Dvadeset su godina Miljenko Jergović i Ante Tomić dvoglasno šutjeli o najmoćnijoj hrvatskoj obitelji, sinkronizirano zaobilazili povode, ljubomorno čuvali uvide: iz tjedna u tjedan nisu napisali ni retka. Pa ih je krah Agrokora zatekao nespremne: ostali su bez teksta

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.

Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

Ovaj izvještaj me uvijek naježi, znajući  ili bar pokušavajući spoznati u kojim je okolnostima dan. Kako  da naš grad učinim boljim? Često mi kćer kaže da iz škole učenici odlaze. Naš  grad čine ljudi, i počinjem se pitati dok šećem pustim naseljem da li će uskoro bit ljudi u našem gradu. Ima ih sve manje. Naš grad je sve pustiji i to je stvarnost, a njegovi stanovnici bi trebali biti snaga našeg grada. Što će bit za  deset, dvadeset godina, tko će kružiti po kružnim tokovima?

Siniša Glavašević, heroj da, on je upravo naš heroj. Za izdaju grada mučenika je optužio upravo politiku, izdaju. Danas 2017-e, ljudi masovno odlaze, ali ne da se vrate, nego da trajno napuste naš grad i našu domovinu. HDZ- ovcima su krive komunjare, komunjarama HDZ- ovci i orijunaši  i tako u krug skoro u kružni tok do beskonačnost se vrtimo.

Kako se bar probati proaktivno uključiti, bar možemo probati preko naše Vaše  službene stranice grada Slavonskog Broda-

Poštovane građanke i građani,

u novom  izdanju „Glasniku“  nalazi se priložen obrazac s pozivom za sudjelovanje u kreiranju proračuna Grada Slavonskog Broda za 2018. godinu. Želimo čuti vaše prijedloge i komentare vezano za projekte koje želite vidjeti realizirane u Slavonskom Brodu, jer su nam oni najbolji pokazatelj toga što je važno i potrebno za naš grad. Kao jedan od najtransparentnijih gradova u Hrvatskoj, nastojimo uvrstiti što veći broj dostavljenih prijedloga u proračun kako bi ih ostvarili tijekom godine.

Pozivamo vas zato da ispunite obrazac koji ste dobili uz Glasnik  i dostavite ga na portu Gradske uprave (Vukovarska 1), poslovnice Gradske blagajne (Trg Ivane Brlić Mažuranić7a ili na Gradskoj tržnici) ili svoje prijedloge pošaljite na e-adresu: proracun@slavonski-brod.hr ili putem web obrasca na službenoj stranici Grada Slavonskog Broda Obrazac-proračun-2018.god.”( http://www.slavonski-brod.hr/index.php/7954-poziv-gradanke-i-gradani-sudjelujte-u-kreiranju-proracuna-grada-slavonskog-broda-za-2018-godinu).

Ovo mi je nekako kao deja vu od prošle godine, ali  razmišljajući zašto i ja ne bi iznio par prijedloga, da dostavim obrazac na portu. Uhvatit ću se za zadnje ili, a to ili je mail. Dat ću četiri prijedloga, točno koliko je ili, poslat ću ih za svaki slučaj četiri puta na navedenu email adresu, da ne bi bilo ili. Napisao  sam četiri prijedloga koje sam siguran , da nema šanse da budu u proračunu, ali nema veze,isprobavam word.

Prijedlozi:

1.Hitno i žurno uklanjanje papirnato plišane rodice, one kod natpisa Slavonski Brod grad prijatelj djece  i uređenje dječjeg parka po uzori na Park Bartola Kašića u Zagrebu i dječje igralište tamo.

Obrazloženje: Roda, pa makar u papirnato plišanom obliku, nije simbol našeg grada, nego je čaplja, te joj  je kao takvoj mjesto na nekom sajmu.

Samo igralište bi bilo  imalo svrhu, pogotovo  zbog toga što znamo da je u Domovinskom ratu 28 djece ubijeno u granatiranjima i bombardiranjima našeg grada. Igrališta na kojima ima djece bi pokazala da naš grad ima budućnost, a da ona nije u Njemačkoj ili Irskoj ili švedskoj ili Kanadi.

2. U proračunu osigurati sredstva za besplatne (ne sufinancirane) udžbenike za sve osnovnoškolce koji žive u Slavonskom Brodu. Škole su nam renovirane, umjesto fasada vrijeme je da se olakša kvaliteta i omogući bolje i besplatno školovanje barem osnovnoškolsko. Vjerujte, ulaganje u znanje je dugotrajno jeftinije od ulaganja u okvire.

Besplatni udžbenici

Za potrebe školovanja u osnovnim i srednjim školama te na visokim učilištima imate pravo na besplatne obvezne udžbenike

Obvezni udžbenici su udžbenici sa Konačne liste odabranih udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstva koju objavljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja

Ministarstvo znanosti i obrazovanja utvrđuje prosječne cijene kompleta udžbenika prema Konačnoj listi.

Pravo na besplatne obvezne udžbenike tijekom redovitog ili izvanrednog školovanja u osnovnim i srednjim školama, te na visokim učilištima ostvarujete ako ste:

• dijete smrtno stradaloga, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja
• hrvatski ratni vojni invalid (HRVI)  
• dijete HRVI-ja
• dijete umrlog HRVI-ja 
• hrvatski branitelj. 

Uvjeti

Pravo ostvarujete ako: 

• to pravo ne možete ostvariti po drugim propisima 
• su vaši redoviti prihodi po članu kućanstva manji od 1995,60 kuna, odnosno manji od iznosa cenzusa (60 posto proračunske osnovice). Visina prihoda nije bitna ako ste dijete smrtno stradalog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja bez oba roditelja (neovisno o okolnostima nastupa smrti drugog roditelja).
• podnesete zahtjev za ostvarivanje prava u propisanom roku i ispunjavate ostale propisane uvjete.

Visina novčane naknade

Pravo ostvarujete u obliku novčane naknade.

Visine novčanih naknada su različite:

• za redovite učenike osnovnih i srednjih škola naknada odgovara iznosu s originalnog računa za kupljene udžbenike (iz priloženog računa uzimaju se samo iznosi koji se odnose na cijene udžbenika s Konačne liste za razred i odjeljenje škole u koju je učenik upisan) 

Shodno gore navedenim pravima i radi olakšavanja socijalne situacije roditelja učenika predlažem da se u ovome proračunu  za 2018 uvede stavka kojom grad u 100% iznosu financira udžbenike za prvašiće, koji bi se vratili matičnoj školi na kraju školske godine  u stanju da ih mogu koristiti bar dvije generacije U slučaju da isti budu neupotrebljivi skrbnik djeteta bi bio obvezan nadoknaditi kupnju novog.

3. Slavonski Brod digitalni grad, naplata korištenja DTK infrastrukture. Urbanistički propisi u Hrvatskoj nalažu da se u svim većim gradovima optički kabeli moraju polagati isključivo u DTK, odnosno podzemnu mrežu koja se sastoji od kanala i zdenaca (šahtova). U rjeđe naseljenim područjima u pravilu je dopušteno polagati telekomunikacijske vodove, pa tako i optiku, na stupove. Tu jednostavno treba postojati red i ne možete, kao u nekim nerazvijenim zemljama, polagati optičke kabele po pročeljima ili krovovima zgrada. Stupanj iskorištenja DTK, odnosno potreba za izgradnjom novih dijelova DTK, u svakom će slučaju najviše utjecati na navedeni raspon investicija. DTK mrežu većinom koristi HT  u Slavonskom Brodu, pa stoga predlažem početak naplate korištenja iste,  zbog toga što su svojevremeno naši sugrađani plačali izgradnju iste( “1000 DEM po priključku, te ona nije prodana kad je HT  prodan I DTK mreža je katastarski “ valjda” vlasništvo našeg grada.
4. Početak provedbe potpisane povelje od svih dionika u Gradskom vijeću , te podstavljanje iste na službene stranice grada, kao i vračanje linka o OSI na službenu stranicu Slavonskog Broda.

http://www.udisb.hr/documents/Povelja_o_partnerskom_odnosu.pdf

Ne nije mi osobno ni jedna staza nije prioritet, iako onako usput staza ili cesta, koja je nedefinirana, kao puno toga od nas. 20 m od rodice kod prvog šahta  tamo kad se krene od bivšeg restorana na Slavoniji 1 preko staze, prema rodici. Lako možete upasti u nedefiniranu rupu.

Vrtići, škole , pa i dječja igrališta, grade se u našem gradu. Nažalost kod prvog prijedloga priznajem da me sramota kad vidim tu gigantsku rodu. Nekad davno da sam blizu mog grada znao sam po dimnjaku iz rafinerije u Bosanskom Brodu, a sad znam da sam blizu samo po njoj. Ako smo već grad prijatelj djece, grad iz bajke, zar ne bi bilo bolje da naš grad na njegovom ulazu predstavlja interaktivno dječje igralište, nego ogromna papirnato plišana rodetina.

Opšteprihvaćeno viđenje historije Zapadni svijet opisuje kao vodeću silu koja ostatku planete nameće etičke, estetičke, naučne i druge vrijednosti. Pod takvom pretpostavkom, svako površno pristupanje razumijevanju svjetske historije neminovno dovodi do nastanka predrasuda i stereotipa prema ostatku svijeta, naročito Crnom kontinentu – Africi.

Dok su velike svjetske sile činile čuda u ekonomskom ili tehnološkom smislu, Afrika nije bila u stanju da doprinose napretku takve vrste. Umjesto toga, Afrika svoj doprinos daje u vidu socijalne etike koja razvija duboko poštovanje prema čovjeku i ljudskim vrijednostima.

Etika i moral

Etika je filozofska disciplina koja se bavi moralom, a moral je skup društvenih pravila, principa i normi koji usmjeravaju postupke ljudi u zajednici. Zapadna filozofska misao usmjerena je na razvoj normativnih etičkih teorija, kao što su etika vrlina, Kantova deontologija i utilitarizam. Normativne teorije podrazumijevaju da na osnovu društveno-prihvatljivih etičkih normi određujemo kakav postupak treba da bude da bi bio moralno ispravan.

Afrički narodi, kao organizovane i funkcionalne ljudske zajednice, nesumnjivo imaju razvijen etički sistem – sistem vrijednosti, principa i pravila – koji bliže određuje način na koji pojedinci u zajednici treba da djeluju. Afrička etika je, takođe, normativna teorija.

Moralnost kod zapadnoafričkog naroda Akan

Narod Akan je jedan od historijski najznačajnijih i najbrojnijih etničkih grupa koje naseljavaju prostore zapadne Afrike. Preko 20 miliona ljudi, pripadnika ovog naroda, pretežno naseljava teritorije današnje Gane i Obale Slonovače. Akani su za sobom ostavili bogatu kulturu, zanatsku umjetnost i ratničku, kraljevsku historiju. Vjeruje se da su stari kao šume u Kongu.

Dva pojma koja dominiraju u svakodnevnoj društvenoj praksi i etičkom promišljanju ovog naroda su „humanost” i „bratstvo”. Ovi pojmovi konstituišu osnovne kriterijume ljudskog postupanja. U afričkom jeziku „humanost” nije samo antropološki, već je i etički pojam koji opisuje relacije među članovima ljudske vrste. „Bratstvo” se odnosi na zajednicu muškaraca i žena sa istovjetnim potrebama i interesima.

Ako smo ljudi, onda smo braća. Među nama ne postoje razlike, svi pripadamo jednoj, ljudskoj vrsti i zajedno dijelimo iste vrednosti, osećaje, nade i želje.

Etika naroda Akan je humanistička i utilitaristička. Humanizam je filozofska doktrina prema kojoj su ljudska dobrobit, potrebe i interesi osnovne vrijednosti.

Kao i kod utilitarizma, u akanskom etičkom sistemu dobro je određeno u terminima posljedica. To znači da je neki postupak dobar ili moralno ispravan ukoliko su njegove posljedice povoljne tj. ako doprinose opštoj dobrobiti čovječanstva. Prema tome, postupci koji promovišu i podstiču kolektivizam, lojalnost i solidarnost prema drugim članovima zajednice dobri su, a oni koji to umanjuju, jesu loši, nemoralni.

Šta je ispravno relativno je u odnosu na situaciju. Moralnost se ne tiče nijednog apsolutnog standarda kao što je istina ili pravda. Moralnost se odnosi na povećanje društvenog dobra u određenoj situaciji.

Ili, kako bi utilitaristi rekli: dobro je ono što doprinosi najvećoj mogućoj sreći, najvećeg mogućeg broja ljudi. Dakle, osnova moralnosti je ispunjenje obaveza prema braći i komšijama, kao i življenje u miru sa njima.

Šta nam govore maksime Akan-etike

Humanost nema granice

Iako afrički narodi tradicionalno žive u malim zajednicama i podeljeni su u različite etničke i kulturološke grupe sa složenim mrežama rodnih odnosa, oni veruju da  čovečanstvo obuhvata sve ljude – i one izvan njihovih uskih geografskih granica.

Prema tome, humane odnose treba graditi sa svima i prema svima. Upravo zbog toga, u skoro svim autohtonim afričkim jezicima (izuzev jezika poput Hausa i Svahili, koji su preuzeli znatan broj arapskih reči) ne postoji riječ za „rasu”. Ujmesto toga, postoje riječi „osoba”, „ljudsko biće”, „ljudi”. I kada drugi govore „crna rasa” ili „bijela rasa”, Afrikanci kažu „ljudi crne boje kože” itd.

Čovjekov brat je čovjek

Humanost podrazumijeva da su svi ljudi, bez obzira na rasne i etničke pozadine, braća. Termin „brat”označava brojne i kompleksne porodične odnose u kojima su svi povezani krvnim vezama. Međutim, postoje druga značenja ove riječi. Značenja koja nastoje da uzdignu ljudske odnose sa nivoa čisto biološki determinisanih krvnih veza na nivo gdje bratstvo kao suština čovječanstva transcendira slučajnost ljudske biologije, rase, porijekla i kulture.

U praktičnom pogledu, ovo dovodi do vrlina kao što su gostoljubivost, velikodušnost i briga prema drugima. Ideja bratstva počiva na vjerovanju da smo svi zajedno umotani u snop života i da zbog toga postoji veza između dva čovjeka i prije nego što otvore usta da započnu razgovor.

Ljudsko biće je ljepše od zlata

U ovoj maksimi ističe se unutarnja ljepota svakog čovjeka. Zlato ima najveću vrijednost, a pošto je čovjek ljepši od zlata, treba da osjetimo ljepotu i važnost pojedinačnog ljudskog života i da pokažemo međusobno poštovanje kroz samilost, nježnost i razumijevanje.

Zbog toga je naša moralna dužnost da budemo otvoreni prema interesima i dobrobitima drugih, kao i da pružimo pomoć kome god i kad god je ona potrebna. Takođe, ova maksima ističe da je prepoznavanje vrijednosti ljudskog bića važnije od posjedovanja bilo kakvog bogatstva.

Ubuntu – filozofija života

Za razliku od prirodnog i spontanog razvoja etičkog sistema naroda Akan, ubuntu se, kao relativno mlada filozofija, razvija sa određenim ciljem.

S obzirom na nepravednu istoriju koja je zadesila afrički kontinent u dugogodišnjem procesu kolonijalizacije, Afrikanci 70-ih godina prošlog veka razvijaju ubuntu iz potrebe za oživljavanjem izgubljenog identiteta.

Ubuntu je imao potencijal da afričkom narodu povrati kulturološke i društvene vrijednosti i da im omogući da ponovo dožive sebe kao dostojanstvena ljudska bića. Zahvaljujući Nelsonu Mendeli ubuntu postaje poznat i van granica Afrike.

Na različitim južnoafričkim jezicima „ubuntu” znači „biti čovjek”. Ubuntu je filozofski sistem koji prodire u sve sfere afričkog života, a čije ideje u cjelosti oblikuju i vode afrički pogled na svijet. Ubuntu otjelotvoruje značaj solidarnosti i izričito se protivi nejednakosti i izolovanom individualizmu.

Ovo je transkulturalna filozofija u smislu da daje određeni obrazac ponašanja za sve ljude, bez obzira na geografsko, genetičko i socijalno poreklo. Ukoliko bi se ubuntu prihvatio, omogućio bi Afrikancima da usade duh zajedništva u svet koji je ozbiljno izmučen individualističkim manirizmom.

Tri maksime Ubuntu filozofije

Prva maksima tvrdi da biti čovjek znači potvrđivati svoju humanost na osnovu prepoznavanja humanosti kod drugih ljudi i na tom osnovu, sa puno poštovanja, uspostaviti odnose sa drugima.

Druga maksima nalaže da ako je čovjek suočen sa izborom između bogatstva i očuvanja života drugog ljudskog bića, on uvijek mora odlučiti u korist očuvanja života.

Treća maksima, kao princip duboko ukorenjen u tradicionalnu afričku političku filozofiju, kaže da kralj svoj položaj, uključujući i sve moći koje su povezane sa njim, duguje volji naroda koji mu je povlašten.

Poruka koju afrički kontinent odašilje ostatku svijeta sasvim je jasna. Afrička kultura i umjetnost samo su jedan primjer više koji potvrđuje da je pogrešno osuđivati stvari koje ne razumijemo. U tom maniru, treba se otarasiti etiketa koje pripisujemo Afrikancima i koje za sobom nose određene degradirajuće konotacije – afričke zajednice nisu plemena i afrička umjetnost nije primitivna.

globalcir

Netko naivniji pomislio bi da je ratnim veteranima i njihovim poslušnim kazališnim trupama do Vukovara i Škabrnje stalo barem toliko da se malo ozbiljnije potrude pa da ondje, recimo, u Noći kazališta prirede poneko gostovanje, predstavu i popratni program

Pogreb je bio netipičan – tek nekoliko za života najbližih osoba – ispunjavajući pokojnikovu želju. Prepoznavao sam sve prisutne, izuzev osobe čije lice kao da je izbjegavalo fokusirati se, te ne bijah siguran jeli to mlađi sin sa kojim nije imao sređene odnose. Onaj stariji, kao i bratić iz inostranstva sa nevjenčanom ženom bijahu tu, i to je uglavnom bilo sve. Škrt sprovod, poput škrtog mu života koji, eto, završava pridruživši se majci jer oca nije ni poznavao. I dok je stariji držao nekoliko prigodnih riječi, uobičajenih za takve prilike, razmišljao sam koliko li su oni uopće poznavali osobu koju ispraćaju na putovanje bez povratne karte. Poznaje li uopće bilo tko bilo koga, od kojeg se pokraj sveježe iskopane jame oprašta u ime ostalih s ove strane nevidljive granice života i smrti?

Pokojnik bijaše izuzetno inertan tip – za svoga života, dakako – što mogu uvjereno tvrditi poznavajući ga bolje od svih prisutnih. Prilično povučena i nepristupačna osoba o kojoj se ionako znalo malo stvari – uglavnom onih, po svojoj prirodi izloženih oblicima komunikacije s najbližima i malobrojnim prijateljima. Koliko toga, ugniježdeno u njegovu duhu koji prisutne napušta zajedno s tijelom, nikada ne bi moglo poslužiti za hipotetsku biografiju osobe čijoj sahrani prisustvujem? O odnosu sa ženama, čemu bi svjedočiti mogla tek pokoja, još živa polovica privremih parova (kad bi joj i palo na pamet), ni najbliži njegovi ne mogu slutiti. A svakoj bivšoj, tek dio mu uma, misli, maštanja, čežnji i djelovanja – kao uostalom i u obrnutom smjeru – bijaše dostupan. Sinovi njegovi, od koji se s jednim godinama nije viđao jer mu je ovaj zamjerao stvari o kojima se baš i nije jasno izražavao pri poslijednjem susretu, prisjetili bi se tek crtica iz odnosa sa odlazećim ocem, ukoliko volja za prisjećanjem nadvlada. Bi li netko i pomišljao kako je redovito, pri samotnim obrocima u osami sobe koju desetljećima nitko nije posjećivao do privremeno tek posjetitelj drag, ritualno želio dobar tek odsutnima – ne samo iz svoje sobe i svojega života, već i s ovoga svijeta, projicirajući iz sebe u stvarnost privid njihove prisutnosti. Sadržaji svakodnevnih monologa sa odsutnim sinovima i preminulom majkom, nikada neće ugledati svjetlo dana, a njegovo svijesno zaludno zazivanje nje (bijaše ateist i nimalo metafizički tip), s željom da podijeli popola preostalo svoje bitisanje, gasilo se u realnostima svakodnevice i davno prije no je to učinilo tijelo. Dok nije shvatio – a umom bijaše podjednako trom kao i tijelom – da postaje jeftinom farsom, razgovarao bi s Neznanom s kojom je žudio dijeliti samoću sobe i života, uz ono ljubavi i duha koji je svakodnevno kopnio, stanjujući se poput snijega na proljetnom suncu. Tko bi ma i pretpostavljao što je razmišljao čitajući knjigu, gledajući film ili samo šutke zureći kroz prozor dok krupne pahulje snijega zameću tragove onih koji su tek tren prije bili njegovi gosti. Kome bi mogao pasti na pamet tijek njegovih premišljanja uz kićenje blagdanske jelove grančice, tko li bi uspio predočiti slike prolazeće glavom pri sjeckanju luka za neko od jednostavnih jela koje je spravljao?

Imao je hrpicu internetskih poznanstava, prijateljstava – smiju li se tako zvati – s ljudima koje je tek preko majlova i fotografija poznavao. Uglavnom svjetonazorskih i političkih istomišljenika koji nisu strahovali javno iznositi stavove i poglede na jad i bijedu u koje je društvo zapalo nakon poslijednjeg rata. Kolika li tek njima enigma bijaše, kad i rođena djeca tek površno poznavahu intimu, za života zakopana u sivu moždanu masu, a sada rasplinjavajuću s ostacima energije koja napušta njegovo hladno truplo. Kad prestane odgovarati na majlove dolazeće na još živu elektronsku adresu, hoće li virtualni znanci i prijatelji shvatiti da je zauvijek iščezao, ne samo iz njihovih elektronskih života? Sinovi bi ih moguće obavijestili, mada mlađi i kad bi poželio to ne bi mogao, ne poznavajući ni realniji a kamoli ovaj virtuelni oblik očeva života, dok stariji možda i učini, ako se uopće sjeti bilo što poduzeti.

Racionalno se uvijek trudio u sebi održati ravnotežni odnos spram djece – svako sa drugom ženom – skanjujući se priznati da mu je stariji ipak draži; naprosto uslijed učestalih kontakata koje je s njim još od njegova djetinjstva imao. Pokušavao je i s drugim uspostaviti odnose ljubavi i prijateljstva njegovane s njegovim polubratom, ali se to razbijalio već od rastave s majkom, uvijek spremnom za svađu prilikom njegovih posjeta. Dok je to još činio. Za vrijeme njihova studija, pomagao ih je podjednako, u skladu sa ograničenim materijalnim i osobnim sposobnostima – rekoh već da bijaše živa inkarnacija svemirske inercije u ljudskom obličju – produljivši to i nakon diplomiranja, u periodu dugogodišnje nezaposlenosti u političkoj, socijalnoj i ekonomskoj ruini čiji državljani bijahu. Što li je osjećao šaljući im mjesečno neki sitniji iznos, da se nađe, vječno odlazi u prostore svijeta na koji se otputio. Znaju li koliko je žudio da ostanu o dobrim odnosima, da izbjegnu zlu krv među sobom za koju ni ne bijaše razloga? Dok je sa starijim uspostavio prije prijateljski negoli očinski odnos, imajući slične interese, stavove i svjetonazore, čitajući iste knjige, zajedno uživajući u istim filmovima, dotle je mlađi i kad se s njim još pokušavao zbližiti, odbijao te pokušaje. Njegova vjera, pojačano usađivana od majke nakon raskida veze (osveta ocu ateistu?), koju je kasnije – koliko mu bijaše poznato iz pričanja svog starijeg – znao dovoditi u sumnju, ograničavala ga je u raspravljanju s njome nespojivih intelektualnih zamisli, čitanja poklanjanih knjiga ili suvislog razgovora o pojedinim temama. Dok su još razgovarali. Kažem, nekako mi maglovita bijaše slika jednog od prisutnih; ne bijah siguran jeli to mlađi (kojega je polubrat zacijelo obavijestio o očevoj smrti) odlučio makar zauvijek ispratiti oca iz svog života, u kojem već odavno nije imao nikakvog mjesta.

Za života, pokojnik je uvijek preispitivao svoj odnos spram majke i djece, a ne toliko prema bivšim ženama. Vjerujem kako se osjećao kriv prema njima, toliko kriv da je znao kako nikada krivdu neće javno ispovijedati, niti priznati što mu mori savjest. Mislim da je u osnovi bio gad, iako se neuspješno trudio biti boljim negoli mu je uspijevalo. Uostalom, uvjeren u intelektualnu nadmoć nad većinom ljudi, nije se smatrao psihotičnom osobom kojoj treba pomoć psihijatra, a kako bijaše bezbožnik – niti ispovjed svećeniku nije dolazila u obzir. Daklem bi jedino priznanje pogođenima njegovim djelovanjem dolazilo u obzir, čega se silno bojao da ne pokvari odnose međusobnog, kakvog takvog povjerenja. Pa će tako krivdu, kao i poneku pravdu koju je možda učinio za života, zauvijek ponijeti kao poputbinu skrivenu od malobrojnog skupa ispratitelja. Činjenica da oca nije poznavao nimalo ga nije smetala, pa je – znam zasigurno – odbio objelodanjenje njegova identiteta u zrelijim godinama (pisma majci koja nije čitao prepustio je u naslijeđe djeci, ne zakinuvši ih zauvijek za spoznaju djedova identiteta, požele li). Da očuva svoj psihički mir, koji bi okolnosti odavno van njegova dosega zasigurno narušile. Nije ga ni volio ni mrzio, jer ga nije niti poznavao – bijaše mu posve irelevantan – a često je odnos mlađeg sina prema sebi pokušavao shvatiti u tom kontekstu. Kako ovaj bijaše iz vanbračne veze, to je toliki utjecalo na pokojnikovu majku da ga nikada nije poželjela vidjeti. Svijesni ste da je to za oboje, oca i sina – teško je reći za koga više – bio udarac koji je među inima utjecao na uzajamne odnose. Dali je tako teško shvatljiv uzaludni očev pokušaj zbližavanja bake sa unukom, ne mogu razumjeti; uostalom i taj neuspjeh dio je tereta koji odnosi sa sobom. Bolju majku teško je moguće zamisliti, žrtvovala se za njega i kad se ptići odavno izbacuju iz gnijezda, no do kraja života – njenog i svojega – opterećivao ga je njen odnos prema unuku. A onaj stariji bijaše ljubimac, majčin i njegov – stjecajem sasvim drukčijih okolnosti.

Pokojnik nikada nije završio prirodne znanosti, no vrlo veliki dio života – sve dok mu se psihički nije zgadilo upražnjavanje interesa iz doba mladosti – kao nadobudni „samostalni mislilac“ bez dovoljno znanja, bavio se tajnama prostranstva u koje seli njegova duša. Svemira. Kakve su misli opsjedale glavu u kojoj je prevrtao formule kojih se još prisjećao sa studija, na primitivan način nastojeći dokučiti još nedokučeno; što je osjećao pišući radove koje mu je stariji potomak prebacivao na internet – vječno zahvalan što njegove budalaštine ispostavlja sudu javnosti – ostat će zauvijek skriveno. Što ga je gonilo pisati pjesme, objelodanjene u zbirkama na nagovor sina-prijatelja, i jeli ih onaj drugi uopće ikada čitao, i za njega bijaše vječna tajna kao i ravnodušnima spram osjećaja i poriva za njihovim poetskim iskazom. Mnogo prekasno shvativši kako je kozmologija preduboka i za najdublje, a kamoli njegov um brčkajući se u plićaku vlastitih sposobnosti, opredijelio se za znanstvenu fantastiku, tu i tamo objavivši poneku nezamjećenu pričicu; sad dali pateći ili ne zbog tih (ne)uspjeha, tko li će – sem njega kojeg više nema – znati?

Tako, razmišljajući tijekom sinovljeva opraštanja od preminulog oca, prebirući misli ne samo o njemu već svim pokojnicima svijeta ispraćanim prigodnim riječima najbližih, najdražih, najvoljenijih ili samo prijatelja i znanaca, pitah se – ne samo koliko su oni poznavali odlazećega, već koliko je i on znao o ljudima prisutvujućim ispraćaju, onima koji će u toplini doma ili sa osmrtnica dočuti da je taj i taj, njihov poznanik, prijatelj, znanac iz usputnih razgovora ili samo viđenja, zauvijek napustio tlo po kojem oni još gaze. Rekoh već, pokojnik bijaše više no inertan tip, savršeni arhetip i paradigma kozmičke inercije – vječnost mu je trebala da se odluči, a još više za neku smislenu akciju. Tako je i njegova duša – s namjerom ili ne – odgodila čas odvajanja od hladnog i ukočenog tijela, neprimjećena promatrajući ritual opraštanja i ispraćanja na nepovratni put svega živog, ovaj put posvećen njemu. S poslijednjim mislima o tome koliko se međusobno poznajem sa prisutnima, odlazeći se oprostih zadnji put od hrpice okupljene oko vječnog doma istrošenog tijela. Dok su oproštajne riječi dragog djeteta zamirale, postajući sve udaljenije i tiše, duša neznanca se, u tišini tisuć puta većoj od nadgrobne, bez žaljena rastala sa ostajućim tijelom i uputila svom novom domu. Obrisi okupljenih stranaca postepeno su iščezavali, kao što ću i ja u njihovim sjećanjima blijediti u godinama koje im još pripadaju.

Ministrica kulture iza zatvorenih vrata pokušava preusmjeriti više od 30 milijuna kuna iz europskih fondova, namijenjenih neprofitnim medijima, na račune komercijalnih televizijskih i radijskih postaja, pozivajući se pritom na radnu skupinu koju je sastavila bez ikakvih javnih kriterija i o kojoj ne postoje dostupni podaci

Za razliku od Slunja, gdje je za ravnatelja knjižnice postavljen vodoinstalater, ‘slučaj Požega’ je revolucionarniji, jer nije neki hadezeovac branitelj ili vozač viljuškara imenovan glumcem Gradskog kazališta, već glumca u tom kazalištu uopće i nema. Ne treba glumac, shvatili ste, da bi se kazalište Kazalištem zvalo

Najgrlatiji predstavnici “domoljubne” desnice onomad su se – tko bi rekao da od toga ima tek godinu dana – svojski uzjogunili kad su čuli da je najudobniju fotelju u Ministarstvu kulture Andrej Plenković namijenio Nini Obuljen Koržinek. Ne toliko zbog nove ministrice, a ni zbog naročite zabrinutosti za kulturu, koliko zbog degradiranja Zlatka Hasanbegovića u HDZ-ovoj unutarstranačkoj strukturi. Za takvu pobunu, o čemu stanoviti vremenski odmak daje najbolji sud, nije bilo nikakvog razloga; Obuljen Koržinek hrabro je nastavila koračati stopama svog predšasnika, posebno kad je odnos prema kritički intoniranim medijima u pitanju. Razlike između Hasanbegovića i Obuljen Koržinek tek su estetske prirode: lična fasada nove ministrice nešto je bolje održavana, pa joj iz prošlosti ne vire ni ustaške kape, a ni heroji, mučenici i šehidi. Ali politički kontinuitet među dvoje ministara nepobitno je prisutan – Obuljen Koržinek nastavila je Hasanbegovićevu misiju zatiranja neprofitne medijske scene.

Neprofitnim je medijima, svjetonazorski nekompatibilnima s HDZ-om, Hasanbegović najprije ukinuo institucionalne potpore Ministarstva kulture, uputivši ih da financiranje potraže u fondovima Europske unije. Da bi zatim odgodio i raspisivanje natječaja najavljenih u sklopu programa “Mediji zajednice”, za koje je baš iz Europskog socijalnog fonda predviđeno 30,6 milijuna kuna.

Razlike između Hasanbegovića i Obuljen Koržinek tek su estetske prirode (FOTO: Hina)

Izvorno je bilo planirano da će se natječaji za raspodjelu ovog novca početi provoditi u studenom 2015. godine. Ali onda je na vlast došao HDZ, pa je Hasanbegović krajnje cinično zaključio kako se radi o programu “kompleksnijem od ostalih koje priprema Ministarstvo kulture” i odgodio upravo one natječaje koji su, prema njegovim vlastitim riječima, neprofitnim medijima trebali osigurati nastavak egzistiranja.

Ministarstvo kulture još smo u rujnu pitali gdje je zapelo s “Medijima zajednice”. Dobili smo odgovor da se raspisivanje poziva na dostavu projektnih prijedloga u sklopu programa “Mediji zajednice” očekuje u prosincu 2017. godine. Sada je, međutim, jasno da taj rok više nije moguće ispuniti. Osim ukoliko Obuljen Koržinek ne namjerava izigrati propisanu proceduru i važeće zakone. Naime, tekst natječaja najprije mora proći kroz javno savjetovanje u trajanju od 30 dana. Zatim Ministarstvo mora odgovoriti na sve komentare zaprimljene u javnom savjetovanju, što obično traje između 30 i 60 dana. Iz čega proizlazi da neprofitni mediji novac iz europskih fondova neće moći početi povlačiti prije prve polovice iduće godine. Ako i tada. Jer natječaji su, kao što smo utvrdili, uz samo malo političke volje mogli biti raspisani već lani.

Zbog čega su “Mediji zajednice”, dakle, i dalje na ledu? Prema dostupnim informacijama, ključni razlog odgode krije se u pokušaju osmišljavanja modaliteta da novac ne završi kod neprofitnih medija, za što je izvorno predviđen. To nije nimalo jednostavna zadaća, s obzirom da već programirana sredstva iz europskih fondova, u ovom slučaju Europskog socijalnog fonda (ESF), i nije baš lako prenamijeniti. Najčešće ih se mora ili potrošiti za njihovu izvorno ugovorenu namjenu ili vratiti u središnju briselsku blagajnu.

Obuljen Koržinek tome je doskočila vodeći se onom dobro poznatom maksimom o rješavanju problema i osnivanju povjerenstava: ustrojila je radnu skupinu koja je trebala definirati kriterije natječaja. Radilo se, međutim, samo o formalnosti koja je trebala zamaskirati prave namjere HDZ-ove ministrice kulture.

Ministrica, očito, pokušava osmisliti modalitet da novac ne završi kod neprofitnih medija, za što je izvorno predviđen (FOTO: Hina/Lana Slivar Dominić)

Predmetne farse se u razgovoru za Lupigu prisjetio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković, koji se u radnu skupinu uključio nakon što je u njoj zbog potencijalnog sukoba interesa odbila sudjelovati članica HND-ovog Izvršnog odbora, Sanja Despot. Iz istog razloga u radnoj skupini nije mogao sudjelovati nitko od predstavnika neprofitnih medija, s obzirom da ne bi bilo primjereno da iste osobe najprije odlučuju o kriterijima natječaja pa se kasnije na te natječaje i javljaju.

“U ime HND-a poslao sam reakciju na koncept kriterija raspodjele novca koji je ministarstvo predložilo kao polazište za raspravu, a osnovna primjedba bila je kako je izričito zabranjeno novac iz Europskog socijalnog fonda namijenjen medijima zajednice davati i komercijalnim medijima, što je bio plan Ministarstva”, objašnjava Leković.

Informacije do kojih smo došli sugeriraju kako je namjera ministrice Obuljen Koržinek, dakle, postaviti program “Medija zajednice” u otprilike istu ravan s Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Iz kojeg minornih pet posto sredstava ide za financiranje neprofitnih internetskih medija, a 93 posto se troši na financiranje lokalnih radija i televizija. Iz čega bi se onda dalo zaključiti kako Ministarstvo kulture vjeruje da konzumente medijskog sadržaja u što većoj mjeri treba izlagati emisijama poput “Bujice” Osječke televizije, “Politike i istine” Vinkovačke televizije, “Popodnevne more” Televizije Z1 ili emisije “Sve se može popraviti” karlovačke TV 4 rijeke. A u što manjoj mjeri profesionalnom novinarstvu.

Sasvim je to jasno iz intervjua koji je ministrica kulture dala za HND-ov list Novinar. Evo citata: “Činjenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70 do 80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost. Mislim da je jedan od ključnih nesporazuma razlika u mišljenjima je li nešto neprofitno po tome kako je registrirano. Nemam rješenje, imam puno pitanja, ali vjerujem da ćemo kroz rad u radnim skupinama doći do odgovarajućeg modela koji će pomoći da se u sustavu sačuvaju potpore na lokalnoj razini, ali da se ne događa neka brutalna situacija, pa čak i kontrola medija jer su financijski potpuno ovisni o onome tko im daje potporu”.

“Moja osnovna primjedba bila je kako je izričito zabranjeno novac iz Europskog socijalnog fonda namijenjen medijima zajednice davati i komercijalnim medijima” – Saša Leković (FOTO: Hina)

Obuljen Koržinek vjeruje kako joj se mogućnost da komercijalnim lokalnim medijima – koji se redovito ponašaju kao HDZ-ovi glasnogovornici – osigura dodatno financiranje iz europskih sredstava otvara zahvaljujući činjenici da hrvatsko medijsko zakonodavstvo ne poznaje pojam medija zajednice. Dok su neprofitni mediji, s druge strane, jasno definirani: njihovi nakladnici moraju biti udruge, zadruge ili ustanove.

Ova legislativna manjkavost je, međutim, sasvim nebitna. Europska unija već ima jasne definicije medija zajednice, sviđalo se to hrvatskoj ministrici kulture ili ne. Rezolucija Europskog parlamenta od 25. rujna 2008. godine tako izričito konstatira da su mediji zajednice “neprofitne organizacije odgovorne zajednici kojoj žele služiti”. Ista je stvar i s Deklaracijom Vijeća Europe o ulozi medija zajednice u promicanju društvene kohezije i interkulturalnog dijaloga od 11. veljače 2009. godine koja medije zajednice također karakterizira kao neprofitne organizacije.

HND je, govori nam Leković, stoga predložio da se novac dodjeljuje novim projektima i postojećim neprofitnim medijima koji ispunjavaju funkciju medija zajednice. Dakle, medijima koji se bave problemima ranjivih skupina, suprotstavljaju se diskriminaciji i općenito odgovaraju na potrebe zajednice kojoj služe. Kako će Ministarstvo kulture odgovoriti na taj prijedlog ostaje nepoznanica, s obzirom da se radna skupina već odavno ne sastaje, a i od toga što se sastajala nije bilo apsolutno nikakve koristi niti je nakaradno složena radna skupina bilo što dogovorila. Održana su dva sastanka, nakon čega je Obuljen Koržinek zaključila da se dovoljno konzultirala sa strukom i prebacila odlučivanje o projektu “Medija zajednice” iza zatvorenih vrata.

“Na sjednici radne skupine na kojoj sam sudjelovao, a koja je bila druga i posljednja do danas, tražio sam da se rad prekine dok se ne donesu kriteriji uspostave radne skupine i kriteriji za njen rad tvrdeći kako je neodgovorno da bez ikakvih kriterija za svoj rad radna skupina priprema kriterije za raspodjelu ogromne količine novca. Nakon duge rasprave podržalo me još nekoliko članova radne skupine. Kako su prolazili tjedni, a nitko iz Ministarstva se nije javljao nekoliko puta sam mejlom pitao što se događa. Nisam dobio odgovor sve dok me nije nazvala ministrica i rekla kako neće biti nikakvih pisanih kriterija za rad radne skupine, niti će se ona više sastajati jer će njen posao biti nastavljen interno, objašnjavajući da je zapravo već napravljeno ono što je trebalo kada su poslani komentari na prijedlog Ministarstva”, kaže predsjednik HND-a.

Bolje je novac vratiti u Bruxelles, nego njime hraniti „neprijatelja“ (FOTO: Lupiga.Com)

I što sad? Bez kristalne kugle nezahvalno je prognozirati budućnost, ali upućeni promatrač može pretpostaviti kako će se priča o “Medijima zajednice” dalje razvijati. Ministrica kulture ostat će pri svom naumu da natječaj skroji kako bi se što veći dio novca podijelio komercijalnim lokalnim medijima. Što će onda cijeli proces ostaviti otvorenim za žalbe, a koje će se, s obzirom na odrednice gore spomenutih europskih direktiva i deklaracija, na nekoj razini morati usvojiti. Ali žalbeni se procesi ne rješavaju preko noći, a vrijeme je resurs kojim se neprofitni mediji ne mogu razbacivati. Već sada se mnogi na životu održavaju zahvaljujući prvenstveno volonterskom novinarskom angažmanu.

Ministrica Obuljen Koržinek vremena, pak, ima na bacanje. Ako ga potroši dovoljno, doći će i kraj tekućeg europskog programskog razdoblja, koje traje do 2020. godine, a onda se sredstva namijenjena za medije zajednice više ionako neće moći trošiti. Logiku HDZ-a nije naročito komplicirano dokučiti: bolje je novac vratiti u Bruxelles, nego njime hraniti „neprijatelja“.

lupiga

Zvonimir Mršić, Ramljakov asistent u Agrokoru, najavio je 10. travnja kao datum kad će u Hrvatsku doći kapitalizam. Šteta što mu se žurilo, trebao je s tom sretnom viješću sačekati advent, Božić ili Novu godinu – pučanstvo ove zemlje sigurno će biti ushićeno od radosti

Devojčice u lascivnim pozama odavno su okupirale Fejsbuk, najveću društvenu mrežu. Amaterske fotografije napravljene u pin-ap maniru, u sopstvenoj produkciji (pred ogledalom) ili uz pomoć najbolje drugarice, ukrašavaju Fejsbuk profil svake druge tinejdžerke. Kao odgovor, pojavile su se čak i Fejsbuk grupe posvećene ismevanju ove koliko bizarne toliko i tužne pojave, u kojima članovi međusobno razmenjuju i komentarišu nebrojene fotografije tinejdžerki koje svojim provokativnim pozama pokušavaju da izgrade status seks-bombi i ukažu na svoju sličnost sa Rijanom, Bijonse, Lejdi Gagom ili Ditom fon Tiz.

Ovo, naravno, nije lokalna pojava nastala kao posledica domaće turbo-folk kulture, već globalni trend o kome redovno izveštavaju svetski mediji. Britanska štampa zabrinuto konstatuje kako je teško naći devojčicu koja ne veruje da je telo postalo jedina ulaznica za uspeh i kojoj životni san nije da postane starleta. Horde tinejdžerki obučenih kao porno-zvezde okupiraju diskoteke i noćne klubove nadajući se da će ih neko primetiti, i spremne su na sve vrste ponižavajućih situacija kako bi se izborile za šansu u svetu “glamur-modelinga”, što je eufemizam za poziranje u tzv. magazinima za muškarce. Životni uzori su im starlete, striptizete i dobro plaćene prostitutke, poput dr Bruk Magnanti, uspešne naučnice koja je godinama vodila dvostruki život radeći kao kol-gerla visoke klase, da bi obelodanivši svoj identitet stekla ogromnu popularnost. Dok se prema njenim memoarima, koje je pisala u vidu bloga pod pseudonimom “Lepotica dana” snima TV serija, Bruk, poput drugih žena koje su svoju seksualnost stavile na tržište, postaje inkarnacija modernog feminizma.

Zaista, hiperseksualizacija devojčica i žena danas se često slavi kao znak oslobađanja i osnaživanja ženskog roda. Rušenje seksualnih konvencija bio je jedan od glavnih ciljeva pokreta za oslobađanje žena tokom sedamdesetih, u vreme kada su seksualno slobodne žene još uvek nosile stigmu nemoralnosti. Međutim, čini se da je negde u međuvremenu, tokom borbe protiv tradicionalnih normi koje su od žena zahtevale čestitost i smernost, i zalaganja za seksualne slobode kakve su uveliko uživali muškarci – seksualnost postala jedini bitan aspekt ženske ravnopravnosti. Da li je seksualno samopouzdanje jedino što današnje devojke smatraju važnim, pitaju se kulturolozi i feministi, i da li je identitet seksualnog objekta ili seksualnog predatora jedino na šta se svodi savremeni pojam ostvarene žene?

“Biti slobodna danas znači biti slobodna da omotaš noge oko šipke za striptiz, pokažeš grudi u javnosti, ponašaš se lascivno i oralno zadovoljavaš dečake na žurkama umesto tradicionalnog poljupca za laku noć”, piše Melinda Tenkerd Rejst, australijska feministkinja. Sve je jači pritisak na devojčice da se pokore idealu mršave seksi nevaljalice, što ostavlja velike posledice, a želja da se razbijaju tabui koji su ih ranije štitili danas ih dovodi u sve veću opasnost, zaključuje ona.

Šta se desilo sa idejom ličnog napretka i usavršavanja i kada se ona svela na puko glancanje spoljašnosti? Američka istoričarka i feministkinja Džoan Džejkobs Bramberg zavirila je u dnevnike devojčica kako bi otkrila kako se ideja ličnog napredovanja i usavršavanja menjala kroz vreme.

Ono što je otkrila jeste da su početkom 20. veka devojčice pod idejom samousavršavanja smatrale sve, osim fizičkog izgleda. Postati bolja osoba značilo je poklanjati manje pažnje sebi, više pomagati drugima, više se truditi u školi. Tipičan odlomak iz takvog dnevnika glasio je: “Odlučna sam da ne govorim više o sebi i sopstvenim osećanjima. Da razmislim pre nego što progovorim. Da radim naporno. Da budem uzdržana u govoru i delima. Da ne dozvolim da mi misli lutaju. Da budem dostojanstvena. Da više mislim na druge.” Vek kasnije, tipičan odlomak iz dnevnika savremene devojčice glasi drastično drugačije: “Pokušaću da sebe poboljšam koliko god mogu uz pomoć svoje ušteđevine i novca koji zaradim od čuvanja dece. Smršaću, nabaviti nova sočiva, već imam novu frizuru, dobru šminku, novu odeću i druge sitnice.”

Erijel Levi, američka autorka, analizirala je u svojoj knjizi Ženske šovinističke svinje ^[1] procese zahvaljujući kojima su moderne žene usvojile tzv. kulturu lascivnosti: časove striptiza, idolizaciju porno-zvezda, friziranje intimnih zona, implantante i sl. “Ako su muške šovinističke svinje bili muškarci koji smatraju žene komadima mesa, u tome su ih prevazišle ženske šovinističke svinje – žene koje od sebe i drugih žena stvaraju seksualne objekte.”

Šta je toliko fasciniralo moderne žene u pojavama kakve su striptizete i porno-zvezde? Odgovor na koji je naišla jeste da se za ove, nekada marginalizovane kulturne pojave, danas sve više vezuje ideja ženskog “osnaživanja”. Takođe, usvajanje ovih tradicionalno muških obrazaca ponašanja (poseta striptiz klubovima, gledanje porno-filmova) za mnoge žene je način da se takmiče sa muškarcima, tj. da pobede osećaj seksualne inferiornosti. U ovakvom ponašanju često ima malo iskrenosti, a mnogo truda da se imitiraju muškarci, zaključuje Levi.

Sve u svemu, čini se da poruka koja devojčicama stiže iz savremene kulture jeste da bez seksi fotografije na Fejsbuku, štikli od petnaest centimetara i vibratora u fioci danas sebe ne možete smatrati “uspešnom” i “jakom” ženom. Ženom kakva ne samo da priželjkuje već i živi “Seks i grad” život, sastavljen iz beskonačnih seansi ulepšavanja, šopinga, seksualnih avantura i njihovog prepričavanja sa drugaricama. Problem je samo u tome što se takav život, poput i samog čuvenog serijala, vrlo brzo pretvara u farsu.

Jedna od dobrih tekovina decenija ženske emancipacije jeste što se prosečna devojčica danas više ne podređuje stereotipu porcelanske lutke koja poslušno trepće. Loša je što se sve više podređuje stereotipu plastične lutke na naduvavanje koja svoj hiperseksualizovani identitet doživljava kao vrhunac ženskog samoostvarenja i trijumf ravnopravnosti.

^[1] Ariel Levy, Female Chauvinist Pigs: Woman And The Rise of Raunch Culture, Free Press, New York : London : Toronto : Sydney, 2005.

sott

Osim Srba, izrazito su ugroženi LGBT zajednica, ostale manjine, pa imigranti, žene… Kost nacionalizma bačena je da bi se stvorio ‘neprijatelj’ i da bismo se oko nje gložili dok se istovremeno provodi enormna krađa ove zemlje

Nekompetentnost koju demonstrira hrvatska ministrica kulture Nine Obuljen Koržinek iz dana u dan poprima sve impresivnije razmjere. Tako smo ovih dana imali priliku saznati da je Rebalansom proračuna za 2017. godinu, kojeg je Sabor izglasao 17. novembra 2017. udio Ministarstva kulture smanjen za preko 87 milijuna kuna (glava 05505, str. 142.), uglavnom zbog nerealiziranih sredstava Europskog socijalnog fonda (8,9 milijuna) i Europskog fonda za regionalni razvoj (74 milijuna). Znači natječaji za medije nisu raspisani usprkos osiguranim sredstvima. Pošto se prilikom rebalansa proračuna usklađuje računovodstveno stanje sa stvarnim, nerealizirana sredstva Ministarstva kulture mogu se oduzeti ovome tijelu i dodijeliti nekom drugom, uspješnijem u “povlačenju sredstava Europske unije”. Da prevedemo na jezik razumljiv krugovima oko Nine Obuljen: ministrica čiju se stručnost hvalilo i mjerilo s obzirom na njenu upućenost u fondove Europske unije, a od nje se očekivao visok stupanj uspješnosti u povlačenju sredstava EU, zakazala je u punom obimu svoje navodne stručnosti.

Da bismo ovo bolje argumentirali, moramo si postaviti pitanje zašto ministrica nije uspjela povući sredstva EU za 2017. godinu u predviđenom opsegu? Da li su tome postojale objektivne prepreke ili se radi o potpuno pogrešnoj politici Ministarstva kulture? Zašto natječaji za medije nisu raspisani? Ministrica se brani kako je ona naslijedila raspisan projekt za Europski socijalni fond, no bez ikakvih kriterija te da radi toga nije uspjela raspisati natječaj. To je netočno. Točno je da ona nije htjela raspisati natječaj onako kako je on zamišljen, i u skladu s postojećim definicijama pojedine skupine medija, a koje su službene u Europskoj uniji. Sve na korist lokalnih komercijalnih radija i televizija čije je obilno javno financiranje potpuno netransparentno i koje u pravilu vode lokalni šerifi poput Jure Hrvačića ili Rena Sinovčića (o ovome je opširno prethodnih godina pisao neprofitni H-alter). Primjerice, Agencija za elektroničke medije kao i njezino Vijeće već godinama ne uspijevaju uspostaviti korelaciju između konkretnog sadržaja lokalnih radija i televizija i odobrenih financija. Takva samovolja medijskih nakladnika potpuno je nezamisliva u neprofitnim medijima gdje je sadržaj potpuno transparentno (ugovorima) povezan s konkretnim odobrenim javnim sredstvima.

EU definicija medija zajednice

Nina Obuljen okružila se baš predstavnicima lokalnih radija i televizija te internalizirala njihove stavove kao svoje. Takav je njihov pokušaj da predefiniraju medije zajednice. Prema njihovim – primarno materijalnim interesima, oko ovoga ne treba biti nikakvih zabluda – mediji zajednice bili bi svi mediji koji se bave bilo kakvim manjinskim pravima. Prema njima, mediji zajednice trebali bi biti ne općeinformativni, kao što je sada, već specifični, pa bi npr. Romi trebali biti marginalizirani u svom jednom mediju, invalidi u drugom, a etničke manjine u trećem itd… Na ovaj se način u potpunosti rastače s jedne strane pluralizam medijskog sadržaja, a s druge strane opće informativni karakter medija.

Ako o medijima ne znate mnogo, ovo može proći. I ni u jednom drugom scenariju. Primjerice, najglasniji argument Nine Obuljen o tome zašto natječaj za medije zajednice još nije raspisan je da ne postoji njihova usuglašena definicija. Međutim Europska unija donijela je Rezoluciju o medijima zajednice još 25. septembra 2008. godine, dakle prije nepunih 10 godina u kojoj su mediji zajednice definirani s obzirom na izvještaj Odbora za kulturu i obrazovanje kao “neprofitne organizacije odgovorne zajednici kojoj služe” i “čija neprofitna priroda znači da je njihov primarni cilj angažirati se oko aktivnosti javnog ili privatnog interesa bez ikakvog komercijalnog ili monetarnog profita”. Pritom ovo nije jedini dokument koji rješava pitanje definicije neprofitnih medija. Ista tema, s naglaskom na razvoj samog termina detaljno je analizirana u Radnim materijalima ministarstva kulture u dijelu koji se bavi Trećim medijskim sektorom. No, čak ni to nije jedini dokument, već je puno prije pokušaja u SDP-HNS-ovoj vladi, sam neprofitni sektor pokušao definirati svoja ograničenja u dokumentu kojeg su nazvali Zimski dokument, a koji je također uvršten u analizu provedenu u SDP-HNS-ovom mandatu.

Ipak, usprkos brojnim definicijama medija zajednice kao isključivo neprofitnog medijskog sektora, Nina Obuljen zbog svojih izrazito bliskih odnosa s lokalnim radijima i televizijama izvodi brojne vrtoglave manevre kako bi iz ovog natječaja izbacila neprofitne medije, a uvrstila komercijalne. Kako u proteklih godinu dana to nije uspjela napraviti, jer je baš sve protiv nje, radije je pustila 87 milijuna kuna da propadnu nego da ta sredstva osigura kritičarima svoje političke opcije, a na uštrb zagovaratelja iste opcije.

Dihotomija: komercijalni vs. neprofitni

Kao što i sama kaže, njezin je “osobni stav da bi se Ministarstvo generalno trebalo suzdržati od toga da odlučuje o dodjeli potpora medijima”. Ponavljamo, Ministarstvo kulture je tijelo nadležno za medije i ne može se jednostrano izuzeti iz donošenja teških političkih odluka. Ako netko ne može donositi teške političke odluke, onda se politikom ne treba niti baviti. Njezin osobni stav isto tako može biti da država ne treba intervenirati u otkup knjiga, no, ona nema pravo jednostrano donositi takve odluke, a njezin se krimen tako sastoji ne samo u aktivnom činjenju već u svjesnom i namjernom propustu – odnosno ispuštanju iz ruku 87 milijuna kuna.

Ovom prilikom ne tražimo njezinu smjenu, jer je sasvim svejedno koji je HDZ-ovac na čelu Ministarstva kulture. Smjenom Zlatka Hasanbegovića nadali smo se umjerenijoj HDZ-ovoj kulturnoj politici, no umjesto toga dobili smo samo nastavak istoga. Ako je do sad i pokušavala nijekati sebe kao sljedbenicu politike Zlatka Hasanbegovića, imenovanjem radikalnog vjernika Ladislava Ilčića svojim savjetnikom postojeći dojam samo je čvrsto zabetonirala. A žalopojku da je neprofitni mediji napadaju možda bi umjesto emotivno trebala promatrati politički. Kao što bi politički trebala sagledati i funkciju neprofitnih medija u općeinformativnom dijelu sektora. Sve to, ona ne radi. Baš kao što ne pokušava niti riješiti bilo koji od krucijalnih problema medijskog sektora poput ogromnog postotka gubitka radnih mjesta, radikalnog pada kvalitete radnih uvjeta, i veliku količinu prikrivenih radnih odnosa (RPO). Sve su ovo pitanja kojima se Nina Obuljen ne bavi.

Umjesto toga, ona nam poručuje da nema veze što je razlika između komercijalnih i neprofitnih medija suštinska¹, te nas pokušava uvjeriti u suprotno – da ona ne postoji. Razlika ovih dvaju tipova medija nije ideološka, kao što Obuljen pokušava zaspinati. Ona je strukturna. Ono što Nina Obuljen, kao stručnjakinja koja to uopće nije, pritom ne shvaća je da ukoliko medijskim zakonodavstvom ukine razliku profitnih i neprofitnih medija, naići će na ogromne otpore porezne uprave i Ministarstva financija, stoga je njezin pokušaj u istoj mjeri i sulud i uzaludan. Financijske strukture nikad to neće dozvoliti. U konačnici, Europska unija neće dozvoliti unošenje takvog kaosa u javne financije. Da se Obuljen okružila informiranim medijskim stručnjacima, umjesto nakladnicima lokalnih radija i televizija ovih problema ne bi bilo, a ona bi i dalje imala legitimitet da se predstavlja kao stručnjak za EU fondove. I to stručnjak koji u 2017. godini nije na rebalansu proračuna izgubio 87 milijuna kuna.

1. Neprofitni mediji sve eventualne viškove prihoda preusmjeravaju natrag u proizvodnju, dok profitni, odnosno komercijalni mediji rade za profit koji umjesto u proizvodnju mogu isplaćivati po potrebi [↩]

bilten

Malo je u nas istaknutih intelektualaca koji se tako disciplinirano svrstavaju na stranu moćnijih od sebe, birajući samo one bitke u kojima unaprijed slute pobjednike. Zato je Ivan Zvonimir Čičak danas pravi čovjek na pravom mjestu: zato ga je skoro jednoglasna saborska potpora dovela do medijskog Odbora, zato su za njegov izbor ruke digli i vlast i opozicija

Oni  koji u oceanu medijske ponude nastoje pronaći žive, pametne, zanimljive, korisne i vješto napisane riječi, potražit će ih  svakako i u tekstovima novinara  Borisa Rašete, trenutno “na službi” u 24 sata, Expressu i Novostima. U tom smislu, on je, htio – ne htio, novinarska zvijezda. Godinama pripada onoj novinarskoj manjini iz koje progovara formirani pogled na svijet kao na mjesto u kojem se istina uočava i uvažava samo ako je u akciji, i angažman intelektualca za ciljeve ljudske slobode, jednakosti i bratstva, ali bez iluzija da se postojeći poredak može mijenjati bez čvrstog pristanka ljudi.

Rašetini tekstovi su praktična potvrda Krležinih riječi iz njegove knjige polemika Moj obračuns s njima – da pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima posljedica nereda u čovjeku, a nered  u čovjeku je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi posljedica je nereda u sredini i u stanju te (književne) sredine. A Boris Rašeta zna dobro pisati!

Boris ponekad pregleda SBPeriskop o kome ima blagonaklon stav, a pažnju na naš mali portal skrenuo mu je Tomislav Pupić, Brođanin, poklonik ovog portala i predlagač brojnih projekata koji bi, primjene li se, bili od koristi građanima i državi.

Za intervju smo se dogovorili, kako se to veli, u roku od odmah nakon razmjene dva-tri maila, i isto tako brzo dobili smo odgovore. To također  pripada Rašetinoj već poslovnoj efikasnosti.

___________________________________

U impressumu nezavisnog portala h-alter o sebi ste napisali: Rođen 1968. godine. U mladosti sam pripadao naprednom, revolucionarnom radničkom pokretu. U 41. godini, po neumitnim zakonima biologije kojima se ne mogu oduprijeti, postajem konzervativac na užas mojih prijatelja, a naročito druga Lordana Zafranovića. Htio bih se baviti sinkroniziranim plivanjem.

Više puta u životu presvukao sam košulje, ali su uvijek bile čiste.  Prerano mi je da napišem epitaf, ali kada bih ga pisao on bi jamačno izgledao kao Trifunovićev:

Sve sam učinio da budem gospodin

 a sunce mu ljubim

 pogledaj

 ovo…

Što bi danas dodali? Nešto gorčine ili bi nastavili sa samoironijom? Evo prilike za reviziju osobne povijesti. Revizije su u modi.

Zapravo ne bih revidirao ništa. Najvažnije mi je ostati, koliko je to u granicama ljudskih mogućnosti, čist. Pišem skoro 30 godina. Za sve to vrijeme dobio sam možda pet šest demantija, par puta su me nazvali ljudi o kojima sam napisao nešto krivo, jedna izgubljena tužba, i to je to. Mislim da ima dosta novinara koji ne bi smjeli imati miran san. Neki su huškali na zločine, drugi ih sakrivali. Brojni su odrađivali poslove za razne koterije, stranke, interesne skupine. Neki novinari naplaćuju sve što mogu. Puno je zla u ovoj profesiji, koja ima relejni karakter, ona je na pola puta između “proizvođača” i “korisnika” stvarnosti, i puno je puta signal sa tih releja namjerno kriv. Ono što danas zovemo “fake news”, odnosno šire, “hibridni rat”, uvijek je postojalo – to je ono što se stoljećima zvalo propaganda. Ili još šire, ideološki rat. Nastojao sam bježati od toga što dalje, i cijena koju sam za to plaćao, danas mi je jasno, nije bila previsoka.  Nisam puritanac, posebno nisam fanatik puritanizma, ali mi je važno da je ta košulja čista. Na kraju krajeva, svi smo mi kao pojedinci beznačajni – ne možemo promijeniti puno toga, pa je onda najvažnije da ne iskvarimo sami sebe.

U svojoj knjizi Kako osvojiti prijatelje i utjecati na ljude Dale Harbison Carnegie, američki predavač i pisac, najpoznatiji po tečajevima o self-improvement-u napisao je sentencu da se mrtvog psa ne udara. Doživljavate li se, u smislu sentence, itekako živim novinarskim psom koji do kraja iskorištava slobodu lajanja i kao takav aktivno smeta onima koji su za muk i tišinu dok otimaju dobra svih nas?

Iskreno govoreći, ja jesam kritički raspoložen novinar, ali kako rekoh, nisam fanatik. Radio sam deset godina u Feralu. Mi smo u tom listu ispisali aposolutno sve bitne istine ovog sustava – sve o Kutli, Tuđmanu, Sanaderu, Glavašu, Todoriću, pretvorbi, privatizaciji, svim svetim kravama. Ali društvo je voljelo svete krave. Društvo je, kao i obično, idole proglasilo bogovima. Pažljivo je razrađen jedan sustav mitova, intaktnih božanstava, u koje se ne smije dirnuti, kako bi se iza te aure odvijali procesi pljačkanja, čerupanja, uništavanja ove zemlje i ovog naroda. Na većinu tih stvari smo upozoravali, ali reakcije nije bilo. Proglašavani smo neprijateljima. Badava smo krečili. Imam sve manje volje za borbu. Ovo je demokratski sustav, to je neporecivo, i ako ljudi vole, žele i biraju ovakve vlasti, tko sam ja da im sudim? Ne želim ni ići predaleko. Ja sam suštinski zagovornik “stranke umjerenog napretka u granicama zakona” kako bi rekao Jaroslav Hašek.

Dale Carnegija inače jako cijenim. Pročitao sam njegove knjige. On je mudrac u kulturi koju obožavam, kulturi pragmatizma. Amerika je, bogu hvala, nova zemlja pa je bila pošteđena europskih metafizika, koje su ljudima donijele toliko zla. Hegelijanska i marksistička Europa pobila je milijune ljudi u ime metafizičkih zakona povijesti – koji uopće ne postoje a Amerikanci to dobro znaju. Svaki Carnegijev rad vrijedi više od Hegela.

Što je za vas novinarstvo danas i ovdje? Vremena su zabrinjavajuće zanimljiva gotovo kao tridesetih i četrdesetih godina XX stoljeća. Znači li to da je i novinarstvo takvo? Ili jačaju direktive orwellijanskog ministarstva istine?

Zapravo mogu pisati, kao i svi, slobodno  o svemu – bezbroj je mogućnosti;  u medijima u kojima radim, na televizijama, društvenim mrežama. Slobode nikad nije bilo više, samo je teže uspostaviti kriterije vjerodostojnosti i kvalitete. Nekoć ste zbog krive nijanse u rečnici mogli zaglaviti u zatvoru, riječ je bila važna. Danas možete reći što god vam padne na pamet, ali nećete proizvesti nikakav učinak. Zbog propasti papira i digitalizacije, mediji su pak u teškoj krizi, jer je papir bio jedina platforma koja se mogla jako uspješno monetizirati. Na internetu nema novaca.

Kakvo je novinarstvo bilo krajem osamdesetih, pred havariju socijalističkog sustava?

U odnosu na današnje, bilo je sporo, lijeno, akademsko, hermetično. U Danasu je norma bila tri ili četiri teksta mjesečno. Ja toliko danas ispišem u dva dana. No, bilo je više novinarskih zvijezda, autora. Tanja Torbarina bila je jednako popularna kao  Lepa Brena. Jelena Lovrić bila je poznatija od filmskih glumica.  Danas je puno više medija a puno manje poznatih i utjecajnih novinara što je i prirodno, jer je scena puno pluralnija a konkurencija veća. Prije ste imali 2 tv programa – pa je jasno da biste i od psa Rin Tin Tina napravila megazvijezdu da ste ga sedam dana pustili u eter. Danas to ne ide tako.

Što se dogodilo u međuvremenu? Mijenjaju li vlasnički odnosi stavove novinara? Pred čime su to novinari popustili? Kako se neki mogu gledati u zrcalu bez stida i srama?

Meni se čini da je to uvijek do pojedinca. Neki novinari uvijek popuštaju. Imate Hloverku koja se dva puta učlanjivala u Savez komunista, pa u HDZ gdje je visoko dogurala, pa je sad pod kraj koketirala sa HSLS-om. A ima novinara koji se uvijek drže svoje linije. Uvijek sve ovisi o pojedincu, i mediju za koji radi. Ako ste bliži margini, imate veću slobodu, ako ste bliže mejnstrimu,  morate biti pažljiviji. No, radio sam na svim točkama u toj kružnici, od centra do margine –  i uvijek, u svakom mediju, na svakoj poziciji, postoji neka sveta krava, neka zaštićena skupina, neki slijepi kut u kojemu vam vid više nije tako oštar. No važno je deklarirati poziciju – ja ne tvrdim da sam objektivan novinar, apotekarska vaga ili kakav sličan mjerni instrument. Nitko od nas nema neutralan  pogled na stvari, konačno, i kod mjernih instrumenata uvijek postoji margina greške, a kamoli ne bi kod ljudi.

Kuda idu Hrvatska, Balkan, Europa, svijet?

Idu u novi, nepoznati prostor-vrijeme. Kako je sjajno pokazao izraelski filozof Harari, svijet je marginalizirao ratove (godišnje u radovima gine do miliujun ljudi, od šećera ih pak umre deset milijuna), uništene su fatalne zaraze (kuga, kolera, čak i sida više ne mogu pharati cijelu jednu zemlju) a više nema ni gladi. Stare zemlje Europe i Amerike demografski izumiru. Širenje u prostor bit će zamijenjeno rastom u visinu, ili dubinu… Ja se ne bojim reprize 30-ih ili40-ih;: tada ste imali obitelji od 10-12, djece, poljoprivredu bez mehanizacije, velike gladi. Danas obitelj ima 1 ili 2 djece, hrane ima u izobilju, Europa i Rusija su sve praznije, pa će i iskušenja sutrašnjice biti drugačija. Očito, vezana za  klimatske promjene, seobe naroda od ekvatora prema sjeveru i sa istoka prema zapadu. meni se čini da nacizam i fašizam hitlerovskog  ili mussolinijevskog tipa više nisu opasnost.

Na našoj sceni dominiraju politikanti – njihov je jedini cilj osvojiti naredi mandat, i od prvoga do prvoga staviti 20-ak tisućica u džep, neovisno o tome što će biti s narodom koji ih plaća.

Radite na više razboja. Zlobnici bi rekli da ste plaćenik. Koliko ulažete energije i vremena iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? Koliko znam toliko radi još samo Miljenko Jergović. Radi li se o dijalektici da kvantiteta prelazi u kvalitetu? Ustvari želim pitati kako održavate istu razinu stvaranja dobrog štiva?

Hvala vam, ali meni se čini da je baš i ne održavam – oscilira to sve, nekad je bolje, nekad gore. Plaćenik, ja jesam, ali bez pogrdne konotacije. Ja sam naprosto novinarski proleter. Živim samo od onoga što napišem. Velika produkcija ima jednu manu, ne možete stalno održavati visoku kvalitetu teksta, ali ima i jednu neporecivu prednost. Ona vas tjera na jednostavnost, pitkoću, aforističnost… Blagoslovljena brzina!

Kako ste počeli?

Počelo je slučajno, tako da je Bracko Vuković sa TV Zagrb došao 1990 raditi reportažu iz Donjeg Lapca, naletio je na mene, dopali su mu se moji stavovi i rekao je: mali, na jesen kad dođeš na studij, ja ću te zaposliti. Trebao mi zaposliti na TV Zagreb ali stjecajem okolnosti, završio sam kod  Pere Zlatara i Gorana Štroka u Zapadu, koji nije dugo trajao. Kasnije je sve nalikovalo na tobogan, gore, dolje, rat, siromaštvo, ali nije mi žao – iskušenja su prava blagodat, ako ih čovjek savlada. Nema ničeg goreg od tromosti, lijenosti, pasivnosti, samozadovoljstva. Svijet je ipak ustrojen po Darwinu, i što prije to shvatimo, to nam je lakše.

Vaša kolumna u Novostima koju redovito prenosimo na našem portalu, posebno je tkanje koje ima medijsku osnovu i političko-kulturnu potku. Pište li ju odjednom ili svakog dana nakon gledanja pojedinih emisija?

Kad god vidim nešto zabilježim – neku rečenicu, gaf, kut kamere, nešto što izaziva pozor, kako bi rekao Vlado Dijak u pjesmi o Selmi. Najčešće pišem emisiju po emisiju, a ponedjeljkom sve to “popeglam”.

Što od svega radite za svoju dušu? Može li javnost očekivati neko ukoričavanje objavljenog ili neko drugo (književno) iznenađenje?

U kojem god tekstu proviri neka duhovita rečenica – to je za dušu. Da istinski ne volim i ne živim ovaj posao, lipsao bih. Već petnaestak godina imam zbirku tekstova s kojom ne znam što bih, ukoričiti ili ne. Nisam sretan s ukoričavanjem novinarskih tekstova, pa moram ostaviti vremenu da iznjedri neku pametnu ocjenu, isplati li se to tiskati ili ne.

Tko su vaši novinarski i književni uzori? Čije tekstove, književne i kolumnističke čitate kao „običan“ čitatelj, s divljenjem i uvažavanjem? Koga pratite? I što ovih dana čitate, gledate, slušate?

Sve što je pametno, britko i duhovito služi mi kao uzor. Od klasika, kao što su Hašek ili Twain, do mojih kolega iz 24sata, među kojima ima nekoliko briljantnih i vanserijski nadarenih. Boris Buden, feralovci, Igor Mandić, Krleža, Josip Horvat,  Kiš, Andrić.

Volim pop muziku, klasiku, Abbu, Barbru Straisend, Nove fosile, Bana, Sostakovicha, Schumana, Chopina, Hacatuirana, Bacha, Čajkovskog…

Gdje i kada pišete? Na čemu? Bilo je pisaca i kompozitora koje je na stvaranje inspirirao miris jabuka u ladici pisaćeg stola. Što vas stimulira?

Pišem na računalu, u redakciji i doma. Stimulira me ideja na kraju posla može nastati dobar tekst, i da mogu posredovati neku društveno korisnu ideju, da tako kažem.

Kako se relaksirate i regenerirate od političkog zagađenje?

Hodanjem, plivanjem, sauna, usponom na Sljeme kad imam vremena, sve rjeđe skijanjem. Ali, prije svega, posao koji radim. On me relaksira.

Što bi savjetovali mladim piscima u zanatskom i socijalnom smislu?

Da čitaju, čitaju i čitaju; pa onda, da svaki put kad pročitaju nešto pametno, duhovito, dojmljivo, to zabilježe i iz toga uče. Pisati brzo, bez puno razmišljanja, pa onda peglati. Rad je 80 ili 90 posto uspjeha, nadarenost i sreća ostatak.

A nezavisnim portalima poput sbperiskopa? Kako da iz uloge terapijskog psa pređu u višu fazu samoodržavanja?

Ulizivanje uvijek pali!

Nisam stručnjak za financiranje medija, ali crownfaunding kampanje, nov način financiranja na našoj sceni, počele su davati rezultate. Možda da probate s tim?

Kod nas već godinama nema nikakve ozbiljnije pobune, čak ni ‘obustava rada’ kao u seriji ‘Punom parom’. To znači da je ovaj sustav legitiman, prihvaćen i odozdo i odozgo. Kako inače objasniti da uvijek glasamo za iste stranke i iste ljude, za koje znamo što su i kako radili?

Hrvatsku kulturnu politiku posljednjih mjeseci obilježavaju dva, naizgled, nepovezana trenda: beskonfliktno trabunjanje o kreativnoj industriji i pop-kulturi te pozadinska politička trgovina sa snažnim klerikalnim elementima. Nije teško naslutiti što nedostaje.

“Samo jedan školski sat tjedno likovnog i glazbenog odgoja u osnovnim i srednjim školama je sramota za ovu zemlju. To je sramotna činjenica!”, egzaltirano je na panel raspravi prošlotjedne zagrebačke Međunarodne autorske kreativne konferencije (MAKK) izjavio Boris Jokić, voditelj propalog pokušaja nacionalne Kurikularne reforme. Za potrebe konferencije, Jokić je predstavljen kao “guru kurikularne reforme”, a pozvan je da održi predavanje koje će na popularan način “približiti” kreativne pedagoške strategije za umjetničke predmete.

Jokić, u javnosti percipiran kao ležeran tip, dobronamjeran i pomirljiv, pojavio se na MAKK-u s predavanjem “Od Ramonesa do Rozge: Remix”. Naravno, riječ je bila o jednostavnom motivacijskom govoru, bildanju uvjerenja da je savršeno okej ako tinejdžeri slušaju estradnu zvijezdu našega doba, kao što bi jednako izvanredno bilo da pedagozi glazbenog odgoja, nakon što prihvate rozgijanski trenutak, pažnju obrate i na (feministički progresivnu?) poetiku smjera “Sheena is a Punk rocker” Ramonesa, koju današnju tinejdžeri uglavnom ne poznaju.

Bivši guru kurikularne reforme

Drugim riječima, Jokićev pokušaj da okupljenim profesionalcima, uglavnom proizvođačima komercijalne zabavnoglazbene robe i pripadnog marketinga, ukaže na potrebu kreativnog obrazovanja kroz tolerantni sinkronicitet popularne kulture može izgledati zbunjujuće. Ali nije, jer se Jokić obraća široj javnosti, onoj koja ga sada puno bolje prihvaća u ulozi “bivšeg gurua kurikularne reforme”, nego u trenucima političkih previranja oko tog sistemskog projekta kad je morao nadugo i naširoko objašnjavati vlastitu političku poziciju i detaljne etape zamišljenog razvoja nacionalnog kurikula “odozdo”.

U trenucima koje historija pamti kao propale pokušaje sistemske solidarnosti domaće akademske zajednice s idejom promjene obrazovnih strategija i programa; Jokiću se ne bi bilo isplatilo upućivati na resurse popularne kulture. Podsjetimo, upravo je pokušaj sitnog proboja lektirnih naslova suvremenih autora ili naslova koji, najšire kazano, pripadaju polju popularne književnosti u lektirni kanon programa hrvatskog jezika – podigao destruktivnu lavinu konzervativne Hrvatske, pljuštale su političke uvrede s akademske desnice. Takozvani “Jokićevi ljudi”, široka grupa visoko motiviranih profesionalaca za promjenu kurikula obrazovnih i srednjih škola je, pri tadašnjem pokušaju ukazivanja na promjenu perspektive u nastavi hrvatskog jezika, bila javno prozivana zbog kompetencije, političkih uvjerenja, privatnih motiva i kojekakvih još uvredljivih marginalija.

Danas, međutim, Boris Jokić u prijateljskom miljeu profesionalaca koji žele napredak i razvoj kako kulturne industrije tako i njenih obrazovnih temelja, može ponuditi eksplicitno političku tvrdnju kakvu nije mogao, ili nije htio, u vrijeme žestokih javnih polemika oko metode rada i malih ali strateških promjena rakursa obrazovnog sistema. Jer činjenica da je svega jedan sat tjedno (čitavih 45 minuta) glazbenog ili likovnog odgoja u programu nastave osnovnih i srednjih škola Hrvatske “sramota ove zemlje” ima političku težinu potresa nacionalnog kurikula – onakvoga kakav je bio i kakav će jednom biti.

Guru STEM-a

Podsjetimo, političku odluku prepolovljene satnice umjetničkih predmeta u korist povećanja satnice hrvatskog jezika i povijesti donijela je 1994. godine, u zamahu nacionalističkog “popravka” zatečenog kurikula, ministrica prosvjete i športa Ljilja Vokić, širepoznata po ultradomoljubnim glupostima ali i jednoj simpatičnoj rečenici gdje tvrdi da je “Krleža sve hrvatske vojnike prikazao kao bedake”. Vokić je povijesno obezvrijedila umjetničke struke u korpusu obrazovnog sistema ove zemlje, a tu dalekosežnu anomaliju nitko do sada nije javno osuđivao na visokoj političkoj razini. Niti u vremenu otvorenih prijepora oko “Jokićeve” kurikularne reforme nigdje se nije javno spomenula “sramotna činjenica” koja, u neoliberalnoj optici i perspektivi umjetničkih struka bez ostatka ima poguban saldo.

I nije, naravno, Konferencija kreativaca mjesto za političke ocjene i procjene. Naprotiv, to političko nemjesto forsirano radosnih pogleda prema budućnosti, dobro služi kao dokaz šizoidne, sinkrone naravi domaće kulturne politike.

Pored Borisa Jokića na Panelu kreativaca sjedio je, primjerice, Nenad Bakić, predstavljen kao “guru STEM-a”. U veteranskoj maniri kakvu njeguje od početaka karijere beskrupuloznog biznismena koji privatni interes i vlastiti konkretni proizvod podvaljuje (i prodaje) javnom obrazovnom sistemu, Bakić je u svome nastupu koristio retoričke instrumente popularne kulture, ne bi li kreativnim profesionalcima “dokazao” neumitnu povezanost tehnologije i umjetničkih struka. I sve, naravno, u cool reklami prioriteta svega onoga što u obrazovnom sistemu obuhvaća kratica STEM (science, technology, engineering i mathematics), a nema blage veze s umjetničkim strukama i šire shvaćenom kulturom.

Zašto je onda bio pozvan na taj susret? Stoga što je, prepostavimo, javnosti valjalo približiti raznolikost pogleda u jedinstvu ukupne kulturne proizvodnje i kreativne industrije, kojima je kvalitetno obrazovanje nadređen pojam i svrha. U tom je smislu gošća spomenutog panela Lidija Kralj, pomoćnica ministrice znanosti i obrazovanja, javnosti poručila da “kurikularna reforma ide dalje” i da će uspjeti “jedino ako svi zajedno na njoj radimo”. To reče gospođa uljudno, pozitivno, pored živog i zdravog Borisa Jokića – smijenjenog ili bivšeg voditelja Kurikularne reforme, u povijesti pop kulture zabilježenog jednostavno kao “guru kurikularne reforme”.

Protokolarni gost: ministar financija.

Naravno, konferencija MAKK nije javnosti bila zanimljiva po svome sadržaju koji je ionako namijenjen užoj struci kreativaca industrije, nego po upadljivom “disakordu svih fakata” kulturne politike. Disbalansu ushita nad velikom, iako tek očekivanom, propulzivnošću domaćih kreativnih industrija nasuprot statusu šutnje javnih razgovora o (neobično depresivnom) stanju najvećeg dijela javno financirane kulture. Kontrast neoliberalnog, komercijalnog pogona kulture koji ne financira, pa niti ne nadzire, domaća kulturna politika, i javnog sektora kulture kojemu je aktualna vlast namjestila represivni sistem nadzora i kazne davno je uočena činjenica. Sad nam je skupljati sličice dokaza o daljnjoj degeneraciji tog totala.

Primjerice, protokolarni gost konferencije autora kreativaca bio je i ministar financija Zdravko Marić: prva odgovorna figura za dodatno, fatalno porezno opterećenje autorskih honorara i naknada s početka madata ove vlasti. Podsjetimo, pri objavi novih poreznih opterećenja, aktualna vlast je bespogovorno oštetila autore i nepovratno smanjila njihovu cijenu rada. Ali što se može! Kreativci se po defaultu jadne dinamike domaćeg tržišta lako prilagođavaju kondicijama, a ministar financija će opet doći, nagodinu možda, da zadovoljno pohvali “svakodnevni rast i doprinost kreativaca gospodarstvu Hrvatske”.

Ministrica kulture Obuljen Koržinek, čiji lik javnost prati isključivo u jednominutnim medijskim kulturnjačkim prilikama, svečano je pozdravila skup kreativaca uz par formulaičnih rečenica: posve nevažno. Problem njezina protokolarnog performansa, jednakog u svakoj prilici, ionako leži u oku kvalificiranog promatrača, u dubini očne duplje bolje obaviještenog profesionalca kojeg otvoreno vrijeđa hipokrizija njezine, vrlo otvorene, strategije.

Politička trgovina

Obuljen Koržinek je, recimo, na MAKK stigla netom nakon što je rebalansom proračuna za 2017. godinu u vlastitom ministarstvu “izgubila” 87 milijuna kuna. Riječ je o takozvanim nerealiziranim sredstvima koja su “izgubljena” za domaće korisnike tako što su elegantno kukavički vraćena Europskom socijalnom fondu i Fondu za regionalni razvoj, a trebala su biti utrošena u razvoj neprofitnih, medija zajednice, trećeg medijskog sektora ili slične kategorije javnih medija. Zašto bi vrlo upućena menadžerica kulture i aktualna ministrica kulture, izravno odgovorna i nadležna za medije a posebno za njihov neprofitni dio, sabotirala financiranje neprofitnog medijskog sektora? Tim složenim pitanjem ne zamaraju se profesionalci kreativne, kamoli mejnstrimaške medijske scene.

U strateškoj neoliberalnoj podjeli najšire shvaćene kulture kakvu forsira i domaća politička elita, funkcionira jedino tržišni princip zbog čega su paralelizmi suživota viših i nižih oblika kulturne proizvodnje lišeni dublje komunikacije. Naučili smo kako se uspostavlja i njeguje klasni princip među srodnim kulturnim disciplinama i poljima. Ali ako smo (i na) Konferenciji kreativaca ponovili da je obrazovanje visoki hegelijanski pojam u odnosu na prozaičnost domaće kulturne komercijalne proizvodnje, zašto ne povezujemo bliske događaje u istom polju? Stojimo u bazenu popularne kulture, anegdotalno i bezveze prebiremo po Billu Gatesu i Ramonesima, uključujemo Rozgu, trabunjamo o plemenitosti pedagogije i prvih umjetničkih koraka.

Ministrica Obuljen Koržinek se smješka iz prvog reda, taman je proglasila vlastitog novog savjetnika za kulturna pitanja, radikalnog desničara Ladislava Iličića, violinista Simfonijskog orkestra HRT-a i predsjednika radikalno klerikalne stranke HRAST. Ilčić je očita akvizicija premijera Plenkovića, rezultat tko zna kakve trgovine demokršćanskom političkom prtljagom, pa je tako bez imalo stila “uvaljen” kao nekakav jalovi consigliere u visokouređen kabinet ministrice kulture. Avaj, do sada su problemi katoličke Crkve bili rješavani elegancijom poziva ministrici s Kaptola, a sada…

Fatalna redefinicija

A samo dan, dva prije nego je Iličić prokazan kao “savjetnik” za kulturna pitanja jer se, po mišljenju premijera Plenkovića “uz svoj politički angažman cijeli život bavi kulturnom i sigurno može dati odgovarajući doprinos”; u Ministartvu znanosti i obrazovanja desio se neočekivani obrat. Ministrica Blaženka Divjak, do sada otvoreno suprostavljena klerikalnim zagovarateljima modela kurikularne reforme, “preko noći” je pristala na promjenu nacrta “Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi”, gdje se donose značajne promjene što će zagovarateljima konzervativnog kurikula i čvrstog katoličkog odgoja koji već godinama vode rat protiv građanskog odgoja i ukupnih “liberalnih” vrijednosti odgoja, poput notorne udruge GROZD, omogućiti mnogo lakšu manipulaciju i intervenciju “roditeljskog odgoja” u javno obrazovanje.

Sinkronicitet događaja daje misliti, ponovno, o vezanoj političkoj trgovini premijera Plenkovića, što dovodi do sljedećeg, predvidljvog zaključka. Aktulna kulturna politika u javnu, nekomercijalnu sferu uvela je jasan demokršćanski okvir pravila, što znači drugačija ograničenja i nove, drugačije modele umjetničkih i kulturnih sadržaja.

U sferi komercijalne kulture, desničarski klerikalni elementi (navodno) nemaju veze sa sadržajem kulturnih industrija. O tome ćemo, međutim, detaljnije razgovarati uskoro, kad se pod mekim savjetničkim pritiskom važnih čimbenika i kategorija kulturne scene, polako počnu mijenjati prioriteti proizvodnje određenih audivizualnih naslova. Zasad smo, ponavljamo, u tobože beskonfliktnoj zoni popularne kulture gdje se razbacujemo metaforičnim balončićima i hrabrimo idejom u obrazovni progres. Nesvjesni da sudjelujemo u fatalnoj redefiniciji popularne kulture, što je dalekosežna i opasna rabota. Je li to završena borba oko značenja u popularnokulturnoj areni?

bilten