Prije trideset godina emitirana je prva epizoda socijalističke sapunice “Bolji život”. Boris Postnikov je pogledao sve 82 epizode. Rezultat: ima nam više za reći o socijalističkoj prošlosti i kapitalističkoj sadašnjosti nego suvremeni kulturni proizvodi i politički trendovi.

Možda je baš ta, 1987. godina, bila presudna. S jedne strane, budućnost se široko otvarala: Zagreb je pod logom Univerzijade ubrzano rastao, Beograd započinjao pripreme za samit Nesvrstanih, nogometna reprezentacija predvođena Prosinečkim, Mijatovićem, Šukerom i Bobanom postala je omladinski prvak svijeta u Čileu najavivši nikada dočekanu eru dominacije jugoslavenskog fudbala, Kukoč, Divac, Rađa i ostali istu su, juniorsku titulu svjetskog prvaka uzeli u košarci, a kulturna je proizvodnja istodobno rušila rekorde pa će, primjerice, knjižna industrija izbaciti više od 10 hiljada novih naslova, tiskanih u nevjerojatnih 68 milijuna primjeraka…

S druge strane, naravno, kriza se zaoštravala. Oštre mjere štednje koje je radi otplate kredita nametnuo MMF izazivale su masovni revolt: samo 1987. organizirano je skoro 90 hiljada štrajkova na kojima je sudjelovalo blizu 300 hiljada radnika – dvostruko više nego prethodne godine – a jednomjesečna, pažljivo medijski popraćena obustava rada labinskih rudara postaje najpoznatijim štrajkom u povijesti Jugoslavije. Na Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije jedan perspektivni kadar, bivši bankar, u izravnom sukobu ruši svog bivšeg političkog mentora Ivana Stambolića: Partija dobiva prvog čovjeka koji shvaća da se bijes radnika ne smije ignorirati.

A započinje shvaćati i koliki je politički potencijal nacionalizma: u proljeće 1987. Slobodan Milošević već je srpskim i crnogorskim demonstrantima u Kosovu Polju doviknuo “Niko ne sme da vas bije!” pa saznao kako masa na takve poruke reagira. Sada ga samo dvije godine dijele od čuvenog gazimestanskog govora: paralelno započinje strelovit uspon nacionalističkih elita i u drugim republikama, spirala međusobnih prijetnji se ubrzava i osnovni su elementi stravičnog raspleta devedesetih postavljeni. Ali te, 1987. godine, sve je ovo još daleko, a brutalni ratovi, rušenja, klanja i protjerivanja čine se nemogućima. Stvari još uvijek mogu krenuti u bilo kojem smjeru: događaji se izmjenjuju frenetično, vrijeme se zgusnulo. A jedan ga čovjek pažljivo dokumentira, pišući iz tjedna u tjedan, u real timeu pogubnog povijesnog kotrljanja, scenarije za epizode možda i najpopularnijeg jugoslavenskog TV-projekta svih vremena: Siniša Pavić, odavno etablirani autor niza popularnih filmova (“Otpisani”, “Tesna koža”…) i serija (“Pozorište u kući”, “Vruć vetar”…), te je godine na Prvom programu Radiotelevizije Beograd lansirao svoj najnoviji naslov. U raznoraznim, privatnim i javnim leksikonima yu-mitologija, 1987. ostat će tako upamćena i kao godina kada je s emitiranjem započeo “Bolji život”.

U kontekstu revizionizma

Ove godine, trideseti jubilej nastanka serije nije bio obilježen medijskim spektaklom: dobili smo tek usputnu vijest prikladnu za naslovnice glossy magazina, mali nostalgični podsjetnik na prolaznost vremena. Ništa neobično: “Bolji život” samo je u Srbiji repriziran već devet puta, u više se navrata zavrtio i u Hrvatskoj i BiH, a eksploatacija sjećanja odavno je odrađena u širokom rasponu žanrova, od velikih reklamnih kampanja pa do uvrnutih malih fanovskih posveta. Stvar je, čini se, potrošena. Šteta: baš danas, u etapi galopirajućeg povijesnog revizionizma koji poprima različite artikulacije od jedne do druge postjugoslavenske države – pa se, recimo, u Srbiji hrani idealiziranim prikazima razdoblja između dva svjetska rata, dok u Hrvatskoj kroz službeno slavljenje onog Domovinskog potura relativizaciju perioda NDH – gledanje “Boljeg života” zapravo je zanimljivije nego ikada prije. Jer ishodišna točka baš svih revizionističkih pripovijesti svodi se na brisanje socijalističke povijesti: jer “Bolji život”, nasuprot njima, tu povijest iznova priziva.

Samo u SFRJ, naime, mogla je nastati tako neobična TV-sapunica. Strogo žanrovski, doduše, serija bi se prije mogla označiti kao telenovela: radnja, iako razvučena kroz čak 82 epizode, relativno je zaokružena, dok se mnoštvo pripovjednih rukavaca neprestano ukršta, ali nikada ne klizi u proizvoljno permutiranje odnosa među likovima karakteristično za sapunsko zapletanje zbivanja. Svi narativni rukavci “Boljeg života” pritom vode natrag u stan obitelji Popadić, manje-više tipične jugoslavenske srednjoklasne porodice. Pater familias, Giga Moravac, vječito je nervozni pravnik ovećeg beogradskog preduzeća, došljak iz Morave, sklon da se napije i spreman da se pobije. Supruga Ema dolazi iz drukčijeg miljea: gimnazijska profesorica latinskog jezika, dobro obrazovana jedinica iz nekada bogate predratne porodice, u intervalima između čestih migrena na kućnom klaviru prebire Chopina.

I likovi njihovo troje djece postavljeni su tipski: najstariji Saša, također pravnik, neodlučan je i pasivan, pa ga okolnosti bacaju gore-dolje i kroz ljubavne afere i kroz karijeru; ljepotica Violeta, kazališna glumica, veći dio serije bira pogrešne; najmlađi je Boba loš učenik, ali dobar zajebant. Oko Popadića širi se zatim raskošna galerija sporednih likova: stotinjak urnebesnih scenarističkih bravura, nerijetko i briljantnih glumačkih minijatura. Tu su partijski “teškaš” i moćni rukovodilac Jataganac, direktor, karijerist i oportunist Stevica Kurčubić, estradna folk-zvijezda u usponu Nina Andrejević, borbena samohrana majka Koviljka Koka Stanković, Gigina sekretarica, narodska žena Živadinka, Emin ljubavnik, profesor Dušan Marinković, svadljiva službenica Seka Sekulić, Vikin muž dr. Ivo Lukšić… Siniša Pavić ionako je sve svoje scenarije gradio oko prepoznatjivih likova, pa je i “Bolji život” dobrim dijelom komedija karaktera.

Serija s kojom je Jugoslavija nestala

Ali tu žanrovska zbrka ne završava: serija će neprestano kombinirati “ozbiljne” dramske motive, elemente sit-coma i populističku društvenu kritiku, sve dok je pisanje tjednim ritmom – propuštajući u svijet Popadića fenomene tadašnje političke stvarnosti poput štrajkova, korupcije i uspona nacionalizma – naposljetku neplanirano ne pretvori u začudnu, fikcionaliziranu kroniku državnog raspada. Možda je, naime, bila zamišljena tek kao dobra zabava za široke narodne mase, bez ozbiljnijih umjetničkih pretenzija, možda nikada nije ciljala da se svrsta u ono što bismo danas nazvali “quality TV“, možda nije namjeravala postati naročito “kvalitetna” serija. Svejedno, pokazat će se, stvarnost o kojoj je govorila bila je nekvalitetnija: niti dva tjedna nakon što je emitirana posljednja epizoda, u Sloveniji intervencijom JNA započinje tzv. desetodnevni rat, zloslutni uvod u sve one kasnije, dugotrajnije i neusporedivo krvavije. “Bolji život” tako neće ostati zapamćen kao serija koja je mogla nastati samo u Jugoslaviji: postat će serija s kojom je Jugoslavija nestala.

Zato je dobro što je njen autor kasnije uporno odbijao prijedloge da napiše nove nastavke; zato nas, napokon, čitava ona zavrzlama oko žanra navodi na pogrešan trag. Ključ “Boljeg života”, naime, kao da je baš u njegovoj žanrovskoj neodređenosti: miješanje elemenata sapunice, telenovele, sit-coma, drame i društvenog “dokumentarizma” djeluje kao potraga za formom primjerenom vlastitom vremenu. A vrijeme je – barem ono televizijsko – u to doba bilo uvelike obilježeno uvoznom robom, prije svega “Dallasom” i “Dinastijom”, pa je i “Bolji život” značio pokušaj domaćeg odgovora na popularnost američkih sapunica. Prepoznao je to Igor Mandić, gostujući 1991. u posebnoj emisiji Radiotelevizije Beograd posvećenoj fenomenu Pavićeve serije (od 7’15”): “Trebalo bi napraviti razliku između uobičajenog pojma amerikanske sapunske opere i ovoga našega ‘Boljega života’”, zabavno improvizira pred kamerom u skromnoj kuhinjici, tamo gdje su snimane neke scene serije: “Je li ovo ambijent boljega života? Jeste, našega života koji teži boljemu, ali od sapunskog se razlikuje koliko se mi razlikujemo od Amerike. Ovo nije high life, ovdje nema Cadillaca, nema krzna, nema kavijara, nema jastoga… Pogledaj ti ovo: najobičniji kiseli krastavci!”

Mandić je, naravno, bio u pravu, mada se s današnje, tridesetogodišnje distance specifičnosti “Boljega života” vide još bolje. On nije bio samo duhovita varijacija na “amerikanske” teme snimljena iz perspektive siromašnije zemlje, nego je ponudio nešto što “Dinastija” i “Dallas” nikada nisu mogli: ako su tamo u fokusu bili isključivo moćni bogataši, kavijar i high life, ovdje su podjednaku pažnju dobivali politički drmatori i njihove sekretarice, direktori i čistačice, doktori i folk-pjevačice, nezaposleni i profesorice, sitni obrtnici i vječiti podstanari… Čitave su se elaborirane linije radnje odvijale u školama, sudovima i liječničkim ordinacijama, u raskošnim kancelarijama i na sindikalnim sastancima, u zatvoru i u vojsci: sve su ključne institucije bile pokrivene. Likove je pokretala potraga za poslom, stanom ili honorarnim angažmanom, mučili su ih krediti i neplaćeni računi, oblikovale jasne klasne razlike. Na stranu urnebesni Gigini živčani ispadi, Violetine ljubavne peripetije i Bobine adolescentske avanture, po kojima će se serija najviše pamtiti: mjehur socijalističke TV-sapunice bio je dovoljno širok da obuhvati kompletnu društvenu panoramu, skupa s njenim ključnim političkim, ekonomskim i socijalnim nevoljama.

Follow the money

Ako se iz tako ambicioznog zahvata mogu izdvojiti glavni lajtmotivi, dva se čine presudna: “kafica” i pare. Prvi se ne može zaobići, jer među 82 epizode nema nijedne u kojoj se ne kuha i ne služi barem pet-šest kava: one su popratni ritual “normalnog života”, mali svakodnevni simbol gostoprimstva, skromnosti i domaćinske opuštenosti. Drugi je isprva nešto teže uočiti: video-rad “Padeži” beogradskog umjetničkog kolektiva Doplgenger sjajno, međutim, pokazuje koliko je prisutan. Još od samoga početka serije, životom između kafica uglavnom upravlja novac: premisa glavnog toka zbivanja zapisana je u testamentu kojim pokojna Gigina sestra njegovoj djeci ostavlja po dvije milijarde (starih) dinara, pod uvjetom da ispune određene obaveze, od Sašinog zaposlenja, preko Violetine udaje pa do Bobinog polaganja četvrtog razreda gimnazije.

Ali to je samo početak: neisplaćene plaće, minimalci i povišice, nebrojena dugovanja, rasprodaja obiteljskog blaga, kupovine, darovi, kamate, pozajmice i ostale financijske transakcije neprimjetni su motor radnje sve do završnog kadra. Valjda su zato naročito zanimljive one narativne linije koje se pletu poljem ekonomije. U “Boljem životu” čeka nas isti onaj repertoar nužnih mjera štednje i stezanja remena kojim su nas mediji zatrpavali prošlih godina, ali i poneki od posljednjih uspjeha samoupravnog modela; pratimo gadne sukobe rukovodioca i radnika pa čujemo što čeka ove druge ako se kojim slučajem pobune; gledamo kako se u prvim koracima privatizacije snalaze “obični” zaposlenici, vidimo i kako će se snaći tehnomenadžerska klasa; štrajkovi se pokreću i lome, a nad svima lebdi ideal razvijene zapadne Evrope…

I dok je privreda neprestano prisutna, posebno poglavlje “Boljeg života” čini priča o nacionalizmu. Ispripovijedana mahom kroz stereotipe – pa će, recimo, za Albance biti rezerviran lik fizičkog radnika, dok gostujući kazališni redatelj dolazi, jasno, iz kulturnog Zagreba – najekstenzivnije je tematizirana u epizodi Bobinog odlaska na služenje vojnog roka. I to s ideološki jednoznačnih, antinacionalističkih, projugoslavenskih pozicija: Boba se svađa s četvoricom kolega iz malog vojnog benda – jedan je, kao u lošem vicu, Slovenac, drugi Hrvat, treći Bosanac, četvrti Crnogorac – oko toga čiju će narodnu pjesmu obraditi, sve dok im poručnik ne naredi da sviraju makedonsku i tako ih konačno pomiri. Postoje barem dva razloga zašto nacionalizam u “Boljem životu” nije dobio više prostora.

Pitanje nacionalizma

Prvi – manje značajan – je taj što u drugom ciklusu serije, emitiranom 1990. i 1991. godine, Siniša Pavić odustaje od pisanja u “stvarnom vremenu” i kompletan scenarij isporučuje unaprijed: prema njegovim riječima, društveno-politička zbivanja u tom su se trenutku toliko ubrzala da bi svaka epizoda već do emitiranja postala vijest iz zastarjelih novina. Drugi – i daleko važniji – razlog je, naravno, službena ideologija: još uvijek je bila sasvim nemoguća pop-serija koja bi o nacionalizmu progovarala izvan imaginarija bratstva i jedinstva. Ali paradoksalno, upravo zato što je sve snažniju nacionalističku mržnju tako olako prebrisao, “Bolji život” danas djeluje relevantnije nego kad je nastao.

Jer nacionalno uokvireni narativi su nam nakon početka devedesetih čitavu pripovijest o raspadu Jugoslavije retroaktivno prepričavali isključivo u ključu međunacionalnih sukoba, a ekonomski razlozi njihovog zaoštravanja – od zaduživanja SFRJ na međunarodnim tržištima kapitala sedamdesetih, preko naglog rasta kamata početkom osamdesetih, mjera štednje nametnutih radi vraćanja dugova, neuspjelog radničkog otpora pa sve do samoupravnog modela koji je u odnose žestoke konkurencije postavljao ne samo pojedina poduzeća, nego i čitave republike, povećavajući tako njihove ekonomske razlike – najčešće su ostajali prešućeni. Ako ih nema u povijesnim knjigama i studijama uglednih politologa, dobra vijest je da se, evo, mogu iznova pronaći u jednoj TV-seriji.

Sve je tu

Još je bolja vijest da “Bolji život” skriva i brojna druga iznenađenja. Naknadno zanemarivanja ekonomskih uzroka raspada Jugoslavije, recimo, povratno je sve njene stanovnike pretvorilo u obične političke naivce: ljudi su glasali za nacionalizam ne znajući da glasaju za kapitalizam, glasi priča, a ukoliko su i znali da biraju kapitalistički poredak, zamišljali su ga sasvim drukčije. Nitko nije slutio sustavno izrabljivanje, iznenadne otkaze, brutalna zatiranja radničkih prava: svi su sanjali high life i jastoge. U stvarnosti – barem onoliko koliko ona prodire u “Bolji život” – bilo je ipak nešto drugačije: radnici su dobro znali što im se sprema, a ako su slučajno sumnjali, tu su bili rukovodioci da im dodatno pojasne.

Patronizirajući pogled na prošlo svršeno vrijeme, prepotentno uvjeren da danas razumijemo nešto što nam tada nije bilo jasno, teško će shvatiti i kako se u scenariju našla prilično precizna skica javno-privatnog partnerstva, kraći poučak o pravilima brendiranja ili prognoza razvoja privatizacijskih procesa… Gotovo da, zapravo, nema nijednog značajnijeg motiva našeg ideološkog prezenta – od privatizacije do korupcije, od zahtjeva vremena do stezanja remena, od fasciniranog pogleda u smjeru razvijenog Zapada do ismijavanja lijenih domaćih uhljeba – koji nije prikazan prije trideset godina.

Ali je zato prikazano i mnogo toga što nećemo tako lako pronaći u aktualnoj televizijskoj zabavi: perspektiva radničkog otpora, redikulizacija novonastajućih kapitalista, najava funkcioniranja višepartijskog sustava… U ruhu simpatične sapunice za dokono nostalgično gledanje, “Bolji život” zahvaća neusporedivo šire nego suvremeni filmovi i serije, medijske vijesti i komentari, kolumne i političke analize: otkriva isto što i oni, pa onda još dosta više. Upravo u tome je poanta i zato ga, u iščekivanju novih repriza, vrijedi potražiti preko torrenta: ako je doista bio kvalitetniji od vremena u kojem je nastao, onda je neusporedivo bolji i od vremena u kojem ga danas gledamo.

bilten

Sjeća li se netko još uvijek lauda uglednih mainstream komentatora, koji su novu ministricu kulture prije nešto više od godine dana oduševljeno pozdravljali kao neovisnu stručnjakinju evropskoga pedigrea, da bismo se danas o njenim brojnim gafovima informirali uglavnom sa stranica devastiranog neprofitnog sektora?

Nedokučivi su putovi Gospodnji, a još nedokučivije potrebe njegovih zemaljskih poslanika. Liste njihovih potreba ponekad izgledaju baš kao popis prohtjeva Madonne ili Barbre Streisand: jednome, eto, treba Audijev terenac Q7 ili Mercedes E klase, drugome skupocjeni zlatni kalež, trećemu palača od deset hiljada kvadrata…

Uroš Vojnović. Rođen u Beogradu prije 22 godine. Fotograf. Završio je zemunsku gimnaziju, upisao poljoprivredno fakultet, ali odustao nakon prve godine. Pored fotografije bavim se i web dizajnom, grafičkim dizajnom, marketingom i consulting-om. Trenutno radi sa veslačkim klubom Crvena Zvezda Beograd. U interesu mu je da svoj rad proširii i na region.

Kako je počela tvoja ljubav prema fotografiji?

Moja ljubav prema fotografiji počela je još kad sam bio klinac, s dve-tri godine, gde se na snimcima koje je ćale snimao vidi kako non stop jurcam sa foto-aparatom. Samo što je ta ljubav postala ozbiljna pre pet godina kada sam već sitnim koracima zalazio u ozbiljnije vode.

S kim radiš i s kim voliš raditi? Što pamtiš kao najdražu suradnju?

Volim da radim sa decom, modelima, da slikam prirodu, ali najdraži mi je rad sa bendovima. Prvi koncert koji sam radio a da mi je ostao upamćen bio je koncert benda Ničim Izazvan. Jako dragi ljudi i stvarno im dugujem veliko hvala.

Imaš li najdražu fotografiju?

E sad najdraža fotografija, hmm… Recimo da ne mogu baš da izaberem jednu, jer svaki period nosi i svoju fotografiju.

Koga bi volio slikati, osim mene (smijeh)

Uf, pa ima, ako gledamo domaću scenu, voleo bih ispred svoje kamere videti Lanu Jurčević i Ivanu Korab, od strane, defitivno Megan Fox

Imaš li uzore u svome poslu i koji su to?

Uzor za muzičke fotke mi je kolega Marko Ristić, urednih zamrznutih tonova, a za modele Brandon Woefel.

Što je važno imati da bi netko bio dobar fotograf?

Po meni je važno imati prvo volju i želju da se bavi ovim sportom, jer po meni sve iz toga proizilazi.

Planiraš li izložiti svoje radove, na nekoj od izložbi?

Izložbu ne planiram još uvek, možda krajem 2018.

Kako se ljudi mogu povezati s tobom i vidjeti više tvojih radova?

Ljudi se mogu povezati sa mnom preko društvenih mreža: instagram: puremedia2409 ; facebook: purephotography

Što bi za kraj poručio mladima?

Preporučio bih sve što inače govorim, a to je:imajte volje, zelje, truda, mašte, i stavite sebe na prvo mesto, jer sve što uradite sad imat će veliki odraz na ostatak života.

Petak je navečer, sjajan termin, odmah iza prime timea, svaka televizija koja drži do sebe emitira neki originalni program namijenjen najširoj publici, ali HRT se ne zamara takvim stvarima, oni vrte reprize. Novac je potrošen na neostvarive projekte, negledane i negledljive autore, pa za proizvodnju programa nije ništa ostalo

Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a u srijedu je predsjednici Republike, predsjedniku Vlade i Sabora te cjelokupnoj hrvatskoj javnosti poslalo izjavu u kojoj traži da se Istanbulska konvencija  ne ratificira ili se ratificira bez dijelova koji se njima čine spornima.

Iz njihovog priopćenja izdvojit ćemo najzanimljivije dijelove kako bismo pokazali da se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti umjesto znanosti priklonila crkvenom tumačenju stvarnosti te kopira naputke koje su za odbacivanje Istanbulske konvencije kreirale strane udruge i „instituti“.

„Glavni je cilj toga dokumenta zaštita žena i obitelji od nasilja, što nikome dobronamjernome ne može biti sporno. No, isto je tako razvidno da se dijelovi Konvencije temelje na rodnoj ideologiji, što za odgojno-obrazovni sustav Republike Hrvatske smatramo neprihvatljivim jer u nj ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne“, navodi HAZU u svom priopćenju.

Ova je teza u potpunosti netočna samim time što „rodna ideologija“ ne postoji. Ona je konstrukt koji je devedesetih godina osmislio Vatikan, a u njega klerikalne udruge i ultrakonzervativni pokreti upisuju značenje koje im u datom trenutku odgovara. O tome zašto se „rodna ideologija“ smatra običnom teorijom zavjere Faktograf je već pisao.

Rod je i u hrvatskom Ustavu

Da Istanbulska konvencija ne donosi neki novi pojam „roda“ i da ga ne nameće po prvi put ni u hrvatsko zakonodavstvo, a niti u međunarodne dokumente opširno je u svom otvorenom pismu početkom mjeseca objasnila Dubravka Šimonović, vodeća hrvatska i svjetska stručnjakinja kad je riječ o pravima žena i zaštiti žena od nasilja čiji rad na tom polju, usput rečeno, nije smetao nijednoj dosadašnjoj hrvatskoj Vladi, dakle niti u vremenu prijašnjih HDZ-ovih vlada.

„Glede takozvane rodne ideologije za koju se navodi da ju se uvodi u hrvatski pravni sustav putem IC-a, želim pojasniti da se pojam ‘rod’ već koristi u drugim zakonima u RH i međunarodnim dokumentima, a sama definicija nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja ista je kao u ostalim UN-ovim dokumentima kao što su UN-ova Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW – Convention on Elimination of All Forms of Discrimination Against Women), UN-ova Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama, Pekinška platforma za djelovanje i SDG agenda 2030.

Termin rod (gender) u međunarodnim se dokumentima redovito koristi samostalno ili u kovanicama kao što su to rodna jednakost (gender equality), rodna perspektiva (gender perspektive) ili ‘gender mainstreaming’ te za rodno utemeljeno nasilje ‘gender based violence’. Navedeni termini danas ulaze u uobičajenu UN-ovu terminologiju koja se bavi ljudskim pravima i pravima žena. U hrvatskom jeziku je termin ‘gender equality’ preveden kao ‘ravnopravnost spolova’, međutim, primjerice engleski prijevod Ustava RH navodi ‘gender equality’ kao temeljnu vrijednost te je upravo ‘gender equality’ (rodna jednakost) komunicirana od RH prema EU i UN-u kao dio našeg Ustava! Dapače, upravo je ugradnju načela ‘gender equality’ Hrvatska preporučila Odboru CEDAW-a nakon prvog inicijalnog izvješća i ono je poslije ugrađeno u Ustav RH, samo što je to na hrvatskom navedeno kao ravnopravnost spolova, a ne kao rodna jednakost.

U pogledu značenja samog pojma ‘rod’, u kontekstu nasilja nad ženama još 1992. je Odbor CEDAW-a usvojio Opću preporuku br. 19 o nasilju nad ženama, u kojoj je pojasnio da ‘’definicija diskriminacije iz članka 1 Konvencije uključuje rodno utemeljeno nasilje’ koje je ‘’… nasilje prema ženi zato što je žena ili zato što disproporcionalno pogađa žene. Ono uključuje akte kojima se nanosi fizičko, psihičko ili seksualno oštećenje ili patnja, prijetnje takvim aktima, prisila ili oduzimanje slobode’.

Godine 1993. UN je usvojio Deklaraciju o uklanjanju nasilja nad ženama koja koristi isti termin – ‘rodno utemeljeno nasilje nad ženama’. I Pekinška platforma za djelovanje iz 1994. godine usvojena na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 1995. (na kojoj sam tada sudjelovala kao članica izaslanstva RH) također koristi terminologiju ‘rodno utemeljeno nasilje nad ženama’. Sveta Stolica je nakon njezina usvajanja izdala interpretativnu izjavu u kojoj prihvaća termin ‘gender’ u njegovoj uobičajenoj upotrebi u UN-ovim dokumentima.

Dakle, u pogledu korištenja pojma ‘rod’ IC preuzima uobičajenu terminologiju koja je općeprihvaćena na razini Ujedinjenih naroda. Ona uz to definira ‘rod’ da bi se objasnilo što je to ‘rodno utemeljeno nasilje nad ženama’. U IC-ovoj definiciji ‘rod’ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. Dakle, spol je biološka kategorija, a rod je socijalna kategorija koja se odnosi na socijalnu ulogu žena i muškaraca u određenom društvu. IC dalje navodi da ‘rodno utemeljeno nasilje nad ženama’ označava ‘nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena’ ili ‘nasilje koje nerazmjerno pogađa žene’. To je ista definicija koju imamo i u Općoj preporuci Odbora CEDAW-a br. 19, a razlika je jedino u pravnoj snazi ovih instrumenata, što za ovu terminološku raspravu i nije bitno”, objašnjava Dubravka Šimonović.

Druga teza HAZU koju smo izdvojili poklapa se s naputcima koji je utjecajni europski ogranak američkog ultrakonzervativnog instituta ADF proširio Europom – nije istina da nasilje uglavnom provode muškarci nad ženama. U tom su se smjeru kretali i komentari koje su GROZD, U ime obitelji i njima skloni pojedinci pisali tijekom javne rasprave o zakonu kojim se potvrđuje Istanbulska konvencija.

„Nasilje se definira isključivo rodno uvjetovanim s implikacijom da je isključivo muškarac nasilnik, a žena žrtva. Svaki odgojno-obrazovni djelatnik zna iz svakodnevnog iskustva da to nije tako, pa je očito da se i u Istanbulskoj konvenciji žele plasirati znanstveno nedokazane teze o osobnom i spolnom ustroju čovjeka“, navode akademici.

Ne ulazeći sad u statistike koje ih demantiraju treba naglasiti da je ova Konvencija pisana radi  zaštite žena i djevojčica od nasilja, pa je normalno i da se pojedine odredbe Konvencije tiču upravo zaštite žena, ne zaštite muškaraca.

Konvencija se ne može prekrajati

„Zbog svega navedenog smatramo da se Istanbulska konvencija može usvojiti djelomično, tj. u dijelu u kojem se odnosi na zaštitu žena i obitelji od nasilja, ali ne i u onim dijelovima koji sadržavaju postavke i terminologiju rodne ideologije“, sugeriraju akademici.

Ovaj savjet HAZU-a nemoguće je provesti iz dva razloga. Prvi, koji smo već elaborirali, jest da se ne mogu odbaciti „dijelovi koji sadržavaju postavke i terminologiju rodne ideologije“ s obzirom na to da u Konvenciji nema nikakve „rodne ideologije“, već ona sadrži konkretne mjere kako pomoći ženama protiv nasilja. Kao drugo, Istanbulska konvencija je međunarodni dokument koji se može prihvatiti samo onakav kakav je dogovoren i prihvaćen na razini Vijeća Europe te kakvog je nedavno prihvatila i Europska unija. Pojedine zemlje ne mogu mijenjati njen sadržaj, nego samo dati rezervu na pojedina, točno određena poglavlja koja se ne tiču pojma „rod“ već praktičnih problema. U prijedlogu zakona koji je Vlada ponudila na javnu raspravu stavljena je upravo takva jedna zadrška.

I naposljetku, umjesto zaključka, citiramo jedan dio pisma HAZU-a koje ne možemo kategorizirati nikako drugačije nego kao  izrazitu kreativnost ovog vijeća HAZU-a na području „rodne ideologije“. Krenuli su od tehničke opaske u Konvenciji koja navodi kako se termin „žena“ koristi i za djevojčice do 18 godina, a onda su to zavrtjeili u vrtuljku i isporučili nam sljedeći rezultat:

„Upozoravamo i na jezički aspekt pojma ‘žena’, koji se u Istanbulskoj konvenciji definira na sljedeći način:’žena uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina’. No, kako se pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira isključivo ‘ponašanjima, aktivnostima, ulogama’, upozoravamo na nedosljednost ako se ne izostave elementi rodne ideologije iz teksta koji Republika Hrvatska može prihvatiti. U tome bi slučaju, naime, pojam ‘žena’ trebalo definirati ovako: ‘Naziv žena u ovoj Konvenciji uključuje osobu bilo kojeg spola koja je preuzela ponašanja, aktivnosti i uloge žene u obitelji i društvu‘. Nama se čini očitim da takva definicija nije prihvatljiva“.

faktograf

Filmskom i kazališnom scenom patrolirale su braniteljske udruge, neprofitni mediji prešli su na gerilske taktike, izdavaštvo je umalo kolabiralo, izlagaštvo se komercijaliziralo, časopisi se pripremali na skoru propast a pažljiviji čitatelji i čitateljice mogli su naučiti dvije ili tri stvari o seksizmu: bila je to 2017. godina

‘Nije bitno koja je meni najdraža predstava, nije ovo razgovor za Gloriju!’ presjekao je Zlatko Hasanbegović, i tako katastarski precizno orubio prostor slavne hrvatske kulture. Ta, kako ste rekli, kultura, to je nešto čime se u njegovoj Hrvatskoj bave samo ženski magazini

portalnovosti

Fenomen smrti najdublje je povezan s ljudskim životom, našim slutnjama i strahovima, očekivanjima i predodžbama. Samim rođenjem započinjemo uzvišen i bolan proces svakodnevnih transformacija tijekom kojih se u našoj svijesti postupno javljaju temeljna pitanja o životu i našoj ulozi u egzistencijalnoj drami. Tako otkrivamo nove spoznaje, ali i napuštamo stare obrasce i prevladane forme, pri čemu prolazimo kroz svojevrsne “male smrti” koje su neophodne da bi ostvarivali nužne životne korake. U konačnici smrt nam donosi utrnuće svih vitalnih funkcija i razdvajanje naše fizičke i psihičke strukture.

Za razliku od našeg današnjeg civilizacijskog bijega od smrti, proučavajući minule kulture drevnog Egipta, Tibeta, Kine, Japana, Meksika i drugih dijelova svije­ta, ostajemo pod dojmom njihovog pažljivog odnosa prema fenomenu smrti. U svim tim kulturama život se shvaćao i kao priprema za smrt, pa je zahvaljujući takvom stavu bilo važno iskoristiti ovozemaljski život da bi se ovo neminovno suočenje dočekalo što je moguće spremnije i svjesnije.

U svjetonazoru drevnih Grka skladno su se izmjenjivali i nadopunjavali život i smrt kao dva pola cjelovitog kruga postojanja, poput ritmova dana i noći, budnosti i sna. U podzemnom su svijetu počivale stvaralačke snage Zemlje te se u njega s vremenom vraćalo sve što je bilo rođeno, čekajući ponovni životni impuls u novom krugu postojanja.

U grčkoj mitologiji Tanatos ili Tanat označava božanstvo smrti, točnije personifikaciju nenasilne smrti. Najčešće je prikazivan kao mladi čovjek s crnim krilima i ugašenom ili napola ugašenom bakljom. U ranim prikazima karakterizira ga brada i strogi izraz lica te mač kojim je naoružan. Ponekad nosi leptira, drevni simbol preobrazbe duše.

Orfička himna Tanatu

Poslušaj me, o Tanate, čije bezgranično carstvo
doseže svuda do svih smrtnih bića!
O tebi trajanje nama dodijeljenog vijeka ovisi,
tako da ga tvoje odsustvo produžava, a tvoja prisutnost završava.
Tvoj vječni san zaustavlja mnoštvo života,
a iz njih duša teži privučena, prema tijelu
koje svi posjeduju, kakvi god bili dob i spol,
jer nitko ne može pobjeći tvom moćnom uništavajućem zamahu.
Čak ni mladost ne može u tebi tražiti milost.
Žestoko i snažno, šalješ joj preuranjenu smrt.
Ti poznaješ granice njezinih fizičkih uloga,
Ti imaš povlasticu presude koja oslobađa
i ne postoji umijeće ni preklinjanje koje bi se moglo nametnuti tvom bijesu
Niti bi zavjeti opozvali tvoju nakanu.
O snago blagoslovljena, čuj moju usrdnu molbu,
i produži do zrele dobi ljudsko postojanje.

Prema Hesiodovoj Teogoniji, na samom je početku u univerzumu bio Kaos, praizvor vitalnih i funkcionalnih počela. Potom su nastali Geja (Zemlja – primordijalna majka), Tartar (negativna strana stvaralačkog procesa – prostor iščezavanja s pozornice svijeta) i Eros (kozmička ljubav – utjelovljenje životodajne snage) koji predstavljaju prve oblike postojanja. Kao prva djeca Kaosa spominju se primordijalna božanstva Ereb i Nikta. Ereb je personifikacija tame i sjene koja ispunjava sve kutke svijeta, dok je Nikta božica noći. Zatim se pojavljuje Tanatos kao jedan od njihovih brojnih potomaka.

Tanatos je povezan s tri Mojre, posebno s Atropom, te pomaže da se ispuni sudbina koju su suđenice odredile za svakog smrtnika. On je neumoljiv i nemilosrdan, ali pravedan i blaga dodira, za razliku od njegovih krvožednih sestara Kera, nositeljica nasilne smrti (smrti na bojnom polju, od bolesti, nesreće i ubojstva). Zadatak mu je da na dan smrti priđe osobi, uzme joj dušu i otprati je u Had, podzemni svijet, gdje će joj se suditi prema tome kako je izvršila svoju sudbinsku ulogu. U kasnijim razdobljima grčke kulture Tanatosova se uloga pripisivala Hermesu psihopompu, jedinom bogu koji uz Hada i Perzefonu ima sposobnost izlaziti i ulaziti u podzemni svijet bez ograničenja.

Shvaćajući san kao malu smrt, drevni su Grci povezali Tanatosa s njegovim bratom Hipnosom, bogom sna. Dok san predstavlja odmor od svakodnevnih aktivnosti, odnosno jedan oblik odvajanja različitih razina našeg postojanja (psihe od tijela) s ciljem regeneracije i pripreme za novi dan, smrt ima sličnu ulogu na kraju životnog ciklusa.

Hipnos i Tanatos imaju svoje dveri na krajnjem Zapadu, u blizini dvora Noći i Dana i vrtova Hesperida. Prema Hesiodovu opisu u Teogoniji: Njih nigda zlaćanim zracima svojim ne pogleda Helije sjajni, nit´ kad se na nebo diže, nit’ kad silazi s neba… Međutim, za razliku od lijepog krilatog mladića Hipnosa, vječno nasmiješenog, ugodnog i dobronamjernog, koji ljudima i ostalim stvorenjima donosi slatki san, Tanatos ima željezno srce i mjedenu dušu donoseći hladan dah smrti. Tako Tanatos omogućava trajno kidanje veze između tijela i duše, surađujući s vremenom koje nagriza sve u konkretnom, vidljivom svijetu.

Budući da ne znamo što se događa sa sviješću čovjeka nakon smrti i kakva je njegova eventualna posmrtna egzistencija, u zapadnoj smo kulturi stvorili izrazito negativan odnos prema smrti, ispunjen paničnim strahom i beznađem. Čak ćemo i kod vjernika rijetko naići na spremnost suočenja sa smrću.

Jednu od najuzvišenijih pouka u susretu sa smrću pružio nam je filozof Sokrat. U djelu Fedon Platon nam prenosi svečanu atmosferu razgovora u tamnici između Sokrata i njegovih prijatelja u posljednjim satima prije ispijanja smrtonosnog otrova. Osim filozofske pouke o pet argumenata za besmrtnost duše te opisa predjela u koji duše odlaze poslije smrti, Sokrat naglašava važnost stjecanja vrlina i spoznaja za života kao istinski valjanih usmjerenja kojima treba težiti. Prema Sokratovu dubokom uvjerenju, susret sa smrću i prelazak u Had ne bi trebao biti strašan za onog čovjeka koji se za života brinuo za dušu i težio za trezvenošću, pravednošću, hrabrošću, slobodom i istinom.

Ostajući dosljedan svojoj filozofskoj potrazi za smislom i propitivanju dubokih egzistencijalnih pitanja, pred kraj Obrane Sokratove Platon navodi razloge za nadanje da je smrt neko dobro. Prema njemu, smrt je jedno od ovog dvoga: ili je takva da onaj koji je umro nije ništa, pa nema nikakva osjećanja ni o čemu, ili je prema onome što se govori, nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto. U prvom bi slučaju smrt bila blagodat poput dubokog i slatkog sna. S druge strane, ako je smrt seoba na drugo mjesto i ako je istina da ondje borave preminuli, bila bi velika sreća ponovno susresti prave suce, polubogove i heroje poput Orfeja, Hesioda, Ajanta i Odiseja. Prema svemu sudeći, Sokrat bi nastavio svoj život istražujući i ispitujući, što bi za njega predstavljalo neizmjerno zadovoljstvo.

Sokratov put prakticiranja vrlina izuzetan je primjer kako možemo dostojanstveno živjeti i konačno dočekati smrt koja nije ništa drugo nego jedan od prijelaza na rijeci Života. Nisu li Tanatosova bezgranična krila, kako nam to ukazuje Orfička himna, ujedno i ona koja nam pomažu da se oslobodimo ograničenja i oslobođeni krenemo dalje?

pulse

‘Tada & sada’ egzemplar je zastarjele škole Zastava filma, koja je odgojila generacije autora koji iz istog materijala mogu složiti dva posve oprečna filma. Cilj ‘dokumentarista’ poput Milića uvijek je ocrniti prošli, nenarodni režim za račun postojećeg, solidno se naplatiti i najesti, ubi bene, ibi Partija

Administrator facebook stranica Župe Velika Mlaka pohvalio se vjernicima i drugim pratiteljima župnih aktivnosti pismom koje je lokalnom župniku uputio učenik trećeg razreda.

Na stranici je objavljena i fotografija pisma, u kojem nevještim dječjim rukopisom mališan poručuje župniku da će stotinu eura, poklon koji su mu pod bor stavili baka i djed, dati za obnovu crkve.

Dio pisma trinaestogodišnjeg dječaka župniku (FOTO: Župa Velika Mlaka)

– Velečasni, kod bake i djeda sam dobio 100 eura. Stavili su mi pod bor da si nešto kupim. Mislio sam potrošiti na gluposti, ali mama i tata su mi rekli da taj novac čuvam, jer je to puno novca. Mislio sam čuvati do ljeta, a onda s mamom, tatom i sekom otići na brod. Vidio sam na misi kako je crkva lijepa i velika. I čuo sam kako ste rekli da nije do kraja izgrađena. Odlučio sam umjesto broda sav novac koji imam dati vama za izgradnju Crkve. Hvala vam što ste dobri i što ste mi napravili lijepu Crkvu, stoji u pismu, kojim se na svojim facebook stranicama pohvalila Župa Velika Mlaka.

Komentare pod ovom objavom nije moguće vidjeti, po svemu sudeći zato jer je administrator onemogućio pristup.

Drugi dio pisma trinaestogodišnjeg dječaka župniku (FOTO: Župa Velika Mlaka)

Jedna od reakcija može se vidjeti na dijelu facebook stranice gdje korisnici ocjenjuju njezin sadržaj. Jedna od posjetiteljica tamo je napisala: “Župa kojoj nije neugodno kad joj djeca pokušaju dati novac. I to 100 eura. Djeca. Unatoč svom silnom novcu kojeg dobiva iz proračuna jer je dio Katoličke crkve. Još se i hvali ispiranjem mozgova. Jad i bijeda.”

Inače, nova crkva Srca Isusova u Velikoj Mlaki gradi se već neko vrijeme, a prva misa u njoj je održana na minuli Božić. Podsjetimo, na godišnjoj razini Katolička crkva od države dobija više od milijardu kuna za svoje potrebe. Ovom prilikom, na ovom linku možete se podsjetiti i našeg istraživanja o troškovima katoličke crkve.

lupiga

Malo je radnika u kulturi koji mogu da kažu da iza sebe imaju pedesetogodišnji kontinuirani rad, a da pritom u najvećem periodu stvaralaštva budu i na margini. Još manje je onih koji mogu da kažu da je taj rad bio sadržajan i da je doveo do Zlatnog medveda i Tedi bera na Berlinalu, nekoliko filmskih nagrada u Puli, uvrštavanju filmova u selekcije najboljih ostvarenja u raznim kategorijama.

U toj kulturnoj manjini našao se Želimir Žilnik koji je rođen u Logoru Crveni krst u Nišu 1942. godine, ali je najveći deo svog života proveo u Novom Sadu. U svojim filmovima Žilnik prikazuje sve nivoe društva i ljudi koji čine to društvo, govori o ideologijama i političkim prevrtanjima kroz sudbinu čoveka.

Subverzivnost, sloboda, čovek – neke su od ključnih reči koje se izdvajaju kada se govori o Žilnikovom opusu. Filozof i publicista Boris Buden navodi da je “Žilnik uspeo da ostvari artistički, moralni i politički kontinuitet bez premca u svom istorijskom kontekstu”.

Kada za novosadski portal 021.rs sabira utiske o svom pedesetogodišnjem radu Žilnik se vraća u, za mnoge daleke, šezdesete godine prošlog veka.

“Kada sam počinjao okolnosti su bile drugačije. Kinematografija je bila relativno snažna i imala je odjek u svetu, ne samo kod kritičara, nego su naši filmovi šezdesetih i u delu sedamdesetih, imali distribuciju u celom svetu. Dovoljno je da kažem da kada sam napravio svoje prve kratkometražne filmove da su i oni imali distribuciju. Kada sam otišao u Nemačku 1973. godine, grupa koju smo nazivali Novi jugoslovenski film, a ne Crni talas što je floskula koja je došla od političara, bila je popularnija nego njihovi reditelji kao što su Fasbinder ili Hercog, recimo.

Želimir Žilinik (FOTO: 021.rs)

U međuvremenu se dogodilo toliko promena, a najdrastičnija je došla raspadom Jugoslavije kada se raspalo i tržište. Kada se osvrnem na taj rad, imao sam veliko zadovoljstvo, ali sam i morao da zasučem rukave da bi se sve to napravilo. Sreo sam divne ljude, moje najbliže prijatelje. U tom smislu, nemam neko loše osećanje, nego obrnuto, film mi je doneo društvo u kojem se krećem.”

U vašem radu retko kada ste mogli da računate na pomoć države prilikom stvaranja filmova, posebno tokom devedesetih i u novom veku. S druge strane, niste ni tražili velika sredstva za ostvarenja, pa su ona uglavnom niskobudžetna.

– Moj opus je napravljen u ključu niskobudžetnog filma. Vrlo rano sam počeo da uviđam prednosti te odluke, a može se reći i niše kojoj sam pripadao. Prednost je što vi nikome ništa ne dugujete kada završite film. Svi ovi naši autori nešto dobiju od države, sponzora, ima tu nešto i kompromisa, a najneprijatnija okolnost je da je proces rada na tom skupljanju budžeta vrlo često toliko dug da ona inicijalna inspiracija, ako ne ispari potpuno, vrlo često izbledi. A kada radite metodom kojom sam ja radio, onda vi od onog što vas zainteresuje napravite film koji je refleks na to ili neka vrsta polemike o situacijama koje vas interesuju, a bitno je da je to urađeno u momentu kad je još uvek tema u vazduhu.

Kada se govori o vašem radu onda se priča i o ljudima sa kojima ste radili, ali i o načinu kojim ste vi njima prilazili i pristupali njihovim sudbinama. Zbog čega ste se odlučili za dokumentaristički pristup?

– To je i pitanje kako neko od nas vidi medij ili umetnost filma. Od samog početka filma imali ste diskusiju o tome da li će film da bude snimljeno pozorište, gde se prati ljudska priča ili događaj, da li će se koristiti pozorišnim sredstvima ili sredstvima refleksa stvarnosti. Meni je od samih početaka dokumentarni pristup bio zanimljiviji. U dokumentarnom filmu imate element traganja, iznenađanja, a zatim i element koji dobijate kada radite sa ljudima, jer oni o sebi i svom životu znaju više nego što možete da napišete. Tako da je jezik dokumentarnog filma često snažniji i autentičniji. To se uostalom vidi i kada čitate neke od najpoznatijih scenarista koji često kažu kako su bili inspirisani nekim istinitim događajem.

Zbog te autentičnosti postoji i mogućnost jačeg efekta, a potom i posledica koje proizvede film.

– Tako je. Kada smo snimali “Staru školu kapitalizma”, otišli smo u Zrenjanin, grad koji je nekada u šest ujutru bio zakrčen zbog desetina hiljada radnika koji su išli na posao, a sada odjednom je ostao bez 30.000 radnih mesta. Šta se tu desilo? Ko je tu lud? Kako to da je prelazak u kapitalizam i reklamiranje da smo dosegli stepen demokratije kakav ranije nismo imali, doveo do devastacije i kolapsa naše ekonomije? Ja sam tako zakucao na vrata nekih fabrika za koje sam čuo da su ih radnici preuzeli, a koje su prodate špekulantima i ratnim profiterima za budzašto. Mi smo odlučili da snimamo film o tome, iako su oni imali skepsu prema nama. Snimali smo tako što smo materijal davali i njima da ga koriste. Uglavnom, sve je to dovelo do toga da su i oni prikazivali materijal, a potom se organizovali i ušli u zrenjaninski parlament gde su dobili priliku da govore javno. Naravno, nisu uspeli da zaustave proces devastacije.

Žilnik na fotografiji (FOTO: 021.rs)

Slično je bilo i sa trilogijom o Kenediju, gde se povela rasprava i u Evropskom parlamentu da prosto tu decu izbeglica ne treba proterivati iz zemlje i prekidati im školovanje, jer to nema smisla. Hoću da kažem da ima tu nekog konkretnog efekta kog ne bi bilo da ti učesnici nisu bili autentični, jer ko bi uzeo neautentične filmove? Na temu radničkih pokreta protiv devastacije preduzeća kod nas je napravljeno nekoliko filmova, ali to je sa glumcima bilo neautentično. I onda ako uzmete neke filmove u koje je ova naša država uložila po 200.000-300.000 evra, kako je to prošlo, to je gotovo neuporedivo po značajnosti efekta.

Nakon što ste završili srednju školu odlazite zajedno sa Laslom Vegelom na Tribinu mladih gde ste bili urednik dve godine. Kako vam je delovao taj period?

– Novi Sad je tada u pogledu kulturne politike bio veoma otvoren. Zbog toga što je jedan dosta važan deo tih principa koji su tada vladali bio i ovaj: Novi Sad je bio centar Vojvodine u kojem živi više nacionalnih zajednica i princip je bio da on treba da pomogne da se i te kulture afirmišu, da im da slobodu, da imaju svoje ustanove, pozorište, izdavačke preduzeća, radio programe. To se dešavalo. Veliki broj kritičkih i istaknutih intelektualaca iz drugih zemalja su dolazili ovde u Novi Sad da bi izdavali svoja dela. Tribina mladih je bila jedan od prozora u slobodu.

Naravno, naši naslednici kao što su Slobodan Tišma, Miroslav Mandić ili Slavko Bogdanović, koji su došli krajem šezdesetih, bili su u drugačijoj situaciji, jer je točak kulturne politike počeo da se okreće u drugom smeru. Okupacija Čehoslovačke od strane sovjetskih trupa izazvala je zemljotres državnog socijalizma. Tom okupacijom socijalizam, komunizam i čitava ta nomenklatura je sebi zadala smrtonosni udarac. Zapravo, pad Berlinskog zida je za moju generaciju došao dve decenije ranije.

Kažete da je tada kulturna politika bila otvorena. Često se taj period povezuje sa cenzurom, da se nije smelo baš sve. Jeste li imali takve situacije?

Mi smo imali tenzije u tom smislu da smo organizovali događaje koji nisu baš bili potpuno političko prihvatljivi. Zanimljiv je slučaj razgovara o knjizi “Čangi” Alojza Majetića, koja je bila zabranjena. Mi smo želeli to da organizujemo, ali su onda dolazile pridike iz komiteta da to ne radimo. Majetić je knjigu napisao osvrćući se na događaje sa radne akcije na kojoj smo bili Vegel i ja. U to vreme je odlazak na akcije bio kao odlazak na letovanje. Tamo sam sreo Makavejeva, a u hrvatskoj brigadi najistaknutiji akcijaš je bio Igor Mandić. On je bio udarnik, veslač, lep, skinuo bi se u kupaće gaće i krampom bi zavodio stotinu akcijašica. Takva je bila atmosfera, i zbog toga smo mi rekli da ta knjiga apsolutno stoji, da je to knjiga o našoj mladoj generaciji i da ako žele mogu slobodno da nas smene, ali da ćemo održati taj razgovor.

Bilo vam je prećeno da ćete zbog pape biti izbačeni iz Komunističke partije.

– Da, odlučili smo da napravimo izložbu umetničke grupe “Mediala” iz Beograda, što je u tom trenutku bilo apsolutno van mejnstrima. Oni su bili siromašni, živeli su u starim sajamskim halama ili sobama. Čudili su se kad smo im rekli da želimo da pravimo njihovu izložbu, kažu da im je član Leonid Šejka u zatvoru. Odemo kod njegove žene da nam da slike, a tamo zateknemo nekog ruskog umetnika i kada im kažemo da je Leonid u zatvoru, on odgovara: “I zatvor je za ljude”.

Želimir Žilnik i Boris Buden (FOTO: Lupiga.Com)

Olja Ivanicki nije imala šta da obuče, pa je na nozi nacrtala liniju kao da ima najlon čarape. Odemo kod Mira Glavurtića da napravimo poziv i zbog čitave ideje o Mediali, kažu da na pozivnicama mora da stoji da se pozivaju vaseljenski patrijarh i papa da otvore izložbu, jer se zalažu za ponovno ujedinjenje pravoslavlja i katoličanstva. Mi smo pristali. Nekoliko dana pred otvaranje izložbe dobijam poziv od sekretara Duška Draginčića koji govori: “Želimire, boga mu, šta vi ovo radite? Jeste li obavestili maršalat o ovome? Ne zanima me vaseljenski patrijarh, on nije šef države, ali papa jeste.” Naravno, rekao sam da nismo zvali papu, a onda je on pripretio da ćemo, ako se pojavi, Vegel i ja leteti iz partije. U svakom slučaju, papa nije došao.

Ako tada niste eliminisani iz partije, jeste posle “Ranih radova”. Suđeno vam je da ste filmom “uznemirili jugoslovensku javnost”. Šta je u tom filmu bilo toliko uznemirujuće?

– I ja se isto pitam. Kada sam pročitao tekst javnog tužioca o predlogu zabrane, iznenadio sam se koliko je to trapavo sastavljeno. Kako direktor Avala filma nije želeo da mi obezbedi advokata, ja sam odlučio sam da se branim jer sam završio Pravni fakultet. Napao sam taj predlog da je reč o ždanovskom tekstu. Optužili su me da negiram konstruktivan život i odnos radnika u fabrikama i seljaka na selu, ali i međunacionalne odnose. To je bio običan pokušaj diskvalifikacije. Sudija je bio tolerantan u razmeni naših argumenata pa i grubih reči. Na kraju je dosudio da se ukida zabrana, a meni je rekao da neću proći lako kroz filmski život, jer je film dosadan i niko neće želeti da ga gleda. Tužioca je upitao da li je moguće da toliko sumnja u stabilnost zemlje kada misli da je ovaj film može poljuljati.

U tom filmu kaže se kako bi “mojoj kevi više značila veš mašina nego biračko pravo”. Mislite li da je situacija takva i danas ili se prodajemo jeftinije, za ulje, brašno, deterdžent?

– Privreda je propala, ekonomska osnova za preživljavanje familija ne postoji. Kako slati decu na studije, na specijalizacije? Naročito šta im reći u pogledu zapošljavanja? Ja imam unuke, koji sad već imaju 20 godina, i oni me pitaju o tome šta ja mislim gde će moći da se zaposle, a na to pitanje nemam odgovor. Onda mi oni kažu da se mnogi koje poznaju zapošljavaju po partijama. Kad to čujete, onda je normalno da kada ti neko dođe i kaže da ćeš dobiti malo ulja i brašna, ući u partiju, pa će možda tvoje dete da ima šansu da se zaposli. Što ne bi neko ko se oseća tako u konfuziji, rekao “pa hajde dobro”. Ima bar nečemu da se nada. Mi smo u situaciji devastiranosti. Kad nas neko pita kako nam je možemo samo da kažemo: “Slaba nam je vajda”.

Pominjete da su glasači u konfuziji. Šta je proizvelo tu konfuziju u kojoj živimo?

– Ljudi su velikoj konfuziji i strahu. Konfuzija je proizvedena onim što danas možemo da pročitamo kod najautentičnijih svedoka koji su bili uključeni u likvidaciju Jugoslavije. Recimo (Josip) Manolić, koji je bio jedan od najznačajnijih ljudi Državne bezbednosti, pa je devedesetih stao uz Tuđmana, piše kako su oružje nabavljali od JNA, a da je posrednik bio Arkan, naš najveći ratni heroj kojeg venčava patrijarh. Koja je to konfuzija kod ljudi, imate heroja, patrijarha, a s druge strane švercera. A on je samo jedan od mnogih. I niko na te stvari da pisne, da kaže bilo šta protiv toga. Zamislite koji je to korpus špekulacija doveo do toga da mi živimo u ovim takozvanim novooslobođenim državama. Sve to dovodi do konfuzije.

Ali zašto niko ništa ne kaže? Da li su hleb, voda i mitovi dovoljni za preživljavanje?

– Nemojte da imate iluzije. Ne bih mogao da kažem da je naš narod najgluplji ili najgori. Obrnuto. Vi imate veliki broj naših ljudi koji su asistenti ili profesori na velikim univerzitetima u svetu. Imamo i radnike širom sveta koji se snalaze sasvim dobro. Stvar je u nečemu drugom – sila boga ne moli. Naš narod se razočarao na domaćem terenu. Imali smo ratne godine za koje smo znali da su apsurdne, a sad znamo da, pored tog krvavog pira u svim jugoslovenskim ratovima, tu je tekla paralelna radnja koja je bila dobro organizovana, a to je preraspodela društvenog bogatstva u privatne ruke manjine. To je bila surova i dobro orkestrirana stvar.

Želimir Žilinik (FOTO: 021.rs)

Došlo je do preraspodele bogatstva tako da sve ove zemlje i njihove elite više ne razmišljaju kako da otimaju već kako da održe oteto. Ni to nije neki proces koji se dešavao samo kod nas, ali on je definitivno bar za jedan broj godina devastirao mogućnosti većine. Ta većina se ponadala kada je apsurd rata i grabeža prestao, posle Dejtonskog sporazuma i posle promena 2000. godine, da će zaista biti uspostavljen sistem koji je malo ravnopravniji, koji će dati veće šanse koje se zaslužuju po znanju, talentu, umeću. Ali to se nije desilo. Desio se još jedan novi talas, sad preko otvorenih veza sa stranim partnerima, devastacije i devalviranja naših ekonomskih mogućnosti i potencijala. Došlo je do novog razočarenja ili možda strepnje biračkog tela.

Šta je onda rezultat svega toga kada govorimo o kulturi u Srbiji?

– Rezultat je to da je kultura koju imamo manifestna. Mi sada tu imamo neke festivale i skupljamo ljude, hvalimo se kada nam dolaze strani orkestri koji su do tad bili na gostovanju u Budimpeštu, a idu u Grčku, pa onda usput stanu i kod nas. Mi nemamo umetničku scenu koja je stimulisana i koja ima svoju hijerarhiju. Ako se to tako nastavi, onda će 21. vek biti jedan od siromašnijih perioda umetničke produkcije. Biće daleko siromašniji od perioda kada sam ja počinjao, jer vi ste tada svake godine u Puli imali jedan film Puriše Đorđevića, Saše Petrovića, Makavejeva, Pavlovića, Dragoslava Lazića i drugih. Ti filmovi bi posle Pule obišli pola sveta, danas to nemamo.

Postoji li iko u političkoj garnituri ko ima dovoljno sluha i čuje kritiku da je kultura svedena na izuzetke?

– Ako me pitate postoji li neko ime u sadašnjoj političkoj garnituri ko lupa glavu pitanjima iz kulture, ne bih mogao da navedem nečije. O celoj toj priči dovoljno govore dva razgovara između Aleksandra Tišme i mene. On je meni 1991. rekao kako čitava situacija podseća na 1941. godinu, jer su do tada ljudi živeli normalno, u Novom Sadu je bilo Srba, Hrvata, Mađara, Jevreja i niko nije mario ko je iz koje grupe. Onda se sve odjednom preokrenulo. Prvo je krenula nacionalistička retorika fašističkog tipa i, kaže Tišma, klanica je počela za nekoliko meseci. Rekao sam mu da ne verujem da će se ponoviti nešto slično, a on je rekao da sve ide u tom pravcu. Uglavnom, tih devedesetih obojica smo bili protiv rata i kada je Milošević sklonjen sa vlasti, Tišma mi je rekao kako ćemo sad izgubiti dosta vremena, jer će nas političari vući po sastancima i sličnim događajima. Posle nekog vremena, zove me Tišma da me pita je li me neko zvao u Banovinu. Rekoh da mene nije, a nisu ni njega. To je ta zainteresovanost.

I u svim tim vremena, počevši od socijalizma, preko tranzicije do kapitalizma, vi ste se bavili ljudima i pričali njihove priče. Postoji li neka nit koja je zajednička za sve njih?

– Zajedničko im je što ja nisam koristio atraktivnost i magnetizam agresivaca, pljačkaša i ubica, što kinematografija pomno eksploatiše. Meni je ta priča primitivna. Kod mene se nekoliko filmova završava tragičnom smrću, kao što su “Rani radovi” i “Stara škola kapitalizma”, ali ja to uvek ostavim za kraj, kao jedan lament nad činjenicom da se svi naši životi završavaju na vrlo sličan način – smrću.

Osim navedenih faza bavite se i ljudima u vremenu izbeglištva. Snimili ste nekoliko filmova sa tom tematikom, a i poslednji “Najlepša zemlja na svetu”, čija se premijera tek očekuje, govori upravo o tome.

– Pošto je u Austriju došlo preko 100.000 migranata, deo njih je dobio sva statusna prava, primio sam poziv producenta sa idejom da snimimo film o tome kako oni postaju evropski državljani. Meni je to bilo interesantno, tim pre što sam 2014. godine, pre nego što je Angela Merkel otvorila granice, snimio film o ljudima koji su ilegalno hrlili ka Evropi. Tako da sam pre godinu dana otišao u Beč, posmatrao situaciju i shvatio da bi bilo bolje da napravim igrani film, jer su svi ti ljudi imali neke izjave pred kontrolnim organima pre nego što su dobili dokumente i nisam želeo da neko od njih otkrije nešto iz intimnog života što bi im kasnije štetilo. Dakle, govori se o jednoj interesantnoj generacijskog tenziji, mladi konačno mogu da osete šta znači biti slobodan, da sede u kafiću i da ih niko ne pita ko im je prijatelj, da zarade novac a da ne moraju sve da daju ocu. Starija generacija se teže uklapa. Druga linija priče su devojke i žene, čija je situacija specifična. Muškarci koji bi da se žene, kad odaberu ženu od svojih drugarica izbeglica, onda se familija buni, kažu da je ona prošla sve te užasne uslove i da će mu oni organizovati ilegalni dolazak mlade sa Istoka, što je paralelni tok šverca mladih devojaka, a što je nepoznato. Tu i je pitanje šta je za njih “Najlepša zemlja na svetu”? Premijeru će film imati u januaru u Austriji, ponudićemo FEST-u film, a onda će biti prikazan i u Novom Sadu.

lupiga

Jezik je evolucijski produkt razvoja ljudske vrste, nastao s namjerom da se unaprijedi komunikacija među ljudima. S namjerom utoliko (evolucija, naime, nema namjera) koliko je čovjek i sam utjecao na njegovu evoluciju kraj već pripremljenog hardverskog aparata sposobnog za raznoliku modulaciju zvuka. Upravo to je dalo, recimo pred gestama, prednost sporazumijevanju zvučnim valovima. Dakle, niti je jezik Gospodinov produkt kojim nas je snabdio, niti je nastao s namjerom da ih isti jednog dana pomiješa kako bi otežao naše uzajamno razumijevanje, a time i „put kojim težimo u svrgavanju Njegove moći“. Kao što postojanje naroda nije prirodno već socijalno, odnosno ekonomski uvjetovano (Biblija tumači postanak rasa od Noinih sinova – Šema, Hama i Jafeta – a daljnjom disperzijom njihovih potomaka širom svijeta nastali su narodi. Suvremene nacije rezultat su ekonomskih težnji kapitala za objedinjavanjem tržišta), slično je i s jezicima. Kako svaka akcija izaziva neku reakciju, jasno je da ekonomsko-političke promjene izazvane interesima „elita“ utječu na jezičke promjene (uključujući prevlast jednih i izumiranje drugih jezika u raznim historijskim epohama, dočim rasprostiranje spoznaja o stvarnosti putem jezičkog medija povratno utječe i na tu stvarnost.

Da se čovjek vodi(o) racijem, i da nije prirodnim slijedom stvari bio raštrkan širom planete, moguće bi već u ranoj fazi gledao uspostaviti jedinstveni jezik sporazumijevanja, što – doduše – tijekom povijesti pokušava, ali uglavnom prisilom prevladavajućih ekonomija i kultura a ne svijesnim činom koji bi do toga doveo. Naime, „sila Boga ne pita“, pa se slabiji i malobrojniji prilagođuju jačem i mnogobrojnijem. Naprosto se radi o evolucijskom principu održanja, još više potenciranom ukoliko ljudi nađu korist iz te prilagodbe. Komplikacije koje prate ovako prirodno ali posve neracionalno zbivanje – s gledišta najjednostavnije i najuniverzalnije sposobnosti sporazumijevanja svakoga sa svakim – mogu biti u osnovi i sasvim minorne, ali toliko utisnute u umove ljudi (programiranog interesima njihovih pastira, nazovemo li tako stvarne nositelje vlasti) da postaju kočnica ostvarenju najoptimalnijeg komunikacijskog zahtjeva današnjeg globalnog svijeta. Uzajamnom razumijevanju sa što manje napora. Kako, s jedne strane kompradorske elite raznih država štite svoje vlastite interese, dok ih s druge strane povijesni razvoj tjera na postepeno uviđanje kako je uzajamno razumijevanje što većeg broja ljudi u još većem njihovom interesu, to nastaju u pojedinim društvima sporenja oko uloge i daljnjeg razvoja „nacionalnih“ jezika. Što je društvo primitivnije, zaostalije u slijeđenju globalnih svjetskih tokova, to su sporenja žešća što je razlog za njih u osnovi manji. Takva su društva ove regije, točnije hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski narodi, koji svoju samobitnost poistovjećuju s jezikom kojim govore – u osnovi jednim jedinim, s minornim varijacijama koje ne ometaju uzajamno razumijevanje njihovih državljana. Štoviše, uzrok pravom nerazumijevanju nije jezičke već političke prirode, što elite zavisno od trenutnih interesa više ili manje potenciraju.

U ovom povijesnom trenutku regije, podrazumijevamo li pod njom ponešto smanjeni opseg bivše države, uvjetovan štokavskim dijalektom – osnovom standardnog jezika četiriju naroda – s gledišta laika (pripadnika „lake konjice“) kojemu je uzajamna razumljivost najbitnija jezična karakteristika, prijepori se najžešće vode oko sasvim beznačajne stvari uslovljene inzistiranjem na razlikama umjesto sličnostima. Oko imena jezika. Naziv jezika svakako nije stvar lingvističkih činjenica, jer isti skup činjenica se može po volji imenovati, upravo kao što to vlasti čine. Ali različito imenovanje ne znači da se ne radi o istom skupu činjenica, što nacionalistički vlastodršci upravo žele dovesti u pitanje. Govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jedan ili više različitih jezika, svakako nije političko već prvenstveno naučno pitanje. Znanost se vodi kriterijima koje – za razliku od politike – tek relativno (ne)proizvoljno postavlja, ali kad ih jednom usvoji dosljedno ih se drži. U tom smislu, ne samo teza progresivnih regionalnih jezikoslovaca, već i široke svjetske lingvističke struke je, da se radi o jednom, policentričnom jeziku koji se sastoji od varijanti s – po uzajamnu razumljivost – nebitnim varijacijama. Kao što laiku nije potrebno o zakonu inercije znati mnogo više od pouke da se u automobilu veže pojasom, tako je i laičkom korisniku jezika nepotrebno više znati negoli ga podučava svakodnevno iskustvo komunikacije s regionalnim govornicima. Ali, kako su mase izuzetni hipnotički mediji, njihovi dreseri koriste nebitne razlike sebi u prid, raspirujući uzajamnu nesnošljivost podjednako uspješno kao što su ih svojim dresurnim postupcima natjerali na uzajamna ubijanja. Ovakvo aktuelno stanje stvari pokušali su progresivni jezikoslovci sva četiri naroda prevazići apelom široj (građanima) i užoj (ekonomsko-političkoj) javnosti, znanim pod imenom „Deklaracija o zajedničkom jeziku“, na čije pojedine navode ima primjedbi jedan od njenih tvoraca i potpisnika, ugledni filozof Boris Buden (u tekstu „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, po mom mišljenju pisanom po principu „zašto jednostavno, kad može komplicirano“), na neke od kojih ću se kao laik osvrnuti.

Buden daje sasvim nebitnu zamjerku koja ne dotiče lingvističku suštinu stvari, da neki potpisnici „Deklaracije“ nju ne smatraju političkim činom (apostrofirana jezikoslovka javno i jasno tvrdi upravo suprotno, i to uz prisustvo Borisa Budena, te bi on to morao znati; vidjeti video od 1:26:44 minute). Naravno, kao što je manje-više svako javno istupanje grupe viđenih ličnosti koje stoje iza neke ideje, politički čin, tako je i s istupanjem inicijatora (i kasnijih potpisnika) „Deklaracije“. Jeli ili nije, samo je pitanje ličnog stava i ništa suštinski ne mijenja na stvari. Mnogo je ozbiljnija njegova primjedba o navodnoj ahistoričnosti stavova „Deklaracije“, što će reći – povijesnoj neutemeljenosti u prošlim zbivanjima. Pojednostavljeno, to bi značilo da se ne vodi razlika o evolutivnim razlikama koje su uvjetovale današnje stanje, ali i potencijalnoj budućoj evoluciji jezika. Navodnu ahistoričnu temporalnost inicijatora (među kojima je i sam Buden) treba dovesti u kontekst sa istovremenim pristupom stvarima nacionalističke politike. Naime, kako oboje u isti čas na različiti način tumače iste činjenice, onda su pristupi jednako historični ili ahistorični, a lično smatram da se tada mora dati prednost shvaćanjima struke. A tek budućnost onda može jedne ili druge demantirati ili im dati za pravo. Buden, nadalje zamjera inicijatorima navodni paradoks koji proizlazi iz njihovih zahtjeva; naime – da oni najprije, po njegovim riječima:

„…garantiraju individuama… da usprkos postojanju zajedničkog policentričnog jezika iskazuju pripadnost različitim narodima, regijama ili državama; daju slobodu svakoj državi, naciji, etno-nacionalnoj ili regionalnoj zajednici da samostalno kodificira svoju varijantu zajedničkog jezika; garantiraju ravnopravnost sve četiri varijante; ostavljaju svakom korisniku slobodu da imenuje taj jezik kako želi; dopuštaju artikulaciju razlika u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu, itd.“,

da odmah potom

„…ti isti ‘potpisnici ove Deklaracije’ traže ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama; zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika; prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti; jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe; i konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.“

Paradoks se ogleda u tome, kaže Buden: „Dakle, isti subjekt koji slobodu daje, čak i državama, odjednom tu slobodu zahtijeva. Od koga? Od tih istih država?“, što on – uz ostale zamjerke – smatra manjkavošću ovog apela javnosti (usput rečeno, riječi „garantirati“, „zahtijevati“ i „tražiti“ se u „Deklaraciji“ ne spominju, a umjesto poslijednje upotrebljava se neizravnija, manje imperativna fraza „pozivamo na“). Po mišljenju autora ovih redaka, nikakvog tu paradoksa nema. Subjekt, kako on naziva grupu inicijatora i sastavljača „Deklaracije“, slobodu daje (on veli – garantira) kao neformalna grupa stručnjaka koju podržavaju i laici svojim potpisima, ali onda isti taj subjekt smije, može i mora tražiti od države da tu slobodu i ostvari – to je taj „zahtjev“ od država. Upravo tu se isprepliću struka i politika. Struka nešto – temeljem svojih spoznaja – formalno može predložiti, ali nema političku moć da isto ostvari; nju posjeduju samo države kao nositelji te moći – odatle se od nje to i „zahtijeva“. Kopernik i grupa njegovih aktualnih istomišljenika mogli su svijetu dati istinu o položaju Zemlje u svemiru, ali se samo od države (u ono vrijeme Crkve), kao nositelja autoriteta sile kojom nameće svjetonazore, moglo zahtijevati da ga usvoji i nametne. Dakle, kako od toga nije bilo ništa, ostavljeno je vremenu i obrazovanju da se ideja sama od sebe nametne, i tijekom povijesti bude od istih nositelja moći propisana kao naučna istina koja se izučava u obrazovnim institucijama. Ljudima je, primjerice, jasno da vjera nema nikakvu logičku niti praktičnu potporu u pojavnostima svijeta (izuzev neznanja kojim se onda iracionalno argumentiraju još nespoznate pojave), pa bi slijedom toga bilo moguće zamisliti od strane obrazovanih stručnjaka neku „Deklaraciju o neznanstvenosti vjere“, uz istovremeni zahtjev vlastima da se ona u praksi ozvaniči, što je – dakako – u ovoj povijesnoj situaciji nezamislivo (dapače, istovremeno se u školama podučava znanstvena istina i njena suprotnost, što ne može nego samo povećati kaos u ionako kaotičnim glavama laika).

Bez obzira na interne normizacije jezika – na što su inicijatori „Deklaracije“ prisiljeni pristati, jer ne žive u „zemlji iza ogledala“ već u stvarnom svijetu – osnova njihova zahtjeva je da se u praksi izbjegne rigidno cenzuriranje (ma svedeno samo na lekturu, čak ne mora biti niti ozakonjeno) načina izražavanja građana u javnom životu, napose školstvu. Da se ostavi sloboda praksi koja će utjecati vremenom na normu, i to je jedina prava historičnost (možda bolje rečeno, dinamičnost), koja se na različite načine može tijekom vremena realizirati – izglađivanjem ili potenciranjem razlika, ali ne silom zakona već u slobodnoj interakciji jezičnih korisnika. Upravo uzajamna razumljivost bi, prepusti li se sloboda praksi umjesto da se nameće silom zakona (onda to i nije sloboda!), trebala dovoditi do prvoga, umjesto da norma regulira praksu.

Pozivajući se na raniju, još neusklađenu (i slijedom toga, široj javnosti nepoznatu) verziju „Deklaracije“ – što je sa stanovišta ovog autora etički prilično diskutabilno, što čini se da i sam Buden shvaća („Drugim rječima, kognitivni dobitak mi je bio važniji od moralnog gubitka.“), on inicijatorima zamjera da u osnovi sukob između zajedničkog jezika i četiri njegova imena isključivo svode „na sukob između jezika, kao jednostavne i znanstveno provjerljive lingvističke činjenice i nacionalizma kao – političke, odnosno ideološke iluzije“. Vrijedi citirati dio njegovog teksta:

„Ova redukcija problema jezika i nacionalizma na odnos između činjenične stvarnosti i (ideološke iluzije) prije svega je sama žrtva Zato joj se činjenice ukazuju kao isključivo lingvističke činjenice koje nemaju ništa, ni s društvenim odnosima, ni s historijom, ni s ideologijom, ni, naravno, s politikom. Rezultat je arogantno dociranje sa stajališta „subjekta za koji se pretpostavlja da zna“, tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima. U tom smislu su potonji, nakon što su objavili činjeničnu istinu jezika, mogli u prvoj verziji Deklaracije predložiti i jednostavno rješenje problema: preimenovati u nastavnim programima sadašnje jezike, bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski u „Nastavni jezik“ (u nižim razredima) odnosno „Jezik i književnost“ (u višim). Dakako, to je trebalo biti samo privremeno rješenje koje bi trajalo dok se domaći lingvisti napokon ne usuglase oko zajedničkog naziva za jezik. Da bi to usuglašavanje moglo potrajati, autori prve verzije Deklaracije su unaprijed pretpostavili, pa su stoga predložili strpljivost: lingvisti bi se generacijama mogli usuglašavati oko naziva tog jezika. Svejedno, problem bi ipak bio riješen tako da čitavo to vrijeme „ne bi bilo osnove za segregaciju učenika što je bitno postignuće“. Uvjerenje da će problem rasističke segregacije izazvan političkom i vojnom pobjedom nacionalista na bivšejugoslavenskim prostorima biti riješen promjenom naziva jezika, odnosno nedoglednim usuglašavanjem lingvista oko njegova konačnog imena, ukratko, spretnim nominalističkim trikom, više je od obične naivnosti. Ono je izravan učinak depolitizacije jezičnog pitanja.“

U citatu ima mnogo istine, prvenstveno što se tiče očekivanja da će rigidni nacionalisti koji se – skoro već tri desetljeća – ne mogu usuglasiti oko jezičnih pitanja, to moći kad im pamet dođe u glavu, daklem „na sveto nigdarjevo“. Naravno da problem rasističke segregacije u školama i šire nebi bio riješen pukom promjenom imena jezika, jednako kao što neće biti riješen niti prepuštanjem uzde nacionalističkim elitama; dapače, jezičkim promjenama koje one nameću „rješenje“ će biti legalizirano i ozvaničeno, pa to uopće nije učinak depolitizacije jezičnog pitanja. Jer politizacija upravo znači pristanak na legaliziranje (to već u praksi i je tako), pristajanjem na diktat elita. Jezikoslovci koji su sastavljali „Deklaraciju“ svakako nisu „arogantni stručnjaci koji sve znaju“, niti se njihov nastup može podvesti pod:

„…tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima.“

Upravo spomenuti jezikoslovci nastoje involvirati govornike u odlučivanja o jeziku, pri čemu njegovo ime nije najbitnije, no svakako treba imati na umu da čak i kad odluku djelomično ili u cjelosti prepustite masama, one moraju biti od poštenih stručnjaka relevantno informirane o problemu. Pretpostavimo li (doduše, pomalo idealistički) da je znanstvenicima najbitnija istina i da oni žive za nju, dok političari nimalo idealistično žive za pretežito ostvarenje koristi relativno uskog kruga ekonomskih elita kojih su eksponenti (i svoje, dakako), jasno je tko je na etičkom tragu. No, život je nešto drugo. Dok se stvari ne zaoštre kad to više nije moguće, ljudi prave kompromise, često ni ne shvaćajući da je ustvari „dobrim namjerama popločan put do pakla“. Jedno od osnovnih regulatora povijesnih zbivanja (barem do sada) je načelo „tko jači, taj kvači“! Crkva je bila jača od Galileja, Kopernika, Darwina,…, današnji nacionalisti su jači od kozmopolitskih humanista i istinoljubaca. No, u konačnici su ipak prevladala galilejanska, kopernikanska i darvinistička učenja, jer povijesnu odluku moderira vrijeme a ne trenutni odnos snaga.

Budenov tekst zorno demonstrira da i među autorima usuglašene „Deklaracije“ ima različitih viđenja koja su uspjeli prevazići, ali pomislimo samo kako je onda teško usuglasiti praktički nespojive razlike znanstvenog i neznanstvenog, nacionalističkog svjetonazorskog diskursa. Svakako, uz ovih par kritičkih opaski na tekst autora kojeg izuzetno cijenim, i sam se pridružujem njegovom pozivu na potpisivanje „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, kao pokušaju malobrojnog ali zdravorazumskog dijela naroda regije, da jezička zbivanja vrate u racionalno korito.

diogenpro

Ne znam otkud odjednom toliko upitnika čuđenja što su sada Klemm i ekipa odlučili uređivati filmski repertoar na HTV-u.

Sasvim logično, a da time nitko nije ostao zabezeknut, već odavno su preuzeli Informativni program na dalekovidnici. Pa kada netko na Prisavlju zucne nešto što im se ne sviđa, dobije od Ravnateljstva u pravni celofan zamotan otkaz, a od sljedbe otvorene prijetnje smrću. Sjetimo se samo svježih primjera Maje Sever, Milorada Šikanjića, Aleksandra Stankovića… Zašto bi sada bilo drugačije kada su filmovi po srijedi, zašto bismo na malim ekranima gledali »Ministarstvo ljubavi« ili »Ustav Republike Hrvatske« kada su cenzori uz prešutnu podršku vlasti već odavno ukinuli ustavnu odredbu kojom se »jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli«?

Ne samo na HRT-u koji je od Katedrale duha postao njihova Bastilla o(p)stanka na vlasti. Ministarstvo istine u Hrvatskoj nije Orwellova fantazmagorija već stvarnost, još od šatora u Savskoj u kojem je de facto suspendirana demokracija pa na vlasti mogu biti samo oni koje Veliki Brat pripusti. Ostali moraju biti likvidirani, oba dva oba dva moraju pasti, ili ih valja protjerati silom poput Olivera Frljića i njegovih kazališnih predstava.

Ministarstvo istine (i ćudoređa) u Hrvatskoj nije filmska ili dramska fikcija, već stvarnost koju živimo i kojoj se više glupavo nego naivno iščuđavamo s vremena na vrijeme dok nas jednom zauvijek ne proguta. Sada su svi »osupnuti činjenicom da je moguća cenzura na HRT-u« i da jedan ministar traži skidanje tamo nekog filma s programa, a nitko se nije ni osupnuo ni osuo kada je prije nepuna dva mjeseca ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak posjetila Hrvatski generalski zbor kako bi im predstavila sinopsis cjelovite reforme obrazovanja! Pa kad ministrica obrazovanja traži od generala dozvolu za ono što će naša djeca učiti u školama, zašto ne bi urednik Filmskog programa HTV-a Klemmu i ekipi slao barem jednom mjesečno »play listu« na pečatiranje?

Zato što bi to bila cenzura? Ona ista koja vrijedi za Informativni program? Koja se zaziva kad netko kaže istinu o koalicijskom partneru HDZ-a, prikaže prilog o nesretnom migrantu ili problematizira građanski rat u »talk showu«? I podsjeća li vas sve to na neku drugu državu? U kojoj su borci vodili glavnu riječ i morali dati potvrdu nalazimo li se na pravom putu i kvari li netko našu omladinu? Njihova je bila zadnja za sve pa i koji filmovi valjaju, a koji ne.

Što li se promijenilo u tih nekoliko desetljeća osim što smo jugoslavenstvo zamijenili hrvatstvom, marksizam katoličanstvom, dogovornu ekonomiju dogovorenim biznisima, tehnomenadžere tajkunima, SUBNOR UHDDR-om, »Od Vardara pa do Triglava« »Lijepa li si«, poštenu inteligenciju Ivanom Aralicom, specijalni rat hibridnim, unutarnjeg neprijatelja udbaškim jugonostalgičarima, »Plastičnog Isusa« »Ustavom Republike Hrvatske«, Lazara Stojanovića Rajkom Grlićem…

Smije li se država u kojoj je samo Antun Vrdoljak Antun Vrdoljak nazvati zamjenskom?

novilist

On je bivši oficir JNA. Ona je vrlo seksi žena. Ona je udovica hrvatskog branitelja.

Ona mu se otvoreno nudi:

-AJMO SE KRESNIT!

On prvo bulji u njezin dekolte, pa mu onda pogled bludniči na njezinoj seksi guzi, hormoni su se ustrčali ko igrači Reala u Kupu šampiona i vjerojatno bi pao jedan divlji i razuzdani seks da nije bilo velike, uokvirene slike poginulog hrvatskog branitelja koja je visjela na zidu sobe, pripadnika 4. gardijske brigade.

Zbog poštovanja i pijeteta prema čovjeku koji je svoj život dao na oltaru domovine, on je tu ponudu odbio. Čovjeku je nekako bilo neugodno da se jebe s udovicom hrvatskog branitelja, koja je svog muža tek pokopala.

Smatrao je nekako da to nije u redu ni moralno ni etički.

Ovo je istinita priča iz Splita, a film je fikcija.

Ovo je dakle tema i igranog filma Pave Marinkovića „Ministarstvo ljubavi“ koji je uzburkao javnost i digao na noge cijelu državu, a posebno hrvatske branitelje i udovice iz domovinskog rata. Predsjednica Udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja Rozalija Bartolić organizirala je i veliki prosvjed ispred ulaza u HRT  zgradu, prosvjedu su se priključili i hrvatski branitelji, a sam ministar hrvatskih branitelja Medved također je intervenirao i zahtijevao od HRT-a da se film cenzurira.

Uplašeni i isprepadani zaposlenici HRT-a sakrivajući se iza zavjesa svojih ureda zbunjeno su iz svojih kancelarija pratili prosvjed i odmah po kratkom postupku i političkoj direktivi kao nekada u vrijeme centralnog komiteta Saveza komunista, prikazivanje filma su odgodili za tjedan dana pa onda iz udarnog termina prebacili u kasni večernji termin od 23 sata i 20 min. Tako da ga većina gledatelja ne može ni pogledati, jer većina ljudi radi i ne pada im na kraj pameti da tako dugo čekaju na film i kasno idu leći, jer ujutro moraju rano ustati i ići na posao. Efekt je postignut sto posto, moju Jasnicu je zanimalo kakva je to frka dignuta oko tog filma, htjela ga je pogledat, ali nije mogla jer i ona mora rano ustati i ići na posao pa nije mogla tako dugo čekati. Sve je to podijelilo javnost i stvorilo neopisivu javnu buku, pitam se oko čega. Zašto i zbog čega? Zbog jedne benigne komedije. Zbog jedne bezazlene komedije na račun pojedinih udovica poginulih hrvatskih branitelja koje primaju velike mirovine, a okolo se štancaju, guze i jebu sa svim i svakim.

Dakle, samo i isključivo nekih i pojedinih udovica koje žive nečasno, a ne svih. Slažem se osobno s ocjenom Predsjednice Udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja da se radi o ranjivoj skupini, ali mislim da redatelj Pavo Marinković ne proziva u svom filmu one poštene, savjesne i čestite udovice poginulih branitelja, nego samo one koje zlorabe velike mirovine svojih poginulih muževa hrvatskih branitelja od desetak i više tisuća kuna, a okolo se štancaju, tucaju i žive u vanbračnim zajednicama, neke i u istospolnoj zajednici kako smo vidjeli u filmu, neke i s puno mlađim jebačima, a neke bogami, bake udovice i sa starim djedovima.

Pa zar to nije istina? Pa zar se to ne događa u sadašnjoj Hrvatskoj?

Trebali li zbog jedne benigne komedije koja ukazuje na ovu problematiku u kojoj umjetnici pronalaze inspiraciju za svoj film odmah dići cijelu državu na noge, mobilizirati i dići na noge sve hrvatske branitelje i ministra Medveda kome demokracija očito baš i nije jača strana u životu.

Dokazao je to i u praksi sa svojim šatorašima i postavljanjem plinskih boca po zagrebačkim ulicama samo da se dokopa vlasti. Evo, sad se dokopao vlasti i sada i dalje želi maltretirati građane, želi još i hrvatskim umjetnicima ispirati mozak, zabranjivati i cenzurirati njihove filmove, želi biti uniformirani bog kojeg će se pitati što i kakvi filmovi se u Hrvatskoj smiju snimati, a kakvi ne smiju. Gospodin ministar želi biti čuvar hrvatskog ćudoređa, on i njegovi šatoraši, oni će određivati koji i kakvi filmovi se smiju snimati, a koji ne, oni, a ne hrvatski umjetnici. Kao da smo u nekoj južnoameričkoj militarističkoj državi u kojoj vlada vojna hunta i vojni režim na vlasti.

Pitam se, treba li zbog jednog umjetničkog ostvarenja odmah uzeti cenzorske škare kao u stara ruska ili kineska komunistička vremena i odmah film cenzurirati.  Da li mi to živimo u Sjevernoj Koreji ili u demokratskoj državi?

Film je prikazan na tridesetak festivala, a osvojio je i grand prix za najbolji film na 33. Festivalu mediteranskih zemalja i sada taj film ministar hrvatskih branitelja sa svojom klikom, želi cenzurirati. Zašto i zbog čega? Pa da se podsjetimo o čemu se to zapravo radi u filmu.

Hrvatska vlada osniva odjel, inspektorat čija je zadaća istraživanje udovica koje primaju velike mirovine pokojnih hrvatskih branitelja, a žive nečasno u izvanbračnim zajednicama i okolo se po gradu ili selu prče, štancaju, rokaju i kokaju na sve strane. To je dakle, tema filma.  U filmu se na šaljiv i humorističan način prozivaju samo i isključivo pojedine, one udovice poginulih hrvatskih branitelja koje žive nemoralno i nečasno, zlorabe stanove, mirovinu i privilegije koje im je država dala, a ne prozivaju se udovice koje žive pošteno, čestito i časno.

I osobno, ne vidim tu nikakvog razloga za prosvjed ni hrvatskih branitelja ni udovica niti dizanje bilo kakve frke oko toga. To je naša realnost i to se događa. Ekipa hrvatskih filmaša i umjetnika je tu temu samo malo iskarikirala, ironizirala i predstavila javnosti na jedan šaljiv i humorističan način.

Apsurd i paradoks je još veći tim više što film cenzurira HRT, dakle institucija koja je sama sudjelovala u stvaranju i financiranju filma i koja bi ga prva trebala i reklamirati i promovirati.

Očito, živimo svi skupa u paradoksalnoj i apsurdnoj državi u kojoj se više ne zna ni tko pije ni tko plaća, ni tko koga jebe, ni zašto ni zbog čega. Svi jebu svakoga. Cijela država postala nam je jedno veliko MINISTARSTVO SEKSA.

Čudna su ovo došla neka vremena.

Od riječi domovina ili domoljublje, ostali su nam još samo oni rijetki trenuci kada nam malo sportaši podignu moral, kada igra naša nogometna ili rukometna reprezentacija, kada razvalimo Srbiju ili Island, naoružamo se šahovnicama, šalovima i kapama, uz pokoje ožujsko pivce za živce i zajedno sa našim sportašima slavimo i uživamo u pobjedama naše hrvatske reprezentacije.

A onda ti trenuci ushita i zadovoljstva prođu i vraćamo se u našu sumornu svakodnevnicu, vraćamo se u realni svijet našeg hrvatskoj jala i čemera, gledamo ovaj cirkus od Hrvatskog Sabora i naših političara koji nas dijele po ideološkoj i političkoj osnovi, gledamo po noći ljude koji kopaju po kontejnerima i traže koricu kruha jer nemaju što za jesti, gledamo našu državu u kojoj svatko jebe svakoga pri čemu ponajčešće ne znaš ni zašto ni zbog čega, gledamo ovu našu tužnu državu u kojoj se masovno i kolektivno svaki dan mladi iseljavaju i svoju sreću traže u drugim državama, gledaš našu državu kojoj pravo ime nije Republika Hrvatska, nego MINISTARSTVO SEKSA ili još bolje-MINISTARSTVO CIRKUSA. Samo nam fali još da nam cijelu državu prekrije jedan veliki cirkuski šator, pa da ugođaj bude potpun.

Vratimo se sad na početak priče o bivšem oficiru JNA i udovici koja mu se nudila da se kresnu.

-Druže Lončar, trebao si ju kresnut!

-Daky, stara komunjaro, zašto ju nisi kresnuo?

Tako mi svi govore. A ja sad pitam ministra Medveda, kome treba biti neugodno, meni ili njoj? Poziva me da se jebem s njom na krevetu kojeg je kupio njezin muž, u stanu kojeg je zaradio njezin muž, pred njegovom velikom uramljenom slikom u odori hrvatskog časnika, da se častimo s param od mirovine koju je dobila od svog pokojnog muža, poginulog hrvatskog branitelja.

Kome bi trebalo biti neugodno, meni ili njoj?

Tako kako nudi seks meni, tako nudi i drugima u zgradi, gradu…

Kako misli ministar hrvatskih branitelja zaštiti njezin moral, ako ona sama nema morala?

Kako misli predsjednica Udruge poginulih hrvatskih branitelja zaštititi čast neke žene udovice ako ona sama nema ni obraza ni časti?

Kako misle hrvatski branitelji koji su se digli na noge i prosvjeduju ispred zgrade HRT-a zaštititi dignitet, dostojanstvo i ugled pojedinih udovica koje nemaju  poštovanja ni prema svome vlastitom poginulom suprugu, a kamoli prema nečem ili nekome drugom? Dakle, u filmu se prozivaju samo neke, pojedine udovice koje žive raskalašenim i razuzdanim, nemoralnim životom, a ne sve. Vjerujem osobno da i Predsjednica Udruge poginulih hrvatskih branitelja Rozalija Bartolić, kao i velika većina udovica iz udruge žive časno, moralno i čestito i u skladu s nepisanim etičkim i moralnim zasadama ove nesumnjivo ranjive i osjetljive skupine žena, koje su doživjele obiteljsku tragediju i proživljavaju i dan danas  veliku tugu i bol.

Ali na žalost, takvim poštenim, časnim i etičkim životom, ne žive baš sve udovice. I to je to. Pa zašto onda film cenzurirati, stavit ga u kasni termin i ne dozvoliti da ga vidi cijela hrvatska javnost?

No, kada je u pitanju tema etike i morala udovica poginulih hrvatskih branitelja, osobno nemam ništa protiv, ako se neka udovica doista zaljubila i našla drugog čovjeka, ako ga doista voli, ako to nije stvar avanturizma, nego iskrene i istinske ljubavi, da se mene pita, toj udovici ne bih oduzeo mirovinu i dozvolio bih joj da službeno živi u izvanbračnoj zajednici.

Smatram da i ona ima pravo na novi život i da ne mora samo i isključivo zbog mirovine biti cijeli život ispod crne burke.

Mirovina ne smije biti crni pendrek koji će cijeli život lebdjeti iznad glave udovice i tući je zbog prava na novi život. Moral žena ima dva kraja: znatiželju i strah. Mirovina ne smije cijeli život držati jednu ženu u strahu. Moral u tom trenutku prestaje biti moral nego postaje nasilje, moral u službi nasilja, naročito moral seksualni, a kad to nije, onda postaje hipokrizija morala.

Moral je brnjica za volju, a spušta se zajedno sa suncem. Što više moraliziramo to više tonemo kao kad tone sunce koje zalazi. Opasno je pisati o moralu jer najveći nemoral u društvu rade oni koji bi trebali biti ili koji se predstavljaju kao moralni stupovi jednog društva i države.

U ovom slučaju to su ministar Medved i njegova klika hrvatskih branitelja koji svojim ćudoređem maltretiraju javnost i hrvatski narod, a ne udovice koje se okolo štancaju. Ja bih, dakle, donio takav zakon, zakon kojima se neće udovicama uskraćivati mirovina, ako se iskreno i istinski zaljube, te žive s drugim čovjekom u izvanbračnoj zajednici, ali samo njima, ne ovim seksualnim avanturistkinjama, koje su glavni likovi u filmu.

A tko će provoditi taj zakon i kako, kako razlikovati onu udovicu koja se iskreno i istinski zaljubila od one kojoj je seks s muškarcima samo prolazna avantura, kako bi se sprovodio taj moj zakon, tko bi to i istraživao i kontrolirao, iskreno govoreći, nemam pojma, nemam blage veze.

Sve nam je u državi cirkus, pa bi očito i taj moj zakon bio cirkus i odlično bi se uklapao u image naše pravne države, ili bolje rečeno, cirkusa od države.

Borba za slobodu govora na HRT-u se vodi posve novim metodama. Najefikasniji način da tu slobodu zaštitimo – ispravno rezoniraju ondje – sastoji se u tome da je prethodno uništimo. Zašto bismo uostalom branili slobodu govora, ako je nitko ne napada? Što će nam njena odbrana, ako joj ne prethodi zabrana?