Nakon pravomoćne osude BiH šestorke donosimo abecedarij Herceg-Bosne: A kao Ahmići, B kao Boban, Mate, C kao Carmel Agius, Č kao Čuljak, Dijana…

Ako pojam hibridnog rata može značiti sve pa utoliko ne znači ništa, ako zabranjuje novinarska pitanja i prijeti manjinama, ako uspješno dijeli ljude na njihove, naše i petokolonaše, onda se jedini rezultati takvog rata vide u tome što za sobom ostavlja mentalne invalide

Danas, po drugi put u Hrvatskoj, Tesla je poželjan kao brend, od kojeg se nastoji uzeti komad intelektualnog i ekonomskog kapitala. Prešućuje se vrijeme kada je zbog svog srpskog porijekla bio nepoželjan u Hrvatskoj, kada je miniran i srušen njegov spomenik u Gospiću i kada je trg umjesto njegovog imena dobio ime Stjepana Radića

Sparta se oduvijek smatrala posebnim oblikom grčke kulture. Za razliku od grčkih sunarodnjaka, koje pamtimo po remek-djelima umjetnosti i filozofije, Spartance pamtimo po jedinstvenom načinu života. Ratništvo, težnja za očuvanjem časti, hrabrost i želja da se bude bolji, omogućili su Sparti da kroz stoljeća bude vodeća sila helenskog svijeta. Poznati su po svojoj sažetosti, jednostavnosti i dovitljivosti u govoru. Platon je govorio da se čak i pored prosječnog Spartanca svaki Grk osjeća kao malo dijete. Spartanski kralj Likurg ustanovio je društveni poredak i temelje zakona. Za provođenje zakona, koji nikad nisu bili zapisani, pouzdavalo se u strukturu vlasti i moralnost onih koji su vodili državu. Cilj čitavog načina života u Sparti bio je smanjiti osjećaj vrijednosti materijalnog i povećati osjećaj vrijednosti onoga što su oni smatrali najvrednijim – ljudskih vrlina.

Spartansko se ratno učenje temeljilo na pojedincu i na izgradnji njegovog “ratničkog karaktera”. Ratništvo i odgoj bili su u prvom redu usmjereni prema samome sebi i slabostima koje je ratnik imao unutar sebe. To je bilo prvo bojno polje na kojem su mladi Spartanci ratovali. Svaki vid slabosti, bilo tjelesne, bilo karakterne, bio je nedostatak koji ratnik mora nadići. Spartanac sa što manje nedostataka i što više vrlina, zasigurno će biti bolji ratnik.

Prvi korak u izgradnji ratnika bio je odgoj. Spartanska djeca nisu pripadala svojim roditeljima nego državi. Ovakav način gledanja na potomstvo, koliko god nama danas bio neprihvatljiv i čudan, stvarao je karakterističan osjećaj jedinstva. Spartanac se istovremeno smatrao ocem, sinom i bratom ostalih Spartanaca. Vođeni tom idejom, davali su najbolje od sebe za opstanak države. Država je bila ideal, ispred interesa pojedinca. Sam odgoj, od dječje dobi do zrelosti, izvan je konteksta ovoga članka, ali svaki dio tog procesa bio je pomno osmišljen i pod nadzorom starijih, koji su ga i sami prošli.

Učenje o strahu – fobologija

Strah, phobos, javlja se u svakom fizičkom sukobu, a posebno u bitci. Kao mehanizam obrane, izlučivanjem hormona, pojačanim ritmom disanja i rada srca, priprema organizam na opasnost. Strah je prirodna reakcija, ali ukoliko se ne kontrolira, vodi prema panici koja paralizira organizam i prepušta ga vanjskim utjecajima.

Jedan od principa spartanske fobologije bio je stalan dodir sa strahom, da bi, kad se on pojavi, bio nešto poznato i uobičajeno. Svjesni ovih spoznaja, Spartanci su bili stručnjaci proučavanja straha i svakodnevnog rada s njim do te mjere da se čak i zakonom poticao rad sa strahom. Primjer toga bila je zabrana upotrebe ulične rasvjete i baklji za osvjetljivanje puta noću.

Osim toga, s obzirom da ga i neprijatelji osjećaju, strah može biti snažan saveznik. Zbog toga su vodili računa o izgledu i organizaciji borbenih postrojbi koje su svojom pojavom i držanjem trebale u neprijatelju probuditi osjećaj straha.

U svrhu savladavanja vlastitog straha koristili su se pjesmama, pogotovo onima o velikim junačkim djelima, koje su punile srca ratnika osjećajem slave i časti. Djecu su učili da na strah i napade reagiraju humorom. Smatrali su da dobar smisao za humor može pobijediti instinktivne reakcije tijela. Dobro su poznate spartanske dosjetke kojima su odgovarali na neprijateljsko zastrašivanje. Umjetnost pjesme, smisao za humor i poznavanje tehnika disanja bili su stupovi umijeća spartanskog učenja o strahu.

Kad je Kserkso prije bitke u Termopilu poručio Leonidi neka preda svoje oružje, Leonida mu odgovara “Dođi i uzmi!”

Četiri načina djelovanja u odnosu prema strahu

Unutar fobologije postoje četiri načina djelovanja u odnosu prema strahu. Oni kulminiraju vrlinom suprotnom strahu, a konačna je pobjeda nad strahom moguća samo ukoliko ta vrlina postoji. Ta su četiri stupnja koraci koji vode do andreie, ratničke hrabrosti ili uništenja straha.

Prvi korak u borbi protiv straha bilo je “djelovanje usprkos strahu”. Spartanci kažu da ratnik, kad se nalazi u situaciji borbe za život, okružen stalnim prisustvom smrti i prinuđen gledati užase rata, ulazi u stanje mentalne oduzetosti koju su nazivali katalepsija ili obuzetost. U tom stanju ratnik djeluje isključivo zbog panike ili instinkta, bez promišljanja ili opreznosti, jednostavno se bori ne brinući se za posljedice. To je ono što se naziva “ratno ludilo”, koje opisuju mnogi kroničari ratovanja. U stanju katalepsije, ratnik je mogao ostvariti velike podvige, ali ta mu se djela nikad nisu priznavala kao djela napravljena iz hrabrosti ili vrline, zato što se i životinje, dovedene u situaciju borbe za vlastito preživljavanje, ponašaju na isti način. Ovaj je način djelovanja u Sparti bio kritiziran jer su smatrali da pretvara čovjeka u njegovu suprotnost, zvijer.

Drugi korak u pobjedi straha bio je “pobijediti strah”. Tome su težili onime što mi nazivamo “spartanskim načinom života”, tj. konstantnom potragom za vrlinom koju je Likurg, njihov zakonodavac, usadio u srca svojih sugrađana. Strah od toga da se osramote očevi, obitelj, prijatelji, oni sami i u konačnici vlastiti grad, bio je jači od straha od smrti u bitci. Zbog toga su mnogi radije birali umrijeti, nego vratiti se kući poniženi od strane neprijatelja. Zbog prirode ovoga djelovanja, koje u sebi sadrži promišljanje, a ne samo djelovanje instinkta, ono je uzvišenije od katalepsije, ali nikako nije andreia – ratnička hrabrost.

Treći stupanj učenja o strahu bilo je djelovanje zbog “težnje za slavom”. Doza plemenitosti koju sadrži takvo djelovanje čini ga bližim spartanskom idealu ljudskog ponašanja od prethodna dva. Primjer nalazimo u motivacijama i duhu koji je pokretao olimpijske pobjednike. Ratnikov štit, koji se nosio na lijevoj ruci, u bojnoj vrsti štiti i izloženu desnu stranu suborca. Zbog toga je bila posebna čast boriti se uz kraljev bok, kao njegov zaštitnik. Rijetki su oni koji su se dokazali u životu i borbi da bi dobili tu privilegiju, a među njima su bili i osvajači olimpijskih natjecanja. Plutarh priča o spartanskom pobjedniku na Olimpijskim igrama kojemu je jedan trgovac ponudio nagradu za ostvarenu pobjedu. Nakon što je pobjednik odbio nagradu, trgovac ga začuđeno upita čemu toliki trud i odricanje bez ikakve nagrade. Odgovor je bio da je mogućnost borbe uz kraljev bok najveća nagrada koju će dobiti.

Ovaj poseban način ostvarenja pobjede nad strahom, često smatran nadljudskim, omogućuje ostvarenje velikih herojskih djela. Ipak, usprkos svem trudu i odricanju, korijen takvog čina ipak je sebičan. Takvo djelovanje zbog toga ne može biti božansko.

Phobos – strah – svojstvo je materijalnog svijeta i rađa se iz tjelesnog, imajući svoj izvor u tijelu. Aphobia – hrabrost – božanske je prirode i njeno je izvorište u vrlini. Ratnik koji je razvijao svoje vrline bio je slavljen zbog njih i posljedično je u materijalnom svijetu imao božanske karakteristike. To su bili preduvjeti potrebni da se neku osobu nazove polubogom. Dalje, smatralo se da se esencija ratničke vrline nalazi u ženskim principima. Grčke riječi phobos i tromos, sinonimi za strah, muškog su roda, dok su riječi andreia i aphobia ženskog roda. Gotovo identičan pristup takvom razmišljanju o ratničkoj hrabrosti možemo vidjeti i kod japanskih ratnika, samuraja, koji su smatrali da je jednom ratniku osim puta mača potreban i put pera. Naime, samuraji su smatrali da se najviša kvaliteta nečije personalnosti može izraziti tek razvojem prirode suprotne njoj samoj. Tako je ratnik svoju krutost trebao “omekšati” poezijom, kaligrafijom ili nekim drugim oblikom ljudskog umijeća koji razvija vezu s nematerijalnim, transcendentnim, dok su za žene samuraja, koje su u japanskom društvu toga vremena zauzimale mjesto posebne kaste, preporučali vježbanje u praktičnim stvarima i baratanju oružjem.

Slično je bilo i spartansko razmišljanje. Spartanci su primjer pobjede nad strahom i ponašanja jednog ratnika pronalazili kod vlastitih majki i supruga. Majci nije ništa prirodnije od zaštite svoga djeteta. Ono što je impresioniralo spartanske ratnike, bilo je promatrati majke i supruge kako gledaju vlastite očeve, muževe i sinove dok koračaju u smrt. Dostojanstveno i bez suza ispraćale su ih opomenama da čuvaju svoju čast i čast Sparte, potiskivale su svoje prirodne majčinske nagone dajući ono što im je bilo najvrednije za nešto više, za Državu.

Baš na tom se mjestu rađa četvrti i posljednji korak u dostizanju aphobie, a to je “vladanje samim sobom”. Tek kad se uspije kontrolirati instinkte i nagone, može se izraziti ono najbolje u pojedincu. Ovo “vladanje samim sobom” preneseno u borbu vodi ratnika na razinu višu od uobičajene. U ovom stanju ratnik na inteligentan način vlada svim reakcijama svoga tijela i na njega ne utječu okolnosti borbe. Dolazeći tako u kontakt s andreiom – ratničkom hrabrošću, u njegovim djelima nema ničega sebičnog i njegovo se djelovanje ne reflektira u njemu samom. Ovo je stanje moguće postići samo ako se djelovanje rukovodi nečim višim, odnosno idealom. Budući da je ideal transcendentan i arhetipski, on dolazi od božanskog i kao takav postaje poveznica između ratnika i božanskog.

Spartanske su majke davale štit svojim sinovima i govorile im da se vrate:  “Il sa štitom ili na njemu”.

To je, prema Spartancima, najveći domet ratnika, zato što njegovo djelovanje više nema izvor u njemu samome, nego u nečem višem. To se stanje može proživjeti tek kad u najdubljoj intimi ratnika postoji duboka ljubav prema idealu. Upravo je ljubav, za Spartance, suprotna strahu i ujedno najviša i najslavnija točka koju jedan čovjek može ostvariti putem ratništva. Taj odnos ratnika i ljubavi na grčkim se slikama prikazivao intimnom vezom Afrodite – boginje ljubavi i Aresa – boga rata. Pobjeđujući strah na prethodno opisani način, onaj koji se bori u isto vrijeme ima veliku ljubav prema svima oko sebe, uključujući i neprijatelje.

Učenje o strahu i spartanski način života imali su zadatak graditi čovjeka i voditi ga prema onome najboljem u njemu. Ovakav način razmišljanja, koliko god današnjem čovjeku stran, zato što povezuje nešto destruktivno i konstruktivno, bio je prisutan ne samo kod Spartanaca nego i u drugim viteškim društvima. Jedan od primjera je prije navedeni samurajski način života, u čijoj je pozadini težnja idealu. Ovaj sažetak spartanskog učenja o strahu govori o pristupu životu koji se često provlači i kroz druge grčke polise. Možda su zbog njega, ne samo Spartanci nego i ostali Grci, unatoč brojnijim protivnicima, pobjeđivali u bitkama za opstanak vlastite kulture i načina života. Povijesnih primjera ima više, prosudimo sami.

pulse

Zlatko Hasanbegović je zabljesnuo uskrativši neprofitnim medijima oko tri milijuna kuna godišnje, dok je njegova nasljednica jednim potezom spremna na deset puta više. ‘Predšasnik’ je barem bio iskren rekavši da se Ministarstvo kulture medijima ne bi trebalo ni baviti

Prije dva broja u Novostima je objavljen tekst koji problematizira muljanje Ministarstva kulture oko buduće dodjele 30 milijuna kuna iz Evropskog socijalnog fonda medijima zajednice. Ova priča samo je jedan u nizu problematičnih aspekata mandata ministrice Nine Obuljen Koržinek, čija administracija, unatoč najavama, nema konkretan odgovor na pitanja o novoj medijskoj politici. Sve to događa se u svjetlu pogoršanja situacije u javnom medijskom servisu i namjernog financijskog iscrpljivanja neprofitnog medijskog sektora. O spomenutim temama razgovarali smo s Milanom F. Živkovićem, članom SDP-a koji je u resornom ministarstvu za vrijeme vlade Zorana Milanovića sudjelovao u izradi nacrta medijske politike.

Nova verzija Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama bit će povod za izmjene Zakona o elektroničkim medijima u sklopu kojih će se, nadaju se neki, moći prošvercati i izbacivanje neprofitnih medija iz Fonda za pluralizam

Pojedini kritičari Nine Obuljen kažu da se ona pokazuje kao neka vrsta Zlatka Hasanbegovića drugim sredstvima. Kako biste ocijenili njen dosadašnji rad?

Možda se radi o drugim sredstvima, ali je sigurno da se ona koriste i većim intenzitetom. Zlatko Hasanbegović je zabljesnuo uskrativši neprofitnim medijima oko tri milijuna kuna godišnje, dok je njegova nasljednica jednim potezom spremna na deset puta više. Toniju Gabriću je svojedobno bilo potrebno mnogo istraživačkog rada koji je za svoj jedini administrativni i politički ishod imao prestanak izlaženja lista ‘Zarez’, dok je hrvatsko izdanje ‘Le Monde diplomatiquea’ ukinuto početkom 2017. u tren oka, jednom odlukom, kao i potpore mnogim drugim izdavačkim projektima i kulturnim manifestacijama. Naravno, netko će uvijek zaključiti da je moglo gore i opredijeliti se za taktiku individualnog preživljavanja. ‘Predšasnik’ je barem bio iskren rekavši da se Ministarstvo kulture medijima ne bi trebalo ni baviti. Možemo li iz toga zaključiti da je to trebao biti zadatak za neko, recimo, ministarstvo Židova, Srba i neprofitnih medija? Međutim, ni sada nije mnogo drugačije. Osim gubitka prihoda s tržišta koje je desetkovalo ili, točnije, prepolovio redakcije, mediji i novinarstvo u Hrvatskoj suočeni su s dugim popisom problema. Imamo pretvaranje HRT-a u glasnogovornika Vlade, Crkve i HDZ-a, drakonske kaznene postupke za tzv. djela protiv časti i ugleda. I dalje nemamo nadzora provedbe redakcijskih statuta. Kod ‘nezavisnog regulatora’ ne znam što je manje uvjerljivo, nezavisnost ili regulacijska uloga. Sustavno medijsko obrazovanje i dalje nije u famoznom kurikulumu, lokalni mediji su na samrti… Svi ti i drugi problemi su na čekanju. ‘Hibridni rat’ i ‘lažne vijesti’ će začas razigrati znatiželju na najvišoj razini. One ‘obične’ vijesti, provjerene, koje sastavljaju profesionalci s nogama čvrsto na terenu i koje nas na vrijeme upozoravaju na probleme iza ugla – za to Vladu, čini se, nije briga. Iako nisam deziluzioniran da mislim kako je sve izgubljeno, dozvolite da citiram Stuarta Halla, čini mi se da je tzv. ravnoteža društvenih snaga vrlo snažno protiv nade da će se u mandatu ove Vlade nešto popraviti. Ako ništa drugo, valjda postoji neka međunarodna konvencija prema kojoj imamo pravo da nas se barem poštedi priča o tome kako ona promiče ‘pluralizam’.

HRT je glasnogovornik Vlade i Crkve

Iz recentnih izjava ministrice može se zaključiti da Ministarstvo nastoji dodijeliti sredstva iz Evropskog socijalnog fonda lokalnim komercijalnim medijima. Štoviše, u nedavnom intervjuu ministrica je dio lokalnih komercijalnih medija okarakterizirala kao medije zajednice, jer ‘pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70 do 80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni’. Kako komentirate ovakve naume?

Ako ne pripadaju niskoprofitnom miljeu tzv. društvenog poduzetništva, mediji različitih zajednica ili – za razliku od javnog i komercijalnog sektora – mediji trećeg sektora su neprofitni. Znači da višak prihoda ulažu u medijsku proizvodnju, a ne u drugi, nemedijski biznis. Ili ste neprofitni i radite u korist zajednice, kako kaže definicija Europskog parlamenta, kojoj ste odgovorni, ili slijedite profitni motiv. Nema tu nikakvih terminoloških nedoumica. Uostalom, posljednji radni materijal Izvještaja o medijima Ministarstva kulture iz 2015. godine donosi veoma jasan pregled te rasprave o nazivu. Jasno je da Vlada 30 milijuna za neprofitne pokušava kanalizirati komercijalnim medijima, a možemo samo nagađati je li riječ o autonomnom ‘demokršćanskom’ usmjerenju (neobjavljene) medijske politike vladajuće koalicije ili je tome uzrok pritisak vlasnika lokalnih medija koji su ‘bacili oko’ na euro-keš. Za vrijeme mog rada na medijskoj politici taj pritisak se prenosio putem HNS-a, putem osoba koje su još u nomenklaturi te stranke i nije bio bezazlen, tako da mogu samo zamisliti kako je kad kompresija krene putem HDZ-a, kod kojeg i HNS-ovci mogu studirati klijentelizam. Za ilustraciju, radi se o medijskoj aglomeraciji čiji je službeni predstavnik, usred javno financirane priredbe, ne interno, nego na opće odobravanje skupa od 300 ljudi, izjavio da bi im, zbog opće besparice, baš dobro ‘legla’ još jedna ‘Fimi-media’. Njihova jedina veza s ‘medijima zajednice’ je Hrvatska demokratska zajednica. Iako većina lokalnih komercijalnih radija i televizija predstavlja HDZ-ovu medijsku infrastrukturu, ipak ih ne treba sve trpati u isti koš. Uz jednu televiziju, među četrdesetak radija u vlasništvu lokalnih samouprava pronađe ih se nekoliko koji od veoma skromnih sredstava emitiraju pravi lokalni program. Najčešće počevši s radom još u sklopu nekadašnjih narodnih sveučilišta, lokalni radijski entuzijasti su se naučili nositi s političkom patronažom kako znaju i umiju, a to što vode komercijalna, trgovačka društva posljedica je zakona koji im bez toga nije dao koncesiju, odnosno frekvenciju za emitiranje. Takvi mediji bi se bez problema mogli transformirati u neprofitne. Uz dodatne potpore postojećim neprofitnim medijima koji djeluju, kao što je najčešće slučaj, u čvrstoj sprezi s nekom lokalnom, manjinskom, političkom, kulturnom ili interesnom zajednicom, dio sredstava Evropskog socijalnog fonda bio je namijenjen upravo za pilot-projekt transformacije radija u vlasništvu gradova u baze komunalnih medijskih centara, kako su nazvani u mjeri 34 Nacrta prijedloga medijske politike iz 2015. godine. Uredništva tih centara bi se birala neovisno o političkoj većini, reklame ne bi objavljivali, a uz radio ili internetski radio, bilo je planirano da barem pet zaposlenih novinara objavljuju i lokalni informativni portal. Prema tome, taj novac nije predviđen za komercijalne medije. Oni 30-ak milijuna kuna dobivaju svake godine iz sredstava pristojbe HRT-a, iako slični fondovi, kao što su recimo FSER u Francuskoj ili pristojba za Lokale Omroepen u Nizozemskoj, inače u pravilu financiraju neprofitne medije. Upišete li u tražilicu ‘mediji zajednice’, i danas će vam se otvoriti stranica EU-projekti.info s najavom tog natječaja datiranom 21. listopada 2015., gdje jasno piše da su ‘prihvatljivi prijavitelji organizacije civilnog društva (odnosno neprofitni mediji kako su definirani Zakonom o elektroničkim medijima)’ te ‘jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave’. Međutim, početkom ove godine na istom je portalu objavljena još jedna najava za isti projekt. U njoj su ‘prihvatljivi prijavitelji’ promijenjeni tako da uključuju komercijalne radije i televizije. Neki među njima od oglasa ne mogu zaraditi ni 30 posto potrebnih prihoda, ali to samo dokazuje da je cijela koncepcija lokalnih medija oslonjenih na prihode od oglašavanja bila pogrešna.

Ako smo iz rada na medijskoj politici išta naučili, onda je to činjenica da nema te vlade koja će novinarima u njihovoj borbi za opstanak zanimanja i normalnije uvjete rada nešto pokloniti

Je li pokušaj preusmjeravanja ovog novca u skladu s nadležnim zakonima i odredbama EU-a?

Trenutno mi nije poznata neka norma Unije koja bi onemogućavala da se sredstva ESF-a dodijele trgovačkim društvima. Čini mi se da je toga svjesno i Ministarstvo. Dapače, logika EU-a uvijek je i bila pogodovanje kapitalu, a posebno je prigodno ako se ono usput može zakititi čovjekoljubljem. Međutim, svakome je jasno da mediji zajednice nisu mediji ekonomskog nego socijalnog i kulturnog kapitala. Vjerojatno je, iz perspektive EU-a, formalno izvedivo i neka sredstva ESF-a za socijalno-poduzetnički projekt, recimo zapošljavanja osoba s invaliditetom, preusmjeriti nekom lancu supermarketa umjesto njihovoj zadruzi. Iskreno, ne bih se začudio da se tako nešto i događa dok mi ovdje razgovaramo. Svejedno, to nije manje cinično i pogrešno.

Hasanbegović je zaustavio dotiranje neprofitnih medija ističući da je riječ o bujanju klijentelizma i sukobima interesa, dok je Nina Obuljen imala slično mišljenje o tom sektoru, no koristila se argumentima da cijeli sustav nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama ili da su ‘neprofitni mediji na brzoplet način ubačeni u medijsko zakonodavstvo’.

Neprofitni mediji su u domaćem zakonodavstvu još od Zakona o telekomunikacijama iz 1994. i prve verzije Zakona o elektroničkim medijima iz 2003. godine, što ministrica osobno sigurno zna. Unatoč tome, oni su tu uvijek bili tek usputno, a ne kao ravnopravan dio sustava. Valja priznati da ni u mandatu Vlade za koju sam radio nije bilo bitno drugačije, a ako je i bilo određenih pomaka, bili su minimalni. Sve to sugerira da razloge ne treba tražiti u individualnim preferencijama. Ako se odmaknemo iz ‘dvorske perspektive’ koja, kako je napisao bivši urednik hrvatskog ‘Le Monde diplomatiquea’ Stipe Ćurković, politiku reducira na istaknute javne osobe da bi onda iz njihovih karaktera ili stručnih referenci deducirala odgovore na sva pitanja, možemo se upitati o razlozima zašto se pripadnici kulturne administracije ponekad ponašaju kao da rade za organe zaštite tržišnog natjecanja. Čini mi se da je apoteoza logike tržišnog natjecanja tamo gdje, kao što je najčešće slučaj kod neprofitnih medija, nema ni tržišta, posljedica kontinuiranog pritiska komercijalnih medija. Oni su taj disciplinski organ vlasničke klase koji podređenim političarima, direktno ili indirektno, stavlja do znanja obavijesti o ideološkom prostoru kojim se mogu kretati ako žele biti ponovno izabrani. Taj prostor je, u pravilu, veoma uzak pa nije čudno da se organiziranje natječaja za neprofitne medije smatra ozbiljnim, da ne kažem ‘brzopletim’ prijestupom. Posebno ako se u proces sastavljanja natječajnih kriterija uključe i pripadnici neprofitnih medija, poput tadašnjeg urednika ‘H-altera’ Tonija Gabrića, Borne Keserovića i Gorana Borkovića iz ukinutog tjednika ‘Forum’ ili Janje Sesar s ‘Kulturpunkta’, koji su u tome sudjelovali od samog početka.

Aktualna ministrica često spominje implementaciju nove verzije EU-direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. O čemu je riječ i koje su možebitne posljedice?

Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama donesena je izvorno još 1989. pod imenom ‘Televizija bez granica’. Prihvaćajući je, bivše realno-socijalističke države, odreda kandidatkinje za članstvo u tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici, morale su se odreći nadležnosti nad inozemnim TV-programima koji su njihovo stanovništvo, nevješto kapitalizmu, učili prvim koracima demokracije, tržišne ekonomije, vladavine prava i ljudskih prava. Nova verzija već je trebala biti usvojena, ali još nije. Kad bude, bit će to povod za izmjene Zakona o elektroničkim medijima u sklopu kojih će se, nadaju se neki u Ministarstvu i Vijeću za elektroničke medije, moći prošvercati i izbacivanje neprofitnih medija iz Fonda za pluralizam. Dodatni problem je, naravno, da je Evropska komisija u novoj verziji Direktive propustila adresirati rastući udio interneta kao distribucijskog kanala videa, a kompanije poput Facebooka i Alphabeta (Googlea) kao glavne kanale oglašavanja. Zbog toga će komercijalne televizije u Hrvatskoj sve manje zarađivati. Iako se o kvaliteti njihovog programa može – i treba, posebno na Vijeću za elektroničke medije – raspravljati, oni barem nešto proizvode i zapošljavaju. Ne manje važno, iz dijela njihovih prihoda se sufinancira domaća filmska proizvodnja putem HAVC-a. Tog novca će biti sve manje jer EU, zbog svojih ideoloških inhibicija, barem zasad, propušta oporezovati internetsku medijsku ekonomiju i tako ostvarene prihode redistribuirati u novinarstvo i medijsku proizvodnju. Dok se pripadnici hrvatske kulturne, a i šire administracije, tek trebaju naučiti kritičkom čitanju normativnih parafernalija EU, i briselski presjek interesa se, kao što vidite, ustrajno rasplinjuje u vlastitim iluzijama o ‘čistom kapitalizmu’. Ako tekuća anketa Komisije o eventualnom oporezivanju digitalne ekonomije nije dimna zavjesa i zaista urodi promjenama na tom planu, s razlogom se treba boriti protiv redistribucije poreznih prihoda u korist vlasnika, umjesto radnika u europskim medijima.

Ministrica je svojevremeno konstatirala da financiramo neprofitne, a ništa ne radimo za komercijalne medije?

Svojedobno sam, za 2015. godinu, usporedio potpore središnje države. Dok je neprofitnima putem raznih i sada već dijelom ukinutih natječaja bilo namijenjeno nepunih pet milijuna, komercijalni mediji su samo iz Fonda dobili 29,5 milijuna kuna. Vrijednost sniženog PDV-a samo na dnevne novine je 131,3 milijuna kuna. Dodajmo oglašavanje države i javnih poduzeća u visini od 23,8 milijuna i različite transfere gradova, županija i općina. Kako sada stvari stoje, ovo posljednje je nemoguće precizno utvrditi. Novinarka Melisa Skender se time sustavno bavi pa znamo da samo Grad Zagreb godišnje doprinese s desetak milijuna, ali oglašivački i raznorazni aranžmani mnogih lokalnih samouprava i medija nisu ni blizu, kako se to obično kaže, transparentnosti. Za ilustraciju, kada su izvođači studije o financiranju lokalnih televizija koju je naručila Agencija za elektroničke medije upitali vlasnike za strukturu prihoda, većina ih je hladno odbila dati podatke. Uz prešutnu potporu naručitelja studije koji im, naravno, dijeli petnaestak milijuna godišnjeg džeparca.

Istina sve više ovisi o javnim i neprofitnim medijima

Kako biste ocijenili trenutno stanje komercijalne medijske scene u Hrvatskoj?

Iako su u različitim stadijima krize svugdje, komercijalni mediji će i dalje postojati. Pretpostavljam da u nekim kontekstima mogu relativno solidno živjeti objavljujući poslovne vijesti, analize s burze i prikrivene oglase ili tračeve iz svijeta estrade i tome slično. Međutim, stvarno informiranje, razdvajanje istine od laži, nadzor onih koji su na vlasti ili to žele biti, kao i širok raspon informiranih stajališta o svim važnim temama, sve više će ovisiti o javnim i neprofitnim, medijima zajednice ili trećem sektoru. Dok komercijalnim medijima više upravljaju efekti ekonomskih i tehnoloških promjena globalnijeg karaktera, javni i treći medijski sektor više ovise o lokalnoj regulaciji, pametno uspostavljenim i dovoljnim javnim potporama za kvalitetno novinarstvo i medijsku proizvodnju. Drugim riječima, loše stvari nas neće mimoići, ali one dobre mogu.

Urušavanje Agrokora iznjedrilo je zanimljive podatke o reklamnoj povezanosti s medijima: više od četvrtine godišnjeg budžeta nekih medija dolazilo je od Todorića. Koliko je ova priča simptomatična kao opće mjesto ponašanja medija u takozvanim tržišnim okolnostima?

Relacije medija i oglašivača koji prvima omogućuju kakvo-takvo preživljavanje, a drugima apsolutno izuzeće od novinarskog nadzora nipošto nisu iznimka koju treba pripisati posebnosti Agrokora, hrvatske kriminalne pretvorbe i privatizacije pa ni debakla medijske i poduzetničke etike. Naprotiv, tako je to uvijek i svugdje u kapitalizmu i komercijalnim medijima. Trenutačno se isti procesi odvijaju između medija i svih većih oglašivača, odreda uzornih firmi, pa dajte, molim vas, da se ne snebivamo kad neka od njih propadne te barem dio toga izađe na vidjelo.

Što se desilo s medijskom politikom iz razdoblja SDP-ove vlade? Zašto nije prošla, iako je najavljivana četiri godine? Je li SDP na političkoj razini i u ovom slučaju pokleknuo pred interesima korporativnog i komercijalnog medijskog sektora?

Najprije smo objavili Nacionalni izvještaj o medijima, a zatim proveli javnu raspravu. Ona je, putem različitih sastanaka, javnih tribina i pisanih priloga trajala od ožujka do rujna 2015. Na osnovi toga je nastao Nacrt prijedloga medijske politike. Znatno kraći od Izvještaja, to je dokument strateškog karaktera koji, uz dugoročne ciljeve, specificira i 39 konkretnih ‘zadataka za demokratske medije’. Kad ga je ministar Berislav Šipuš potpisao za objavu na još jedan krug e-savjetovanja, određena Vladina koordinacija je, kako mi je iskreno prenio, procijenila da s tim ‘treba pričekati’. Nekoliko dana, za poslije izbora ili, kao što sugerirate, zbog mehanizama medijske ucjene, i trajnije – to tada nisam mogao znati. Međutim, ako smo iz rada na medijskoj politici išta naučili, onda je to činjenica da nema te vlade, da nema te političke većine koja će nekoj zajednici, sada je konkretno riječ o novinarima u njihovoj borbi za opstanak zanimanja i normalnije uvjete rada, nešto pokloniti. Medijski radnici sve moraju na ovaj ili onaj način izboriti. Pođe li im to za rukom, ishodi neće biti unaprijed određeni, kao što se bojim da trenutačno u Hrvatskoj jesu. U tom smislu je, sasvim sam siguran, dosadašnja rasprava o medijskoj politici razinu argumentacije, kritiku pojedinih usmjerenja itd. podigla na jednu višu razinu. Iako ima ljudi koji uporno ponavljaju da ne postoji, Nacrt prijedloga medijske politike je dovršen, premda tek na odlasku Vlade koja je od njega odustala. Dostupan je na portalima Forum.tm i Hrvatskog novinarskog društva.

.

Grupacija oko Željke Markić strateški i postupno zauzima pozicije u poljima djelovanja koja prijašnjim vladama nisu bila važna, poput ministarstva znanosti, obrazovanja i kulture, a vladajuća joj je stranka, opravši ruke, to rado prepustila. Jedna radikalna ideologija ušla je tamo gdje joj nije mjesto, a mi o tome šutimo

Ono što je valjda već svima jasno, sada je još jednom i službeno potvrđeno – Katolička crkva u Hrvatskoj jedna je od rekorderki u trošenju državnog novca.

Odgovarajući na zastupničko pitanje Anke Mrak-Taritaš (GLAS) o tome koliko je javnih sredstava u protekle tri godine izdvojeno za djelovanje vjerskih zajednica u Hrvatskoj i za koje aktivnosti, Vlada joj je s današnje sjednice poslala odgovor iz kojeg je vidljivo da je od 2014. do 2016. godine za 16 vjerskih zajednica izdvojeno ukupno 1.123,013.694,08 kuna, od čega samo za Katoličku crkvu 1.066,082.870,48 kuna.

Riječ je o državnom novcu koji se isplaćuje iz državnog proračuna na temelju pojedinačnih ugovora Republike Hrvatske s određenom vjerskom zajednicom, a uključuje sredstva koja se isplaćuje vjerskim zajednicama za njihovo djelovanje  na odgojno-obrazovnom, socijalnom, zdravstvenom i kulturnom području.

Također, kako stoji u obrazloženju Vlade, uključeni su i troškovi za uzdržavanje svećenika i drugih vjerskih službenika, pastoralno djelovanje i dušobrižničku skrb, troškovi izgradnje i uzdržavanja crkava, crkvenih zgrada i vjerskih središta, koja nisu u popisu kulturnih dobara, te doprinos za karitativnu djelatnost vjerskih zajednica.

Što se tiče rekorderke – Katoličke crkve – Vlada podsjeća na Ugovore RH sa Svetom Stolicom, tzv. Vatikanske ugovore, te na poseban ugovor između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama te ustanovama socijalne skrbi, a koji također prozlazi iz jednog od Vatikanskih ugovora, onom koji se tiče pravnih pitanja.

Vlada napominje i da se Katolička crkva u 2016. godini odrekla 10 milijuna kuna u korist pokrivanja dijela troškova školskog prijevoza učenika “dajući na taj način svoj jednokratni doprinos prevladavanju financijskog stanja u Republici Hrvatskoj”, ali i da je istodobno Crkvi vraćen dio zaostataka od 230 milijuna kuna koji joj nije isplaćen od 2000 do 2003. godine, od čega se Crkva odrekla dodatnih 30 milijuna kuna.

U iznos od više od milijardu kuna državnog novaca (čitaj: novca hrvatskih građana) koji je samo u protekle tri godine završio na Kaptolu nije uračunat povrat crkvenih nekretnina u naturi, a ni pozamašna sredstva koja Katolička crkva redovito prima od pojedinih općina, gradova ili županija, bilo u novcu, zemljištu ili na drugi način, o čemu nema ni riječi u odgovoru Vlade.

U istom razdoblju, od 2014. do 2016., Srpskoj pravoslavnoj crkvi je, na primjer, iz državnog proračuna isplaćeno oko 27,7 milijuna kuna, Islamskoj zajednici 8,4 milijuna kuna, a dvijema židovskim vjerskim zajednicama zajedno 2,8 milijuna kuna.

Ovo nije prvi put da je Vlada objavila očiti nesrazmjer financiranja vjerskih zajednica u Hrvatskoj po kojem Katolička crkva crpi više od 90 posto proračunskih sredstava za tu namjenu.

Prvi put to je učinila Vlada Zorana Milanovića 2014. godine, kada je odgovarajući na zastupničko pitanje laburistice Nansi Tireli, u puno detaljnijem odgovoru objavila da je Katoličkoj crkvi u 10 godina, od 2003. do 2013., isplaćeno 6 milijardi kuna, dok je svim ostalim vjerskim zajednicama zajedno isplaćeno ukupno 202,8 milijuna kuna.

Nećemo nimalo pogriješiti ako, prateći dosadašnje službene izvještaje, zaključimo da je u dvadesetak godina od potpisivanja Vatikanskih ugovora, Katolička crkva iz državne kase prilično omastila brk.

forum.tm

Nije teško aludirati na ‘pozicije hrvatske Vlade i Sabora’, kao što to Željka Markić čini u otvorenom pismu kojim traži prekid cenzure na Facebooku, ako se te pozicije s jedne strane temelje u čvrstoj vjeri u nepravdu Haškog tribunala, a s druge labavo dopuštaju kojekakvim međunarodnim društvenim mrežama da ušutkuju hrvatske građane

Poziv na otvorenje izložbe

„Josip Šimić – fašingari i obojana drveta“

U Muzeju Brodskog Posavlja, u četvrtak 14. prosinca 2017. godine u 19.00 sati, otvara se izložba

 „Josip Šimić – fašingari i obojana drveta“

Josip Šimić brodski je autor koji se kroz dugogodišnju slikarsku praksu izražavao uglavnom u formi naivnog izričaja. Pojam naivne umjetnosti podrazumijeva stvaralaštvo umjetnika koji likovno obrazovanje nisu stekli formalnim školovanjem, ali su unatoč tome dosegli visoku umjetničku razinu i ostvarili autentičnost stilskog izričaja.

Naivni izričaj u slikarskoj praksi Josipa Šimića svojevrstan je odabir, sredstvo komunikacije koje osigurava jednostavnije čitanje višeslojnih poruka, kako osobnih, intimnih, značajnih za autora, tako i onih općih, koje participiraju u kolektivnoj memoriji i svijesti zajednice iz koje je ponikao. I samo njegovanje baštinske tematike doprinosi osvještavanju, a time i osnaživanju vlastitog identiteta kao jednog od slojeva strukture “utkane” u Šimićeva platna.

Šimićev svijet Fašingara, kojemu je vjeran već gotovo četiri desetljeća (od početka 80-tih godina 20. stoljeća do danas) prepun je protuslovlja, koje proizlazi iz same prirode običaja, te unatoč jednostavnoj pojavnosti u obličju povorke grotesknih likova razuzdanog raspoloženja, u svojim korijenima sadrži magijsko i obredno. Kroz Šimićev opus, pa i temu Fašingara, razlikujemo kompozicije građene jednostavnim, jasnim koloritom osnovnih boja koje pojednostavljenim likovnim izričajem pripovijedaju i interpretiraju idealiziranu svakodnevicu pojedinca, obitelji ili zajednice, do onih, što je vidljivo u posljednjim uradcima, ispunjenim hladnijom gamom boja, koje projiciraju i naličje životnih uprizorenja, poput usamljenosti, neizvjesnosti, besmislenosti, pa i samoga straha od smrti.

Ne opterećujući se sadržajima – temama i motivima koje su tijekom godina postale slikarev zaštitni znak, Šimić dopušta objektu ravnopravnu, a ponekad i dominantnu ulogu u konačnom ishodu same forme, radi uglavnom intervencije bojom, minimalno dodaje ili oduzima volumen, ostavljajući pri tome svoj osobni trag, svoj “potpis”.

Danijela Ljubičić Mitrović

Izložba ostaje otvorena do 21. siječnja 2017.

________________________________________________

Četvrtak 14. prosinca u 19.00 sati

Izložbena dvorana Muzeja Brodskog Posavlja

Starčevićeva 40, Slavonski Brod

Talentirani Slaven Lagator me fascinirao. Rođen 12. rujna 1994 u Sinju. Završio je srednju školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer slikarstvo i Umjetničku akademiju u Splitu, smjer slikarstvo. Trenutno je  peta godina.

Kako je počela tvoja umjetnička priča i do kuda je došla?

U 5.razredu osnovne škole, odlučio sam se za srednju umjetničku školu i to je bio jedini  izbor. Na prvoj godini srednje škole bio sam siguran da ću upisati akademiju i trenutno sam na 5-oj godini. Radim na diplomskom radu.

Što sve radiš, čime se sve baviš?

Umjetnost je primarna u mom životu, temelj na kojem radim da bi jednog dana postao dio velikih izložbi i galerija. Radim slike, skulpture i  instalacije, ali radim i radove po narudžbi, uglavnom su to portreti koje ljudi naručuju za krštenja, rođendane, godišnjice…

Bavim se i fitnessom, volim provesti po dva sata u teretani i kompletno se udaljiti od umjetnosti. Uživam u treningu, jer ga smatram fizičkim i psihičkim obnavljanjem.

Nedavno sam vidjela da si počeo oslikavati tijela, da li je zanimljivije od platna i papira?

Oslikavanje tijela, krenulo je sasvim slučajno. Moja djevojka i njezina prijateljica poželjele su sliku na kojoj im je tijelo oslikano, tako da sam u nekoliko sati objema oslikao leđa po njihovim željama.

Pa zanimljivo u svakom slučaju jeste, razlika je u tome što moram biti brži i pažljiviji, jer ipak je u pitanju druga osoba i koža. Stvar je u tome što takva vrsta rada nije trajna, ali ostaje kao fotografski dokument. Rado bih prihvatio oslikavati tijela i lica za npr: Tematsku modnu reviju, filmove i sl.

Što od svega što radiš najviše voliš?

Umjetničke stvari, naravno, slikanje i izrađivanje…ali mnogo je stvari koje volim, volim raditi s ljudima, volio bih postati član firme za interijere , trenutno mentoriram osam učenica iz đačkom doma u Splitu na projektu za maskenbal u Samoboru, predhodno dvije godine radio sam isto, ali za Rijeku.

Tko je Slaven privatno?

Pa ne postoji nekakva razlika između mene privatno i onako kako se eksponiram. Kakav sam takav sam što radim, radim što volim, volim.

Gdje te se može pronaći?

Pronaći me se može na instagramu @s_lagator_art (isključivo radovi kojima želim istupiti na umjetničku scenu) @lagi.sl (privatni instagram) Fb profil Slaven Lagator Art na kojem uglavnom objavljujem narudžbe i koji služi u tu promotivnu svrhu kao i fb stranica LS Art

Planiraš li neku izložbu u skorije vrijeme?

Prošla godine napravio sam samostalnu izložbu u galeriji Zlatna vrata u Splitu  sa svojom serijom betonskih skulptura. Planiram diplomsku samostalnu izložbu u 3/4 mj 2019.g radi se o instalacijama koje izrađujem sa second hand odjećom konstruirajući ih u odnosu na svakodnevni uporabni predmet koji je za sada samo stolica

Želim ti puno sreće u daljnjem radu.

Zvonimir Bračun (Foto: 035)

U 175 godina postojanja Matice hrvatske i preko pola stoljeća od obnove svog ogranka, brodska Matica nije nikada imala manji broj članova: četrdesetak (na papiru), a stanovnika Broda je oko šezdeset tisuća.

[1] I nikada nije imala više članova Predsjedništva ogranka koji u njemu pljesnive više od četvrt stoljeća ne radeći niti što naročito pametno, niti što naročito korisno. Ali novci im cure curkom. Ogranak (čitaj Predsjedništvo) potpuno nezasluženo proždire najveću šnitu vaninstitucionalne brodske kulturne kukuruze… Ta veza između članskog minimalizma i vremenskog maksimalizma trajanja nekolicine članova Predsjedništva je organska. Jer tih ni četrdesetak su glasačka mašina četvrtstoljetničke koterije u Predsjedništvu ogranka. Omasovljavanje bi ugrozilo mehanizam koji je osmislio mahniti lovac na vještice brodske kulturne scene – Mato Artuković.[2]

Kulturtregerski doseg tog i takvog Predsjedništva je katastrofalno neznalački uređivan Godišnjak koji, doduše, dobro oslikava provinclersku šprancu: dani hrvatskog jezika, dani Ivane Brlić-Mažuranić, dani Dragutina Tadijanovića, dani grada, dani plesa, dani dana… mjeseci knjige, mjeseci invalida, mjeseci mjeseca… godišnjice godišnjica, itd. itd. Tu je i Zbornik Stjepana Marijanovića ukraden od Slavka Mirkovića, tu su i Bartekove Svirale za koje predsjednik ogranka javno kaže: „Jebale ga te Svirale“. Tu je Kritičko izdanje djela Ivane Brlić-Mažuranić pa reteriranje od tog megalomanskog projekta na Sabrana djela od kojih su ostala još samo pisma[3]…

Brodsko Predsjedništvo ogranka Matice hrvatske koje je apsolutno uzurpiralo ogranak uglavnom sve radi površno, nedovršeno, nekompetentno – na svoju sliku i prliku.

I onda taj lutajući Holandez suverene, samostalne i nezavisne brodske kulture u povodu 175. godišnjice Matice hrvatske izvede kopernikanski obrat: izložbu sto i četrdesetak knjiga prvih izdanja Matice hrvatske i promociju reprinta četiri knijige zaboravljene, zbranjivane i zaslužne šokačke spisateljice Mare Švel Gamiršek.

Predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović javno je proglasio ovaj događaj najvažnijom i najsnažnijom manifestacijom obilježavanja ove važne godišnjice u čitavoj državi i napomenuo (citiram): „Postoji izvanredne privatne zbirke koje sam viđao kod svojih kolega svučilišnih profesora Maroevića, Bratulića koji je večeras s nama, ali to da bi, na primjer, netko izvan Zagreba skupio ovakvu zbirku knjiga meni nije poznato i mislim da bi o tome trebalo puno više govoriti. Pregled je ovo izdavačke, a time i kulturne, gospodarske i društvene djelatnosti Matice hrvatske u 19. i 20. stoljeću i to iz zbirke jednog čovjeka, koji ju je skupio svojom ljubavlju, marom i novcem.“ Jedan od najuglednijih hrvatskih akademika, Josip Bratulić, došao je osobno vidjeti tu čudesnu izložbu i iskazati poštovanje njenom kreatoru Zvonimiru Bračunu, članu Predsjedništva ogranka, slučajno unovačenom na zadnjoj godišnjoj skupštini. Za Bratulića je ova izložba prvorazredni hrvatski kulturni događaj.

Gospodin Bračun je izložbu kreirao potpuno sam, koristeći knjige iz svoje privatne biblioteke, sadržajno raritetne u Hrvatskoj. Osim prvih izdanja Matice hrvatske izložio je i rijetke knjige rođenih Brođana: Marijana Lanosovića iz 1794. i 1795. godine, Marijana Jaića 1825. i 1830., Stjepana Marijanovića iz 1839…. Izložio je i raritetne pjesme Huge Badalića Zlatno doba iz 1889. godine tiskane u Leipzigu koje su bibliofilski dragulj, kao i prva izdanja djela Ivane Brlić-Mažuranić…

To što je od knjiga izložio g. Bračun može u Hrvatskoj učiniti još jedino Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. I to nije sve. On je, kao što već rekoh, također o svom trošku, dao tiskati reprint četiri knjige Mare Švel Gamiršek (1901.-1974.) od kojih su tri objavljene za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bile zabranjene u komunističkom režimu uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata. Zašto? Pa stoga što je Švel Gamiršekova, posebice u svojoj najboljoj knjizi Hrast vrsno i dokumentirano uhvatila ozračje, duh i kob vremena Kraljevine Jugoslavije iz hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog rakursa. Tko pročita tu knjigu potpuno će mu biti jasna toliko željkovana težnja Hrvata za svojom nezavisnom i samostalnom državom, budući su prilike za njih u Kraljevini bile nepodnošljive. Otuda i ono početno oduševljenje nakon uspostave NDH 10. travnja 1941. Dalje je, natürlich, povijest otišla kuda je otišla…

Djela Švel Gamiršekove predstavila je savjetnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dr. Katica Čorkalo. Njena vremešnost ju je obvezivala no ona se na to nije obazirala. Četrdeset i pet minuta dosadno je čitala, pitaj Boga kad sročen, svoj tekst, koji ne da nije odgovarao trenutku, nego je bio nivoa onog što je Krsto Papić snimio u svom legendarnom dokumentarcu Mala seoska priredba. Čorkalica je ponosno čitala svoj tekst nemajući pojma kako je to ustvari štivo namjenjeno prvašima škole za djecu s posebnim potrebama. Naravno da savjetnica HAZU nije mogla upropastiti događaj jer je odmah nakon nje istupio domaći osigurač kvalitete, magistrica Darija Mataić, kao autorica Pogovora Švelicine knjige Ovim šorom Jagodo. U par minuta ona je brilijantno govorila (a ne čitala) o Mari Švel Gamiršek i rekla deset puta više, bolje i suvislije od savjetnice HAZU. Na pitanje kako to da je jedna savjetnica HAZU, a druga štambilja u palanačkoj knjižnici, odgovor je ono jedino i vječno hrvatsko: jebi ga.

I koliko god se ti pokušao odmaknuti od tog jedinog i vječnog hrvatskog, ono je ajmoreć, nazočno. Na primjer, zao duh Predsjedništva ogranka Posavljak Mato Artuković, upriličio je, slučajno, baš tog datuma u gotovo isto vrijeme promociju knjige Zdravstveni sustav u Hrvatskoj u vrijeme srbočetničke agresije, ili tako nešto, koju je uredio ultradesni sin Andrija, ultralijevog oca Andrije. Obojica se kliču Hebrang.[4]

Predsjednik ogranka Ivan Medved, također je slučajno, u to vrijeme bio na službenom putu (Bruxsseles?, Washington?, New York?, Moskva?). Zamijenila ga je, ako je to uopće moguće, buduća predsjednica ogranka u kojem svi izborne rezultate znaju unaprijed – osim Tonija Barteka, koji se uvijek ponada…

Izložba i promocija bili su izuzetno posjećeni. Publika: ostaci ostataka fetivih Brođana koji se svi međusobno poznaju i uvijek se vesele kad se slučajno sretnu. Od one brodske većine čija povijest nije brodska, nego neka druga – nije došao nitko. Opravdano. Iz Grada i Županije, u skladu s najboljom tradicijom – nitko. Neopravdano.

Gradonačelnik se uljudno ispričao: tjeralo ga je na vašar, pa se tako broj akademika koji su službeno boravili u Brodu, a on ih izbjegao susresti, u par godina unazad, popeo na pola tuceta: dr. Dubravka Oraić Tolić, dr. Dubravko Jelčić (dva puta), kipari Kuzma Kovačić i Marija Ujević, Stjepan Damjanović i Josip Bratulić. Ako tome pribrojimo počasnu doktoricu mađarske Akademije znanosti i umjetnosti, Kolindu Grabar Kitarović[5] pola tuceta je već premašeno. Ne jebe on njia te rvacke akademke.

Pripisak

U Maticu hrvatsku valja učlanjivati i birati imućne Hrvate koji će, dobro i pametno savjetovani, doprinositi hrvatskoj kulturi, a ne one materijalno, posebice intelektualno potrebite koji ne znaju razlikovati bitno od nebitnog, nemaju širinu razmišljanja i kreativnu produktivnost, ne znaju prepoznavati najbolje…

Od aktualnog jezgra Predsjedništva brodskog ogranka Matice hrvatske ne očekujem da prepoznaju Schneeflockenwalzer iz drugog čina Nussknackera Petra Iljiča Čajkovskog ili, šta ja znam, Brahmsovu Treću simfoniju… Rahmanjinov Klavier koncert N^o 2 c-Mol op. 18… Chopinovu Etüdu As Dur op. 25/1… Ne. Ali neka bar, evo ja ih molim, prepoznaju da treba odustati od iskanja tog Godišnjaka, jer on nije samo brodsko, nego hrvatsko kulturno ruglo. Problem nije u njemu, takvih sramota je u Unsere schöne na stotine, problem je u onima koji to ne vide, ne znaju i ne osjećaju…

Zato je uskok Zvonimir Bračun solo napravio ono čemu se čvrsto jezgro Predsjedništva u proteklih dvadeset i pet godina nije bilo u stanju ni približiti kao što to neće biti u stanju ni idućih dvjesto pedeset godina.

_____________________________________________________________

[1] Godine 1897. (4 500 stanovnika) imala je 52 člana. Godine 1937. (14 000 stanovnika) imala je 64 člana, a godine 1971. oko tisuću članova (38 705 stanovnika).

[2] Na prijedlog da se mene kao člana Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog PEN-a i dobitnika Grba grada Broda primi u brodski ogranak Matice hrvatske lovac je odreagirao: „On može biti primljen u Maticu hrvatsku tek nakon deset godina pokore.“ Čak i to je zajebao. Njemu teče frtalj stoljeća članstva u Predsjedništvu ogranka, a meni teče isto toliko godina pokore.

[3] Za popratnu egzegezu pisama u ogranku nema ni K od kompetencije. Nema je više čak ni u Zagrebu koji je apsolvirao Kritičko izdanje bez stručnog učešća ikoga iz Slavonskog Broda, ali uz dobrano učešće novca brodskih poreznih obveznika.

[4] Iako je prof. dr. sci. Ivo Balen koautor te Hebrangove knjige i član Predsjedništva ogranka Matice hrvatske, Posavljak Mato Artuković, organizator promocije, nije mu poslao poziv za promociju.

[5] I drug Tito, po zanimanju bravar, bio je počasni doktor dvadesetak afro-azijskih akademija i sveučilišta.

Razgovor s Igorom Mandićem nešto je najbolje što »kulturni« novinar može iskusiti u ovoj našoj maloj kulturici. Osim visprenosti, duhovitosti, discipliniranog odgovaranja na krajnje ozbiljna i krajnje neozbiljna pitanja, nadasve mudrosti, Mandića karakterizira jedan, sada već možemo reći fenomen: on ne traži autorizaciju teksta, koliko god ozbiljno bilo ono o čemu je pričao. A ima li što ozbiljnije od razgovora o smrti, samoubojstvu, identitetima, Crkvi, (dnevno)političkim užasima…? Teško. U kulturi (nesigurnosti) u kojoj se autorizacija traži i za izjavu o pojedenom ručku, odbijanje zahtijevanja za umjetnom naknadnom pameću, koja često fingira »uzvišeni« diskurs, bilo bi dovoljan razlog za proslavu, no takvih je kudikamo više.

Ovaj novinar ima i tu sreću da radi posljednji kulturni prilog u dnevnim novinama, baš ovaj i ovakav Mediteran, pa može odlučiti objaviti toliko intervjua, bez kraćenja, sažimanja i »dajdžestiranja«, koliko bi teško koja platforma, tiskana ili elektronička, trpjela. Ali svaka riječ ovdje ima težinu, pa je logična odluka bila »skinuti« razgovor i dopustiti mu da zauzme prostora koliko god mu treba, a sve ostalo posložiti prema njemu.

Dakako, budući da je riječ o Mandiću, a povod je njegova knjiga »Predsmrtni dnevnik« (u izdanju VBZ-a), kao i posebna njegova pozicija u kontekstu pulskog sajma knjiga Sa(n)jam knjige u Istri, valjalo nam je pronaći neki novi moment, »edge« kako bi se hrvatski reklo, onkraj svih silnih intervjua s njim objavljenih ovih dana.

Tijelo i crvi

Ne znam jesmo li u tome uspjeli, ali odlučili smo se ući u nešto malo drugačije uloge: onu Harona, lađara koji u Had preko rijeke Aheront prevozi umrle, i onu umrloga (kad već toliko snažno i uporno Mandić zaziva, ili barem priča o smrti). Bizaran je to moment, na koji je Mandić rado pristao, vjerujući valjda da nam to doista može pomoći da iz nešto drugačije perspektive sagledamo ono doista bitno.

Ja, Haron, nisam ovdje da Vam sudim, ja sam samo priprosti lađar koji će Vas prevesti preko ove rijeke, a što će dalje s Vama biti, ne znam. Meni je samo važno da mi date novčić. Ne znam što ću s njim, jer ovdje nema kioska pa da si kupim barem sudoku da si prekratim vrijeme do nekog novog rata, kada će biti više posla. Ali vi tamo na Balkanu niste loši, bilo bi mi prilično dosadno da nije bilo vas.

Kako bilo, moram primijetiti da ste puno razmišljali o smrti. Ovaj Vaš »Predsmrtni dnevnik« na 350 stranica donosi baš puno smrti, koja nikako da dođe. Zadnji upis bio je krajem kolovoza 2015. godine, kada ste lijepo pisali o velikom Arsenu Dediću, a evo do početka prosinca na pulskom sajmu knjiga bili ste itekako živi. Je li vam razmišljanje o smrti produljilo život?

– Ne, život mi je produljilo to što pušim. Kažu da pušači umiru mlađi. Eto, ja sam sve mlađi i mlađi. Pušim cigaru i lulu od ’65. godine i trebao bi mi neki filozof matematike da mi objasni što to znači da pušači umiru mlađi. Koliko godina mlađi, to mene zanima. Ali fašistička histerija zabrane upotrebe duhana, jasno je, konstantno upada u kontradikcije i bedastoće. A knjigu sam tehnički izveo u tri/četiri godine, ali uz 12/13 godina pripremanja za nju, dok nije sazrela. Otponac za takvo razmišljanje nije bila samo moja klonulost zadnjih godina, pri čemu sam se šalio autoironično da mi je predodređeno umrijeti u statističkim okvirima prosjeka u kojima umire bijeli europski muškarac.

Dakle nije samo to, nego je smrt našega djeteta bila otponac koji me malo više vezao uz razmišljanje o smrti. Inače nisam time opsjednut. Stvarno ne razumijem te ljude, a radi se o velikim filozofima, od Seneke do Jankelevitcha preko našeg Stanka Lasića, koji su govorili da su misli o smrti trajno u njima. Pa i Tin Ujević je bio blizu toga razmišljanja. Ja to ne razumijem. Ja nisam nikad o smrti fantazirao na takav način da bih je hvalio ili podcjenjivao. Ali da sam želio da me srčani ili moždani trefi što prije, jesam, jer drugi oblici umiranja od internih bolesti teški su i mučni. Čovjek u bolesti živi dulje, dulje umire, a ta najljepša smrt nije svakome dana. Oni kojima jest nisu je ni svjesni; kad ih je pogodila munja iskapčanja svijesti, srca i mozga ne znamo je li ih to osvijestilo.

Većina ljudi ne pridaje puno pažnje ideji smrti i pripremama za smrt. A i ne treba se pripremati; to je jedan tritual bilo divljih plemena bilo kičerskog građanskog društva na Zapadu kad se od zamišljenog budućeg događaja pravi obiteljska predstava, proslava. I ljudi onda biraju odjeću za ukop! Čega?! Tijela koje će uskoro jesti crvi! Što će mu odjeća?

Seks i smrt

Inače sam dosad vratio samo Perzefonu i Orfeja (lijepo je svirao), a zbrisali su mi Sizif i Tezej. Ali njih više nema. Hoću reći, malo tko je vidio smrt, pa da o tome može pričati. Otkud onda toliko pametovanja raznih pisaca, o kojima i Vi pišete, o nečemu o čemu se nema pojma?

– Zato što su sve vjere i religije ulile ljudima nadu da postoji onostranost, prelazak u neki oblik drugog života bilo da se radi o reinkarnaciji na istočnjački način bilo o seljenju duša na grčko-platonski način bilo o odlasku duše u nebeske prostore pred sud Svevišnjeg. Dakle sve su religije ulile ljudima tu krivu nadu, dakako pokušavajući ih spasiti od grijeha seksualnosti, jer smrt i seksualnost tu su jako povezani, i smrt se ispostavlja kao kazna za život. Doslovno tako kažu katolički crkveni oci: seksualnost je kriva za smrt. I to je jedan od načina na koji religije drže svoje podanike u strahu.

Nitko ne bi trebao doživjeti neprirodan slijed smrti, pokapanje vlastite djece. Stotine puta su Vas pitali, jer znaju da ćete odgovoriti na svako pitanje, vrdali su ovim ili onim riječima, ali zapravo ono što jesu pitali bilo je zašto se niste ubili nakon što Vam je umrla kći? Ne pada mi napamet postaviti to pitanje, ali zanima me Vaše razmišljanje o samoubojstvu, kako gledate na taj čin? U knjizi donosite promišljanja mnogih filozofa, pa tako i Camusa, koji smatra da je to najvažnije filozofsko pitanje, ali nekako kao da izmiče Vaš stav.

– Ma kažem ja to i u knjizi: ja se sam ne bih ubio, ali opravdavam samoubojstvo kao jedini izraz slobodne čovjekove volje. Nema se tu što puno pojašnjavati. Čovjek si može oduzeti ono što se inače pet, šest hiljada godina, a posebno unazad dvije hiljade godina starog zapadnog kršćanstva, smatra svetinjom darovanom od boga. To je stupidnost koju su već antički filozofi, a kamoli moderni, razorili, razrušili u prah i pepeo. Toliko su to razrušili da ništa nije ostalo od te zgrade. Ali samo za pametne ljude; mase vjernika kao ovce dresirane su da misle na smrt kao zadnji čin kazne koju im je Bog udijelio. Jer Bog mu je dao život, pa mu ga, je li, može i oduzeti. Što je lijepo pokazao u Auschwitzu i Jasenovcu.

Ovce i pastiri

Prema tome to su stvarno olinjale stvari, kao kletve protiv zločestoga Boga koji dopušta Sotoni navodno da mimo njegove volje radi te zločine izazvane ljudskom slobodnom voljom, koju je, opet, ljudima dao Bog. Ma to su tolike religijske kontradikcije i stupidnosti da čovjeka nakon proučavanja doslovno zaboli glava. I tako se religija svodi na dvije/tri molitve, klečanje u crkvi i davanje milodara, što je važan izvor financiranja, plus ono što bedaste države identificirane s religijskim sistemom, daju, kao Hrvatska. Dakle religijski iskazi i poze i vjerovanja svode se samo na nekoliko malih, jadnih religijskih gesta koje ponavljaju svi, od pape koji doslovno kaže da on tumači glavnu molitvu, Očenaš, onako kako su njega kao navodnog teologa naučili njegovi roditelji kad je bio dijete. Zar to nije najveća rugalica jednoj velikoj vjeri u kojoj poglavar prenosi vjernicima svoje iskustvo djeteta, djetinjeg znanja.

I tako se to perpetuira kroz hiljade godina i tu, na žalost ili na sreću, za neke ljude ima neke mistične tajne, duboke snage u svim religijama koje se ne daju tako lako prebrisati, čak ni ovim racionalističkim ironijama i materijalističkim nazorom. Mi ostajemo nemoćni pred gomilom vjernika koji bi nas uvijek pregazili svojom količinom i bijesom. Na prvom mjestu odbijajući naša tumačenja kao bogohulnost, nasilje nad njihovom slobodom vjerovanja. Ali protiv činjenica se ne može. Krleža je jednom držao predavanje i netko iz publike ga je upitao kako on tumači opstanak Crkve unatoč retrogradnim stavovima (o čemu je Krleža govorio). Tada su, koincidencijom vremena, zazvonila zvona crkve. I on je rekao: »Eto, mi tu trkeljamo, a oni traju dvije hiljade godina.«

Prema tome ovakvi naši racionalistički stavovi i ironije intelektualna su slast i užitak u pameti, čak i neki radosni eros u razaranju starih mitova, ali sve to ostaje kao teorijska maglica nad masom ovaca koje bleje, daju mlijeko, vunu, pristaju biti strižene, bez bune. A i što bi se bunile, dovoljna im je ispaša, šaka soli, pas čuvar koji ih čuva od vukova, pastir koji ih tu i tamo pogladi i tako to stado ovaca korača kroz povijest neumitno.

Kaj i bre

Na onom »gornjem« svijetu, u kontekstu jednog malog Balkana i još manje Hrvatske, odnosno Bosne i Hercegovine, jedan je čovjek režirao svoju predstavu života tako što se, paradoksalno, samoubio. Kako gledate na čin Slobodana Praljka i zašto ste ga odbijali komentirati?

– Previše je konzekvenci rasprostranjenih na sve strane: društvenih, političkih, regionalnih, nacionalnih, nacionalističkih, veza s policijskim, domaćim i svjetskih agenturama, bankama, krađom, bogaćenjem na užasnim zločinima… U to ulaziti previše je krvava priča, a da bih želio reći svoje mišljenje o tome. Kao što rekoh, samoubojstvo je izraz (njegove) slobodne volje. Po tipu samoubojstva, kako ga klasificira Medicinska enciklopedija, to spada u vrstu protestnog samoubojstva, samoubojstva iz osvete svijetu koji ostavlja za sobom, što je inače… evo, sad sam se uhvatio u zamku pa počeo tumačiti nešto što nisam htio!

Odmah da Vas umirim, ovdje u Hadu nas, zapravo, uopće ne zanimaju Hrvati i Srbi, pa nam nije jasno zašto su Vas na onom svijetu uopće toliko povlačili za jezik po pitanjima naroda koji su u rangu statističkih pogrešaka. Jedna ili sto državica, jedan ili pet jezika, kakve to ima veze? Zašto ste se svi, pa i Vi s njima, toliko bavili tim pitanjima? Iako, moram Vam priznati ingenioznost naslova jedne Vaše knjige: »Kaj ste pisali, bre?«

– Kad nisam imao pametnija posla.

Ali dobro ste bili počeli, kao književni, glazbeni kritičar. Pa i ovaj Vaš »Predsmrtni dnevnik« je svojevrsni dnevnik čitanja/gledanja/slušanja. Tu su Jaspers, Montaigne, Camus, Lasić, predstave na Brijunima, All that jazz…. to je važno, to je ono što ostaje, a ne Hrvati i Srbi.

– Ja kao mali pisac prenio sam velike pisce. Kako se s genijalnim umovima iz svijeta ne mogu niti želim takmičiti, usporedbe nisu ni moguće ni potrebne. Ali intelektualci, pisci, stoje jedni drugima na ramenima, i to je stup koji se proteže hiljadama godina kulture zapadnoga, mezopotamskoga i grčko-rimskoga svijeta kod nas u Europi, jer drukčije misao ne može opstati, ona opstaje na temeljima koje su postavili prethodnici. Tako kad se danas uopće usudiš ući u jednu tako složenu tematiku kao što je pitanje smrti, samoubojstva, starosti… odjednom uviđaš da je to iskrica, ništa, a da se ispod nalazi golema piramida uvjerenja, teorija, poznatih ne onima koji vole jeftinu kiosk-literaturu, nego umnicima, a time se ne možeš baviti stalno, od toga poludiš. Nekoliko filozofa i jest poludjelo od prevelikog bavljenja krajnjim pitanjima. Svake sekunde to te razmišljanje zavodi i odvodi sve dublje i šire u svoju povijest.

Srvat i Hrbin

Mi smo mala djeca prema onome što je napisano u starim indijskim tekstovima, u Vedama, Upanišadama, o kojima ja znam samo rubno, pa u Tibetu, Egiptu, ta literatura je jako važna i utjecajna do danas. To je misteriozno! Zašto se i dan danas i najveći analitičari, pa i medicinski stručnjaci (jer ja nisam medicinar, nego samo mali literat) pozivaju na najstarije tekstove? Kad današnji analitičari problema smrti žele nešto reći, pozivaju se na Tibetansku knjigu mrtvih, Egipatsku knjigu mrtvih, na ove indijske tekstove koje sam spomenuo, na čitav niz kineskih filozofa o kojima ja također malo znam. Zašto? To je vrlo zanimljivo. Ali time se onda treba baviti, a ja sam se, kao jedan mali ovdašnji literat, prvi (sad se moram pohvaliti), prvi uopće u našim književnostima hrvatskim i »jugoslavenskim«, koji se toliko bavio krajnjim temama, a da to istovremeno bude i priča. A priča je moj svakidašnji život povezan s anegdotalnim događanjima u, kako je Jergović rekao, dobru nefikcionalnu prozu. To je taj pojam koji kod nas još nije zaživio.

Da, u svojem »gornjem« životu jako ste se ljutili na odrednicu publicistika.

– To je idiotizam koji treba prebrisati! Sljedećeg koji me nazove publicistom poslat ću u onu stvar!

Ali nije li nespretno nešto određivati negacijom – nefikcionalna proza? Kao da je Hrvat, recimo, Nesrbin.

– Srvat, Hrbin, da, to je čudnovati kljunaš.

Može li neka bolja?

– Fiction i faction je vrlo jednostavno odvojiti, ali to što se gubimo u raznim rukavcima svojstveno je ljudskoj misli, pogotovo u ozbiljnim stvarima kao što je pisanje. Ali taj čudnovati kljunaš, pogledaj ga malo, pa to je najbizarnija životinja koja je postojala u stvarnom svijetu, dakle ne u mitologiji. On je contradictio in adjecto. Ne znaš ni gdje bi je čuvao, u terariju ili kavezu, jer je istovremeno i vodeno i zemaljsko biće, ima kljun kao ptica i liježe jaja, a ptica nije; doji mlijeko, a nije sisavac; ima peraje, nema krila, golemi kljun…

Jeste li se Vi ponekad osjećali kao čudnovati kljunaš?

– Vrlo često. Skoro cijeli svoj život. Kabast za rukovanje. Nespretno upakiran tako da njime ne možeš lako upravljati. Tako sam se osjećao od najmanjih nogu. Kroz čitave godine svoga pisanja, posebno u zrelosti, kada sam već i pobjesnio na smisao, afekte i dosege svoga pisanja i kad sam morao odbijati te raznorazne insekte koji mi se vješaju, koji me vuku za kaput prišivajući mi svakakve oznake… sad kad sam u tom smislu pobjesnio, sve sam više i više svjestan te svoje vlastite kabastosti. I tako je bilo cijeli moj život. Ma i neka je!

Naši i njihovi

Zanima me još nešto, u čemu mislim da ste uspjeli, a što nije baš lako bilo u onom »gornjem« kontekstu i što nisam siguran da je dovoljno primijećeno. Kako, naime, prevladati gorčinu prema sistemu ili okolnostima zaslužnim za neku osobnu ili obiteljsku nesreću, što je, vjerujem, uzrokom perpetuiranih podjela na »naše« vitezove i »njihove« zločince. Da kontekstualiziram pitanje: sve bi obitelji na ovim prostorima mogle naći razloga biti ogorčene, ljute na sisteme koji su im otimali ili ubijali njihovo, bio to komunizam/socijalizam i njegova nacionaliziranja, bio to bilo koji okupator i njegova protjerivanja/ubijanja. Pa i Vi biste mogli biti ogorčeni na činjenicu da je Vašim roditeljima nacionalizirano sredstvo rada – knjižara i papirnica – zbog čega je Vaš život sigurno puno drugačiji nego što bi bio da ste nastavili sa svojim urednim građanskim životom, ali Vi niste ogorčeni, nego ste samo kritični prema negativnosti bilo kojeg sistema. Kako?

– Mene je to ostavilo potpuno hladnim. Dijelom zato što sam to doživio kao dijete, a tek kasnije kad sam odrastao počeo sam razmišljati o smislu i razlozima svega toga i vidio sam da je ta nacionalizacija 1948. godine bila neka vrsta nužnosti, logična za stvaranje novog društvenog poretka. Kad sam to rekao ocu, naravno da je pobjesnio, skoro me ubio, metaforički naravno (nije nikada digao ruku na mene u zrelim godinama, tukao me samo dok sam bio mali). Ali budući da sam ja znao već od prvih dana, naročito osvješćujući taj događaj, da se moram kroz život probijati vlastitim radom, nisam dozvolio da ogorčenost prevlada. Od ogorčenosti se ne bi smjelo živjeti. Besplodno je to, i čemerno.

Ali Vi ste iz Šibenika zbog toga morali u Split, a tamo Vam nije bilo lako uklopiti se. Imali ste »pravo« biti ogorčeni.

– Ma, opet sam se naturalizirao. To su sve prirodne stvari; u mladosti pun si svih vrsta elana, psihofizičkoga zdravlja, i dok sam osjećao svakovrsne dimenzije svih erosa koje postoje, nekako sam prolazio kroz život potpuno ravnodušno što se tiče tih nesreća koje su mi se događale. Osim ove zadnje. Koja je bila vrlo precizna: smrt kćeri. Sve drugo pored mene je prolazilo kao nesreće pored Charlieja Chaplina. Ja se non-stop osjećam kao Charlie Chaplin. Na primjer, on je u tučnjavi s puno jačim od sebe i taj zamahne sjekirom, koja bi presjekla i deblo, a kamoli jednog čovječuljka, a on se taman sagne da veže cipelu i sjekira projuri iznad njegove glave. Veliki se potom zatetura, a Chaplin ima izraz lica kao da se pita: Što je bilo? To sam ja, cijeli svoj život prolazim kroz sve te bure koje su me »zadesivale« i kao da se pitam: Što je bilo?

Vjera i nevjera

Ovo naše ćaskanje (a što ćemo drugo dok Vas vozim preko rijeke) želim nastaviti još jednom inkarnacijom smrti, jer ipak smo u Hadu, ali ova je malo veselija, ako ne morbidnija. Naime večera Vaše supruge i Vas, onaj famozni biftek koji ste kupili unovčivši posmrtnu pripomoć puno prije no što ste umrli. Kako ste, molim Vas, došli na tu ideju? Jeste li se time, oboje, malo narugali smrti ili običajima?

– To je bilo samoironično, ali i nužno. Stvarno smo bili švorc. Pa smo išli vidjeti koliko iznosi ta pripomoć, nisam znao izračunati. Oni su vrlo rado pristali, odbili su kamate i nužne izdatke i došlo je to na jednu smiješnu svotu, no dovoljnu za penzionera.

Je li bio dobar biftek?

– Uh.

Jedna misao u Vašoj knjizi mi je baš jako zazvonila, iako je zapravo duboko zakopana, kao da nije htjela da ju se pronađe; ta da svoj ateizam (ipak) ponekad stavljate na kušnju. Kako ga to stavljate na kušnju?

– Ma to je moja šala. Ja sam obrnuo ono što je jedna od važnijih stvari u odgoju katoličkih mladića u crkvenim redovima koji se obrazuju da bi se zaredili i postali službenici Crkve. Tako oni na svojim ispovijedima govore: »Velečasni, ja sam puno griješio, ne mogu se oduprijeti svim iskušenjima i bojim se da je moja vjera slaba i dolazi u pitanje.« Ja sam tu cijelu priču, koja mi je smiješna, ali ljudska, preokrenuo, pa sam osamljenost svoga ateizma, taj oštri zrak koji para pluća kad se oslobodiš topline štale s govedima s kojima si bio dotada, preokrenuo na šalu: »Ponekad i moj ateizam dolazi u kušnju«. To je vrlo lako reći nama koji smo zatrovani zapadnim kršćanstvom, koje je ustvari uvozna religija, nikako naša autohtona, jer nije nastala u Rimu, nego u Jeruzalemu, pa je importirana preko Svete knjige i apostola po cijelom svijetu.

I svaka im čast na tome, pravi su PR-ovci! Oni su publicisti prve klase! Dakle svaka im čast kako su uspjeli raširiti tu robovsku religiju; svi ti razapeti jadnici, većinom kršćani, na judejskim brežuljcima bili su robovi. Da nije bilo PR-a, buduće religije ne bi bilo. A njoj su se Rimljani izrugivali otpočetka; kako je, eto, njihov Bog razapet i krvari i daje se ubiti makar ima moći i preko svoga oca. Grčko-rimski svijet je tada nije uvažavao, ali je izgubio, o čemu je napisano more knjiga. I mi stalno pogrešno govorimo da je naš kulturni svijet judeo-kršćanski, a nije, on je grčko-rimski. Mi smo baštinici toga kruga, a ova importirana religija je potpuno poremetila sklad i mogući razvoj toga svijeta na način koji je njoj odgovarao. A bila je moćna – kao što vidimo i danas prevladava. I ja sam odgojen u duhu te religije; moja majka Ada bila je vjernica, kao i njen otac, i ona je željela svoju djecu tako odgojiti pa je manipulirala dok je mogla, dok je bila živa, do moje 16. godine. Ali ja sam se njoj već s 14 godina počeo otimati.

Up & Down

Mnogi su Vas tamo »gore« prozivali, a bili ste na meti i brojnih feministica. Nažuljat će ih, opravdano, i neki momenti u ovoj Vašoj zadnjoj knjizi. Recimo kad Kleopatru nazivate radodajkom. Nitko prosječno informiran neće poricati određeni promiskuitet egipatske vladarice, ali zašto ona ne bi bila radouzimajka umjesto radodajka? Zato što je žena, a žene daju, dok muškarci uzimaju?

– Da, moglo bi biti da rado uzima, jer je bila moćna. Iako se, kako je prikazuju razne priče, ipak odnosila prema svojim ljubavnicima na pravi antifeministički način, umilno i ponizno, a oni su je došli glave i uništili joj carstvo. Eto kako ljubav ubija i najveće ljubavnike i osvajače.

U knjizi spominjete i dokumentarac o Vama autorice Helene Sablić Tomić. Budući da ste ga snimali u svibnju 2015., u kojoj je fazi?

– Bio je prikazan u Višnjanu nedavno. Ja sam ga vidio poluprivatno. To je vrlo pristojan, inteligentan film. Ima nekoliko verzija; Helena i njen kreativni sudrug Davor Šarić napravili su vrlo kvalitetan filmić od 50-ak minuta, izmjenujujući razne vremenske epohe moga življenja bez puno komentara. To je njen stil. Odnija vrag i kekice i ćakule! Da smo krenuli razgovarati o svemu, to bi se pretvorilo u filmski esej jednoga brbljavca, pa to više ne bi bio dokumentarac, već neki show, možda stand up. Izbjegli smo sva pričanja, jer je to s onu stranu prikazivanja nečije privatnosti. Oni su htjeli potpuno privatni dokument o postojanju jednog čovjeka koji se zove ovako kao ja, pokazati intimu njegova stana sa ženom i mačkama, mjesta na kojima je živio, odrastao…

Igore, imamo problem. Tu se vozikamo već uru vremena, a Vi nikako da mi date novčić. A znate da Vas bez novčića ne mogu pustiti preko. Dakle nema vam druge, morat ćete se vratiti »gore«, očito još nije došlo Vaše vrijeme. Čisto iz kurioziteta, što ćete s tim vremenom što Vam je još dano ako više nećete pisati knjige, kako uporno najavljujete, a javnost koja Vas prati uporno Vam u tome ne želi vjerovati?

– A možda uspijem sročiti neka pisma iz groba! Ma šalim se, dakako. Nemam više fizičke snage, nemam motivacije, ovaj »relativni uspjeh« u plasiranju ove knjige pitanje je slučajnosti, koincidencije, smrt je ponovno u zraku i u modi, a ja sam se zatekao, kao često dosad, prvi na terenu te neke nove teme, kao što sam prvi pisao i o gastronomiji, seksu i pornografiji, o krimiću, o mogućem problematiziranju negativnih strana Miroslava Krleže, o feminističkim temama…

Kažete stand up, ali nemate energije. Možda biste mogli složiti neku novu formu: stand down?

– Step down! Pa ne znam, jer ovo vrijeme što mi preostaje ne znam koliko je; je li u pitanju tri minute, dani, godine… bezveze je s time se igrati. Da sam vjernik, citirao bih jednu staru poslovicu: »Ako želiš nasmijati Boga, planiraj svoj život«.

Prije nego što se vratimo u naše »gornje« biografije, moram Vam reći još samo jednu stvar: nije lako uz Vas biti Mandić.

– Bit će da te puno pitaju jesmo li u rodu. A ima nas svakakvih, rasuti smo posvuda, po cijelom »regionu«, raznih denominacija; ima nas među muslimanima, Srbima (tamo ih ima posebno puno), u Hercegovini, Dalmaciji, Crnoj Gori, Boki, Istri, Kastavštini… kud ćemo više, pokrili smo cijelu kiflu!

Mi smo šećer na toj kifli.

novilist

Foto: Wikimedia / HTV iz zraka

Nedavno potpisani novi ugovor između hrvatske Vlade i nacionalne javne radiotelevizije prošao je gotovo nezapaženo. Dok ćemo same posljedice gledati na malim ekranima, važno je ne zaboraviti da se zapravo radi o okončanju reformi koje je su započele u ravnateljskom mandatu Gorana Radmana, dakle, za vrijeme SDP-ove vladavine.

Kakve veze ima današnji program javne radiotelevizije – izrazito konzervativiziran, pa čak i zanatski diletantiziran – s protržišnom liberalizacijom djelovanja te ustanove 2013. godine? Nedavno usvajanje novog, točnije drugog petogodišnjeg ugovora između HRT-a i Vlade RH (2018-2022.), dobra je prilika da to ustanovimo. Jer, sve je u tom pogledu započelo upravo s prvim takvim ugovorom koji za cilj ima definiranje programskih financija, uz paralelno interno restrukturiranje rada na HRT-u po uzoru na tehnokratske nemedijske modele poslovanja. Nećemo se pritom vraćati na raniji 22-godišnji period u kojem je na Prisavlju već bila provedena svojevrsna fašizacija.

Bez obzira na kadrovsku čistku i radikalno-desničarsko preuzimanje etera kroz posljednju deceniju 20. stoljeća, naime, pokazat će se zatim da je tako velika i mnogoljudna te sofisticirana institucija unekoliko žilavija negoli se vjerovalo. Još uvijek je, uoči te prevratne 2013. godine, na njoj bilo nešto medijskih radnika koji su držali do progresivnih civilizacijskih i ustavnih vrednota, a nisu dotad bili sasvim zaboravili kako braniti vlastiti rad, kao i organiziranost kolektivnog. No te je pozicije nemoguće štititi baš dovijeka, imamo li na umu notorni politički i ekonomski pritisak koji permanentno trpe. Prljavi posao za univerzalne centre moći u kapitalizmu tad će iznova odraditi lijevi centar, primarno socijaldemokrati koji stoje iza upadljivo brojnih reakcionarnih poteza od strateškog značaja u (post)tranzicijskoj Hrvatskoj.

Nevidljiva ruka menadžerskog restrukturiranja

Na čelu kardinalne reforme HRT-a 2013. godine bio je novi glavni ravnatelj Goran Radman, dobro poznat i kao posljednji nositelj iste funkcije u socijalističkoj eri. U međuvremenu se Radman proslavio kao prvi čovjek Microsofta u Hrvatskoj, odradivši za tu kompaniju neobično povoljne aranžmane s ovdašnjim državnim vlastima. S njegovim povratkom na Prisavlje koincidira i početak predsjedavanja Nine Obuljen Koržinek, sadašnje HDZ-ove ministrice kulture, u Programskom vijeću HRT-a. Treba imati na umu da je upravo ona bila tad u Ministarstvu kulture glavna zagovornica teze da je ugovor Vlade i HRT-a bio nužno preuzeta obaveza Hrvatske u pregovorima za ulazak u EU.

Nema veze što ćemo naknadno uočiti da to s ugovaranjem financija uopće ne stoji u pravilu tako u zemljama EU-a, nego se poslovanje uređuje na puno različitih i boljih načina. U to vrijeme kompleksaški grozničavog utrpavanja ove zemlje među članice EU-a, bilo je dovoljno da neki lobi u javnosti nametne ideju kakvog obvezivanja, i to je bivalo pouzdano realizirano. Svejedno je li riječ o bankama, brodogradilištima, medijima ili energetici, Hrvatska je u tom procesu liberalizirana bitno više negoli je doista bilo uvjetovano, što je naprosto simptom njene drastične ekonomsko-političke zakržljalosti. Ali vratimo se na konkretni ugovor i Radmanovu menadžersku reformu: to je oboje smjeralo na korporativizaciju javne radiotelevizije. Radman je, ukratko opisano, izokrenuo paradigmu funkcioniranja najveće hrvatske medijske kuće, u kojoj su redakcije bile mahom vezane za određeni televizijski ili radijski program.

Malo potom, redakcija više praktično nema, dok se rađa nova podjela čija glavna os stoji između novinarske i producentske funkcije, s naglaskom na presudni utjecaj potonje. Novinari gube mogućnost iole demokratskog te sadržajnog sudjelovanja u kreiranju programskih okolnosti, a obesmišljena je u velikoj mjeri i pozicija urednika. Na sve to idealno naliježe ugovor čija se svrha teško mogla opravdati kao dopuna postojećih zakonskih definicija programskih obaveza i načela rada HRT-a, iako se dijelom tako nastojalo prikazati dotični akt. Zakon o HRT-u i ostali legislativni nalozi već su mogli regulirati sve što je neophodno za normalan rad javne radiotelevizije, a sam ugovor nije ni donio posebno detaljizirane stavke u potrošnji.

Nove filozofije financijskog poslovanja

Ali, ugovorom je otvoren prostor za komercijalizaciju funkcije HRT-a, i za naglašeno trgovinski, kupoprodajni odnos između te adrese i, s druge strane, državnih vlasti i opće javnosti. Kao što prikazuje Nacionalni izvještaj o medijima (str. 62 i 75), ugovor to čini po cijenu unošenja određene dodatne zbrke u modus operandi HRT-ove medijske proizvodnje, sve za ljubav nove filozofije financijskog poslovanja. S njom privatni ili vanjski interes na HRT-u dobiva izuzetne beneficije, dok više nema niti minimuma redakcijske vitalnosti kakva bi eventualno amortizirala poneke stresne nasrtaje na program i nabavu, ili bi za njih predstavljala bar načelnu, potencijalnu branu.

Česte pokazatelje nadziranog kaosa, direktno prouzročenog izmijenjenim modelom funkcioniranja HRT-a, proteklih godina servirao nam je njegov Nadzorni odbor, ne tek mediji. No jedan dobar primjer objavljen je zimus, vezano uz otpušteni tehnički personal koji se odmah potom tiho vraća na Prisavlje u vidu autsorsa – posredstvom privatne agencije Nenada Bakića. Pri čemu su na gubitku i HRT i radnici, dok Bakić bilježi profit, ali javnost uopće ne može o tome saznati točnu istinu; jedva se pročulo i da je tamo u novije doba, bez prethodne analize stanja, otpušteno preko 500 ljudi, od njih oko 3.400. A poslije nevidljive ruke menadžerskog restrukturiranja, s programatskim uvođenjem ugovorne definicije javne medijske usluge, preočita ruka političke cenzure nije niti potrebna.

Misijski ciljevi državne televizije

Istodobno na HRT-u traje daljnja klerikalizacija i rekonkvista nacionalista, dakle, što bi također bilo ponešto teže izvesti da nisu restrukturiranjem stvoreni neki za to bitni uvjeti. I valja primijetiti da je posebno iznevjeren deklamirani cilj transformacije HRT-a iz državne u javnu radioteleviziju, kojem je ugovor navodno trebao pripomoći, jer je danas HRT ponovno manje javan i ustavno dosljedan negoli je bio. Ugovor s vladom koji stupa na snagu od Nove godine donosi eksplicitniji spomen “hrvatskih nacionalnih vrijednosti” i jasnije “čuvanje digniteta i promicanje vrijednosti Domovinskog rata”, zatim se pod misijske ciljeve domeće da HRT ubuduće svakako “u svojim informativnim programima potiče primjenu mjera demografske, pronatalitetne i obiteljske politike”. Iako je tekst ugovora uglavnom prepisan iz prethodnog izdanja, zanimljivo je uočiti promjene koje su unesene tek mjestimično, naočigled ciljano.

Tako prvi ugovor propisuje za dokumentarni program da će HRT “njegovati tematsku raznovrsnost u službi najšireg opsega javnosti” te “promicati i popularizirati društvene vrijednosti na razumljiv i širokom krugu prihvatljiv način, uvažavajući interese manjinskih skupina”. Novi radije propisuje kako bi javni medijski servis dokumentarcima morao “njegovati tematsku raznovrsnost, ali usredotočen na nacionalne, povijesne, prirodne i kulturne specifičnosti”. S druge strane, odredbe o religijskom programu, odnosno razlika u odnosu na prethodni ugovor, donekle zbunjuju. Naizgled je riječ o primjetnom smanjenju broja zadanih sati, tj. postotka emitiranog religijskog sadržaja, dok ne obratimo pažnju na definicije.

U prvoj varijanti to je nešto podrobniji opis s akcentima na religijskom dijalogu i upoznavanju s različitim vjeroučenjima, uz zasebne pasaže o većinskoj Rimokatoličkoj crkvi u ovoj državi. Drugi slučaj prelama se na uopćenoj i skraćenoj noti u poglavlju “Pojmovi i definicije”, gdje se navodi pozitivna dijagnostika za prepoznavanje religijskog programa, a potom je istaknuto intrigantno negativno određenje da taj program “isključuje kulturne, znanstvene, obrazovne i povijesne sadržaje o religiji u kojima nema religioznog odnosa”. Stvarno interesantno, jer nema daljnjeg objašnjenja kakav je to odnos, i što točno mora biti realizirano da bismo ga konzumirali.

U nedostatku egzaktnih smjernica, nagađajmo: to može biti svaki televizijski ili radijski prilog koji se bavi crkvom, prvenstveno onom gorespomenutom, a u kojem nema direktnog nefikcijskog prikaza mise, pričesti, crkvenog vjenčanja, posvećivanja domova, procesije, i drugih jednoznačnih obrednih postupaka. Ali van kvote bez ikakvih zapreka mogu biti smješteni simpoziji Crkve, njezine društvene kampanje na temu obitelji i odgoja i seksa, teološke rasprave, župne priredbe, emisije o crkvenoj prošlosti, priče o svecima, te još koješta sličnog. Smanjenje udjela običnog religijskog sadržaja postaje tako samo kulisa za moguće novo zatrpavanje programa crkvenom tematikom u mnogim kudikamo bogatije razvedenim obličjima.

Profitersko nasilje nad radom i programom

Mimo takvih misionarskih psina, obratimo pažnju na pogodovanja vanjskom kapitalu, jer se iza simboličkih investicija redovito krije ipak posve opipljiv, materijalni profit. Prije svega, budući minimalni udio vlastite proizvodnje na televizijskim programima varira od jednog do drugog, a ukupno čak i neznatno raste. Što se tiče daleko mnogobrojnijih radijskih programa u novom ugovoru, međutim, zadano je drastično smanjenje postotka doslovno svima njima: osim Prvog programa Hrvatskog radija koji pada sa 70 na 60 posto, svi ostali programi (HR2, HR3, te zasebne frekvencije Radio Sljemena, Osijeka, Pule, Rijeke, Zadra, Knina, Splita i Dubrovnika) padaju na 30 posto, s dotadašnjeg udjela koji se kretao između 50 i 100 postotaka.

Komercijalnim producentima pogoduje se u još jednom dijelu ove priče, opet skrojenom po ukusu Nine Obuljen Koržinek. Prije pet godina nije se moglo nametnuti apsolutno preferiranje komercijalnih producenata, pa su mjesto u ugovoru imali i neprofitni: pola od 15 postotaka televizijskog godišnjeg programskog proračuna za kupnju iz europske neovisne produkcije bilo je tad namijenjeno “za djela proizvedena izvorno na hrvatskom jeziku, pri čemu će se osobito voditi računa o djelima neprofitnih proizvođača”. Ugovor za novi period zaustavlja se na prvom dijelu citirane rečenice, a sve iza zareza je brisano iz teksta. Netragom je nestao i zacrtani dugoročni projekt osnivanja regionalnog radija Sjever koji je zaustavio još Siniša Kovačić, lanjski v.d. glavnog šefa HRT-a. Ukupno, s ovakvim će ugovorom uvjerljivo prosperirati domaći privatni medijski poduzetnici i popovi, kao i dignitetlije.

Pod tima posljednjima, naravno, misli se ovdje na razbarušene ratno-veteranske politikante, skupa s logistikom u stranačkom kadru. Njihovu ideološku dominaciju pokazala je i nedavna afera s Aleksandrom Stankovićem, voditeljem emisije “Nedjeljom u dva” koji se usudio propitivati dogmu saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, usvojenu pod vlašću – lijevog centra. Na stranu što se taj neodrživi apsurd od falsifikata urušio i najnovijom presudom Haškog suda s dokazanim organiziranim zločinačkim pothvatom hrvatskih državnika i vojnika u Bosni i Hercegovini. Treba uočiti da se njime zasnovano ukidanje kritičkog mišljenja – političarskog, povjesničarskog, novinarskog – na samom Prisavlju reproducira profiterskim nasiljem koje starta od aspekta rada i završava na programu.

bilten

Njegov zadnji čin nije bio teatralna gesta, ni bijeg od odgovornosti za svoje čine, ni gesta kukavice u strahu pred osudom, ni potez očajnika koji u depresiji bježi od kazne…

U pravu je Miroslav Tuđman koji se tim riječima, pokušavši oživjeti aveti prošlosti u »Lisinskom«, oprostio od Slobodana Praljka kojega je osobno ispratio na posljednje putovanje u Haag. Morao sam jučer samom sebi priznati da Praljkov čin uistinu nije ni kukavički ni očajnički pročitavši kako je »Sveučilište u Zagrebu, zastupano po rektoru Damiru Borasu, podnijelo tužbu protiv Luke Kovača, studenta Hrvatskih studija«.

Nekoliko puta, što naglas, što u sebi, u nevjerici sam poput đaka ponavljača sricao kako se »šteta koja je nastala tužitelju očituje u povredi ugleda, časti, dobrog glasa i imena«, te stoga Sveučilište u Zagrebu traži od Kovača i naknadu u protuvrijednosti od 20.000 kuna!? A kakav je to zločin počinio student da je Sveučilište u Zagrebu zastupano po rektoru Damiru Borasu hitro.hr angažiralo odvjetnički ured koji se prihvatio posla i proces dogurao do Općinskog građanskog suda u Zagrebu?

Krimen Luke Kovača sastoji se u izjavi koju je 2. studenoga 2017. godine dao novinarima Hine vezanu za provalu u prostorije Studentskog zbora i studentskih udruga na Hrvatskim studijima, citiram, »kako ne može sa sigurnošću reći o čemu se radi, ali kako postoji mogućnost da se iza toga skriva pritisak Uprave studija na studentske udruge«. Samo to? Samo to! Jedna rečenica, dvadeset i pet riječi, par interpunkcija koje su najveće hrvatsko Sveučilište sa svim svojim sastavnicama, na čelu s rektorom Borasom, Senatom, svim profesorima, doktorima i magistrima znanosti, akademicima, asistentima i demonstratorima, ujedinile poput boja Benettona u povrijeđenom ugledu, časti, dobrom glasu i imenu, da od jednog jedinog studenta, Luke Kovača, zatraže obeštećenje za obeščašćenje od 20 tisuća kuna!?

Eto, zbog svega toga sam se morao složiti s Miroslavom Tuđmanom da Praljak ne može biti ni kukavica ni očajnik. Jer, kako onda nazvati i kvalificirati čin i potez Sveučilišta, čija je sastavnica i Filozofski fakultet u Zagrebu, koje je dalo rektora Damira Borasa, na kojem kao redovni profesor predaje i dr. sc. Miroslav Tuđman, protiv studenta Luke Kovača? Pomozite mi, profesore Tuđman s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti FFZG, svi jezikoslovci i lingvistice, stručnjaci za tvorbu riječi i komparativnu, kako biste označili označitelja i komunicirali Sveučilište i Rektora koji sudski ganjaju SVOG studenta ne bi li ga olakšali za 20 tisuća kuna?

I, oprostite što pitam, je li od inkvizicije preko Staljina do danas postojalo neko sveučilište koje je procesuiralo svog studenta zbog javno izgovorene riječi? Možda to zna redovita profesorica dr. sc. Blaženka Divjak sa zagrebačkog Sveučilišta, aktualna ministrica znanosti i obrazovanja u Plenkovićevoj Vladi, koja je zbog poteza rektora Borasa tužna! TUŽNA? Kao da je sudski progon studenta uginuće kućnog ljubimca! Ili je došlo vrijeme da nakon Generalskog zbora komemoraciju u »Lisinskom« održi i Studentski zbor.

Dok je Sokratov duh još tamo živ.

novilist

Foto: Facebook

U Zagrebu je nedavno otvorena još jedna izložba o Nikoli Tesli. Odmak od standardno nacionalno-mitologijskih pristupa ovom znanstveniku nije doprinio razumijevanju njegovog rada. Sve se, umjesto toga, svelo na dekontekstualiziranu šarenu scenografiju i marketinški spektakl.

Zgrada zagrebačkog Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika, kolokvijalno poznata kao Džamija, taman negdje u ovo doba 2006. godine pretvorena je u gigantsku zdjelu juhe jednog domaćeg proizvođača hrane. Intervencija je izazvala brojne reakcije, među kojima i kritiku činjenice da se javni prostor daje u komercijalni najam. Ne samo da je zgrada pod palicom jedne marketinško-dizajnerske tvrtke postala gigantska reklama, nego je za “korporativne domjenke” okupiran i unutrašnji izložbeni prostor. U više od deset godina koliko je prošlo od tada, Dom HDLU-a često je bio na meti kritičara komercijalizacije kulture kao primjer komodifikacije prostornog resursa smatranog zajedničkim dobrom umjetnika članova Društva, ali i ostalih kulturnih radnika. Neometan kritikama i kadrovskim promjenama u vodstvu, kurs HDLU-a nije mnogo vrludao. Davanje prostora u zakup za komercijalne projekte je iz iznimke prerastao u uhodani poslovni model.

Posljednji proizvod iz javno-privatne “kuhinje” na Trgu žrtava fašizma je izložba “Nikola Tesla – mind from the future”, ambiciozni projekt autorice Helene Bulaja Madunić i full service agencije Real Grupa. Reklamirana kao multimedijski futuristički spektakl i kulturni događaj godine, izložba postavlja pred publiku visoka očekivanja. Multimedijalnost se ne može poreći – spektar se kreće od ulja na platnu do interaktivnih kompjuterskih simulacija. Tu su brojni projektori, zvučnici, tableti, touch screenovi, senzori i drugi uređaji koji svakako doprinose futurističkom momentu, no prevladavajući dojam ipak sugerira suprotan smjer vremeplova. Imaginacija budućnosti ustupila je mjesto pokušaju rekreiranja Tesline epohe i to ne bez svojevrsnog uspjeha. Doduše samo ako period druge polovice 19. i početka 20. stoljeća zamišljamo prema mainstream dekoraterskim trendovima kojima se povode popularni zagrebački kafići uređeni u stilu tzv. steam punka ili kolokvijalnije rečeno hipsterskog vintidža.

Glavni dio izložbe posvećen liku i djelu Nikole Tesle postavljen je na prvome katu, u prostoru Galerije Prsten. Zamišljen je tako da posjetitelj prati nekoliko narativnih rukavaca vezanih za Teslin život, njegove izume i različite aspekte povijesnog konteksta. Školske grupe u pratnji vodiča protutnje postavom, dok ostali uglavnom koriste audio vodič koji je besplatan, tj. ulazi u cijenu pojedinačne ulaznice od pozamašnih 80 kuna (10,5 eura). Suprotno očekivanjima, on iskustvo posjete otežava. Posjetitelj odmah primjećuje nelogičan i neujednačen raspored brojeva koje treba odslušati. Dužina numera, kojih je ukupno previše i ne idu “po redu”, varira od manje od minute do više od 11 minuta. Stoga je kurs obilaska prespor i meandrirajuć, a iskustvo se brzo pretvara u tumaranje, budući da ono što vidimo oko sebe tek djelomično korespondira sa sadržajem vodiča, ponekad podrazumijevajući čitanje ili čak slušanje dodatnih informacija. Postav koji nas okružuje odmaže: zamišljen je kao bogata scenografija u kojoj je teško odvojiti izloške od dizajna, sadržaj od “pakiranja”.

Mistifikacija genija

Ambijentalne projekcije, Teslini nacrti tretirani kao tapete, umjetničke instalacije – sve se stapa u prostor koji zamišljenu naraciju fragmentira na niz zbrkanih motiva. Izložaka koji bi prikazivali Tesline izume jedva da ima, a lako se može desiti da ih u moru scenografskih rješenja manje upućen posjetitelj ni ne primijeti. Plazma kugla, pored Kolumbova jajeta jedini Teslin izum koji je autorica ovog teksta uspjela pronaći, potpuno je neobilježen i gurnut u kut pored djelomično interaktivne projekcije isječka iz filma Teslin san Branislava Brkića. Osim ove instalacije, za interakciju je zaduženo i nekoliko gadgeta koje je osigurao jedan od sponzora izložbe Hrvatski telekom, kao što su naočale za virtualnu stvarnost iza kojih se krije prilično nemaštovita simulacija svemirskog broda. Na lanjskom su adventu istu tehnologiju stavili u funkciju simulacije putovanja saonicama u selo Djeda Mraza. Na sreću autora izložbe, ne može se osporiti da bez Teslinih izuma ne bi bilo ni VR naočala niti Hrvatskog Telekoma, tako da neka (tajna) veza s Teslom postoji.

Ni jednom nije iskorištena prilika da se suvremene tehničke mogućnosti interakcije stave u službu objašnjavanja Teslinih izuma, a izostanak interesa za razumijevanje njegova rada i načina na koji je utjecao na naše živote prisutan je na čitavoj izložbi. U prvom planu nije Tesla znanstvenik, već Tesla umjetnik. Na internetskoj stranici projekta se među suradnicima ne spominje ni jedan znanstvenik, samo marketinški stručnjaci, dizajneri i umjetnici, što je i polje iz kojeg dolazi autorica koncepta Helena Bulaja Madunić. Ova multimedijalna umjetnica je sigurna da bi Tesla danas, da je živ, bio umjetnik – pri čemu obje profesije ahistorijski i pojednostavljeno zamišlja kroz figuru genijalnog pojedinca. Sasvim razumljiva fascinacija znanstvenim konceptima kod Bulaje Madunić nije bila poticaj da pokuša razumjeti kako oni funkcioniraju, već da ih dodatno mistificira.

U tom je smislu indikativan početak izložbe koji na prvu obećava: Nikolu Teslu smješta se u školske klupe, što je mogao biti izvrstan ulaz u demistifikaciju ideje genija i prilika da se naglasi važnost kvalitetnih uvjeta obrazovanja u polju prirodnih znanosti. Doznajemo da je Tesla sam inzistirao da se iz gospićke gimnazije prebaci u tzv. realku u Rakovcu pored Karlovca. Ondašnje realne gimnazije u programu su stavljale naglasak na prirodno-znanstvene predmete, žive jezike i crtanje, a rakovačka je realka bila posebno poznata po dobro opremljenom laboratoriju za nastavu prirodopisa. Dio inventara je pred nama, u originalnoj vitrini dopremljenoj iz Rakovca, vrijednom izlošku iz javnosti malo poznate gimnazijske zbirke nastavnih pomagala za prirodoslovlje koja čeka priliku da se učini šire vidljivom. No u kontekstu ove izložbe, čiji će se posjetitelji do kraja trajanja sigurno brojati u tisućama, nekoć ključni alati za edukaciju ostaju nijemi. Audio vodič ih naime tretira eksplicitno kao umjetnička djela uopće ne objašnjavajući njihovu funkciju.

Identifikacija s Teslom

Tehničkog aspekta vodiča u kontekstu konfuznog postava već smo se dotakli, ali sam njegov sadržaj, kako vidimo, još je problematičniji. Izuzev nekoliko numera, riječ je o nizu izjava same Helene Bulaje Madunić. Dajući si glas kroz muzejski alat koji bi trebao biti u službi edukacije i boljeg razumijevanja, autorica cementira percepciju izložbe u kalup svojeg vlastitog poimanja Tesle. Ono je određeno potpunim pomanjkanjem interesa za bilo kakve racionalne uvide u Teslino djelo i samouvjerenom pozicijom umjetnika koji proizvoljno barata podacima i vlastitim dojmovima. Tako se nakon Tesle gimnazijalca vraćamo u godinu Teslina rođenja, ubrzo shvativši da kronološki princip nije ni sasvim odbačen niti dosljedno proveden, a podaci koje doznajemo mnogo više govore o ukusima i interesima autorice nego Tesle.

Tako je izložen reprint gvaša spilje Samograd u blizini Perušića u široj okolici Smiljana, koja jest zanimljiv lokalitet, ali podatak da ga je Tesla posjetio nije nigdje zabilježen. To ne sprječava Bulaju Madunić da izvlači zaključke kako je spilja i lički krajolik općenito morao utjecati na mladoga Teslu – da je tome tako, potvrđuje činjenicom da i nju samu posjet Lici fascinira. U najmanju ruku neobičan je i način na koji autorica shvaća kontekstualizaciju Teslina rada, izvlačeći podudarnosti na vremenskoj lenti koje nemaju uvijek smisla. Tako doznajemo da se iste godine kad Tesla odlazi u Pariz u Zagrebu otvara Obrtna škola, današnja Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, koju bi, prema procjeni autorice, Tesla sigurno htio upisati, samo da je tada bio u pravom dobu. Tko zna gdje bi ga to odvelo. Ideja neke tajne veze među genijalnim umovima, znanstvenicima poput Tesle i umjetnicima poput Bulaje Madunić, koju takve nasumične pretpostavke impliciraju, obilježava čitavu izložbu.

Međusobna legitimacija velikana koja bi ostalim smrtnicima trebala nadomjestiti pokušaj da nešto od te genijalnosti shvate i stave u razumske okvire najočitija je u drugom dijelu izložbe, prostoru Galerije PM. Tamo poput bogova u panteonu čuče velikani svjetske umjetnosti predvođeni Marinom Abramović i preko titravih ekrana dijele svoje misli o Tesli s publikom, koja se ovdje uglavnom ne zadržava duže od par minuta, a i to provede fotografirajući scenografiju. Treba spomenuti i treći dio izložbe koji se sastoji od radova stranih i domaćih suvremenih umjetnika inspiriranih Teslom. Riječ je raznolikim, više ili manje uspjelim radovima koji uglavnom pate od lošeg postava, a ne pomaže im ni činjenica da ih je većina smještena u prizemlje, prostor tzv. Galerije Bačva koji je ujedno i suvenirnica pa ga publika i prodavači karata doživljavaju kao “nus-prostoriju”. Manji dio radova je raspoređen po glavnom dijelu izložbe, što samo dodatno doprinosi konfuziji i nemogućnosti sistematizacije svega viđenog.

Siromašni znanstvenici i dokoni umjetnici

“Nikola Tesla – mind from the future” mogao je biti samo još jedan preambiciozan i krivo zamišljen izložbeni projekt kojem ne bi imalo smisla davati preveliki značaj. No riječ je o jednoj od onih izložbi koje se nisu bile ni otvorile, a već se o njima naveliko šuškalo. Kad se tome pridoda činjenica da je svečanom otvorenju (samo za pozvane) nazočila i hrvatska politička elita, stvar je, nema sumnje, značajna. To i ne čudi, s obzirom da je riječ je o komercijalnom projektu iza kojeg produkcijski stoji Real Grupa, jedna od najvažnijih domaćih marketinških agencija čiji klijenti pokrivaju širok spektar, od banaka preko nogometnih klubova do trgovačkih lanaca. S takvim portfoliom manju marketinšku pompu oko izložbe i nije bilo za očekivati. Marketinške agencije kao nositelji “kulturnih” projekata nisu novina u domaćoj varijanti komodifikacije i komercijalizacije kulture (npr. G.A.D. produkcija i Katapult promocija), ali se s igračima ovakvog mjerila još nismo imali prilike susresti. Ono što je pritom posebno zanimljivo jest način na koji se koncept Helene Bulaja Madunić nadopunjuje sa strategijom delegiranja kulturnog rada na marketinške agencije, kao i način na koji se u tu priču smjestilo Teslu.

U vodiču, kao i u brojnim medijskim istupima, Bulaja Mandić potkrepljuje tezu o Tesli umjetniku činjenicom da je, kako bi dokazao učinkovitost svojih izuma, često smišljao “naprave” koje su na efektan način demonstrirale određene znanstvene koncepte. Jedan od najpoznatijih primjera je Kolumbovo jaje, kojeg autorica naziva device artom. No što je zapravo Kolumbovo jaje? Izvorno, anegdota o načinu na koji je Kolumbo osigurao sredstva za svoje prekooceanske avanture, prvo suočivši publiku s pitanjem može li jaje stajati uspravno, a onda razbivši jedan njegov kraj i tako ga postavivši na stol pred španjolsku kraljicu koja je potom odriješila kesu. Suvremenim rječnikom rečeno, Kolumbovo jaje je kratka poduka iz fund raisinga, a točno tako ga je shvatio i Tesla. U njegovim je biografijama napor da od onovremenih kapitalista namakne sredstva za rad i razvijanje svojih koncepata opće mjesto, često oprimjereno upravo pričom o Kolumbovom jajetu, napravi kojom je na opće čuđenje skeptičnih investitora pokazao da se u njegova istraživanja izmjenične struje i rotirajućeg magnetskog polja itekako isplati ulagati.

Tesla je dakle takvom tipu demonstracije pribjegavao iz nužde, a ne iz umjetničkih pobuda, a već i površno poznavanje Tesline biografije i konteksta vremena potvrđuje takav zaključak. Riječ je o vremenu ubrzanog tehnološkog i znanstvenog razvoja, ali i dominacije kapitalističkih proizvodnih odnosa koji su nastupili s industrijskom revolucijom. Iako je izum parnog stroja imao svoju direktnu primjenu i suštinski utjecao na promjene proizvodnih, a onda i društvenih odnosa, povjesničari znanosti smatraju da kraj 19. stoljeća predstavlja drugu fazu značajnog doprinosa znanosti za strelovit uspon industrije. Izumitelji više nisu dio dvorske svite, a izumi postaju roba na tržištu u pravom smislu te riječi. Redovito, pa tako i u ovoj izložbi, u kontekstu Tesle spominju se njegovi prijepori s Thomasom Edisonom, izumiteljem, ali i tehnološkim tajkunom koji je bio Teslin poslodavac. Tesla je imao drugačije motive, kao što pokazuje njegova još uvijek nerealizirana ideja besplatne, svima dostupne struje.

Spektakl umjesto narativa

O raskoraku između takvih Teslinih stavova i komercijalne naravi ove izložbe, ali i drugih pokušaja brendiranja Tesle, već se pisalo u medijima. Dakako, Teslin javni imidž je još u njegovo vrijeme bio povezan s “trikovima” poput spomenutog Kolumbovog jajeta. Nije neobično da su se iluzionizam, kao tada široko popularna forma zabave, i znanost povremeno preklapali tražeći uzajamnu korist. Mađioničari su trebali struju da prošire ponudu nakon što je zec iz šešira dosadio, a izumiteljima su dobro došle vještine privlačenja pažnje. Ovakva kontekstualizacija nije izostala, dapače devetnaestostoljetni iluzionizam je na izložbi vrlo prisutan. U audio vodiču je čak pet numera posvećeno toj temi, dok prostornu instalaciju poznate Tesline eksperimentalne stanice u Colorado Springsu ne prati niti jedna. Tako se dovodi u pitanje što je tu u funkciji konteksta, a što glavna tema.

Isti je slučaj i s poviješću filma i fotografije. Preko pet minuta duge audio natuknice o Edisonu i Edwardu Muybridgeu spadaju među zanimljivije dijelove izložbe: u prvoj Helena Bulaja Madunić daje više koherentnih informacija o Edisonu nego što možemo iz cijele izložbe doznati o Tesli. Posebno se fokusira na njegovu ulogu u razvoju holivudske filmske industrije kao osobe koja je praktički izmislila i komercijalizirala kino distribuciju, “pokopavši” svojim načinom naplate mnoge nezavisne filmaše. U drugom slučaju, ponešto konfuznije prepričava Muybridgeov eksperiment sukcesivnog fotografiranja konja u galopu koji bi bilo nemoguće izvesti bez umjetne rasvjete. Važnost flasha u kontekstu razvoja fotografije spominje se i u zanimljivom slučaju socijalno angažiranog fotografa Jakoba Riisa, koji je jedino tako mogao snimiti bijedne stambene uvjete njujorške radničke klase kasnog 19. stoljeća.

Nije neočekivano da se autorica u temama vezanima za umjetničko polje i medije u kojima i sama radi bolje snašla, no to ne pomaže čitavom projektu. Informacije, manje ili više zanimljive, lako se izgube u scenografskoj kaši, a kad od mnoštva motiva i podražaja treba strukturirati jasni narativ, smisao se raspline kao u jeftinom triku. Osim što se ovaj projekt upisuje u niz pokušaja zarade na Teslinom nasljeđu, on to čini opasnom mistifikacijom i znanosti i umjetnosti – obje sfere tretiraju se kao spektakl, neobjašnjiv čulni podražaj koji se ne treba (i ne može) puno racionalizirati. Baš ni jedan Teslin izum se na izložbi nije ni pokušalo objasniti. Slavna naprava Kolumbovog jajeta ne radi, što je jedan od vodiča razočaranoj djeci objasnio time što bi to potrošilo previše struje! To naravno ne stoji, a od vodiča bi možda bilo poštenije da je uputio publiku na snimke upogonjenog Kolumbovog jajeta dostupne na YouTubeu. To barem (za sad) ništa ne košta, za razliku od magle, čija je prodaja uvijek bila unosan biznis.

bilten

Ivo Lola nije bio samo ‘antifašist’, nego i uvjereni marksist, nije bio samo ‘intelektualac’, nego i istaknuti skojevac, nije bio samo član ugledne francuske akademije, nego i jugoslavenske Komunističke partije: ako mu se to oduzme, malo što ostaje

Ivo Lola nije sav

Mnogo je toga posljednjih tjedana rečeno o Ivi Loli Ribaru. Kada je, početkom oktobra, Milan Bandić vratio njegovu bistu u maleni zagrebački park na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, predstavio nam ga je biranim riječima: Ivo Lola bio je ‘francuski đak’, pohvalio je gradonačelnik narodnog heroja, ‘antifašist’ i ‘intelektualac’. Kada se, prije nekoliko dana, sedmero HDZ-ovih gradskih vijećnika suzdržalo od glasanja o prijedlogu da se bista ukloni, svoj su nam potez objasnili zdravorazumski: ‘Ne želimo se uvlačiti u ideološke rasprave’, tumačio je Andrija Mikulić, ‘od toga se bolje i kvalitetnije u gradu Zagrebu ne živi.’ A kada je njihov manevar, napokon, pokopao inicijativu Zlatka Hasanbegovića, on je svoj poraz prozvao ‘moralnom pobjedom’: ‘Svi koji će se nakon ovoga pozivati na kršenje zakonitosti procedura’, podviknuo je, ‘bit će politički licemjeri.’ Mnogo se toga, dakle, govorilo o maloj zagrebačkoj bisti za odstrel – bilo je tu riječi o antifašizmu i jalovosti ideoloških rasprava, o poštivanju zakona i procedurama, o hipokriziji i francuskim školama – ali nešto su ipak složno odšutjeli svi. Jedna neizgovorena činjenica svima je ista: da u onom zagrebačkom parku, na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, stoji bista komunista.

Prevrtljivom Bandiću – baš kao i, uostalom, dobrom dijelu ovdašnje umivenije antifašističke scene – Ivo Lola valjda je prihvatljiviji kao ‘intelektualac’ i ‘francuski đak’ nego kao ordinarna komunjara. Aktualnim HDZ-ovim zastupnicima – baš kao i brojnim drugim političkim opcijama – trenutno je naprosto oportunije eskivirati svjetonazorske sukobe i fingirati da ih zanimaju isključivo ‘neideološke’ rasprave. A Hasanbegovićevi Neovisni za Hrvatsku – baš kao i njihova kamarila s radikalno desnog krila – bistu bi razmontirali u proceduralnim rukavicama, jer riječ je o kukavicama: uspomenu na čovjeka koji je poginuo herojski, usred rata, od fašističkih granata, nešto je teže zapakirati u popularnu priču o ‘dva totalitarizma’ pa ga po strogom ideološkom postupku likvidirati kao komunističkog izroda.

Nama u ‘Neprijateljskoj propagandi’, međutim, upravo zato se neobično važnima čini onih nekoliko prešućenih biografskih podataka. Da Ivo Lola nije bio samo ‘antifašist’, nego je bio još i uvjereni marksist. Da nije bio samo ‘intelektualac’, nego i istaknuti skojevac. Da nije bio samo član ugledne francuske akademije, nego i jugoslavenske Komunističke partije. Pritom, naravno, znamo kako je građanima Zagreba od rasprave o uklanjanju jedne biste kudikamo važnija rasprava o uklanjanju otpada, ali to što smo se baš svi od nametnutog kulturnog rata odavno umorili ne znači da se taj rat i dalje ne vodi. A tamo, na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, simbolički je povučena posljednja crta odbrane. Do ondje seže teritorij sjećanja koji su povijesni revizionisti okupirali, pokušavajući pod krinkom pripovijesti o ‘dva totalitarizma’ diskreditirati svaki spomen komunizma. Zato je dobro što posljednju crtu sada čuva Ivo Lola: čovjek koji je bio mnogo toga, ali je ostao neoskvrnuti simbol grandiozne narodne pobjede pod vodstvom Komunističke partije. Ako mu se to oduzme, malo što ostaje. Tek povijest koju pišu oni što vlastite političke poraze proglašavaju moralnom pobjedom, nesretni jer najveću pobjedu Ive Lole Ribara baš nikako ne mogu nazvati porazom.

Autocenzura

A dok hrvatska desnica na lokalnoj sceni briše kompletno komunističko nasljeđe, ljevica mu na globalnoj pozornici pristupa nešto odgovornije. Darko Suvin, teoretičar svjetskog glasa koji je još krajem šezdesetih iz Zagreba otišao u Kanadu, nedavno je objavio englesku verziju svoje knjige ‘Samo jednom se ljubi: radiografija SFRJ’, prethodno izdane u Beogradu. ‘Rođen sam i odrastao u Jugoslaviji, provevši djetinjstvo pod fašističkim režimom a mladost kao titoistički aktivist’, pripovijeda Suvin u razgovoru s drugim intelektualnim bjeguncem s ovih prostora, Borisom Budenom: ‘I nisam mogao shvatiti kako je nešto što je započelo tako dobro, kao izvorna, narodna, oslobađajuća revolucija, završilo na najgori mogući način, u bijedi, mržnji, bratoubilačkom ratu, vodeći do potpune kontrarevolucije. Pa sam o tome napisao knjigu, pošto bih volio da sam neku sličnu i sam mogao pročitati. Ali nijedna nije postojala. A onda sam shvatio da nitko tko danas živi u bivšoj Jugoslaviji takvu knjigu niti nije mogao napisati; ondje se takvi projekti onemogućuju. Sasvim licemjerno, oni nisu eksplicitno zabranjeni, ali nitko ih ne želi financirati, niti možete ostvariti ozbiljniju akademsku karijeru ako insistirate na istraživanju takvih tema…’ Buden i Suvin razgovarali su na stranicama posljednjeg, novembarskog broja ‘e-flux journala’, ugledne onlajn publikacije koju, među ostalima, uređuje Hito Steyerl, upravo proglašena najmoćnijom figurom svjetske umjetničke scene u razvikanom godišnjem izboru ‘Art Reviewa’: pripovijest o sustavnom postjugoslavenskom prešućivanju vlastite prošlosti, o spomenicima porušenima devedesetih, akademskoj autocenzuri i aktualnom napadu Katoličke crkve na visoko školstvo u Hrvatskoj doprla je, dakle, do probrane globalne publike. Ništa od svega toga u nas, naravno, nije imalo odjeka: ‘e-flux’ je, na sreću, dostupan besplatno, pa

Tekstilna industrija kakvu danas poznajemo postala je neodrživa, štetna za ljude i planet, a “brza moda” je njen posebno nakaradan oblik. Da bi se nametnuti brzi tempo proizvodnje održao, najvažnija je stavka jeftini ljudski rad, a takvoga ne nedostaje ni na našim prostorima.

Nedavno pokrenuta suradnja velikog trgovačkog lanca Lidl i njemačkog supermodela Heidi Klum izvrstan je primjer funkcioniranja “brze mode”. Modni odjevni komadi iz kolekcije “Esmara by Heidi Klum: Heidi & The City” od ovog rujna mogli su se kupiti u čak 92 Lidlove trgovine u Hrvatskoj. Tome je prethodilo nekoliko tjedana reklamiranja “odjevnih predmeta koje jednostavno morate imati”. Na samom predstavljanju suradnje, Heidi Klum ljupko je zagovarala egalitarnost u pristupu visokoj modi: “Moda treba biti zabavna i svatko bi trebao imati mogućnost priuštiti si to veselje!”, a na dan otvaranja kolekcije mogli smo popratiti kako je “nezapamćeni stampedo na zagrebačkoj Knežiji” poharao Lidlov dućan. Hajp koji je nastao oko Heidine kolekcije proizlazi iz dugog procesa stvaranja lažnih potreba za novim artiklima u svrhu ispunjavanja nužde za profitom, bez čega današnja modna industrija ne bi mogla funkcionirati.

Vrlo brzo, nakon uspješne prve kampanje Lidl i Heidi ne propuštaju priliku da zarade na blagdanskom konzumerizmu te u predbožićno vrijeme lansiraju drugu kolekciju, #LETSCELEBRATE s komadima “savršenim za blagdansko, slavljeničko raspoloženje pred nama”. Kako je Lidl, koji čak i nije specijaliziran za tekstilne artikle, unutar veoma kratkog perioda, u prvoj polovici nekadašnje sezone jesen/zima, već izbacio dvije kolekcije, jasno je da ta savršena efikasnost ima i svoju cijenu.

Ubrzanoj modnoj produkciji, koja, kao što vidimo, može završiti i prodajom u supermarektu, prethodilo je uspostavljanje masovne proizvodnje odjeće početkom Prvog svjetskog rata kad su muškarci dobili vojne uniforme, a žene radna odijela, da bi se sve više taj princip prenio i na odjeću za sve dobne skupine i za sve ostale prigode. Serijska proizvodnja odjeće zadavala je glavobolje kreativnom sektoru odjevnog biznisa, naviknutom na izradu unikatnih modela ili proizvodnju vrlo malih količina, koji bi se prodavali po iznimno visokim cijenama. S daljnjim razvojem masovne proizvodnje mijenjala se i ciljana skupina – modni tajkuni shvatili su kakve im prednosti donosi proizvodnja robe za masovno tržište, umjesto fokusa samo na bogati društveni sloj.

Stoga je “brza moda” (engl. fast fashion), koju karakterizira brzo kretanje (relativno) jeftinijih dizajnerskih komada s modne piste u dućane, optimalan kompromis između modnih kreativaca i zahtjeva tržišta. Takva je brza smjena modnih trendova učinila nedostatnom tradicionalnu podjelu kolekcija, prema vremenskim i temperaturnim uvjetima, na sezone proljeće/ljeto, jesen/zima pa je cijeli lanac proizvođača i distributera ponukan da radi brže i profitabilnije. Uzmimo poznati primjer, modni brend Zara godišnje razvije 12.000 novih modela, a njegovi dizajneri stvaraju oko tri modela dnevno.

Naravno, tim zahtjevima ne mogu udovoljiti svi proizvođači. Na globalnom tržištu monopol drže velike međunarodne korporacije koje posjeduju i desetke naizgled konkurentskih brendova. Na primjer, osnivač spomenute Zare, prošle godine proglašen najbogatijim čovjekom svijeta, Amancio Ortega, stoji iza još nekih poznatih brendova – Bershka, Pull and Bear, Stradivarius, Massimo Dutti – međusobno različitih po cijeni i kvaliteti. Nije slučajno da u velikim šoping centrima njegove trgovine stoje jedna do druge jer se u tom nizu kupci mogu lako smjestiti prema budžetu kojim raspolažu.

Eksploatacija i štednja u tuđem dvorištu

Masovna konzumacija jeftine odjeće u potrošačkim zemljama potaknuta je slobodnim izmještanjem proizvodnje sa skupljeg globalnog sjevera na jeftiniji globalni jug, u tzv. zemlje Trećeg svijeta, gdje je liberalizacijom poreznog sustava i radnog zakonodavstva utrt put za otvaranje pogona radno intenzivne industrije poput tekstilne, obućarske ili kožarske. Da bi H&M, Zara, Bershka ili bilo koji drugi međunarodni modni brend mogli lansirati pedesetak kolekcija godišnje 70 milijuna radnika (80 posto ukupnog broja čine žene) tekstilnoj industriji osuđeno je na golo preživljavanje. Tako je Bangladeš, drugi najveći proizvođač odjeće na svijetu, koji godišnje izvozi robu u vrijednosti od 19 milijardi dolara, veoma privlačna proizvodna destinacija Lidlu i drugim trgovačkim gigantima, ponajviše zbog iznimno niske minimalne zakonske nadnice za radnike u tekstilnoj industriji (23 penija po satu, oko 48 funti mjesečno).

Primjer “Lidlove” tvornice u Bangladešu otkriva i drugi vrlo važan izvor profita – uštedu na materijalima i izgledu odjeće, što možemo primijetiti i kod spomenute kolekcije Heidi Klum – uglavnom je vrlo jednostavna, elastična i bez previše detalja – što je više gumba, džepova i ostalih dodataka cijena raste.

Osim toga, treba isplatiti troškove slanja robe u potrošačke zemlje, no tu u pomoć kompanijama uskaču liberalne politike koje predvodi Svjetska trgovinska organizacija (WTO), nastojeći ukloniti što je više moguće prepreka cirkulaciji kapitala. Faktori liberalizacije globalne trgovine tekstila bili su proširivanje Europske unije 2004. i sporazum WTO-a o tekstilu i odjeći što je zapravo i dovelo do porasta broja izrabljivačkih tvornica (tzv. sweatshops) u zemljama globalnog Juga. Zadnja karika u proizvodnom lancu su posrednici koji uvoze odjeću i potom je prodaju supermarketima. Oni također moraju uzeti svoj udio, a Lidl i drugi opet uzimaju od njih.

Kad je Bangladeš predaleko

Autsorsanje radno intenzivnih faza šivanja u zemlje jeftinije proizvodnje započelo je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je pokrenut takozvani lohn ili OPT (Outward Processing Trade – trgovina s vanjskom obradom) proces, koji je osamdesetih dodatno razvijan seljenjem proizvodnje iz Zapadne u Istočnu Njemačku, Jugoslaviju i druge istočnoeuropske zemlje. Raspad Jugoslavije te pretvorba i privatizacija tada razvijene industrijske infrastrukture dodatno su pogodovali realokaciji proizvodnje, dok je rat devedesetih prisilio kompanije na izmještanje izvan prostora bivše Jugoslavije, u zemlje poput Rumunjske ili Bugarske. Tarifne i carinske zaštite koje je EU postavila prema zemljama istočne i jugoistočne Europe definirale su periferiju i poluperiferiju EU kao podčinjenu i ovisnu o zapadnim tržištima moćnih zemalja centra, bez obzira na to radi li se o zemljama članicama, kandidatkinjama ili ne-kandidatkinjama.

Zemlje europske periferije i poluperiferije nude nekoliko “konkurentskih prednosti” zapadnim zemljama, što ih čini atraktivnom proizvodnom destinacijom – blizinu zbog koje je vrijeme isporuke robe kraće, jeftinu radnu snagu, često nepoštivanje zakona te usluge kompradorskih vlada. Potonje podrazumijeva “vjerovanje” u “spasonosne strane investicije” koje bi trebale spasiti posrnula gospodarstva postjugoslavenskih država, no nerijetko se pokazuje da se ulaganje stranog kapitala svodi na iskorištavanje državnih i lokalnih resursa, rasprodaju državne imovine i maksimalno izvlačenje profita.

Prema podacima iz 2011. godine u Hrvatskoj je zaposleno 22.067 radnika u odjevnoj, a 5.820 u obućarskoj industriji, što je neusporedivo s predratnih 120 tisuća. Od ukupno 1.311 tvornica odjeće i još 125 obućarskih tvornica 80 posto zapošljava manje od 10 ljudi. Sustavno uništavanje i propast nekadašnjih tekstilnih giganata poput recentnih slučajeva zagrebačkog DTR-a ili čakovečkog MTČ-a uglavnom prolazi ispod medijskog radara i bez buke u javnosti, kao i sudbine njihovih radnika i radnica, izbačenih na ulicu, u značajnom broju slučajeva bez isplaćenih plaća, većinom u godinama pred mirovinom u kojima bi, čak i da ne vlada opća nezaposlenost, vrlo teško našle novo zaposlenje.

Danas se tekstilna industrija Hrvatske svela na nekoliko tvornica koje zapošljavaju po par stotina radnika, dominantan tip proizvodnje su doradni poslovi, a radi se većinom za strane kompanije, na primjer, osječki Olimpias tekstil d.o.o. zapošljava oko 450 radnika, a proizvodi za Benetton, Haix d.o.o. u Maloj Subotici bavi se proizvodnjom zaštitne obuće za njemačkog investitora, a zapošljava oko 700 radnika, čakovečka tvornica Tubla d.o.o. radi za Calzedoniu, Meiso d.d. Goričan ima oko 460 radnika, a proizvode za modni brend Paul Green, koji ima i svoju tvrtku u Prelogu. Rijetke tvornice koje su još u državnom vlasništvu pod prijetnjom su da postanu privatizirane, poput vukovarskog Borova koje ima sedamstotinjak zaposlenih.

Tekstilna industrija ima najniže plaće u cijeloj prerađivačkoj industriji – oko minimalca – konačan iznos plaće često ovisi o (ne)plaćanju prekovremenih sati, a u nekim firmama iznosi plaća se umanjuju jer radnici nisu postigli prethodno “od oka” podignutu normu. Držati radnike u stalnom strahu za radno mjesto, uz sveprisutne prijetnje realokacijom proizvodnje u jeftinije zemlje taktika je kojom se tvrtke koriste kako bi radnike zadržale na egzistencijalnom minimumu, odnosno kako bi izvor profita bio stalan, te kako bi spriječile potencijalne proteste, o čemu svjedoči i antisindikalna atmosfera, osobito snažna u privatnim tvrtkama.

Često ponavljanu mantru kojom se opravdavaju niske plaće, kako rad u tekstilnoj industriji nije previše fizički naporan najbolje pobijaju sama iskustva radnica koje, nakon radnog vijeka provedenog za šivaćim strojem, odlaze u mirovinu sa zdravstvenim problemima poput oštećenja kralježnice, glavobolja, loše cirkulacije, utrnuća ruku i sl. Stres, zagađen zrak, nezadovoljavajući sanitarni uvjeti također štete zdravlju radnika. K tome, država pokazuje nezainteresiranost za njihove probleme čak i kod otvorenih pobuna poput one radnika INKOP-a iz Poznanovca ili požeškog Zvečeva, osim kad u tvornicu treba dovesti “strateške partnere”. Slične, nerijetko gore slučajeve, nepoštivanja (negdje i nepostojanja) radnog zakonodavstva nalazimo diljem istočne i jugoistočne Europe.

Alternative usmjerene na potrošače

Prema izvještaju inicijative Circular Fibres, svake sekunde otprilike jedan kamion tekstila završi na otpadu ili je spaljen. Rastuća globalna svijest o pogubnosti dominantnog načina proizvodnje nagnala je velike brendove da se prilagode i počnu promovirati recikliranje i “održivost proizvodnje”, zato H&M u jednoj od svojih reciklažnih kampanja navodi kako su njihovi “napori po pitanju održivosti ukorijenjeni u posvećenosti društvenoj i ekološkoj odgovornosti”, dok u isto vrijeme za svaku predanu vreću odjeće nudi popuste na kupnju robe u njihovim trgovinama, proizvedene na isti način kao i ranije, samo se ovdje stvara dojam da su dio rješenja, a ne problema.

Kako se većinom krivnja prebacuje na potrošače, sukladno tome, oni bi trebali voditi računa o proizvodima koje kupuju. Zbog toga se javlja ideja etične mode i tzv. spora moda (engl. slow fashion), inicijative koje, doduše, odbacuju mnoge principe industrije brze mode, progovaraju o radničkim pravima, okrutnosti prema životinjama i zagađenju okoliša, međutim, već prvo njihovo ograničenje su visoke cijene. Primjerice, haljina iz People Treeja, velikog proizvođača “poštene mode”, košta 100 eura, a u Lidlu se može naći za 15. Etična moda zauzima tek jedan posto čitavog tržišta odjeće i očigledno, to nije održivo rješenje.

Razmjeri štete koju nanosi ostalih 99 posto modne industrije puno su veći. Uz radništvo na rubu egzistencijalnog minimuma, egzistencija mladih tekstilaca i dizajnera također je nesigurna te se suočavaju s neplaćenim stažiranjem i nezaposlenosti, obavljanjem posla kojeg možda niti ne vole jer dominantna industrija njeguje dizajnerski elitizam. Životi tisuća manekenki uništavani su zbog pritiska na održavanje današnjih standarda ljepote, nebrojeno mnogo životinja uzgaja se u masovnom uzgoju i ubija na okrutne načine kako bi se dobila koža i krzno za odjeću. Stoga supostojanje “brze” i “spore” mode nema previše smisla, zapravo bi prva trebala drastično usporiti.

bilten

Bilo da se radi o rimskim carevima, papama, diktaturama 20. ili izopačenim demokratijama 21. veka, kult ličnosti se gradi zbog učvršćivanja vlasti jednog čoveka. Bilo da se radi o Josifu Visarionoviču Staljinu ili Redžepu Tajipu Erdoganu, princip je isti: u javnosti se stvara slika neustrašivog, bezgrešnog i nepogrešivog vođe koji zarad dobrobiti naroda ište bezrezervnu podršku; vođa se izjednačava sa narodom; svako ko je protiv vođe je shodno tome neprijatelj naroda; vođi niko nije ravan, vođi se svi klanjaju, sve manje od toga bi ugrozilo predstavu božanstva kojoj se teži.

Enciklopedijska objašnjenja se svode na to da je kult ličnosti nekritičko obožavanje jedne osobe, koje se manifestuje u preteranoj snishodljivosti, uzimanjem zdravo za gotovo njenih izjava i postupaka, a potkrepljeno je strahom od gubitka privilegija ili u ekstremnim slučajevima slobode i života. Vera u vođu, bez obzira na ideologiju sistema, postaje sama po sebi ideologija, dobija religijske razmere. Kao bog, vođa odlučuje o životu i smrti, ili u mekim diktaturama ko će da dobije posao, pare ili sudski proces.

Kult ličnosti se stvara i održava hvalospevima voljenom vođi, sveprisutnošću u medijima, isticanjem slika u državnim institucijama; ulice i gradovi dobijaju ime vođe, za života mu se grade spomenici. Dobro, dotle u Srbiji još nismo stigli.

Titani među titanima

Izlišno je reći da je svaki oblik kulta ličnosti u suprotnosti sa demokratskim vrednostima. Danas Vladimir Putin, Viktor Orban ili Erdogan grade i održavaju kult sopstvene ličnosti da bi se na formalno demokratskim izborima održavali na vlasti. Mišićavi Putin tako obnaženog tela vraća Rusiji staru veličinu; Orban spasava Mađare od najezde nehrišćana i hoće da ispravlja istorijske nepravde; Erdogan stvara o sebi sliku sultana svih muslimana i razgrađuje Ataturkovo nasleđe. Čak se i vođa Severne Koreje Kim Džong Un, “Veliki naslednik”, prvi predsednik Nacionalnog komiteta, prvi sekretar Radničke partije Koreje i maršal Republike, daje izglasavati na izborima sa stotinak odsto glasova. Stvarna, ili prividna, ljubav naroda prema vođi utkana je u negovanje kulta ličnosti. Svaka demokratije u kojoj se neguje kult ličnosti je nakaradna.

Kako u 20, tako je i u 21. veku kontrola masovnih medija ključna za stvaranje kulta ličnosti. Uz sliku bezgrešnog, neustrašivog vođe koji se hvata u koštac sa aždahama i nepravdom, nije naodmet ni kontrola policije, bezbednosnih službi, vojske, pravosuđa, parlamenta, finansijskih tokova, školstva, da nešto slučajno ne bi pošlo po zlu.

Za fašizam, nacionalsocijalizam i staljinizam princip vođe i kult ličnosti su bili od ključnog značaja: Benito Musolini, Fransisko Franko, Adolf Hitler, Jozef Tiso u Prvoj slovačkoj republici, хозя ин Staljin.

Bezrezervno obožavanje Staljina bilo je obavezno u čitavom Istočnom bloku. Po tom uzoru stvarani su i lokalni kultovi ličnosti u diktaturama realnog socijalizma: Klementa Gotvalda u Čehoslovačkoj; Boleslava Bejruta u Poljskoj; Valtera Ulbrihta u Nemačkoj Demokratskoj Republici; Maćaša Rakošija u Mađarskoj; Nikolaja Čaušeskog u Rumuniji…

Princip vladavine bio je isti. Staljin ne samo da je odneo pobedu u Drugom svetskom ratu, nego je i istorija Oktobarske revolucije, kao i njegov značaj u njoj, prekrojena shodno stvaranju kulta ličnosti druga Džugašvilija, dok se Lenjin prevrtao u grobu. Staljinova dela izjednačavana su sa Lenjinovim, u raspravama bi se suprotstavljene strane pozivale na misli i stavove druga Staljina.

U obimnom izboru kulta ličnosti u 20. veku možda je najbizarnije bilo kako se Nikolaje Čaušesku dao obožavati od Rumuna. Vođa (Conducător) se dao slaviti kao “Titan među Titanima”, “Genije sa Karpata”, “zemaljski bog”. Rumunski pisci poredili su ga sa Cezarom, Aleksandrom Velikim, Periklom, Napoleonom ili Kromvelom. Slikari su ga slikali kao božanstvo, kao mesiju, kako se spušta sa neba pred užarenim horizontom. Svakoga dana Čaušesku je u komunističkoj štampi mogao da čita da je on najveći i najpametniji, deviza u Rumuniji je glasila: “Misliti, planirati i delovati prema uputstvima druga Nikolaja Čaušeskog”. Suprugu “Crvenog Cezara” Elenu slavili su kao “majku nacije”, dobila je doktorat iz hemije, iako je, kažu, sa četrnaest godina napustila školu.

Izvan Staljinovog direktnog uticaja stvarao se kult Envera Hodže u Albaniji, Mao Cedunga u Kini, Fidela Kastra na Kubi. Kult vođe stvoren je Sadamu Huseinu u Iraku.

Ljubičice bela

U Jugoslaviji smo pevali “druže Tito, mi ti se kunemo”, “ljubičice bela”, išli u bioskop “Zvezda” u ulici Maršala Tita, na more se vozili preko Titograda, izvlačili su nas iz škole da sa sve pionirskim maramama mašemo kada nekuda prolazi drug Tito, učestvovali smo na sletovima kao Titovi pioniri, pisali smo sastave o drugu Titu, vodili su nas u bioskop da gledamo Sutjesku i Neretvu, nosili smo štafete…

Na pamet mi ne pada da Tita stavljam u isti koš sa gore pomenutim istorijskim zlikovcima, niti otvorenu Jugoslaviju sa zatvorenim sistemima Istočnog bloka, ali je stvaranje kulta ličnosti voljenog maršala takođe imalo za cilj jačanje vlasti Komunističke partije i komunističke ideologije. Neupitnost Tita i njegovih odluka u javnosti, manjak kritike nauštrb demokratije, bili su najveća mana socijalističke Jugoslavije. Mada verodostojni svedoci govore da je Titu to masovno, kičersko obožavanje sopstvene ličnosti išlo na živce, činjenica je da ništa nije učinio da to spreči. Masovna žalost i plakanje diljem Jugoslavije nakon Titove smrti, scena kao kada fudbaleri Hajduka i Zvezde na Poljudu ridajući padaju na travu, a publika na stadionu ustaje i počinje da peva “druže Tito, mi ti se kunemo”, suprotnosti su u sa tvrdnjama aktuelnih falsifikatora istorije koji pišu o “Brozovoj tamnici naroda”. Imali smo pasoše, ko je hteo, mogao je da ide gde hoće.

Slepi od ljubavi

Nemački psiholog Aleksandar Kirhner kaže da se svesno inscenirani kultovi ličnosti u autoritarnim sistemima, baš kao u sektama ili kriminalnim bandama, poigravaju sa ljubavlju. Zarad koristi sistema instrumentalizuje se ljubav vođe ili predvodnika, kako bi se ljudi doveli do ponašanja, koje je često protivno sopstvenim interesima. Kao klasičan primer navodi Severnu Koreju, u kojoj narod prihvata da živi u veoma lošim uslovima, pa čak i da gladuje, sve u nadi da vođa zna šta radi i da će svakako biti bolje.

Kirhner govori o propagandnoj personifikaciji, kao u slučaju čuvenih auto-puteva u Trećem rajhu, za koje su Nemci navodno imali da zahvale Hitleru. Ide se korak dalje, izgradnja auto-puteva se izdiže kao nešto genijalno, a vođa se predstavlja kao heroj, sve poprima mitološke razmere. Kontrola medija jeste važna za stvaranje takve percepcije, kaže Kirhner. Međutim, grupe ljudi čak i kada su im dostupne, počinju dobrovoljno da se odriču informacija iz drugih izvora jer ne žele da ih nešto iritira i pokoleba njihovo viđenje sveta.

Nešto kao kada jedan od partnera u emotivnoj vezi primećuje sve simptome preljube i laži, ali odbija da se suoči sa realnošću.

Harizmatični vođa

Britanski istoričar Jan Keršo u svojoj dvotomnoj biografiji Hitlera, uspon Firera objašnjava na osnovu modela “harizmatične vladavine” Maksa Vebera (1864–1920), omiljenog sociologa predsednika Aleksandra Vučiča. Keršo tvrdi da se Hitlerova moć zasnivala na tome da su njegove pristalice i veliki delovi nemačkog društva bili spremni da i bez direktnog naređenja “deluju u smislu Firera”.

U isto vreme kada je moler i kaplar Adolf Hitler još uvek samo maštao o velikim dostignućima, Veber je u svom kapitalnom delu Privreda i društvo, u kojem piše o tipovima vladavine, uveo pojam “harizmatične vlasti”. Pojam je skovao za pojavu u društvu koja do tada nije imala svoje ime. Nema podataka, niti pretpostavki, da su se Hitler i Veber sreli, ili čak da bi se Hitler prepoznao u Veberovom modelu “harizmatičnog vođe”, na koji se poziva Keršo. Ali je za duh vremena simptomatično da su se teorija i praksa u ovom slučaju istovremeno kretale istim putem.

Veber harizmatičnog vođu opisuje kao osobu koja na nesvakidašnji način dolazi do uloge vođe i tako na vlast. Kod takvog modela vladavine veza sledbenika sa vođstvom jedne političke partije više nije uslovljena socijalnim interesima ili socijalnim poreklom. Ona se u prvom redu zasnivala na ličnim kvalitetima vođe, na njegovoj privlačnosti, harizmi. U Hitlerovoj vladavini prepoznaju se mnogi elementi Veberovog objašnjenja harizmatične vlasti. I to ne samo u Hitlerovoj.

Veber piše da u uslovima u kojima je sve drugo zakazalo ljudi naginju ka tome da svoju sudbinu povere grupama koje ih predvode, koje nude do tada još neisprobana rešenja. Neizvesnost delovanja novih “recepata” nadomešćuje se harizmom njihovih predstavnika. Harizmatičan vođa ima dar da ubedljivo sam sebe predstavi kao poslanika jedne nove poruke i da druge ubedi da je ta poruka ispravna. Posle prvih uspeha, piše Veber, kod vođe se stvara osećaj o sopstvenoj svemoći.

Tako se veliki broj Nemaca posle poraza 1918. osećao ponižen, samopouzdanje im je bilo poljuljano. Poruka Adolfa Hitlera je bila odmerena na to osećanje poniženja. Ona je u suštini glasila da će nemački narod dobiti sledeće ratove i da su Nemci predodređeni da budu vodeći narod u Evropi. Naravno da su neistomišljenici koji su ovako uzvišene ciljeve dovodili u pitanje morali da budu proterani ili uništeni.

Hitlerovi pokliči upućeni Jevrejima nisu imali nikakvo naučno ili društveno utemeljenje, bili su magični, mitološki obojeni, hranili su kolektivne strahove. Hitlerova harizma bila je dovoljna da veliki broj Nemaca istrebljenje Jevreja prihvati kao neophodno za uzdizanje nemačke nacije.

Pojam kulta ličnosti i Veberova “harizmatična vlast” su srodni koncepti. Razlika je u tome što, prema Veberu, harizmatična vlast ima tendenciju da bude legalizovana, da se, dakle, vlast s vremenom sve manje legitimiše izuzetnom ličnošću vladara, a sve više bezličnim zakonskim procedurama i institucijama. Kod kulta ličnosti, međutim, ne dolazi do prelaska lične forme vršenja vlasti na legalno vršenje vlasti, tu se spremnost na poslušnost onih kojima se vlada prevashodno zasniva na povezanosti sa vladarom i nema tendencije da se takvo stanje promeni.

Veber je još razlikovao ličnu harizmu od službene harizme i nasledne harizme u monarhijama.

Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa

Devetnaest godina nakon Veberove smrti i šest godina nakon dolaska Nacionalsocijalističke radničke partije Nemačke (NSDAP) na vlast, Adolf Hitler je 28. aprila 1939. godine u govoru pred Rajhstagom pored ostalog rekao:

“Ja sam prevazišao haos u Nemačkoj, ponovo uspostavio red, neverovatno uzdigao proizvodnju naše nacionalne privrede… Pošlo mi je za rukom da svih sedam miliona nezaposlenih, koji nam svima leže na srcu, bez izuzetka ponovo ubacim u korisnu proizvodnju… Ja nemački narod nisam samo politički ujedinio, već sam ga i vojno ojačao i pokušao da stranicu po stranicu uklonim onaj ugovor (Versajski), koji u svih svojih 448 članova sadrži najpokvarenije silovanje koje je ikada nametnuto narodima i ljudima. Ja sam Rajhu povratio provincije koje su nam 1919. bile otete, ja sam milione nas izmetnutih, duboko nesrećnih Nemaca vratio u zavičaj, ja sam ponovo uspostavio hiljadugodišnje jedinstvo nemačkog životnog prostora i… trudio sam se da sve to uradim bez prolivanja krvi i da mom ili drugim narodima ne nanesem ratnu patnju. Ja… koji sam pre samo 21 godinu bio nepoznati radnik i vojnik mog naroda, sve to sam postigao sopstvenom snagom…”

Ja pa ja pa ja. Hitler ovom prilikom ne spominje ni istrebljenje Jevreja niti rat za novi životni prostor. On se obraća narodu kome je važno oživljavanje privrede, uspostavljanje reda, smanjenje nezaposlenosti, poništavanje omraženog Versajskog ugovora, uspostavljanje nacionalnog jedinstva. Sve to nije naišlo na odobravanje samo nacista, već većine Nemaca. Glajhšaltovani mediji prenose njegov govor. Nemci obožavaju Firera. Sieg Heil! Heil Hitler! Harizmatični vođa zavladao je Nemačkom, baš kako je to Veber opisao još pre nego što je Hitler prismrdeo Minhenskim pivnicama. Stvoren je kult ličnosti, kult vođe koji stoji iznad svakog zakona.

Takav razvoj prvi put su nagovestile naslovne stranice nemačkih novina 4. avgusta 1934. na kojima je pisalo: “Danas je cela Nemačka Hitler”. Bilo je to dva dana posle smrti predsednika Vajmarske republike Paula fon Hindenburga. Hitler je odmah ukinuo tu funkciju i uveo ličnu zakletvu za vojnike koji se njemu lično kao “vođi nemačkog Rajha i naroda” zaklinju na vernost. Tako je sam sebe proglasio za šefa države, vrhovnog komandanta, šefa vlade i vođu nacističke partije, sve u jednoj osobi. Naslov “Danas je cela Nemačka Hitler” ne govori samo o promeni strukture vlasti, već izjednačava Hitlera sa državom i implicira da su on i nemački narod najtešnje povezani.

“Referendum” 19. avgusta 1934. je naknadno legitimisao promenu vlasti i moći u Nemačkoj i demonstrirao jedinstvo vođe i naroda. Parola je glasila: “Hitler za Nemačku – cela Nemačka za Hitlera”.

Emotivan odnos

Kako Veber piše mnogo pre tih za svet sudbonosnih događaja u Berlinu: Autoritet harizmatičnog vođe zasniva se na njegovim jedinstvenim ličnim osobinama, a narod, oni koji veruju, slede njegovu harizmu, identifikuje se i motiviše u velikoj meri sa vođinim ciljevima i vizijama. Tako se razvija primarno emocionalan, a manje funkcionalan odnos između vođe i vođenih.

Nemački sociolog Mario Rajner Lepsius je razvio Veberov model harizmatičnog vođe i harizmatične vlasti. On piše o “latentnoj harizmatičnoj situaciji”, koja je preduslov da narod prihvati harizmatičnog vođu.

Na primer, kada nadležni nisu u stanju da prevaziđu nekakvu krizu. Onda delegitimizacija odgovornih stvara vakuum moći u kome se narod nada vođstvu “jakog čoveka”.

Manifestaciona situacija nastaje kada je “harizmatičar” već zadobio poverenje i veru naroda. On se onda po pravilu poziva na “spas od propasti”, ali ne spominje konkretna rešenja. Harizmatični vođa govori o “nadi u nešto novo”.

Kada je francuski sociolog i antropolog Gistav le Bon (1841–1931) napisao Psihologiju masa, koja može da se čita i kao priručnik za diktatore i demagoge svih fela, Staljin je imao šesnaest, Musolini dvanaest, Hitler šest godina. Obaška njegovo naklapanje o “duši rase” i što je voleo da meri lobanje i opskurnim rodnim teorijama, on je opisao kako beskrupulozni političar može samo “demonskim umećem govora” da masu ubaci u masovnu psihozu.

“Vođe uglavnom nisu mislioci, već ljudi od dela”, piše Le Bon. “Oni nisu naročito oštroumni i ne bi ni mogli da budu drugačiji, jer oštroumnost dovodi do sumnje i tako do nedelovanja. Vođe pronalazimo među nervoznima, razdražljivima, poluludima, onima koji se kreću na ivici ludila.”

U Evropi je nakon pada Berlinskog zida gotovo iskorenjen politički kult ličnosti. Pokušaj da se politika svede na obožavanje jedne ličnosti je simptom ozbiljnog oboljenja jednog društva. Privremeni diktatorčići mu tu dođu kao kijavica.

pulse