los Anđeles opevao kao bolestan i otuđen grad noći( spreman da ga konačno napusti zauvek) i na kojem je otpevao svoje najbolje blues komade – ,, Been down so long“, ,, Cars hiss by my window“ ili ,, Crawling king snake“, uz svoj zloslutni opraštaj – ,, Riders on the storm“, Džim Morison alias Mojo Risin’ – ,, Jahač oluje“ vidno umoran i razočaran burnim i preteranim življenjem na ivici( između opasnih krajnosti natopljenih alkoholom i narkoticima) odlučuje da na ,,trenutak“ napusti sve i preseli se sa Pamelom u Pariz – grad svetlosti, umetnosti, boemštine i neiscrpne umetničke inspiracije. Godine provedene iznad provalije i na ivici opasne oštrice jednog vrtoglavog vremena( u periodu od leta 1965. – kada su se Dorsi okupili, sve do kraja snimanja poslednjeg albuma, pomenutog ,, L.A. Woman“, februara 1971.), nizovi incidenata prožetih nervnim slomovima i brojnim hapšenjima Džima Morisona na sceni, propraćenih uhođenjem Morisona kao jednog od opasnih predvodnika omladinskog pokreta otpora i bunta protiv rata u Vijetnamu i samog Sistema, ostavile su trajne posledice na Džimovo zdravlje, duh i mogućnost da se istim tempom i načinom nastavi dalje. Preteško breme i želja za promenom bili su dovoljno jaki argumenti za Morisonovu želju za novom, radikalnom odlukom i transformacijom. Robovsko i ponizno ispunjavanje tuđih želja, viđenja i ugovora moralo je biti po svaku cenu prekinuto. Isprazni život rock and roll stara, opterećen brojnim hapšenjima, praćenjem, zabranama, pretnjama i konačnom osudom zbog incidenta u Majamiju( koja je uglavnom onemogućila dalji rad benda, pored Džimovog nervnog sloma i opšte iscrpljenosti), doveli su krajem šezdesetih Džima do stanja sartrovske mučnine i želje za totalnom promenom…

Pariz se činio kao prirodan izbor – grad umetnosti, romantike i boemštine u kojem su mnogi slavni Amerikanci( Fitzgerald, Miller, Hemingway…) pronašli svoju novu inspiraciju i preko potrebni, izgubljeni mir… Pišući osvrt na to čudesno, prelomno( ništa više, nakon kobne 1971. godine, nije bilo isto, nažalost do današnjih dana onemogućivši bilo kakav ozbiljniji buntovni pokret) i uzavrelo vreme jednog ,, revolucionarnog proleća“ na um mi pada jedna zlokobna, mračna koincidencija. Tačno deset godina pre nego što će smrt ,, pronaći“ Džima Morisona u Parizu – početkom jula 1971. godine, u istom tom Parizu( početkom jula 1961. godine) život će okončati( samoubistvom) jedan od najvećih američkih pisaca – Ernest Hemingvej… Čudni su putevi Gospodnji…

Džim Morison je nakon burnih godina provedenih u Los Anđelesu(tokom druge polovine šezdesetih) verovao da je Pariz mesto gde može biti ono što zapravo jeste, a ne da ga ljudi progone i prave cirkus od njegovog života, teraju da bude ono što nije. Tokom boravka u Parizu ovu tvrdnju izneo je prijateljima: ,, Muka mi je od svega. Ljudi o meni misle kao o rokenrol zvezdi, a ja neću da imam ništa s tim. Ne mogu da podnesem više. Bio bih srećan kada me ljudi ne bi prepoznavali. Šta oni misle, ko je Džim Morison?“. Pre nego što je 11. marta 1971. godine stigao u Pariz( Pamela je otputovala pre njega – 14. februara 1971., radi pripreme terena, zakupivši sobu u hotelu Žorž V, koji je Džima podsećao ,, na plišanu javnu kuću“), Džim se dugo i ludo opraštao od prijatelja i ,, grada noći“, a u časopisu ,, Krim“ dao je svoju ,, završnu reč“:

                                                 Ja nisam lud.

                                                 Mene zanima sloboda.

                                                                                              Srećno,

                                                                                              Džim Morison

U Parizu je hteo da piše. Želeo je da napiše impresionističku autobiografiju, dug esej o suđenju u Majamiju… Kada je stigao, u Parizu se još uvek osećala ficdžeraldovsko-hemingvejska boemsko-umetnička atmosfera. Uprkos Pamelinim kasnijim tvrdnjama da je Džim tada prestao da pije i da je njihov boravak u Parizu bio prava idila gde je sve dekadentno nestalo( Pamela je tada pričala da Džim ne pije, da piše novu poeziju, knjigu o suđenju u Majamiju, da su posećivali operu i simfonijske koncerte, da su živeli kao mledenci i slagali se kao nikad ranije), Džim je sa zadovojstvom otkrio dva tradicionalna tipa francuskih kafana: bistro i kafe, i nastavio s nesmanjenom žestinom da pije i trasira put svojoj ,, laganoj kapitulaciji“ – put ka smrti kao ,, jedinom prijatelju“…

                            … Ovo je kraj, divni prijatelju,

                                ovo je kraj, moj jedini prijatelju, kraj.

                                Boli me što te puštam da odeš

                                jer me nikada nećeš slediti.

                                Kraj je smehu i finim lažima,

                                kraj noći u kojoj smo probali smrt,

                                kraj …

Kod ,, kuće“ u Parizu, u Žoržu V( gde su proveli nedelju dana) ili u stanu na Desnoj obali( u koji se useljavaju 18. marta 1971., na adresi Rue Beautreillis 17, treći sprat), u početku je bilo mirno. Veći deo vremena provodili su u svom sunčanom, velikom stanu u ulici L Mare, u staroj, decentnoj četvrti kraj trga Bastilje. Stanovali su zajedno sa prijateljima; Džim je spremao doručak, po celo prepodne pisao ili proučavao relikvije iz prošlosti u želji da u njima pronađe novi smisao… Išao je u duge šetnje pariskim ulicama( anoniman, kao običan američki turista, ostavivši za sobom jedan buran i haotičan period LA života), uživao u posetama slavnim mestima, u poseti Luvru što je bio dug mladalačkom interesovanju za slikarstvo… Obrijao je bradu, malo smršao, promenio stil oblačenja( svukavši kožu) i pokušao da iznova pronađe novog i pravog Džima Morisona – umetnika i poetu, ,, Artura Remboa u kožnoj jakni“( kako je jednom prilikom opisao sebe)…

Džimova višegodišnja prijateljica, Francuskinja, filmska rediteljica Agnes Varda, priseća se Morisona iz tog perioda: ,, Nije puno pričao, nije izgovarao suvišne reči. Nije voleo brbljivce… I mi smo ga poštovali, njegovu najveću želju, kada je došao u Pariz hteo je da ostane inkognito, kao neko ko je samo hteo da piše svoje pesme“. Međutim, neobuzdani ,, jahač oluje“ teško je zaboravljao stare rokerske i boemske navike. Jedne večeri( 3. aprila 1971. godine) u malom klubu kraj Bulevara Sen Žermen, u Astrokeu, sreo je neke momke – Amerikance. Svirali su gitaru. I nisu ga poznali, sve dok jedan od njih nije stidljivo upitao: ,, Uh…uh… da li vi pevate? U nekoj grupi?“. I Džim je rekao ko je. Cele noći su pili. Džim je pevao ,, Crawling king snake“. Pušio je neprekidno, glas mu je bio težak i promukao. U to vreme je po prvi put po dolasku u Pariz morao da poseti lekara usred sve bolnijih i češćih problema sa kašljem, astmom i sekretom punim krvi. U zoru su ostali samo Džim i jedan momak. Krenuli su da traže Pamelu i našli je kod prijateljice. I dok su devojke spavale, Džim je praznio bife. Prvo je pio votku, pa rum, pa sve ostalo. Za doručak Pamela je poručila špagete i čašu mleka. ,, Nećeš više da piješ? Je l’ da nećeš, Džim?“. Molila je…

Pet dana kasnije iznajmili su kola i obišli Orlean, Tur, Limož i Tuluz, a zatim preko Andore otišli u Madrid, obišli čuveni Prado. Nastavili su put Granade – Džima je fascinirala srednjovekovna, mavarska Alhambra. Divno su se slagali, pili, jeli, provodili, snimali kamerom. Stigli su na kraju i do Maroka( Kazablanka, Marakeš…), a potom se vratili( 3. maja) nazad – u Pariz…Dana 4. maja 1971. Džim i Pam se na neko vreme sele u čuveni L’Hotel, ekskluzivno mesto u kome su odsedale rok zvezde – mesto od ugleda, bivša rezidencija slavnog pisca Oskara Vajlda… Tu ponovo počinju da kruže čuvene priče o Džimu Morisonu i njegovim čudesnim i ekscentričnim ispadima… Jednog jutra neobuzdani Džim pada sa prozora na drugom spratu na krov automobila, brzo ustaje, čisti jaknu i odlazi na piće – kao da se ništa nije desilo… Bilo je to u petak, 7. maja 1971. godine… Džim odlazi u svoj omiljeni pariski ,, whiskey bar“ – ,, Rock and roll circus“, mesto Dionizijskog opijanja i isterivanja demona koji su ga do smrti pratili i progonili… Bio je to prestižni noćni klub Pariza, niz podzemnih pećina, bučan, sa dobrim bendom i ozvučenjem, skup… U proleće 1971. bio je tržište heroina… Džim nastavlja da pije, počinje da pravi gužvu, nered i biva izbačen. Pokušava  nasilno ponovo da uđe, ali ne uspeva. Bliži se jutro – on poziva taksi, ali ni to mu ne uspeva. Tek uz pomoć jednog francuskog studenta, Žila, uspeva da se smesti u jedan taksi. Ali, dok taksi prelazi preko Sene, Džim mu naređuje da stane; hteo je da pliva. Dva francuska policajca, u prohladno praskozorje prolazila su kraj njih. ,, Jebene svinje“, pljunuo je Džim. I povikao za njima:,, Jebene svinje!“. Na sreću, policajci su samo produžili. Žil je potom silom ugurao Džima u taksi i oko 4 sata ujutro odveo ga do prijatelja – Erve Milera, umetničkog urednika rok magazina ,, Best“. Džim se mrtav-pijan dobauljao do Milerovog kreveta i odspavao do podneva… Sutradan, kada se probudio iz ,, mrtvih“, pozvao je Milera i njegovu devojku Ivon na ručak. Otišli su do bara ,, Alexander“, jednog od omiljenih Džimovih mesta za ,, dolivanje goriva“… Omiljenja Džimova mesta, pored Cirkusa i Aleksandra, bili su  ,, Cafe de Flore“ i egzistencijalistički ,, Les Deux Maggots“… Džim se ponovo napija, pravi haos i uznemirava goste za susednim stolovima – Miler ga nekako ponovo odvodi do svog stana na još jedno trežnjenje i noćenje. Tek sutradan, Džim se vraća sluđenoj Pameli u ,, njihov“ stan… Džim potom poziva Milera: ,, U potrazi sam za bioskopom ovde u Parizu, gde bi mogao prikazati svoje filmove. Imam tri filma sa sobom – ,, Fiest of friends“, ,, Highway“ i dokumentarac o koncertu Dorsa“. Bio je to deo Džimove američke umetničke zaostavštine koju je poneo u Pariz u potrazi za novom inspiracijom i misijom – umetničkom i životnom. Sa sobom je uvek nosio i plastičnu vrećicu u kojoj su bile njegove poetske zabeleške, skice, ideje… Pisao je svakodnevno i tražio izlaz iz kreativne i životne krize u koju je zapao usled ,, preteranog“ življenja na ivici samouništenja… U telefonskom razgovoru sa Erve Milerom on spominje i želju da kupi neku staru crkvu na jugu Francuske, gde je želeo da se trajnije nastani i pronađe preko potrebni, izgubljeni mir i sklad. Spominje na kraju i želju koja još uvek tinja u njemu, uprkos svemu, da nastavi rad sa Dorsima, bez obzira što se osećao previše star i premoren za ulogu rok pevača…

Nekoliko dana kasnije, nakon još jedne bure, Džim i Pam se vraćaju u stari stan – na adresu Rue Beautreillis 17, svoje poslednje prebivalište. Odlučuju da odu na nekoliko dana iz Pariza – idilična destinacija ovaj put je Korzika. Tamo provode narednih deset dana…

Po povratku u Pariz Džim radi na nacrtu za rok operu, jednom od njegovih davnašnjih snova – još iz vremena provedenog u boemskoj meki uzburkane Amerike šezdesetih, Venice west. Istovremeno, Džim intenzivno radi na novoj poeziji, uglavnom u svom poslednjem utočištu – stanu kraj trga Bastilje i jednom od omiljenih kafića kraj Place de Vosges, mestu gde se još uvek osećao duh velikog francuskog pisca i pesnika Viktora Igoa, mestu Džimovog poslednjeg pokušaja ovozemaljskog smirenja i životne radosti… Bili su to poslednji dani Džima Morisona, bilo je to vreme poslednje bitke sa demonima prošlosti i zle sudbe koja ga je neprestano pratila u njegovim namerama i uzletima ka neslućenim poetskim visinama… ,, Krik leptira“ se naslućivao, bio je uvek tu negde, nadomak želje, ali…

Tokom juna meseca Morison je nekoliko puta kontaktirao sa L.A.-om – brojnim prijateljima i ,, Elektra rekordsom“, njegovom matičnom izdavačkom muzičkom kućom. Bio je više nego zadovoljan uspehom i kvalitetom albuma ,, L.A. Woman“ – ostvarenjem njegovih davnašnjih snova o pravom i čistom blues albumu. Blues je bio njegova bit, osnova postojanja, nadahnuća, stvaralaštva i snova… Blues je bio kraj svih njegovih planova, želje da se na kraju svega samo ugoji, ne radi ništa, peva blues i jednostavno… samo postoji! Jednostavna želja koju nažalost nikad nije uspeo da ostvari, ispunjavajući uglavnom tuđe želje, snove, prohteve i sve ono što su smatrali ,, najboljim“ za njega samog… Jedina uteha, pored muzike, bilo je ostvarenje nekih od poetskih snova i objavljivanje Džimove poezije – zbirka se zvala ,, Gospodari i nova bića“, i donela je na svetlost dana Džimove remboovske beleške o vizijama i filmu, kao i njegovu impresivnu liriku bola, smrti, erotike i zloslutne, apokaliptične simbolike… Kada je prvi put objavljena, aprila 1970., Džim je( po sećanjima bit pesnika Meklura) bio vidno potrešen i srećan, rekavši sa suzama u očima: ,, Prvi put me nisu zajebali“…

                            … O veliki stvoritelju bića

                                 udeli nam još koji čas

                                 da dovršimo naše delo

                                 i naše živote dovedemo do savršenstva …

Morisonovi ovozemaljski dani su neumitno isticali, ostavljajući samo mnoštvo pitanja, sete, neispunjenih snova i čudesnih simbola…

                            … Gde su te gozbe

                                 davno obećane

                                 Gde je to vino

                                 to Novo Vino

                                 ( umire na čokotu) …

                            … Znaš kako bleda i bludno ustreptala

                                 dolazi smrt u čudan čas

                                 nenajavljena neplanirana

                                 kao stravična i presrdačna gošća koju si

                                 odvukao u krevet …

I pre nego što je ,, stravična gošća“ stigla, Morison će se po poslednji put čuti sa nizom značajnih ljudi – prijatelja, pesnikom beat generacije Majklom Meklurom, koji ga je istinski cenio, pomagao i hrabrio kao velikog poetu jedne prilično nesretne generacije na razmeđu dveju epoha i svetova, zatim fotografom i jednim od najvernijih prijatelja, još iz jedinjstva – Frenkom Lišandroom( planirali su da se nađu u Parizu krajem jula te godine), Erve Milerom( koji će mu nakon smrti posvetiti značajnu knjigu – ,, Jim Morrison: Au dela de la Doors“), sa kojim će se poslednji put videti 11. juna i otići pogledati pozorišnu predstavu Boba Vilsona i napokon, poslednji put sa jednim od Dorsa – bubnjarem Džonom Densmorom, sa kojim će popričati 14. juna o njihovom poslednjem albumu i budućim planovima, snovima, vizijama nekog sveta koji je postojao, uglavnom, u njihovim pesmama i Džimovoj poeziji…

Sredinom juna iscrpljeni, depresivni i poprilično usamljeni Džim Morison( malo ko je u to vreme govorio engleski u Parizu, a svet književnosti i poetike mnogo je više podrazumevao usamljenost, odsustvo one vrste uzbuđenja i adrenalina na koje je razuzdani Džim bio navikao radeći sa Dorsima i pevajući ,, apsolutno uživo“) po drugi put odlazi lekaru jer ponovo, još žešće i bolnije iskašljava krv… Lekar ga još jednom savetuje da prestane sa pićem i cigaretama( koje je prosto gutao, bez mere i želje za prestankom) i prepusuje mu lekove protiv uznapredovale astme( za koje će se ispostaviti da su bili fatalni po Džima – u kombinaciji sa alkoholom kojeg je ostavljao, verovatno, samo dok je spavao…). Pored sve češćih i intenzivnijih napada kašlja( sa sve obilnijim krvarenjem, pospešenim čirevima na želucu), telo Džima Morisona lagano je posustajalo pred naletima alkohola, nikotina i narkotika i postajalo sve naduvenije. Vremenom Džimu je usred zdravstvenih komplikacija opadala koncentracija za bilo kakav rad, pre svega njegovo pesničko stvaralaštvo…

Iz privatnih pisama koje je Džim slao poznanicima vidi se da njegovo izgnanstvo u Pariz nije baš bilo onako mirno i harmonično kako je to Pamela kasnije opisivala… Džim je duboko u sebi osećao da je došao do samog kraja života… Bio je umoran od svega, sve više dezorijentisan i depresivan, nije uspevao da pronađe nit nekadašnjeg nadahnuća, mira i kreativnosti, traume zbog hapšenja, presude iz Majamija, raskida sa porodicom i svađa sa Pamelom sve više su ga pritiskale i vodile u sve dublji ponor natopljen alkoholom i narkoticima, astma je vremenom planula, a telo omlitavelo, oslabilo i počelo sve više da gubi bitku sa pošasti Džimovih boemskih, autodestruktivih poroka… Zagađen pariski vazduh i specifičan, bodlerovski spleen( tog sivog, oblačnog i depresivnog juna 1971.) uradili su ostalo… Prilikom jedne od mnogobrojnih šetnji i sve češćih besciljnih tumaranja ulicama Pariza, Džim je jednom od nepoznatih ljudi( jedinom prijatelju?) saopštio želju da bi želeo da bude sahranjen na groblju Pjer Lašez – počivalištu velikih umetnika… Budućnost je bila sve neizvesnija, a kraj, kao i u pesmi, uvek blizu… Uprkos zabrani lekara, krajem juna Morison počinje još žešće da pije, ,, lečeći“ nesnosne depresije…

Dana 28. juna 1971. godine sa prijateljem Alenom Ronejem i Pamelom, Džim odlazi na kraći izlet u mestašce severno od Pariza – Saint-Leu-d’Esserent i tu nastaju njegove poslednje fotografije – u Hotel de L’Oise… Pod nazivom ,, Džimova poslednja šetnja“ Ronej pravi fotografije dvoje mladih ljudi vidno iscrpljenih porocima i nekim neobjašnjivih duhom autodestrukcije koji će ih oboje( u naredne tri godine) odvesti u smrt… Vidno otekao od alkohola Džim se osmehuje skorom susretu sa ,, jedinim prijateljem“ i noći u kojoj će do kraja ,, probati“ smrt… Prvog jula, u Parizu ,, sprženom“ žegom, Morison pokušava da ne pije i da piše – dugo sedi za radnim stolom, traži inspiraciju, ali… Ništa se ne dešava… Satima stoji pred ogledalom, posmatra i očajno traži odgovor – bez uspeha… Stigao je do trenutka u kojem niko i ništa nisu mogli da ga razvedre… Ni drugog jula situacija nije ništa bolja, osim što je obilno zalivena alkoholom kao antidepresivom… Džim( bez Pamele) i Alan Ronej sami večeraju u restoranu ,, Rue St. Antoine“ – u tišini i zloslutnoj atmosferi nesnosne beznadežnosti… Po sećanju Roneja, ,, lice Džima Morisona te večeri izgledalo je kao maska smrti“…

Šta se zapravo desilo u narednih, poslednjih nekoliko sati Džima Morisona, ostalo je, verovatno, zauvek obavijeno velom kontradiktornih izjava – od zvanične priče ništa manje konfuzne Pamele( heroinskog ovisnika, koja će okončati život overdouzom, 1974. godine, u životnoj dobi kao i Džim( 1946.-1974.)), izveštaja lekara bez autopsije, odsustva policijskog izveštaja, ćutanja prisutnih – pre svega Roneja i Agnes Varde i činjenice da gotovo niko nije video( mimo službenih lica) telo Džima Morisona…

Najverovatniji uzrok smrti Džima Morisona bio je opasan koktel lekova protiv astme i obilne količine alkohola… Mala doza pomenutog leka u kombinaciji sa alkoholom dovoljno je toksična da bi imala smrtonosni efekat na inače iznureno Džimovo telo… Fatalna kombinacija dovela je tokom noći do obilnog iskašaljavanja krvi, a neki od krvnih ugrušaka( delom i kao posledica pada sa sprata hotela i povrede grudnog koša i abdomena) blokirali su srčanu arteriju i doveli do srčanog udara – smrti Džima Morisona…

Da li je fatalni koktel lekova i alkohola te noći bio dodatno začinjen heroinom( postoji dosta indicija i ,, svedoka“), nikad sa sigurnošću nećemo doznati… Treći jul 1971. godine u svakom slučaju je označio konačni kraj Morisonovog višegodišnjeg putovanja i lagane kapitulacije( kako je on to poetski voleo da naziva), kraj noći u kojoj je konačno pronašao smrt – ,, The End“ opevan u njegovoj najznačajnijoj, zloslutnoj, autobiografskoj poemi… Bila je to noć u kojoj je potonuo u VELIKI SAN… Da li je pre toga uspeo da čuje KRIK LEPTIRA ostaće tajna, skrivena između naslaga poezije ovozemaljskog pakla i bluesa nebesa na kojima sada počiva… Bio je, poput fatalnog koktela koji ga je dokrajčio na stazi samouništenja, prejaka doza za ovozemaljski život i svet koji ga nije prihvatio onakvog kakav je zapravo bio – kao senzibilnog pesnika, romantičnu i iskrenu dušu, dovoljno hrabrog čoveka za sve ono što drugi mogu samo da sanjaju i … eventualno, potajno žele…

Ako je ikada postojao čovek koji je bio spreman, sposoban i voljan da umre, bio je to Džim. Njegovo telo bilo je staro, a njegova iskrena i hipersenzibilna duša veoma umorna… Njegovo beskrajno opijanje, samouništavanje i lagana kapitulacija odveli su ga prerano pod okrilje ,, jedinog prijatelja“, odveli su ga pod okrilje smrti – zauvek slobodnog, buntovnog, hrabrog, samosvesnog i poetski nesputanog ,, na kraju noći“… Tragajući za njenim uzrokom mogao bih jedino stići do kalibra metaforičkog oružja kojim je Džim sam sebi pucao u glavu… Namesto toga, pokušaću samo srcem pronaći svu lepotu ,, kraja“ skrivenu u Džimovim besmrtnim i jedinstvenim stihovima…

                            … Pa, đavolski dugo sam bio daun

                                 već mislim da sam gore.

                                 Jea, zašto neko od vas ne dođe

                                 i pusti me na slobodu? …

                            … Devojko, moraš voleti svoga čoveka.

                                 Uzmi ga za ruku, nateraj ga da razume;

                                 svet zavisi od tebe, a život je beskrajan …

                            … Smrt stvara anđele od nas

                                 dajući nam krila

                                 tamo gde budu ramena,

                                 glatka poput gavranovih kandži …

Počivaj u miru, Džim…

by Velika reka nedosanjanih snova, 2014-11-11. †††

Jedan bauk (još jedan, kao da nam nije bilo dosta zastrašivanja nacije jugokomunizmom, tim amputiranim udom, koji još poneke žulja, boli i straši), dakle, još jedan bauk kruži Hrvatskom, ali ovaj put “samo” kao “pičkin dim”. Ali, “djega draco” da vas utješim, ako sumnjate, naime, istina je da “pičkin dim” zapravo – ne postoji! Pa, o čemu je onda riječ. O domislici jedne duhovite konceptualne umjetnice koja je u “igri riječi i slike” htjela “promišljati žensku poziciju s obzirom na to koliko kolokvijalno koristimo ženske organe za opisivanje nečeg što je ništavno”. Dobro zamišljeno i dobro izvedeno (s nimalo krivnje za naknadni skandal koji je potresao osječke muzealne ustanove i cjelokupnu sredinu). Ali, obrecivati se samo na kolokvijalnu upotrebu ženskih organa, nije baš sasvim ispravno.

Stalno čujemo, ako ne drukčije, a onda po tramvajima, kako malne svekoliko ženskinje, od curica do starica, svaki čas izvaljuju pogrde na račun – kurca! Dakle, nemojmo biti fanatični ženski šovinisti pa pronositi strah da se isključivo kolokvijalnom upotrebom ženskog organa može “prikazati sav apsurd situacije” (cit. iz 24 sata, Magazin Express, 9. ožujak ove godine). Zar nismo čuli koliko je taj jadni kurac objektom sprdnje i vrijeđanja (“Ajde u kurac”, “Ne vrijediš ni za kurac”, “Sve je otišlo u kurac”… itd., itsl.) ali još se nije našao neki muškarac konceptualist da nam to predoči i da budemo – ravnopravni u kolokvijalnom bljezgarenju.

Samo još nešto, zar nije najgora psovka koja se može čuti za nekoga, naime, da je “GLUP KO KURAC”?! E, ovdje bi se trebalo malo zamisliti je li ovo pogrda ili kompliment? Ako muškarac po šaljivoj anatomiji ima dvije glave, gornju i donju, onda katastrofa nastaje KAD SE GORNJA USKURČI, A DONJA POČNE MISLITI. Hoće se reći da prepotentnost gornje glave automatski ide nauštrb tvrdoglavosti donje. Jer, budući da “mišljenje urušava”, kako reče jedan filozof (daleko od ove tematike), pusto izvolijevanje donje glave dovodi do erektilne mlitavosti, što znači da je za muškarca (i ženu, ako je ima) uvijek bolje da mu kurac što dulje ostane – glup…

No, dobro, svakome njegovo, ali stoji da je originalna i samosvojna Ana Petrović napravila jedan decentni “pičkin selfie”, zamolivši nekoga/neku od povjerenja da joj čučne pod međunožje i nježno iz cigarete ispuše koji blagi tračak dima (jedva vidljiv na novinskoj reprodukciji, jer, znate, djeco draga, pička ne ispušta nikakav dim, budući da trenje mesnatoga u vlažnom (ma koliko trajalo prema hvalisavcima) ništa ne može zapaliti).

“Nisam te kupila da bih te služila, nego da “GOLO MOJE TIČEM V KOSMATO TVOJE”, kako stihotvori u svojim “Zgankama za vrime kratiti” Fran Krsto Frankopan (1643.-1711.), taj “prvi erotski pjesnik u hrvatskoj književnosti”, ali čija su djela još do danas strogo cenzurirana u farizejskoj, hipokritskoj mu domovini. Ali, našao se tu znameniti časopis “Gordogan”, koji je već u svojem dvobroju 2-3/1979. raskrinkao tu cenzuru, prvi objavivši te zabranjene “Zganke”. A rješenje one prije navedene (tj. “golo moje… v kosmato tvoje”) je – “rukavica postavljena”!!!

Gustave Courbet L’Origine du monde. Détail. (FOTO: Wikipedia)

Ova praigra riječi u vidu erotske dvosmislenosti i uporabnih predmeta, osim kronološki, i smisleno prethodi igri riječi i slike Ane Petrović. Jer, ako ništa, a ima mnogo toga u tome ništa, ona je tom smionom igrom bitno prokrčila put kroz barijere falš stidljivosti i crkvenjačkoga zgražanja, e kako bi se neke riječi oslobodile (što ona izražava tautologijom “Pičkin dim je pičkin dim”). No, oblikovani, pomno depilirani venerin brežuljak na njenom selfieju, posve neerotičan, otvorio je put za navalu onih koji bi htjeli ići do kraja, a to nije moguće u javnosti, već ostaje rezervirano za ginekološke ambulante. Naime, od Venerina brežuljka, na kojemu, inače, dlake tvore onaj famozni trokut čežnje, do ulaska u srž/bit pičke dugačak je i težak put, koji je prošlo vrlo malo muškaraca (osim doktora)…

E, djega draco, ovo je sada jedna posebna priča i slika na kojoj ništa nije obrijano, a nema ni dima! “Podrijetlo svijeta” ili “Izvor svijeta”, naslikao je Gustave Courbet (1819.-1877.) oko 1868. godine po privatnoj narudžbi i premda je od početka bila obožavana od najumnijih francuskih intelektualaca, slikara i povjesničara, dugo je čamila skrivena i onda se pojavila u Budimpešti, da bi od 1988. godine bila izlagana, a danas se nalazi u slavnom pariškom muzeju d’Orsay! Da sada ne pričam kako je 2013. godine, pronađena slika glave dotičnog modela (koju je sa slike sam Courbet bio uklonio), važno je za našu obrijanu picu što ova ranija Courbetova slika u punoj raskrečenosti otkriva tek dlakavu pičku. Malo se koji muškarac (muž, ljubavnik…) do kraja i pedantno upustio u lično ispitivanje takvog međunožja, jer pred tom škuljom i u toj špilji vrebaju kojekakve opasnosti…

Utoliko me je malo zbunilo što se u prvim izvještajima o bauku obrijane pičke i njenom lažnom dimu, pojavilo i polemički-erotsko pitanje: “Kome to smeta vagina u muzeju?” Depilirani Venerin brežuljak i to snimljen odozgo iz podignute autoričine vizure, još nikako i ni u kojem slučaju – NIJE VAGINA. Od glatkog i slatkog brežuljčića do močvarne vagine dugačak je i nezahvalan put. Npr. jednom koji se bio duboko upustio da ustima i jezikom mrsi dlake na vagininom ušću, njena je vlasnica dobacila: “Jesi li ti došao presti vunu ili – jebati?” Uzaludno je muškarcima takvo istraživanje po bespućima vagine, a ni žene nisu time baš suviše oduševljene. Dobro mi dolazi ova potonja riječ za traženu poantu: zapravo DUŠA JE – PIČKIN DIM, na isti način nepostojeća, nestvarna, puki bauk koji kruži teologijom i poezijom, da bi na kraju sve svršilo kao jedno veliko NIŠTA.

lupiga

Brodskog gradonačelnika dr. Mirka Dusparu okrstio sam šerifom 20. srpnja 2016. u kolumni objavljenoj na sbperiskop portalu. U siječnju 2018. Hrvatski sabor je donio Zakon o lokanoj samoupravi koji su zastupnici, uz asistenciju prepisavačke novinarčadi, prozvali Lex šerif. Jer je ukinuo jedinu legalnu mogućnost rušenja gradonačelnika u tijeku mandata (neizglasavanje proračuna).

Tako su sada hrvatski gradonačelnici, hegelijanskim rječnikom rečeno, zbiljnost Hrvatske običajnosne ideje – običajnosnog duha kao očigledne, samo sebi jasne supstancijalne volje koja o sebi misli i sebe zna, pa to što zna i koliko to zna, također i izvršava.

Hrvatski gradonačelnik je u hrvatskom političkom sustavu kralj Sunce: „Grad to sam ja.“ Roark iz Sin Cityja.

I ne budi lijen, dr. Mirko Duspara spržio je u par mjeseci tri ravnatelja brodskih kulturnih institucija. U holokaustu su nestali Hrvoje Špicer, ravnatelj Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić, Branimir Pešut, ravnatelj Galerije umjetnina i Ivan Stipić, ravnatelj Gradske knjižnice.

Zašto?

Nema zašto.

Zbog toga sam u priču i uveo Georga Wilhelma, jednog od misaonih sastavnica fašistoidnog poimanja države. A sad uvodim i Prima Levija iz logora za istrebljenje u Auschwitzu u kojem je bio zatočen kao dijete. Zapisao je to svoje iskustvo: podno nekog prozora formirao se zamet snijega, Primo izlazi iz barake i želi odlomiti zaleđeni snijeg jer je žedan no, njemački kapo mu to zabranjuje. „Zašto?“ pita Primo. „Hier ist kein warum!“ („Ovdje nema zašto!“) odgovara mu nacist.

To „bez zašto“ lozinka je stanja razorenosti danas najočiglednijeg u novinarstvu. Na primjer, brodski novinari pišu tko, gdje, kada, kako, koliko – no, zašto ne piše nitko.  Hier ist kein warum! U palanačkom mikrofašizmu nema zašto. Ustvari ima ga iza leđa: ogovaranje, klevetanje, brbljanje, čakulanje, rekla-kazala… pa je tako Špicer pao jer se kandidirao protiv Duspare na zadnjim izborima za gradonačelnika, Pešut zbog nedoličnog odnosa prema jednoj privatnoj slikarskoj „olimpijadi“ od koje je jedino vrijedio grah s kobasicom gore kod Ljube u Paljevinama, a Stipić jer je supruga gradonačelnikovog prijatelja, koja radi u knjižnici, nezadovoljna svojim postojećim radnim mjestom, naperila na nešto atraktivnije¹, a sa Stipićem to nije bilo moguće izvesti… i tako dalje i tome slično.

U sva tri slučaja petljalo se s natječajima: poništavalo, manipuliralo, drkalo s upravnim i stručnim vijećima, itd., itd… doduše, kao i obično, i kao i svuda, i kao i uvijek.² Upravna vijeća, prema Zakonu o upravljanu javnim ustanovama u kulturi (NN, 96/01), „…imaju tri ili pet članova, od kojih većinu imenuje predstavničko tijelo osnivača iz reda uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika…“ U praksi vijeća postoje kao demokratska fasada s kojom se bjesomučno manipulira. A „uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika“ u njima gotovo i nema.³

Slučaj Stipić je najflagrantniji. Čovjek je rođeni Brođanin. Dragovoljac je Domovinskog rata i hrvatski ratni vojni invalid. Diplomirao je filozofiju i informatologiju, smjer opća informatologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. Godine 2007. diplomirao je na istom fakultetu knjižničarstvo. Trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij informacijskih i komunikacijskih znanosti. Od 2002. do 2007. zaposlen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na poslovima diplomiranog knjižničara u Odjelu zaštite knjižnične građe, Odsjek za restauraciju i mikrografiju. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici procjenjuje, selekcionira i prati restauratorski rad na starim i rijetkim knjigama te organizira radne procedure za reviziju i otpis knjižnog fonda. Od 2009. ravnatelj je Gradske knjižnice Slavonski Brod. Pored administrativnih i menadžerskih poslova unutrašnje reorganizacije rada i poslovanja Knjižnice, osmišlja i pokreće projekt stvaranja zavičajnog digitalnog repozitorija, pilot projekt Virtualne knjižnice, suradnju s fakultetima i veleučilištem, projekt izdavaštva… Aktivira sve slobodne knjižnične resurse, popularizira knjigu i čitanje, a posebnu pozornost usmjerava na rad na području sekundarne knjižnične djelatnosti koristeći raspoloživ društveno-kulturni potencijal Grada, kako bi postupno Knjižnicu, u krizno doba knjižničarstva, učinio ekonomski manje ovisnom te je pretvorio u prepoznatljivo brodsko kulturno središte.

Stipićev zamisaoni i koautorski projekt Leksikon brodskih pisaca akademkinja Dubravka Orajić-Tolić je ocijenila: “…novom paradigmom geokulturološke književne povijesti”, “…remek djelom koje je uvjerilo da se naše shvaćanje književne povijesti, odnosno pisaca i književnosti promijenilo” te “…zlatnim žitom brodskog kulturnog polja”.

Stipić je napravio Bibliografiju članaka o Domovinskom ratu zabilježenih na stranicama lokalnog tiska 1991.-1998. (3911 članaka).

Stipić je izdašno pomagao izdavanje dvije kapitalne knjige o brodskom sportu autora Željka Čeglaja.

Stipić je pokrenuo Zavičajni repozitorij digitalizirane brodske baštine – Brodensia (www.brodensia.hr).

Stipić je u Gradsku knjižnicu unio nov duh uredničkog, nakladničkog i proopćeg kulturnog rada.

Stipić je, na kraju i ne manje važno, ali bizarno⁴, u okviru projekta “Brod – sveučilišni grad”, sklopio sporazum s veleučilištem u Brodu o studentskoj praksi, razmjeni građe i nabavi udžbenika, popustu na knjižničke usluge, itd. te otvorio novouređeni i novoopremljeni prostor Studijske čitaonice s računalnom infrastrukturom i referentnom građom.

Kandidirao se, normalno, nakon isteka četverogodišnjeg mandata. Bio je daleko jači kandidat u svim parametrima. Od stručnih do društvenih. Nikakve optužbe protiv njega nisu javno obznanjene… Bez ikakvog velikog zašto Upravno vijeće je natječaj poništilo, a potom, ponovno bez zašto, za v.d. ravnateljicu remorkiralo dječju knjigohraniteljicu Ružicu Bobovečki, koja se, također, natjecala, a Stipića, s poluzaposlenom ženom i četvero djece, uvjetno rečeno⁵, ostavilo na ulici, jer kad se svojevremeno kandidirao za mjesto ravnatelja nije bio član kolektiva. Bobovečka pravno može vršiti dužnost v.d. ravnatelja godinu dana, a onda se (ili ranije) raspisuje novi natječaj.

U odnosu na branitelja i invalida Stipića, njegovo iskustvo u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, razinu školske spreme i dosadašnji vrlo agilni rad u knjižnici, Bobovečka je u svemu inferiorna. Za nju bi Robert Musil i Thomas Bernhardt rekli kako je “bez svojstava”, a ja bih absit injuria verbo dodao i “bez svog stava”.  Avatarska Neyitiri. Bit će to crna sreća⁶, ako joj se na idući natječaj javi netko s magistarskim ili doktorskim zvanjem, a u to može biti više nego sigurna. Uostalom, Stipić već sada, izmjenom Zakona o braniteljima invalidima ima nedostižnu prednost.

I kao i obično, o svemu se govori izuzev o meritumu. A meritum je da nikada brodska kultura i brodske kulturne institucije nisu bile na tako niskim granama. Nikada manje novaca. Nikada toliko otaljavanja, odreknuća, letargične pomirenosti, ravnodušnosti, popuštanja, međusobne šutnje, zavisti i mržnje.⁷ Nikada manje društvenog interesa i nadzora rada institucija. Nikada toliko prostora ravnateljima i v.d. ravnateljima da raskošno i talentirano šire svoje voljne kapacitete jer im u kućama vlada morbidna atmosfera u kojoj su, uglavnom, svi protiv svih.

Samo jedan podatak u kojem je sadržano sve: primitivnim, ružnim, prljavim i zlim komunistima je trebalo osam godina nakon Drugog svjetskog rata (u kojem je Brod porušen osamdeset posto) da ponovo otvore i naprave novi postav Gradskog muzeja, a upravo teče dvadeset i treća godina od završetka Domovinskog rata, a postava Muzeja Brodskog Posavlja – nema. A netko, tamo nekad reče: “Narod i kulturna baština su jedno.”

_____________________________________________________

OBJASNIDBENE UPOZORBE:

¹ „…nesreća je što kod nas nitko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati.“ (Meša Selimović, Derviš i smrt)

² U slavnim vremenima čišćenja narodnih knjižnica i paljenja i recikliranja tisuća nepodobnih knjiga, podobne ravnatelja za taj posao potvrđivalo je Ministarstvo kulture. Kad je taj posao obavljen sve je prepušteno lokalnim kadrovskim kuplerajima.

³ „Ugledni kulturni i umjetnički radnici“ u Upravnom vijeću Gradske knjižnice su: predsjednica Mihaela Nikoljačić ugostiteljica iz Podvinja, Lidija Mioč, psiholog iz dječjeg vrtića,  Marina Zirdum, ing. strojarstva, Davor Cibula, ing. strojarstva i Ljiljana Crnogorac, dipl. knjižničar iz Gradske knjižnice.

⁴ U jeku grčevitog lobiranja Grada i gradonačelnika za konačnu realizaciju Sveučilišta Brod, nova v.d. ravnateljica, neposredno po ustoličenju, donosi dvije „strukturne reforme“. Prvo, izbacuje ukrasno drvo benjamin s njegovog stalnog mjesta u hladno predvorje i drugo, zaključava rado i frekventno korišteni prostor Studijske čitaonice koju su koristili uglavnom studenti.

⁵ Tj. nije ga „ostavilo na ulici“ nego mu je ponuđeno UV radno mjesno diplomiranog knjižničara kao da je u hrvatskom radnom pravu radno mjesto nečije privatno vlasništvo pa ga se osobno poklanja. U liberalnoj demokraciji način popune (a ne davanja) slobodnog radnog mjesta regulirano je zakonima, odnosno za isto treba raspisati natječaj. Ako ni zbog čega onda zbog Ustava (jednakost svih građana pred zakonom). Usput, Stipić je već jednom sam izborio (sudskim putem) posao ravnatelja, u sporu protiv gradonačelnika Duspare i to nakon iscrpne borbe od duge dvije godine bez zaposlenja.

⁶ Ljudi koji nisu dobri stalno se boje da drugi ne bi protiv njih uradili ono što zaslužuju.

⁷ U Muzeju Brodskog Posavlja stručno vijeće čine: Ivana Artuković Župan, Ivanka Bunčić, Ivanka Cafuta, Mario Kauzlarić, Josip Lozuk, Karolina Lukač, Ivana Maruščak, Lidija Miklik Lozuk i još ne znam tko. Tajnim glasanjem povodom natječaja za ravnatelja ustanove, na koji su se javili aktualna ravnateljica Danijela Ljubičić i Hrvoje Špicer, nitko nije glasao za ravnateljicu, a Hrvoje Špicer dobio je samo jedan glas. Ostali su bili protiv i suzdržani. To je sumasišavša idila koja u muzeju vlada godinama: nitko ni s kim, ništa ni sa čim.

Odluka kojom je Nina Obuljen Koržinek ukinula financiranje ‘Gordogana’ i drugih časopisa – skupa sa svim lažnim razlozima, izmišljenim dokazima i nevještim izmotavanjima – samo je posljedica politike svjesnog kulturocida, daleko obuhvatnijeg i sustavnijeg nego što su, primjerice, bile lakozapaljive mjere Zlatka Hasanbegovića