U danima dok mediji raspiruju mržnju prema imigrantima, malo je tko primijetio da su dva domaća mladića otela i silovala vršnjakinju ili da je sredovječni muškarac iz Muća zarobio osnovnoškolku

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Margareta i Dajana

Margareta Sigurnjak, mlada osječka dizajnerica prošli je tjedan bila učesnik WAG, a ja sam bila model noseći njene kreacije. Poželjela sam to podijeliti sa svima vama.

Tko je Margareta i zašto baš dizajn?

Rođena sam u Osijeku 11. listopada 1997. godine. Završila sam školu Primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek, za smjer dizajnerica odjeće. Odabrala sam taj smjer, jer me odmalena privlačilo dizajniranje i sve što se tiče mode. Svoju mladu karijeru, još u osnovnoškolskim danima, započela sam sa kreiranjem haljina za barbike sa kojima sam se igrala. I otada je sve krenulo.

Nastupila si na WAGu sa svojim kreacijama. Reci nam nešto više o kolekciji koju si predstavila.

Da, nastupila sam na 4. umjetničkim igrama u Slavonskome Brodu sa svojom kolekcijom inspiranom rubinom, košuljom muške narodne nošnje. Kolekcija je nastala kao odgovor na temu za državno natjecanje „Dani odjeće, obuće i kožne galanterije“ , u kategoriji kolekcije modnog dizajna u Požegi. Kao što sam već navela, kolekcija je inspirirana rubinom. Međutim, način rada sam prilagodila današnjoj modi. Tako kada pogledamo originalnu rubinu, vidjeti ćemo da ima nabore koji su mene inspirirali da napravim prošive kontrastnom bojom konca duž kreacija i time istaknem bjelinu materijala. S obzirom da rubina ima crvene detalje, koristila sam crvene trake za naglašavanje rubnih dijelova kreacija. Također, originalna košulja je koristila tamne, gotovo crne gumbe za kopčanje, što je mene inspiriralo da koristim drukere kao suvremeni način kopčanja. Što se materijala tiče, mentorica prof. Goranka Golubović, predložila mi je da recikliramo stare plahte i time se više približimo prošlosti. Ideja se pokazala kao pun pogodak i time je moja kolekcija dobila dušu.

Što te najviše inspirira?

Inspiraciju pronalazim svuda. Bila to glazba, emocije, prošlost ili neke situacije u kojima se nalazim ili koje sam prošla. Ali iskreno, ako nisi inspiracija samome sebi, čemu trud uopće? Tako da najveća inspiracija dolazi onda kada počneš slušati sebe i svoje srce.

Pratiš li svjetske modne trendove?

Vjerujem da će zvučati čudno da dizajnerica odjeće ne prati svjetske modne trendove. Međutim, stvarno ih ne pratim i ne doživljavam to kao nešto loše. Moda se danas brzo mijenja, gotovo svakodnevno tako da smatram da modni trendovi u današnje vrijeme, zapravo i ne postoje. Moda se mijenja, ali stil ostaje – jedini pravi citat koji ti daje puni odgovor na pitanje.

Tko ti je uzor s mode scene?

Iskreno, puno puta su me pitali to pitanje, ali nikada nisam mijenjala svoj odgovor. Uzora nemam. Vjerujem da kada imamo uzor, naša kreativnost se pomalo gubi te podsvijesno pokušavamo raditi isto/slično kao naš uzor. Treba ostati svoj ali, također treba i cijeniti rad drugih ljudi. Tako da što se tiče toga pitanja, stvarno nemam uzor, ali cijenim rad zagrebačke dizajnerice Marine Matić – Larie. Cura stvarno odskače od kopija modne scene.

Kako ti se svidio Slavonski Brod?

S obzirom da mi je to bio prvi dolazak u Slavonski Brod iako sam iz Slavonije, oduševljena sam. Ljudi su vrlo susretljivi, a okolina je predivna. Tko god da se uputi u Slavonski Brod, šetnja Korzom je neizostavna.

Koji su ti daljnji planovi?

Odmah po završetku škole, pronašla sam posao u struci, što je zapravo dosta teško bar nama mladima. Imala sam sreće jer se pojavio natječaj za stručno osposobljavanje za dizajnericu odjeće i eto, dobila sam posao. U tih godinu dana stručnoga, pokušat ću pripremiti što više svojih kreacija i modnih dodataka jer mi je velika želja kroz godinu – dvije otvoriti nešto svoje.

Što bi za kraj poručila čitateljima?

Za kraj bih poručila svima, osobito kreativnim ljudima da ne daju da im išta stane na put. Trebamo biti svoji i trebamo biti različiti jer to je glavna poanta života. Ako ne uživaš u sebi i ako ne zavoliš prvo sebe, teško da ćeš živjeti život punim plućima.

Želimo ti puno sreće u svemu što radiš.

Image may be NSFW.
Clik here to view.Foto: Index/Pixsell/Marko Lukunić

PROŠLE godine u Splitu hrvatski filozof i publicist, Boris Buden, održao je izvrsno predavanje na temu “Ustaška kultura danas”, u kojem je istaknuo da je u Hrvatskoj u proteklih četvrt stoljeća poražena modernost kao paradigma u kojoj se nešto staro mijenja nečim novim, dok je ustašku kulturu definirao kao “hrvatsku nacionalnu kulturu u momentu svoje konačne dekadencije i raspada, u kojem ona nije u stanju artikulirati ništa više osim puke činjenice identitetske esencije smještene u prošlost”.

Pojednostavljeno, ustaška je kultura pozivanje na “stare hrvatske pozdrave”, na slavne hrvatske vitezove, na odbacivanje Trga Republike da bi ga se zamijenilo “starijim i ljepšim” Trgom bana Jelačića. Ustaška je kultura svaki onaj svakodnevno vidljivi pokazatelj da današnja Hrvatska jednostavno nije u stanju ići u korak s ostatkom globaliziranog svijeta.

Ovo je ljeto kroz nekoliko primjera ponovno neprijeporno potvrdilo da je Buden u pravu, prvo kroz požare koji su devastirali Dalmaciju. Slični požari od lipnja divljaju diljem Mediterana, doslovno od Portugala do Grčke, a brojni znanstvenici u medijima tumače da su oni i manifestacija klimatskih promjena koje je pokrenuo čovjek. U Hrvatskoj se naravno odmah stvorio narativ o srpskom terorizmu (za hrvatski provincijalni nacionalizam Srbi su zapravo svi i svuda, kako je svojedobno rekao Vuk Karadžić, pa tako valjda pale i portugalske šume), i to iz jednostavnog razloga što za dobar dio stanovništva i za domaće desničarske medije Srbi predstavljaju kraj horizonta.

Sve što u svijetu ne uključuje Srbe, hrvatskim je nacionalistima nepojmljivo

Sve ono što nekako ne uključuje Srbe, njima je nepojmljivo, a time i nezanimljivo, a na svijetu sa sedam milijardi ljudi, velika većina pojava i događaja Srbe doista ne uključuje. Zato je i očekivano da će, u rijetkim pokušajima percipiranja i interpretacije događaja koji nisu nekako direktno povezani sa Srbima, domaća nacionalistička desnica u narativ pokušati uvaliti Memorandum SANU ili Milorada Pupovca jer nisu uopće u stanju razmišljati dalje od tih kategorija. Odnosno, nisu u stanju držati korak s ostatkom svijeta.

Toliki su razmjeri intelektualne zaostalosti u Hrvata da se mnogima kao smislenije objašnjenje za izostanak požara u Istri čini izvedba užičkog kola u Puli kao balkanske inačice starog indijanskog rituala, umjesto toga što je ovog ljeta u Istri padala kiša (dok u Dalmaciji uopće nije) i da se rizična područja bolje čiste i održavaju.

Natezanje oko ploče s ustaškim natpisom u Jasenovcu primjer je iste dekadente paradigme koja Hrvatsku izolira od suvremenosti i drži je zarobljenom u prošlosti. U istu kategoriju spadaju i stupidne reakcije na izvještaj State Departmenta o vjerskim slobodama.

Možemo li zamisliti da Milan Ivkošić ima nešto reći o Cambridge Analytici?

Taj projekt nije samo filoustaški u svom ideološkom smislu, s time da se ustaštvo definira kao samouništavajući impuls hrvatske nacije, nego je mnogima i u konkretnom osobnom i materijalnom interesu. O čemu bi uopće imao pisati desni kolumnizam da ne piše o ustašama i partizanima, Srbima kao “remetilačkom faktoru”, “disanju hrvatski” i ostalim svojim uobičajenim glupostima? Može li itko zamisliti Milana Ivkošića ili Tihomira Dujmovića da se analitički uhvate u koštac s pojavom i značenjem nečega poput Cambridge Analytica za funkcioniranje demokracije u svijetu? Što Željka Markić može ponuditi u javnoj raspravi o (u međuvremenu blokiranom) TTIP-u i sličnim trgovinskim sporazumima? Kako očekivati od ljudi koji smatraju da je vjeronauk u školama jedna od najvažnijih nacionalnih tema da pojme što znači Trumpovo otkazivanje američke podrške Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama i što to znači za budućnost hrvatske obale?

Umjesto da se pokušava svim snagama nadoknaditi civilizacijsko zaostajanje kojem je Hrvatska izložena proteklih četvrt stoljeća, dobar dio domaćih elita svojski radi na tome da retrogradnost zacementira te time jednom zauvijek presudi hrvatskoj državi i naciji, čijem su očuvanju nominalno posvećeni.

To se vidi i kroz uništavanje kurikularne reforme, kroz sustavno zaglupljivanje naroda koje čine hrvatski biskupi, kroz potpirivanje ksenofobije prema izbjeglicama i migrantima, kroz napade na HAVC kao jednu od rijetkih domaćih kulturnih institucija koja je stvarala proizvode koji mogu ravnopravno sudjelovati na filmskim festivalima u Cannesu, Berlinu, Veneciji i drugima.

Naravno da će Jakovu Sedlaru, kojeg nitko nikad izvan Hrvatske nije pozvao da režira kod njih u kazalištu, smetati Oliver Frljić koji režira po cijeloj Europi. Naravno da će buljuk purističkih jezikoslovaca koji se bave promoviranjem “ne ću” kao najvažnije stvari na svijetu imati problema s lingvistima poput Mate Kapovića koji uređuje znanstvene tomove za britanski Routledge. Naravno da će provincijski akademik Paar, poricatelj klimatskih promjena, gnojiti protiv svjetskog znanstvenika Đikića. Naravno da će Ljilji Vokić, koja je odgojena da ustane kad muškarac uđe u prostoriju, koncept reforme studenta Cambridgea Borisa Jokića biti totalno nerazumljiv i prijeteći. Naravno da će jedna redikulozna pojava poput Borasa biti rektor najvećeg sveučilišta u državi, i naravno da onda to sveučilište neće biti ni spomenuto na glasovitoj Šangajskoj listi 500 najboljih na svijetu. Naravno da seoskom učitelju Aralici smeta Jergović, jer Aralicu nitko ne prevodi, a Jergović je upravo na književnoj turneji po Njemačkoj, na kojoj predstavlja njemački prijevod svojeg monumentalnog romana “Rod”.

Čuvanje pozicija koje su stečene tijekom HDZ-ove vladavine

Cijela ta hrvatska nacionalistička elita bjesomučno čuva svoje pozicije koje su osvojili tijekom HDZ-ove vlasti i generira jednu autarkičnu filoustašku ideologiju koju kao zarazu širi među širokim slojevima u proteklih 25 godina sustavno zaglupljenog stanovništva, koje više nema ni osnovni kategorijalni aparat da razumije i raspravlja o društveno-političkoj suvremenosti. Otpor modernosti je u međuvremenu u hrvatskom društvu toliko snažan da se u medijima glavne struje mogu čitati filipike protiv ideja Francuske revolucije i žal za divnom vladavinom Ljudevita XVI.

Ako bi se Hrvatska odjednom otvorila suvremenosti, cijela ta ekipa nacionalističkih ideologa bila bi u hrvatskom društvu svedena na svoju pravu mjeru te izgubila utjecaj koji mogu samo imati ako je Hrvatska ovakva kakva je danas – osiromašena, nazadna, izluđena.

Kako hrvatsko društvo uopće može razumjeti svoju poziciju u svijetu i ogromne izazove koje je globalizacija već donijela (poput ovih svježih izbjeglica u šumama oko Nuštra) ako formalna intelektualna krema zemlje, sve te beskorisne Matice hrvatske i HAZU, Kusići i Hasanbegovići, nisu u stanju upućeno i javno raspravljati o kapitalizmu i akceleracionizmu, ako nemaju pojma tko je Nick Land i njegovo “mračno prosvjetiteljstvo”? Zato je, kao rijedak izuzetak, bila pozitivna velika medijska polemika o Uberu proteklih mjeseci, jer se hrvatska javnost barem u vezi toga koliko-toliko pozabavila nečim imanentno suvremenim, s time da je većinom parolaški nivo rasprave otkrio i koji su domaći kapaciteti u vezi takvih tema.

Vrijeme se ubrzalo, a Hrvatska stoji na mjestu

Još strašnije je to što se taj cijeli destruktivni nacionalistički proces odigrava u epohi nevjerojatnog ubrzanja, potaknutog tehnološkim napretkom i globalizacijom. Gubiti danas vrijeme na gluposti koje se u Hrvatskoj nameću kao ključne teme mnogo je veća ugroza za budućnost nekog društva nego prije sto godina, kada je godina dana trajala mnogo duže nego danas. Dovoljno je samo podsjetiti da se prva generacija iPhonea – tek jednog od nekoliko proizvoda koji su dubinski promijenili načine ljudske komunikacije i čiji se utjecaj i dalje istražuje – pojavila 2007., a samo desetljeće kasnije se čeka iPhone 8. U Hrvatskoj su tih deset godina pak skoro posve izgubljene, žvačemo skoro pa iste teme kao i 2007., osim što smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju.

Uostalom, baš pristupanje Hrvatske EU-u izvrsno demonstrira koliko je naš raskorak u odnosu na suvremenost – izgubljeni smo i nevažni, bez ideje kako bi nam Unija mogla koristiti i kako bismo u njoj mogli ostvariti neke važne nacionalne interese. Hrvatsku se šamara sa svih strana, a ona je toliko zatupljena iznutra nametnutim nacionalističkim opsesijama u nacističkom Blut & Buden stilu (npr. razgraničenje sa Slovenijom) da i ne uspijeva razumjeti što joj Bruxelles ili Berlin zamjeraju.

Sve to upućuje na poražavajući zaključak da je Hrvatska već propala, iako formalno i dalje postoji. Dapače, državna i simbolička forma jedina je svrha trenutnog postojanje Hrvatske. Sveopće zaostajanje tragikomično ilustrira i činjenica da se informatika kao obavezni predmet uvodi u škole u 2017. godini te da se to iz nadležnog ministarstva opisuje kao “ulazak u 21. stoljeće”. Dakle, možemo vrlo lako izračunati da po tom kriteriju za 21. stoljećem kasnimo više od 15 godina, koje su neke druge države iskoristile za građenje svoje bolje budućnosti, a ne glancanje slavne ili nimalo slavne prošlosti, kao u slučaju hrvatske fiksacije na ustašluk i NDH. Suhe Eurostatove statistike nam također egzaktno pokazuju razmjere samoizabranog hrvatskog zaostajanja u odnosu na ostale istočnoeuropske članice Europske unije, države koje su u drugoj polovici prošlog stoljeća sa čežnjom gledale na nivo kvalitete života i civilizacije u Hrvatskoj.

Domaća politika kao čuvanje tekovina prošlosti

Zastrašujuće je pratiti o kojim se temama i kako raspravlja u, primjerice, njemačkoj javnosti i politici, jer je taj nivo još jedan indikator hrvatskog zaostajanja. Na primjer: u njemačkim prokapitalističkim medijima nudi se beskrajno oštrija analiza i kritika neoliberalnog kapitalizma i posljedica globalizacije nego što to čini većina onih koji se u Hrvatskoj nazivaju ljevicom. Ili: veliki njemački konzervativno-katolički pisac Martin Mosebach u eseju u konzervativnom Frankfurter Allgemeine Zeitungu brutalno odbacuje dosege njemačke kulture kao barbarske, ali nikome ne pada na pamet proglasiti ga veleizdajnikom.

Hrvatska politička klasa stalno dokazuje da nije u stanju generirati ni desne ni lijeve ni liberalne politike koje funkcioniraju kao odgovor na izazove suvremenosti, nego je ponajviše usmjerena na očuvanje tekovina prošlosti, nevažno one prije ili poslije 1990. To većini istaknutih političara i osobno odgovara, jer kako bi i gdje jedan dosadni činovnik poput Davora Ive Stiera mogao biti reklamiran kao važan ideolog i intelektualni guru osim u ovakvoj Hrvatskoj i HDZ-u? Podjednako je tragikomično kad se od nekih perjanica SDP-a može čuti da im je Tony Blair politički uzor, s obzirom na to da je njegov Treći put odavno temeljito diskreditiran, između ostalom i kroz konstataciju Margaret Thatcher da je Blairova politika njezina najveća pobjeda. Ono što u Hrvatskoj figurira kao socijaldemokracija u 2017. godini ne kuži da je Blair iz 1990-ih odavno passe.

Što je Hrvatska veća nacionalistička kaljuža, to se takvi mediokriteti mogu više uživljavati u ulogu velike ribe u maloj bari. Rezultat toga je i da se Hrvati iskreno čude, pa i plaše, kad mediji pišu o tome kako funkcionira školstvo u Švedskoj i kakav je seksualni odgoj u Švicarskoj. Za preostalu većinu nestajućih Hrvata sve to je posve nerazumljivo i izgleda kao ugroza, a to su tek banalni primjeri suvremenosti koja stanuje negdje drugdje.

index

Ničemu drugom ne služi logički sunovrat niz kolumnu Ivana Miklenića u ‘Glasu Koncila’ nego tome da pomjeri okvir rasprave: da ono što se jučer činilo nepobitno najednom postane upitno

Image may be NSFW.
Clik here to view.Kako ste?

Ovde je trebalo zamisliti kako bi različite osobe odgovorile na pitanje „Kako ste?”

Ikar: „Sjajno.”

Prozerpina: „Nešto sam down.”

Prometej: „Nešto me nagriza…”

Tezej: „Sve dok ima konca…”

Edip: „Mama je zadovoljna.”

Damokle: „Moglo je i gore.”

Prijam: „Šta te boli k….”

Odisej: „Na konju smo.”

Homer: „Crno mi se piše.”

Heraklit: „Ide, ide…”

Parmenid: „Ne ide.”

Tales: „Došla mi je voda do grla.”

Epimenid: „Lagao bih kad bih vam rekao.”

Demosten: „Teško je reći.”

Hipokrit: „Dok je zdravlja…”

Sokrat: „Ne znam.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Diogen: „Kao pas.”

Platon: „Idealno.”

Aristotel: „U formi sam.”

Plotin: „Kao Bog.”

Katilina: „Dok traje…”

Epikur: „Nisam baš zadovoljan.”

Julije Cezar: „Eto, živi se za decu…”

Lucifer: „Kako Bog zapoveda.”

Jov: „Ne žalim se.”

Noe: „O kakvo more.”

Onan: „Zadovoljavam se.”

Sveti Antonio iz pustinje: „Imam dobar pogled.”

Keops: „Dovoljno mi je jedno mestašce pod suncem.”

Šeherezada: „Ukratko ću vam reći…”

Dante: „Na sedmom sam nebu.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Averoe: „Ja sam dobro, ja sam loše.”

Jovanka Orleanka: „Toplo je.”

Sveti Toma: „ Sve u svemu, dobro.”

Okam: „Pretpostavljam, dobro.”

Nostradamus: „Kada?”

Erazmo: „Ludo.”

Kolumbo: „Ide se napred.”

Kopernik: „Nebu hvala, dobro.”

Lukrecija Bordžija: „Hoćete prvo nešto da popijete?”

Đordano Bruno: „Beskrajno dobro.”

Lorenco de Mediči: „Veličanstveno.”

Kartezijanac: „Mislim, dobro.”

Berkli: „Čini mi se dobro.”

Hjum: „Verujem dobro.”

Paskal: „Mnogo razmišljam.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Henrik VIII: „Ja sam dobro, ali moja žena…”

Galilej: „Okreće se…”

Toričoli: „Imam uspone i padove.”

Dezdemona: „Mirno spavam.”

Vivaldi: „Zavisi od raspoloženja.”

El Greko: „Sve ide naopako.”

Lajbnic: „Ne može biti bolje.”

Spinoza: „U suštini, dobro.”

Šekspir: „Kako vam drago.”

Hobs: „Vučje vreme.”

Viko: „Dođe i prođe.”

Papin: „Imam visok pritisak.”

Mongolfije: „Imam nizak pritisak.”

Franklin: „Sav sam naelektrisan.”

Robespjer: „Da čovek izgubi glavu.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Mara: „Kupam se.”

Kazanova: „Završavam.”

Šliman: „Negde u dubini, dobro.”

Gete: „Malo je svetla.”

Betoven: „Ne čujem (se) dobro.”

Šubert: „Ne prekidajte me, zaboga.”

Novalis: „Kao san.”

Leopardi: „Rugate mi se?”

Foskolo: „Posle smrti, bolje.”

Manconi: „Hvala Bogu, dobro.”

Saše-Mazo: „Hvala Bogu, loše.”

Markiz de Sad: „Ja, dobro.”

D’Alembert i Didro: „Ne može da se kaže u dve reči.”

Kant: „Situacija je kritična.”

Šopenhauer: „Imam dobru volju.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Marks: „Biće bolje.”

Paganini: „Već sam rekao.”

Garibaldi: „Imam hiljadu razloga da budem zadovoljan.”

Darvin: „Čovek se prilagodi.”

Livingston: „Osećam se pomalo izgubljeno.”

Nievo: „Reći ću vam, kao mali…”

Niče: „Izvan svakog dobra, hvala.”

Prust: „Dajmo vreme vremenu.”

Henri Džejms: „Zavisi kako se gleda.”

Kafka: „Osećam se kao crv.”

Muzil: „Tako, tako.”

Džojs: „Fine, yes yes yes.”

Nobel: „Pravim bum.”

Larus: „U nekoliko reči, loše.”

Madam Kiri: „Zračim!”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Drakula: „Krvavo.”

Bul: „Ili dobro ili loše.”

Kroče: „Moramo priznati da je stanje duha dobro.”

Vitgenštajn: „Bolje da ne pričamo.”

Kantor: „Sve skupa, dobro.”

Pikaso: „Zavisi od perioda.”

Lenjin: „Šta hoćete da uradim?”

Hitler: „Možda sam našao rešenje.”

Hajzenberg: „Zavisi.”

Pirandelo: „U odnosu na koga?”

Hilton: „Svet dolazi i odlazi.”

Sotsbi: „Divno (delo).”

Mihaelštater: „Što se mora nije teško.”

Bloh: „Nadam se dobro.”

Galup: „Samo da pitam.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Frojd: „Kažite vi.”

Poper: „Dokažite da nisam dobro.”

Fuko: „Ko?”

Spilberg: „Dobro, E.T.?”

Kami: „Kužno.”

Mišima: „Praznog stomaka.”

Ajhman: „Kakvo olakšanje.”

Pikantrop: „Ima još malo repa, treba vremena.”

Metuzalem: „Vučem se nekako.”

Mitridat: „Čovek se navikne.”

Kleopatra: „Imam nešto na stomaku.”

Isus: „Preživeću.”

Lazar: „Mislim da sam oživeo.”

Pilat: „Eh, ruka ruku mije.”

Sveti Petar: „Kao da imam obruč oko glave.”

Sveti Jovan: „To je kraj sveta.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Neron: „Pogledajte kakva svetlost.”

Sveti Lorenzo: „S jedne strane, dobro.”

Konstantin: „Stavio sam krst na to.”

Muhamed: „Nije dobro, idem na planinu.”

Ludvig Bavarski: „Na dijeti sam.”

Savonarola: „Smeta mi dim.”

Orlando: „Izvinite, besan sam.”

Hieronimus Boš: „Ma kog đavola hoćete?”

Sirano: „Ako me njuh ne vara, dobro.”

Volta: „Manje ili više…”

Po: „Krah.”

De Kvinsi: „Izmišljeno.”

Maltus: „Gužva je…”

Vinkelman: „Klasično pitanje.”

Napoleon: „Osećam se izolovanim.”

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Dikens: „Teška vremena ali gajim velike nade.”

Belini: „U skladu s normom.”

Dager: „Stvar se povoljno razvija.”

Limijer: „Pazite na voz!”

Gandi: „Apetit mi ne fali.”

Agata Kristi: „Pogodite.”

Ajnštajn: „U odnosu na koga?”

Stahanov: „Jedva čekam godišnji odmor.”

Virdžinija Vulf: „Nadajmo se da će sutra biti lepo vreme.”

Mek Luan: „Pola pola.”

Eliot: „Žalosno.”

Hajdeger: „Was heisst gehen?”

Ostin: „Dobro, kunem se.”

Sirl: „Da li je to pitanje?”

Rols: „Nekima je još gore.”

Bernar: „Dovoljno je imati srca.”

Serena Grandi: „Nešto mi je teško na srcu.”

Treba pitati i Leonarda koji se za sada samo zagonetno osmehuje.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

pulse

Lijepo je da se Dnevnik sjetio stote obljetnice rođenja Većeslava Holjevca, partizana koji je poslije rata napravio Novi Zagreb, pa otišao živjeti u Siget. Da je Miki Bandić napravio pola onoga što je učinio Veco – ma što pola, četvrtinu! – živio bi na Beverly Hillsu

Svaki dan u kojem se ujutru probudite, predstavlja neku vrstu pobjede, ako ga utrošite za rad na projektu koji samo može pomoći čovječanstvu. – Oliver Stone.

Ovogodišnji dobitnik priznanja “Počasno Srce Sarajeva” koju Sarajevo Film Festival dodjeljuje za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, jeste američki filmski reditelj i trostruki oskarovac Oliver Stone koji će tokom trajanja ove filmske smotre, sarajevskoj i bh. publici predstaviti svoja četiri ostvarenja – Platoon, Rođeni ubice, Snowden i Intervju sa Putinom.

Iako je sarajevskim tepihom prošetalo mnoštvo iznimno važnih i popularnih zvijezda iz svijeta filma i umjetnosti kojima je uručena najvrednija nagrada SFF-a, kao što su Robert de Niro, Angelina Jolie, Benicio Del Toro, Steve Buscemi, Jafar Panahi, Mike Leigh, Bela Tarr, Oliver Stone je svakako jedan od najvažnijih gostiju ovoga Festivala u njegovoj 23-godišnjoj historiji.

Zašto? Zato što Stone predstavlja jednu drugu stranu Amerike, a ujedno i svijeta, koja bjesomučno traga za istinom, koja je samokritična, nije egoistična i koja u konačnici kroz mračni tunel zla, usmjerava čovječanstvo zaslijepljeno TV-om, MTV-jem, realityjem, reklamama, namenutnim rasizmom, seksizmom, homofobijom, islamofobijom te raznim strahovima uzrokovanim najavama novih ratova.

Dakle, sve ono što je apsolutnoj suprotnosti sa nametnutom i opšteprihvaćenom slikom Amerike, u kojoj svi predsjednici žele samo dobro svome narodu, u kojoj vojnici služe samo za odbranu svoje zemlje, u kojoj vlada pravilo „obogati se ili umri“, u kojoj fudbal nedjeljom uz pivo i roštilj predstavlja vrhunac čovjekove duhovne nadgradnje.

Svako na svijetu je pod utjecajem ‘Velikog brata’ Sjedinjenih Američkih Država. Trebamo zemlje koje su u stanju da Americi kažu „ne“. Sjedinjene Američke Države su dominantna snaga u svemiru, sa svojim prisluškivanjem i cyber sposobnostima. I svijet je u opasnosti s našom tiranijom.

Trn u oku američkih predsjednika

Ko je zapravo Oliver Stone? Čovjek koji je, kao hrabri i odlučni američki marinac, dva puta ranjen u Vijetnamu, a koji je nakon „povratka kući“, postao otvoreni protivnik tog „besmislenog“ i „uzaludnog“ rata, snimivši zasigurno tri najvažnija antiratna filma svih vremena – Vod smrti (1986), Rođen 4. jula (1989) i  i Nebo i zemlja (1993.).

Čovjek koji je bio trn u oku svakog američkog predsjednika, a koji je većinu njih predano analizirao i kritikovao njihove „nelogične“, „nemoralne“, „kukavičke“ odluke u svojim filmovima – Nixon (1995), W. (2008).

Čovjek koji je u snimio film o svemu što u Americi ne valja – o Wall Streetu i američkom korporativnom kapitalizmu – Wall Street (1987), zavjeri nazvanoj „atentat na J. F. K.-a“, JFK (1991), neizostavnim utjecajem droge na propast američke rock scene – The Doors (1991), bjesomučnoj popularnosti ubica, kriminalaca i nasilja, kao neizostavnim segmentima američke pop-kulture – Rođene ubice (1994), Pogrešno skretanje (1997), bolesnom opsjednutošću američkim fudbalom – Samo igra (1999), prisluškivanjem naroda Amerike – Snowden (2016), a koji je zbog svoje naklonjenosti komunističkim liderima i snimanja filmova o Castru, Chavezu, u svojoj zemlji prozvan „komunjarom“.

Čovjek koji je otišao „na noge“ predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu, s cljem da upozna „svoga neprijatelja“, a kojeg sada ponovo mrzi cijela Amerika, jer joj nije servirao dokumentarac o „krvoločnom i beskompomisnom tiraninu“.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Oliver Stone je rođen u New Yorku, 15. septembra 1946. godine, kao sin jedinac Židova i katolkinje. Nakon razvoda roditelja i njihovog međusobnog kompromisa, Olivera nastavlja odgajati Episkopalna crkva, ali on u konačnici bira budizam kao životnu vodilju.

Otac, koji je bio vojnik u Drugom svjetskom ratu, odgajao ga je u konzervativnom duhu, kao republikanca. Povjerovao je u mitove o moćnoj američkoj imperiji i komunizmu kao zaraznoj bolesti koja se nezaustavljivo približava Americi. S tim uvjerenjem je odustao od studiranja na univerzitetu Yale te otišao u rat u dalekom Vijetnamu.

Zbog razvoda roditelja, Oliver Stone je, kao i njegova zemlja nakon ubistva Johna Kennedyja, bio izgubljen, nervozan i uplašen, i odlazak u vojsku se nametnuo kao jedino logično rješenje. Ipak, za razliku od njega, Amerika nije bila u zabludi, niti je u rat otišla da pobjegne od stvarnosti, već je imala jasne ciljeve koji su podrazumijevali veliku novčanu dobit.

Otišao sam u Vijetnam i bio sam tamo dugo. Korištenje marihuane je stvorilo razliku između opstanka čovjeka i, kako je rekao Michael Douglas, pretvaranja u zvijer.

Iz rata se vraća kao ratni heroj s medaljama i dva vječna ožiljka od ranjavanja kao uspomenama na ovo putovanje udaljeno 13.000 kilometara. Vraća se zbunjen i poput ostatka zemlje, nije bio sasvim siguran da li je „za“ rat u Vijetnamu ili je „protiv“ njega.

Uskoro na površinu isplivava pravo lice Amerike – afera Watergate, ostavka Nixona, korupcija, razotkrivanje CIA-e, koje pomaže Stoneu da progleda i da jedan iskrivljeni amerocentrični pogled na svijet, zamijeni onim koji će do danas vjerno razotkrivati sve laži i zavjere Amerike.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Nakon što je osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij za film Ponoćni ekspres (1978) reditelja Alana Parkera, Stone snima svoje prvo reprezentativno filmsko ostvarenje Salvador (1986), o istinitom događaju o novinaru – fotoreporteru James Boyleu koji 1980. godine stiže u El Salvador kako bi dokumentirao događaje za vrijeme surove vojne dikatature. To će nagovijestiti Stonea kao filmskog autora prepoznatljivog agresivnog vizuelno-narativnog stila, koji će film pretvoriti u izrazito glasnu političku tribinu.

Volim filmove. Volim fikciju. Volim stvarati filmove, ali moraju biti oni pravi. Nadam se da nikada neću postati reditelj za iznajmljivanje. Strašno je napraviti film koji vas zapravo ne zanima.

Prava slika rata u Vijetnamu

Nakon povratka iz Vijetnama, Stone diplomira filmsku režiju na Univerziteteu u New Yorku, gdje mu je jedan od profesora bio i Martin Scorsese. Tokom studija snima kratki 12-minutni film Last Year in Viet Nam, kojim započinje svoju intimnu ispovijest o ratu koji je zauvijek odredio njegov život.

Dakle, vijetnamsku trilogiju, Stone započinje zasigurno svojim najvažnijim filmom, koji je umnogome odredio daljni tok njegove karijere. Riječ je o poluautobiografskom ostvarenju naslova Platoon, u kojem ovaj reditelj javnosti predočava svoja iskustva u ratu u Vijetnamu, a u kojima su riječi „herojstvo“, „moralnost“, „pravda“ ustupile mjesto „zločinu“, „užasu“, „tragediji“.

U ovom filmu, prvi put jasno, direktno i bez okolišanja, američka i svjetska javnost biva upoznata sa svim strahotama rata u Vijetnamu, sa zločinima koji su počinjeni protiv tamošnjeg stanovništva te sa patnjom i ludilom kroz koje su prolazili američki marinci između ubijanja vijetnamskih žena i djece i konzumiranja alkohola, droge i rock’n’rolla.

U fokusu narativa ovoga ostvarenja jeste mladi američki student Chris Taylor (Charlie Sheen) koji kao novak stiže u Južni Vijetnam, gdje se priključuje iskusnom vodu, 25. pješadijskoj diviziji, koja je pretrpjela gubitke u nedavnim operacijama.

Reditelj koristi upravo Chrisov nevini, idealistički pogled na rat, te iz njegove perspektive i uz pomoć unutrašnjih monologa, predočava razočarenje, strah, ljutnju i sveopšti haos.

Razapet između utjecaja dvojice narednika – hladnog, okorjelog i okrutnog Roberta Barnesa (Tom Berenger) koji je preživio sedmerostruko ranjavanje i koji je u međuvremenu postao mašina za ubijanje neprijateljske žive sile, te „humaniste“ Eliasa K. Grodina (Willem Dafoe), Chris bjesomučno pokušava ostati na strani dobroga.

Nakon što svjedoči ubijanju nedužne Vijetnamke te zaustavlja grupno silovanje tinejdžerice pod nadzorom narednika Barnesa, Chris će, poput Stonea lično, do kraja svog učešća u ratu biti obilježen kao „komunjara“.

Film Platoon karakteriše izraziti hiperrealizam, u kojem se ističe eksplicitno nasilje kao vjerni pratilac svakodnevnice Vijetnamskog rata, te svojevrsna sirovost u gotovo svim filmskim elementima – fotografiji, montaži, glumi, narativu – što Stoneov „fiktivni rat“ dodatno poistovjećuje sa njegovim stvarnim iskustvom.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Naravno, najreprezentativnija odlika ovoga ostvarenja jeste detaljna karakterizacija likova i stiče se dojam da su protagonisti Platoona stvarni ljudi od krvi i mesa, s kojima se Stone, odnosno Chris, susreo tokom rata u Vijetnamu.

Film je naposlijetku jednostavno morao biti prihvaćen i od američke javnosti (osvojena četiri Oscara, uključujući i onaj za najbolji film), jer Stone kao ratni veteran, nije ostavio mnogo prostora za sumnjanje u njegovu istinitost i vjernost stvarnosti.

Nakon Platoona, Stone snima Rođen 4. jula (1989), koji je zasnovan na autobiografskoj knjizi još jednog veterana Vijetnamskog, rata Rona Kovica, s Tomom Cruiseom u naslovnoj ulozi.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Ako je Platoon najvažnije filmsko djelo u Stoneovoj karijeri, onda ekranizacija Kovicevog života predstavlja njegovo najkvalitetnije ostvarenje, u kojem su svi filmski elementi – režija, dramaturgija, gluma u jednom savršenom uzročno-posljedičnom skladu.

Rođen 4. jula je zasigurno jedan od najvažnijih američkih antiratnih filmova, u kojem je, kroz istinitu životnu ispovijesti jednog ratnog veterana,  predočena apsolutna besmislenost i uzaludnost rata, te njegova sukobljenost sa životom i svim njegovim pojedinačnim granama- ljubavlju, moralnošću, pravdom.

Film je to koji ne izostavlja niti jedan segment rata, od uzroka do posljedice – od američke zaluđenosti ratom i marincima, preko apsolutnog razočarenja na ratnom frontu, pa sve do borbe sa drastičnim fizičkim i psihičkim ožiljcima koje su metak, granate i krv ostavile ispod i na površini kože.

Svoju tzv. vijetnamsku trilogiju, Stone završava još jednom istinitom životnom ispovijesti i filmom Nebo i zemlja (1993).

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Ipak, ovaj put rat nije predstavljen iz perspektive američkih marinaca, već vijetnamske djevojke Le Ly, koja je u autobiografskim knjigama “Kad su nebo i zemlja zamijenili mjesta” i “Dijete rata, žena mira”, opisala svoj život od idiličnog djetinjstva u vijetnamskom selu, preko ratnih strahota, do odlaska u Ameriku i udaje za američkog vojnika.

Najgora noćna mora o Vijetnamu, bila je ta da se moram vratiti. Probudio sam se u znoju, u apsolutnom užasu.

Spoj stvarnosti i fikcije

Prije završetka „vijetnamske rediteljske ispovijesti“, Oliver Stone filmskom svijetu predstavlja svoju verziju atentata na Johna F. Kennedyja, politički triler JFK (1991) u kojem iza smrti ovog bivšeg američkog predsjednika ne stoji samo Lee Harvey Oswald, već cjelokupna američka vlada.

Naime, pokušavajući rasvijetliti događaje koji su prethodili ubistvu Kennedyja, glavni protagonista Stoneovog filma, okružni tužilac Jim Garrison (Kevin Costner), nailazi na niz nelogičnosti u službenoj verziji atentata Warrenove komisije, u koju je cijela Amerika slijepo vjerovala.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Daljna istraga, Garrisona usmjerava sve do vrhova CIA-e, FBI-ja, te vojnih obaveštajnih službi, dok u konačnici ne stigne do tzv. „magičnog metka“ koji je navodno uzrokovao sve nefatalne rane na tijelima Kennedyja i guvernera Texasa Johna Connallyja.

U ovom svojevrsnom filmskom mozaiku, Stone spaja stvarnost i fikciju, dokumentarne 8-milimetarske snimke Abrahama Zaprudera sa izrazito stilizovanim igranim kadrovima, a negdje između kreira i crno-bijele kvazidokumentarističke isječke koji će upotpuniti „ispravljanje“ ovog segmenta opšteprihvaćene američke historije.

Iako su Stoneu mnogo kritičari zamjerali da u filmu manipuliše historijskim činjenicama, JFK je mnogome utjecao na jednu iznimno statičnu društveno-političku svijest u SAD-u, koja olako prihvata “istinu” koju serviraju vlada i mediji, dok je broj Amerikanaca koji vjeruju da je Lee Harvey Oswald djelovao sam tokom atentata, sveden na minimum.

Vodeći Sjedinjene Države u jednu novu poziciju sa Sovjetskim Savezom, JFK je, zapravo, vodio cijeli svijet. Pozivao je na kraj Hladnog rata. Bio bi ponovno izabran 1964. godine za predsjednika jer je bio veoma popularan.

Šareno ludilo zvano Amerika

Dvije godine poslije, Oliver Stone snima svoje novo najradikalnije, najkontroverznije i najšokantnije filmsko ostvarenje, Rođeni ubice (1994), napisano u radionici Quentina Tarantina, koji se naposlijetku, vidjevši rezultat, javno odriče prava na njegov scenarij.

Naime, Tarantinovu priču o dvoje zaljubljenih mladih ljudi – Mickey i Mallory (Woody Harrelson i Juliette Lewis) koji jednog dana odluče za započnu ubilački pohod po cijeloj Americi, tokom kojeg brutalno izmasakriraju pedesetak ljudi, dok ih istovremeno mediji pretvaraju u TV zvijezde i američke heroje, Stone prepravlja u svojevrsno društveno-angažirano „filmsko ludilo“.

Naime, upravo u ovome ostvarenju do apsolutnog izražaja dolazi Stoneov agresivni vizuelni-narativni stil, odnosno forma u kojoj on spaja videospotovski, MTV-jevski način režiranja sa televizijskim (reporterskim) i filmskim, kombinujući dokumentarni i igrani filmski rod, različite formate filmske trake te naizmjenično koristeći jarke boje i crno-bijelu tehniku.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

U njegovom prikazu moderne Amerike, jednostavno ne postoji ništa dobro – dvoje poludjelih buntovnika iz vedra neba odluče da uzmu stvari u svoje ruke i da se radikalno pobune protiv svih segmenata represije u američkom društvu – porodice koju predstavlja izopačeni Malloryjin otac, nemoralne i korumpirane policije na čelu sa ljigavim policajcem Jackom Scagnettijem (Tom Sizemore), psihičkim nestabilnim upravnikom zatvora (Tomy Lee Jones) te, medija, koji paradoksalno slave njihova ubistva o kojima vjerno izvještava televizijski reporter Wayne Gale (Robert Downey Jr).

Nakon što Mickey i Mallory ubiju i nedužnog i ljubaznog Indijanca koji ih ugošćava u svome dvorištu, jasno je da sa njim umire i posljednji trag nezagađene Amerike, do koje još nisu doprijeli otrovi nastali krajem 20. i tokom 21. stoljeća.

Upravo ovim ubistvom, Stone je želio da upozori na smjer kojim je odlučno krenulo moderno društvo, priklonjeno ovom svojevrsnom šarenom, reality ludilu, u kojem okorjele ubice i kriminalci, simboliziraju beskonačnu slobodu, svemoćnost, nedodirljivost, tj. osjećaje o kojima svaki TV konzument sanja.

S televizijom, slika je degenerirana, u to nema sumnje. S internetom, reklamama … ljudi su previše postali cinični. To je ustajalo. U cijelom svijetu, ne samo u Americi. – Oliver Stone.

pulse

Image may be NSFW.
Clik here to view.Danijel Denet (Daniel Clement Dennett III) rođen je 28. marta 1942.godine u Bostonu.  Denet je kognitivni naučnik pored toga što je filozof, a njegov rad razmatra filozofiju uma i nauke u odnosu na polja kognitivnih nauka i evolucionu biologiju. Diplomirao je na Harvardu 1963.godine pod mentorstvom profesora W. V. Quinea. Doktorirao je filozofiju 1965. na Oksfordu.

Član je Međunarodne akademije humanizma, 2004. godine Američka udruženje humanista proglasilo ga je humanistom godine. Februara 2010. postao je član počasnog odbora fondacije “Freedom From Religion” za posebne zasluge u tom području. Godine 2012. dobio je Erasmus-ovu nagradu, za posebne zasluge u popularizaciji nauke i kulture u Evropi.

U svojim se istraživanjima najviše bavi filozofskim pitanjma svijesti, filozofijom uma i vještačkom inteligencijom. Pripada filozofskoj struji funkcionalizma, koja u kognitivnoj znanosti zastupa stav da se funkcionisanje uma temelji na logičkim funkcijama koje se mogu matematički predstaviti.

Iako je postigao zapažene rezultate u filozofiji uma i kognitivnoj nauci, kao što je stav da je svijest rezultat interakcije između fizičkih i kognitivnih procesa u mozgu u njegovoj knjizi Consciousness Explained (1991), Denet je možda najpoznatiji po svojoj kritici religije. Denet, ateista i snažan zagovarač evolucije često je bio kritikovan od strane religioznih grupa, njima duguje svoju neslužbenu titulu jednog od „četiri jahača novog ateizma“ (Richard Dawkins, Sam Harris, Christopher Hitchens). U svojoj knjizi Darwin’s Dangerous Idea : Evolution and the Meanings of Life (1995), Denet tvrdi da se porijeklo morala može naći u evoluciji, a ne iz apstraktnih izvora.

U intervjuu koji je The Guardian uradio sa ovim filozofom, povodom objavljivanja njegovog djela From Bacteria to Bach and Back, Denet izlaže određene stavove  u vezi sa trenutno izraženim pojavnostima u svijetu. On će reći da meme, jedinice kulturnog prenosa, igraju značajnu ulogu u provisanju sadržaja, znanja i informacija, kao i da predstavljaju veliku opasnost zahvaljujući vlastitoj širokoj prisutnosti.

Termin “meme” osmislio je Ričard Dokins, jedan od rodonačelnika evolucionističke biologije još 1976. godine. On je mnogo prije Interneta ukazao da postoje ideje u društvu koje prolaze kroz pojedince i polako mutiraju kao virusi, zadržavajući neki svoj osnovni DNK. Sa pojavom Interneta, pojavio se i koncept Internet meme-a.

„Jedan od najmoćnijih i uznemirujućih dijelova Davkinsove vizije jeste da memi imaju vlastitu sposobnost. Na isti način na koji klice i virusi imaju vlastito stanje. To znači da postoje vrlo, vrlo uspješne meme, što je stvarno opasno.“

Također, Denet tvrdi da postoji princip višeg reda kada je riječ o lažnim informacijama. On postavlja pitanje ; „zašto reklame koštaju toliko na Super Bowlu? Odgovor: ne samo da posmatraju milioni ljudi već da milioni ljudi, stotine miliona ljudi, znaju da stotine miliona ljudi gleda. I to doprinosi dodatnom kredibilitetu. A mreža (web) nije takva. Ali kada imate Trampa koji tvituje za milione ljudi istovremeno, oni znaju da on tvituje za milione istovremeno. Dobija jednu od prednosti ovog kredibiliteta.

On, u intervjuu, ističe da svoj rad na problemima sa gugl (google) pretragom, navodeći primjer ; unošenjem pojma „holokaust“ u polje za pretragu pretraživač će predlagati po narudžbi laži, prevara,  itd. Ako naprimjer ukucamo „holokaust laži“ dobićemo rezlulate desetine neonacističkih sajtova koji govore da holokaust jeste laž. Ovu pojavu Denet vidi kao „dio oružane trke alata omogućene transparentnošću.“ To će potkopati mnoge dobre, kao i loše stvari. Sve to, pak sugeriše, prema njegovom mišljenju, da ulazimo u neku vrstu bezakonja (lawlessness).

„Počinjemo da se osiguravamo tehnološkim proročanstvima. Bićemo u mogućnosti dokazati da daju vrlo precizne razultate, rezultate koje ne možemo dobiti na drugi način. Također znamo da ne možemo razumjeti kako to rade. Ljudi pričaju o crnoj kutiji. To nisu samo vijesti. To nije samo politika. To je nauka.„

Na pitanje, „Koja je opasnost od svijeta u kojem čak i naučnici ne razumiju kako stvari funkcionišu?“, Denet će reći da je „do nedavno svijetom i prirodom upravljano kompetencijom bez razumijevanja. Ozbiljno shvatanje bilo čega je vrlo skorašnje, samo milenijum staro, čak ni milion godina staro. Ali sada smo na ivici prelaska u doba post-inteligentnog dizajna i ne trudimo se više da shvatimo. To je jedna od najpogubnijih misli za mene. Jer za bolje ili još gore, postavio sam shvatanje kao jedan od mojih najviših ideala. Želim da razumijem sve. Želim da ljudi razumiju stvari. Volim razumijevanje stvari. Volim objašnjavati stvari sebi i drugima. Uvijek smo imali puno ljudi koji su, sa dobrim razlogom, rekli: Oh, ne trudite se da mi objašnjavate kako funkcioniše automobilski motor, baš me briga. Samo pritisnem paljenje i odlazim.”

https://www.theatlantic.com/past/docs/unbound/digicult/dennett.htm

https://www.theguardian.com/science/blog/2013/mar/22/daniel-dennett-theory-of-mind-interview

https://www.theguardian.com/science/2017/feb/12/daniel-dennett-politics-bacteria-bach-back-dawkins-trump-interview

https://www.ted.com/talks/dan_dennett_on_our_consciousness

https://www.ted.com/talks/dan_dennett_on_dangerous_memes

6yka

Kako napuhati drveni kotač

Sa veleposeda izvesnog bogataša jednog je sumornog dana na misteriozan način nestalo jato ptica, prekrasnih primeraka koje je dotični sa mnogo ponosa i ljubavi uzgajao i čuvao. Izbezumljen i očajan, u želji da razreši misteriju nestanka ptičica, bogataš unajmljuje čuvenog detektiva – izuzetnog stručnjaka za ptice i ostalu perad. Došavši na imanje, detektiv započinje dugotrajnu i neverovatno studioznu istragu na rešenju zagonetnog slučaja. Nakon nekoliko meseci napornog stručnog rada, detektiv uspešno rešava misteriju nestanka i sav ushićen je saopštava bogatašu:

Ptice su nestale zato što ih nema, a nema ih zato što su odletele!

Bio je ovo jedan od mnoštva nadrealistično – apsurdnih alanfordovskih fazona, uvrnutih bisera uz koje su odrastale mnoge generacije crnohumornih i drugih otkačenjaka, ljubitelja stripa i bizarnog pogleda na zadati nam svet. Za milione obožavalaca Monty Python’s flying circusa, literature Danila Harmsa, filmova Woodyja Allena i Louisa Bunuela i kazališnih ispada Ionesca, legendarni strip Alan Ford čini već tridesetak godina vrhunsko zadovoljstvo – jedan zaseban svet rafiniranog i suptilnog humora, začinjenog blagom ironijom i sveobuhvatnom kritikom društva, svet koji egzistira nasuprot dešavanjima unutar zvanične istorije i ultimativnih pravila sistema koja ignorišu ljudsku različitost.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Dok pišem ovaj sentimentalno intonirani omaž jednoj od mojih najvećih ljubavi i nanovo iščitavam neke od klasičnih epizoda kultnog stripa, lagano mi naviru suze smehuljice i sećanja na  neka prohujala, hedonistička vremena. Bila su to vremena bez raznih političkih monstruma i njima sličnih turbo folk kreatura, bez rata, socijalnih nemira i svinjske pink shit & happy kulture – vremena kada su se takve pojave nalazile samo u filmovima (Balkanski špijun, Život je lep), kazališnim komadima (Radovan 3, Razvojni put Bore Šnajdera) ili pak unutar stripova tipa Iznogud.

Na žalost, ono čemu smo se tada grohotom smejali iščitavajući do iznemoglosti omiljeni strip (namesto obavezne i neizmerno dosadne školske lektire partizanskog tipa, uglavnom), otelotvorilo se kod nas, ludih devedesetih, do nivoa sarkastičnosti.

Ipak, sve je to samo zvanična istorija – ostavimo je ovom prilikom ad akta i uputimo se u čarobni svet newyorške cvijećarnice.

Kako je nastala grupa TNT

Ideja o nastanku popularnog stripa rađa se krajem šezdesetih godina, u Italiji. Studentski nemiri, antiratni i antirasistički pokreti, čovekov let u kosmos, globalna politička previranja i završna faza modernizma, čudestan su okvir jedne nemirne epohe, unutar koje izvesni dramski pisac – Luciano Secchi, alias Max Bunker, rođen 24. avgusta 1939. u Milanu, dolazi na ideju o stvaranju stripa Alan Ford.

Na početku zamišljen kao satira na serijal filmova o detektivu Jamesu Bondu, strip se nakon niza prerada pojavljuje po prvi put 1969. godine, ali tada već kao žestoka socijalna satira. Drugi ključni čovek, koji će u narednih nekoliko godina (do septembra 1975.) učestvovati u stvaranju prvih 75 epizoda stripa, bio je profesor likovne umetnosti Roberto Raviola, alias Magnus, rođen 30. arila 1939. godine u Bolonji. Strastveni ljubitelj stripa, crtač, stvorio je izuzetno originalan stil koji je vremenom postao jednim od zaštitnih znakova stripa.

A ko su zapravo junaci ove neobične priče, gde su smešteni i o čemu je zapravo reč?

Grupa privatnih detektiva, krajnje neobičnih kvaliteta, okupljena pod veoma eksplozivnim nazivom TNT prikriva svoju pravu ulogu i delatnost unutar jedne od elitnih cvećarnica Pete avenije grada New Yorka. Upadajući iz epizode u epizodu u niz manje više neverovatnih, nadrealnih situacija, grupa  na čudesan kluzoovski način rešava kriminalne i druge probleme, u rasponu od lokalnih do onih globalne prirode, živeći istovremeno  sama na marginama tog istog društva u jednom od mnogih autentičnih geta.

Glavni anti  junak ove čudesne skupine, oličenje naivnosti i dobrote – ALAN FORD je nespretni i rasejani dugajlija u crnom, koji kao bivši reklamni agent i socijalni slučaj, dospeva zabunom u pomenutu grupu. Detektiv iz nužde, uprkos svojoj trapavosti i maleroznosti ubrzo postaje miljenik mnogih, jer su njegova glavna oružja lepota i dobrota. Prisećam se jedne od kultnih scena iz najboljeg stripa svih vremena… Nakon što je uhićen u špijunskoj akciji, Alan Ford biva podvrgnut mučenju radi priznanja na taj način što mora neprestano da sluša Šubertovu ,,Nedovršenu“ simfoniju. Nakon sati iznurivanja, Alana uspeva da oslobodi njegova TNT ekipa. Na pitanje prijatelja kako je podneo pomenutu torturu, Alan u svom neodoljivom stilu saopštava:

Sreća pa je bila ,,nedovršena“!

Drugi u ovom kratkom predstavljanju, legendarna prznica i buntovnik protiv svega, u čuvenoj Šerlok Holms odeždi jeste BOB ROCK. Svojom zajedljivošću, borbenošću i eksplozivnošću Bob daje dinamiku svim bizarnim alanfordovskim situacijama. Njegove sarkastične opaske (videti samo epizodu Idila), sukobi sa okolinom, čudesna veličina nosa i poetski uzleti u stilu: Kiša je padala sa neba, kao voda iz oblaka, bili su i ostali zaštitnim znacima stripa. Legendarna je scena sa početka jedne od urnebesnih epizoda u kojoj učestvuju Bob Rock i Debeli šef… Na putu ka izvršenju zadatka, njima dvojici se pokvari jedan od čuvenih automobila, konstrukcija genija Grunfa. Debeli šef šalje Bob Rocka po pomoć, rekavši mu da pita prvog na koga naiđe da im pomogne. Bob odlazi i nakon dužeg vremena se vraća. Na pitanje Debelog šefa: Da li si našao nekog i da li si ga pitao za pomoć?, Bob odgovara potvrdno. Potom Debeli šef iznova pita: I šta je rekao?, dok Bob odgovara: Ništa… Zbunjen, Debeli šef insistira da ga Bob odvede do stranca kojeg je pitao za pomoć. Oni odlaze i nakon nekog vremena nailaze na pustu poljanu na kojoj stoji samo traktor. Debeli šef, iznerviran, ponovo upita: Pa koga si pitao za pomoć?, dok mu Bob nemoćno i stidljivo pokazuje na traktor, uz reči: Pa rekli ste – prvog, na koga naiđem!!! Na scenu potom stupa volšebni engleski plemić u elegantnom odelu skitnice SIR OLIVER. On je ostao oličenje britanske oholosti, kleptomanskih sklonosti i prilagodljivosti na sve životne situacije. Ovaj krajnje lucidan lik je prototip modernog i neuništivog pojedinca današnjice, kameleona postinduistrijskog doba.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Negde iza pomenute trojice mladića vuku se četiri metuzalema. Prvi od njih, JEREMIJA LEŠINA, dovoljno je rečito predstavljen samim imenom. Nakon što je stigao u grupu kao bivši prodavac limuna, nastanjen u kanalizacionim cevima odbačenim sa gradilišta, Jeremija postaje simbol beskorisnosti, staračke malaksalosti, hipohondrije i stanište svih mogućih i nemogućih bolesti. Zajedno sa Lešinom nastupa simbol letargije, lenjosti, neefikasnosti, pa i telesne i mentalne zapuštenosti DEBELI ŠEF. Jedna od čuvenih scena sa Debelim šefom je sledeća: radeći pri vojsci kao pisar on dobija zadatak da napiše brzojav koji mu diktira oficir. Nakon dugog diktiranja i opširne poruke, oficir proverava kako je Debeli šef napisao brzojav. Na njegovo veliko iznenađenje, od mnoštva izdiktiranog teksta on pronalazi na papiru samo ispisana dva slova: Š i T… Na njegovo besno reagovanje i kritiku, Debeli šef lakonski odgovara: ŠT…zar nisu lijepo napisana!? Sledeći elitni predstavnik skupine je bivši avijatičar i tehnološki genije GRUNF. On je i tvorac legendarnih parola tipa:

Tko leti-vrijedi, tko vrijedi-leti, tko ne leti-ne vrijedi!

Kao šlag na torti pojavljuje se vrhunski lik NJEGOVE VISOSTI – BROJ JEDAN. Metuzalemski diktator, čiji pogled isijava zlobu i ubitačni cinizam je duhovni vođa ekipe, galantni rasipnik i učesnik svih ključnih povijesnih zbivanja (koja su sve do jednoga, naravno, krivo interpretirana u historijskim udžbenicima). Dominantan u svakom pogledu, Broj 1 zaokružuje ovu kultnu skupinu. Uz famoznu sedmorku kroz strip defiluje niz urnebesnih kreatura, što životinjskog, što ljudskog podrijetla: pas Nosonja, mali krznaš Skviki, papiga Klodovik, Superhik, Trio Fantastikus, Gumifleks, Margot…

Hoćemo kruha i čokolade!

Otkačenim jezičkim stilom i tematskom različitošću u odnosu na ostale ,,obične”stripove Alan Ford nije odmah naišao na veće razumevanje. Ipak, vremenom je njegov satiričan stil počeo ulaziti u pore mladih ljudi. Prepoznavši sebe kao gubitnike unutar izrabljivačkih, licemernih sistema i lako se poistovetivši sa antiherojem Alanom, oni su počeli da furaju alanfordovski fazon, sagledavajući u iskrivljenom ogledalu stvarnosti sasvim novu verziju ,,stvarnih i zvaničnih”događanja.

Političari svih mogućih profila, svakojaki  prevaranti, ubice, alhemičari, bogataši i vojskovođe, vlastodršci, naučnici, umetnici i drugi, obrađeni su satirom, ironijom i parodijom na osebujan način. Kontrast bogatstva i bede, zvanične i nepoželjne verzije istorije, stvara pred očima čitaoca pročišćenu, i od banalnosti i laži oslobođenu sliku sveta koji ga okružuje. Ni likovi iz grčke i rimske mitologije nisu bili pošteđeni lucidne i beskompromisne kritike. Izuzeta je bila jedino religija. Ako i ne siđemo u ove socijalno-psihološke dubine stripa, njegove dosetke, scene i situacije junaka dovoljan su razlog vanvremenskog kvalitete, pogodne za sve ukuse i generacije.

Oštrina kritičkog tona Alan Forda jedan je od mogućih razloga ne baš široke prihvaćenosti stripa u svetu Zapadne civilizacije (izuzeci su, gle čuda, matična Italija i bivša nam SFR Jugoslavija). Ključna ličnost u popularizaciji stripa na ovim našim alanfordovskim prostorima (prostorima gde je Alan Ford zaživeo kao nigde, postavši najcrnjom varijantom svog vizionarskog duha i beznađa ljudske egzistencije) svakako je bio i ostao hrvatski književnik i prevodilac Nenad Brixy. Prevodeći gotovo neprevodive igre reči sa italijanskog originala, on je stvorio jedinstven hrvatski alanfordovski jezik koji se proširio diljem nekadašnje zemlje (tko je čitao, razumjeće).

Bez obzira na kasniji pad kvaliteta stripa, od kojeg je nažalost ostalo samo ime kao tekovina neprocenjivog kvaliteta, zauvek će živeti mnoštvo antologijskih epizoda. Pomenimo samo neke: Zoo simfonija, Ucviljeni diktator, Šuplji zub, Dvanaest umjetnika, Traži se Alex Barry, Idila, Kako je nastala grupa TNT, Udar munje, Cirkus…

Alan Ford je jedan jedini i neponovljiv, kao i decenija u kojoj je nastao. On ostaje mnogo, mnogo više od običnog stripa za mnoge generacije – jedna vrsta načina razmišljana, humora, dosetki i sasvim neobičnog ludila. Za mnoge od nas inficirane ovim stripom, Alan Ford postaje čitava jedna životna filozofija, pogled na svet i elegantna, ironično-sarkastična oporba u odnosu na svu malograđanštinu sveta i sve rigidne sisteme čiji je jedini cilj da što više zaglupe čoveka, obesmisle mu život i iskoriste ga kao roba i eventualnog glinenog goluba na nekom od ,,humanih“ ratišta za sopstvene, bolesne ciljeve… Jer kako se u jednoj od bitnih filozofskih dosjetki u ovom stripu i filozofskom priručniku za neodrasle kaže:

Bolje cijeli život u izobilju, nego li jedan dan u bijedi !!!

pulse

Promjena imena Trga maršala Tita otkrila je gdje točno završava pripovijest o antifašizmu kao ‘civilizacijskom dostignuću’, ‘kućnom odgoju’ i ‘građanskoj pristojnosti’: završava u procesu temeljitog čišćenja antifašizma od komunizma

Image may be NSFW.
Clik here to view.Ovoga puta za SBPeriskop predstavljam Karmen Herceg, poznatu šibensku modnu dizajnericu i kostimografkinju. Nedavno sam bila model na njenoj reviji u sklopu WAG-a i osjećala sam se zaista božanstveno i bajkovito. Osim što sam model i dizajner sam, pa se smatram adekvatnom procijeniti i radove kolega. Za njene imam samo riječi hvale.

Kako je nastala kolekcija inspirirana junakinjama bajki?

Pošto je moja prva i prava ljubav kostimografija, a bajke su plodno tlo za stvaranje iskazivanje kreativnosti, odlučila sam iz najpoznatijih svjetskih priča junakinje povući u sadašnjost, tj. kako bi možda izgledale da su nastale danas.

Za istu ste kolekciju dobili i medalju. Jeste li istu očekivali? Prenesite nam svoje osjećaje.

Najiskrenije, nisam očekivala medalju za ovu kolekciju, jer sam prvi put sudjelovala na ovakvoj svjetskoj manifestaciji. U dva mjeseca sam osmislila i izradila 15 haljina u nadi da će publika uživati u reviji, za koju sam pomno odabrala i popratnu glazbu i rekvizite.

Koje materijale najčešće koristite u izradi?

Materijali koje najčešće koristim su saten, taft, čipka, skuba u zadnje vrijeme, ali eksperimentiram i s umetanjem i našivanjem različitih aplikacija koje sama izmislim i izradim za potrebe kostimografije.

Imate li uzore s domaće i strane modne scene?

Ne pratim previše ni domaće ni strane modne dizajnere ni časopise. Naravno da sam upućena u to što se dešava i što je u trendu, ali moj posao je stvaranje, a ne kopiranje mode, pa nastojim vise učiti o materijalima, krojevima i tehnikama izrade nego o prolaznim trendovima.

Što je ono što vas najviše inspirira?

Inspiracije mi nikad ne fali, bilo to u pitanju kreiranje individualno za nekog pojedinca, kolekciju, projekt. Lakše je kad poznajete stil nekog za koga radite, ali je veći izazov i sloboda nekom novome prodati svoju ideju nečeg novog.

Na čemu trenutno radite?Gdje vas možemo naći i vidjeti još više radova?

Imam vlastiti krojačko-dizajnerski obrt “KARMEN” u Brodarici pokraj Šibenika i tu radim unikate po narudžbi, tako da kod mene ne možete naći kopije ni masovnu proizvodnju. Trenutno surađujem s muzejom grada Šibenika na više projekata, od kolekcije Archaelogia viva, koja je već zaživjela na povijesnim nalazima prapovijesti, antike i srednjeg vijeka i čeka premijeru u EU parlamentu u Briselu.

Image may be NSFW.
Clik here to view.Imali ste brojne suradnje, imate li možda najdražu?

Najdraže suradnje su mi sa Šibenskom gradskom stražom,  jer sam ja njih “stvorila” 2006. i otada putuju Lijepom našom i Europom predstavljajući moj grad i rad.

Imate li neki zanimljiv događaj koji biste s nama rado podijelili?

Zanimljivi događaji postoje u svakom poslu, upoznate razne ljude i teško je izdvojiti sada…ali, evo: šivala sam vjenčanicu curi iz Rijeke, koja je došla na probu i sve je stajalo kao saliveno! Dok je ona otišla s kumom poručati, ja sam ju porubila, a u njoj je bilo 5metara satena i 25m tila, ukrasnih perli i kamenčića i nije mala stvar to posložiti da stoji na prvu savršeno.

Kad se ostavite svih šarenih materijala, nježne vilinske svile, bajkovite čipke i kraljevskog satena, tko je onda Karmen Herceg?

Kad posao stavim sa strane, Karmen Herceg sam ja, uvijek svoja, koja zna što hoće i trudi se to postići. Krenula sam iz nule, rođena sam fizički drugačija i rušila sam predrasude, nisam imala ni novca ni zaleđe, da me netko gura…ali, evo me tu. Volim plivati od 4-11 mjeseca sam u moru, zimi na bazenu, volim jogu i pilates, čitati i pisati, dobre filmove i glazbu, prirodu i putovanja, dobru hranu, djecu; imam fenomenalne prijatelje i obitelj, još da je malo vise novaca, gdje bi mi bio kraj…

Image may be NSFW.
Clik here to view.Što je ono što vas čini sretnom, te što biste bili da niste dizajner ?

Da nisam dizajnerica, ne znam…opet bi se bavila nekom umjetnošću, slikanjem, pisanjem ili tko zna…i pomaganjem drugima, borbom za one slabije, za pravdu.

Koji su vam daljnji planovi?

Moji planovi za budućnost su pokušati naći način za uvući se u filmsku kostimografiju, vani naravno.

Što biste poručili mladim umjetnicima?

Mladim umjetnicima bi poručila da budu svoji, da nikog ne kopiraju i da ne odustaju, znači da krenu od malog i rade, na sebi i tome što vole, i naći ce svoj put. Netko će prepoznati talent.

I za kraj me zanima kako vam se dopao naš grad ?

Slavonski Brod je jako srdačan i simpatičan gradić, u kojem sam se osjetila dobrodošlo i ugodno, pa se nadam da ću opet imati priliku doći.

Karmen, mnogo sreće u daljnjem radu, iako je ona zagarantirana neprocjenjivom maštom koju posjedujete.

Dovoljno je postojati da bi se tragalo i kretalo. U ove okvire (ako su to uopšte okviri, jer možda van toga ne postoji ništa) ne ulazi samo ljudski rod već svaka funkcionalna jedinica živih i neživih bića i predmeta, svaka fundamentalna i elementarna čestica Standardnog modela svakog pojedinačnog postojanja.

Fizičari su razvili teoriju koja se zove Standardni Model i koja objašnjava od čega je sastavljen svijet koji nas okružuje i šta ga drži na okupu kao cjelinu. To je jednostavna i sveobuhvatna teorija koja objašnjava sve stabilne čestice i njihove složene interakcije.

Suština kretanja je interakcija koja daje smisao kretanju i koja je od njega u prapočetku stvorila materiju. (Svojstvo Higsovog polja i Higsovog bozona)

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Ako je činjenica da je čovjek materija, a jeste i ako je činjenica da tek čovjek počinje da traga za smislom, a čini se da jeste- onda je materija stvorila smisao i nema smisla bez materije. Ostala postojanja, takođe, imaju smisao jer materija uopšte ima smisao.

Dakle, čovjek, materija i smisao.

Čovjek i smisao.

Reći čovjeku da je njegov smisao ispuniti postojanje je naivno. Možda bi se desilo i da na trenutak (trenutak je vremenski interval od 90 sekundi) povjeruje. Ali reći to isto ljudima je suludo. Takav scenario njima nije zanimljiv, nije numinozan, smatraju ga dosadnim okretanjem u krug. Njima nije dovoljno samo postojanje, to za njih “nema smisla”. Primitivni ljudi (s napomenom da od ove riječi udaljavam svaku negativnu konotaciju ka savremenom čovjeku koji ovdje ništa nije kriv, već prosto mislim na početke civilizacije) svaki spoljašnji, očevidni događaj teže da subjektivizuju na način da te događaje udaljavaju od svakog objektivnog objašnjenja i na njih gledaju iz perspektive duše koja traga za mističnošću. Za njih udar munje u suvo drvo a zatim pojava vatre ne predstavlja nikakav fizički fenomen (naročito zbog toga što nijesu bili upoznati sa elektricitetom) već ga objašnjavaju kao akciju, želju ili sudbinu nekog višeg bića. Tek nakon nekoliko milenijuma i nakon hiljada različitih kultura stvari počinju da zauzimaju svoje mjesto.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Više biće se, kroz neobjašnjive fizičke pojave, materijalizuje u Boga. I od nastanka Boga on lagano (što je osobina svih velikih procesa u prirodi, npr.evolucije) postaje tradicija, arhetip, dio kolektivnog nesvjesnog, nešto sa čim se rađamo.

Kolektivno nesvesno je najstariji, najdublji i najuticajniji sloj psihe koji predstavlja duhovnu riznicu nasleđenog iskustva predaka datog u obliku urođenih predispozicija za određeni način čovekovog doživljavanja i reagovanja na okolinu. Kolektivno nesvesno je univerzalno nadlično jer svi ljudi, bez obzira na istorijsku epohu ili kulturu, imaju približno isto kolektivno nesvesno što je temelj celokupne nadgradnje ličnosti. Ovo nadlično nesvesno može biti iracionalno i destruktivno ako je zanemareno i neshvaćeno.

-K.G.Jung

Bog je stvoren. I kao svaka ljudska kreacija nije savršen, ali je najsavršeniji među nesavršenima. Jer Boga koji sluša molitve, oživljava mrtve, kažnjava za apostaziju, šalje u raj i pakao, ne mogu nazvati apsolutno dobrim (čak nije ni dobar jer bi inače mogao biti bolji), ali mogu reći da je pravičan (a o Bogu govorim sine ira et studio i kao dio njegovih stvaralaca).  Takav je prihvaćen i takvom se dodvoravaju. Ponekad je umilostiti Boga zahtijevalo žrtvu i ako su takvog Boga stvorili ljudi i nazvali ga apsolutom onda sve ukazuje na to da njima koncept apsoluta nije jasan tj. apsolutno biće je nepojmljivo ljudskom umu. I tako Boga stvorenog sa vrlinama i manama prate ljudi istog kova.

Ako bog hoće da spreči zlo, ali ne može, onda on nije svemoćan.
Ako može, ali neće onda je on zao.
Ako bog može i hoće da ga spreči, zašto zlo i dalje postoji?
Ako on ne može i neće da spreči zlo, zašto ga nazivamo bogom?

-Epikur

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Vjerovatno, po istoj logici, onaj ”pravi” apsolutni Bog ima ljude slične sebi- nadljude, koji su medijatori izmedju ”pravog” Boga i ljudi koji su stvorili neapsolutnog Boga.
Ničeov Zaratustra je takav – hermeneut. On uvjerava da čovjek ipak isuviše voli ovaj život i moć da bi ih potpuno prepustio svom Bogu. Bog od centralne ličnosti sve više postaje rezerva, tek djelić “genetskog koda” psihe naslijeđene od predaka. Ono što u kontinuitetu postoji u ljudima je želja za moći, onoj moći koja postoji ovdje i sada, u ovom životu, ne kasnije, ne kod Boga i ne na nebu. To je kontradiktornost, jedan od temeljnih zakona ljudske psihe.

An existence full of irreconcilable contradictions is so much richer and creative.

-Emil Sioran

Pojedinac (ne individualac!) Ničeovog svijeta svoj život zasniva na vjerovanju da je poznavalac apsolutno subjektivno dobrog i apsolutno subjektivno lošeg. Pojedinac koji poznaje tasove terazija umije da se prilagodi onome koji vaga. Ali ne. Niče naslućuje da se ovdje radi o uzdizanju sebe ne u cilju dostizanja božanstva (čovjek zna da to ne može), umiljavanja Boga, već dostizanja vrijednosti koristeći kao odskočnu dasku glavu drugog čovjeka, koji je ovdje poredbeni član moći, i tako dostizanje visina sa kojih se iznova i iznova pada lagano kao peruška.

Poštovanje i stid pred snom! To je ono prvo! I svima se onima koji slabo spavaju i bdiju noću sklanjajte s puta! Stidljiv je čak i lopov pred snom: uvek se krade tiho kroz noć. Ali bestidan je stražar noćni, i bestidno nosi svoj rog. Nije mala veština spavati: jer ceo dan zatim treba provesti budan. Treba deset puta na dan da se sam savladaš: to stvara dobar umor, i to je mak za dušu. Deset puta treba da se ponovo izmiriš sa samim sobom, jer savlađivanje je gorčina, i rđavo spava onaj koji se nije izmirio sa sobom. Deset istina treba da nađeš na dan; inače ćeš tražiti istinu još i noću, jer je tvoja duša ostala gladna. Deset puta na dan treba da se smeješ i da budeš veseo: inače ti noću ne da mira želudac, taj otac nevolje. Malo njih to znaju: ali, treba imati sve vrline da bi se moglo dobro spavati.

Ovo je jedan primjer. Ničeov mudrac koji propovijeda o vrlinama je mediokritet. Govori o snu kao o vrlini, a san je nešto što čovjek ne kontroliše, na šta ne utiče i šta ne može da mijenja po svojoj volji, nikad ne zna šta će isplivati u snu. Zato mudrac poštuje san kao nešto što je više od njega a šta ne shvata. Iz istog razloga proizilazi i stid pred snom, jer se svakakve sramote i nekonvencije sanjaju. Mudrac uči ljude vrlinama, onim društveno prihvatljivim, kao “ne preljubničiti”, “ne lažno svjedočiti” itd. Tako čovjek bude miran. I može mirno da spava, bez sna i sramota sna. I onda mudrac kaže da treba deset puta sebe prevazilaziti, deset puta se izmiriti sa sobom, deset istina pronaći, deset puta se smijati. Što je nemoguće, ako se prate sve “vrline” tj. ako se gleda šta je društveno prihvatljivo, šta mudraci govore, umjesto osluškivanja sebe. I mudrac kaže da prije spavanja počne da razmišlja o tome koliko je ispunio toga, da li je saznao deset istina, da li se deset puta smijao, da li se deset puta izmirio sa sobom i sebe prevazišao. Ali prije nego što dođe do ikakvog odgovora, oči mu se sklope, usta otvore i on zahrče. Njemu taj cilj onda nema svrhu, ne napreduje. Ti njegovi dnevni ciljevi mu ne služe da se razvija, nego da zaspi. I tako ljudi spavaju. Zavaravaju se da su otkrili deset istina, deset puta se smijali, deset puta se izmirili sa sobom i sebe prevazišli. A ustvari nijesu. Samo su počeli da izgledaju kao da jesu i to je prihvatljivo, to je vrlina, moć ispunjenja. To je ono što smeta Zaratustri. Mudrac pogrešno shvata vrlinu, pogrešno je koristi, pogrešne stvari od nje traži i pogrešnim vrlinama podučava. Je li to stvarno vrlina? Mudrac kaže da jeste, društvo kaže da jeste. Ali je li zaista? To je zavaravanje. Kad mudrac razmišlja o svom danu i koliko je uspio da ispuni te ciljeve- on zaspi prije odgovora i sledećeg dana se budi ubijeđen da je ispunio zadatke, da je vrijedan i moćan.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Ludak je ovaj mudrac sa svojih četrdeset misli: ali držim, da se dobro razume u spavanje. Srećan je već i ko boravi blizu ovoga mudraca! Jer takav je san zarazan, i zaražuje čak i kroz debeo zid. I sama njegova govornica ima čari. Nisu uzalud sedeli mladići pred propovednikom vrline. Njegova je sva mudrost: ostati budan, da bi se dobro spavalo. I odista, kad život ne bi imao smisla i kad bih se morao privoleti besmislu, onda bi bio ovo i meni besmisao kojemu bih se najlakše privoleo. Sad mi je jasno, šta su pre svega nekad hteli kad su tražili učitelje vrline. Hteli su dobra sna, a uza nj još i uspavljivih vrlina. Svi su ti hvaljeni mudraci sa govornica gledali mudrost u spavanju bez snova: oni nisu znali za bolji smisao života. I danas zacelo ima još više njih koji su kao ovaj propovednik vrline, i ne uvek tako poštenih: ali njihovo je vreme prošlo. Neće stojati više dugo: i već će ležati. Blaženi su ovi sanjivci: jer oni će skorim usniti snom.

-Zaratustra

.

Zaratustra govori da je vrlina dio onoga koji je posjeduje, da ona ne treba da bude zastava koju nosi okolo. Da temelj vrline ne treba da bude nagrada.

Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne dijeliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada dijeliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom. Bolje bi učino da kažeš – neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe. Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena – i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš. Zato, slobodno govori i mucaj – to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro.

.

Postojanje nagrade podrazumijeva nagrađivača i isplaćivača koji ne treba da bude faktor od kog vrlina zavisi. Da vrlina postoji sama za sebe, da će zasjati povremeno i ugasiti se (neće nestati), da ne treba da zasljepljuje okolinu kao kvazar galaksiju. Neka blista u unutrašnjosti čovjeka. Jaka svjetlost obično prethodi dubokoj tami.

Ima, kaže Zaratustra, vrlina koje su apsurdne, koje su s ciljem skrojene (skrojene, a još s ciljem!), koje su izmaštane i slavljene. Vrline su i slabosti, vrlina je biti ono što je osnova bića (ono što se mora biti, Englezu ne smije biti vrlina to što je Englez), vrlina je inkvizitorova odluka da odrubi glavu, ne da je spali. Vrlina je prosjački pružena ruka i usne koje govore: ,,Ja sam dobar, a treba mi samo malo novca”. Vrlina je koračanje (,,Gledajte, ja sad koračam, zar nijesam divan u svom koračanju, ima li iko ko korača kao ja? Bog će me nagraditi za moje koračanje!”) Vrlina je i spavanje, vrlina spavača je odsustvo vrlina. Spavači nikog ne guraju i nikom ne smetaju, sklanjaju se i ono su što im se kaže. Njihova vrlina je njihova indiferentnost.

I nije Zaratustra došao da ih uči vrlinama već da ih navede da iz temelja vrline izbace riječi: nagrada, kazna, moć- riječi naučene od budala ne mudraca i da napokon čuju svoj unutrašnji glas. Vrlina nema smjer i strelice, ona je tačka.

Ljudi nijesu spremni i ne opraštaju neklanjanje pred njihovim vrlinama. Smanjuju se i degradiraju jer su osrednji i u vrlinama (to su oni ljudi koji su stvorili osrednjeg Boga), jer se pravdaju i opravdavaju. Oni su kukavice jer preduhitre bol čineći dobro. U svemu su blagi, tromi i osrednji.

I “kako u debelo uho zabosti nježnu riječ”.

-Majakovski

.

Vrlina je već uveliko pogrešno shvaćena, a onda pogrešno korišćena i izgubila smisao. A šta ćete? Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti koje pretvaraju u vrline. I svoju ranjivost i svoju zlu sreću i svoje prokletstvo. Oni sebi realnom predstave nekog izmaštanog, izmišljenog sebe. Tako i oni sami bivaju zavarani.

Ljudi, govoreći o svojim vrlinama traže moć među sebi jednakima i tako se samo valjaju u blatu kolektivnog, bivaju dio kolektivne akcije. Oni ne podnose nedostižne visine. Oni ni Boga izmišljenog ne vole. Zato je dobar, što je izmišljen. Bog im je apsolutno dobro i savršeno biće kojem opravdavaju svoju nesavršenost. Samo Bog je savršen! Oni su osrednji. (Gotovo da prihvataju svoju osrednjost!) Zato im je Bog dobar, jer ga ne znaju, jer je izmišljen i koji u krajnjoj liniji ne postoji. Takav kolektiv nije spreman za Boga, za Zaratustru, za kneza Miškina, za Hristosa iz Ivanovog ,,Velikog inkvizitora”- za nadljude.

Majmun je čovjeku ono što je čovjek natčovjeku

.

Zato, kada dolazi Zaratustra, oni se sklanjaju i preziru. Zato mrze Zaratustru jer je čovjek koji nema Boga, već je Bog on sam. Nije osrednji. On im ruši sve vrline osrednjosti. On im je novi tas na vagi, onaj koji preteže. Individualac koji je ličnost stvorio slušajući unutrašnji glas koji su oni izgubili idući već utabanim stazama i utapajući se u komfor društva.

Individualnost je vrlina. Zahtijeva poštovanje svog prirodnog, sopstvenog zakona, glasa koji je puniji života i šire, obimnije svijesti. I on nije dio samo velikih ličnosti, već i malih, najmanjih. Ali sa smanjenjem veličine postaje sve nejasniji, maglovitiji. Glas se udaljava i govori ređe. Manja ličnost je neodređenija i nesvjesnjija i na kraju se stapa sa zajednicom dajući joj svoju cjelovitost. I tada, na mjestu unutrašnjeg glasa, javlja se glas grupe i njenih konvencija i pojedinačno opredeljenje se pretvara u potrebe grupe. (Kada sto ljudi stane zajedno, svaki od njih gubi svoj um i dobija neki drugi.)

I zato je običnom čovjeku uvijek izgledalo čudno kad neko na mjesto čvrsto utabanih puteva sa poznatim ciljevima izabere uski puteljak koji vodi u nepoznato. I zato se uvijek smatralo da takva ličnost ako nije sišla s uma onda je upravljana od strane Boga ili Đavola ili je sama Bog ili Đavo, jer, jelte, samo oni mogu da rade drugačije od svih ljudi milenijumima unazad. I tako, kao planinske litice individualci štrče iz mase koja se kao pijan plota drži kolektivnih strahova, ubjeđenja i metoda.

-K.G.Jung

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Rijetko se nailazi na ljude koji postavljaju pitanje smisla. Rijetko se nailazi na ljude koji nijesu propuštili priliku da se formiraju u individualce i da svoje vrline crpe iz svog unutrašnjeg, prirodnog zakona. Nema pitanja o smislu i neko će reći: Hvala Bogu na tome. Tamo gdje se ne pita nema potrebe za odgovorom.

pulse

Pad Berlinskog zida, koji je na epohalan način trebao osloboditi ljude, stvorio je enormnu tragediju bez kraja. Njemački pisac Heiner Müller rekao je dva mjeseca prije pada da sloboda ne znači veći broj jogurta u samoposluzi i da će zbog takve slobode biti uništeno sve ono dobro što je socijalizam učinio

Image may be NSFW.
Clik here to view.Za apsolutne početnike uranjanja u virtualne svijetove Majke svih mreža, psihologija internetskih komentatora učini se složenijom je od dizajna perzijskih ćilima. Ali, nakon što se u ćilimarstvu dokuče tehnike tkanja i uoči nadsumativna povezanost ukrasa u geometrijsku cjelinu, prvotna se fascinantna kompliciranost svede na lakoshvatljivu kućnu radinost koju pokreće poriv za tumačenjem svijeta. Tako se i poslije početničkog suočavanja s iznesenim brutalnim objašnjenjima smisla teksta i motivima autora,od strane svih koji na lak način kupuju ulaznicu za sudjelovanje u svijetu komentiranja, s vremenom shvati da se radi o jednom obliku njihove samoaktualizacije i samoportretiranja odnosno da je riječ o tumačenju svijeta u njima i njih u svijetu.

Komentirati ispod postova objavljenih na portalima znači prihvatiti otvorenu demokratsku mogućnost koja proizlazi iz biti internetskog medija, njegovog istovremenog postojanja s realnim događajima, i njegovom dvosmjernom komunikacijom. Mogućnost se bez krzmanja uzima i s obzirom na ničim uvjetovanu anonimnost koja razara odgovornost.

Komentar: osvrt na osvrt na osvrt…

Prema Hrvatskom jezičnom portalu, riječ komèntār ima slijedeća značenja:

– objašnjenje ili tumačenje nekog teksta

– osvrt na neki tekst, događaj ili osobu; primjedba

– tekst u kojem autor izražava svoje mišljenje, ocjenu o nekom političkom, kulturnom, ekonomskom ili općenito društvenom događaju, kretanju, stanju, pojavi

U tom smislu, komentirati, znači, izreći/izricati svoje mišljenje o čemu.

Na internetu komentiranje kao osvrtanje, kao ocjenjivanje teksta i konteksta izaziva trenutnu rekaciju komentiranja, sve do iscrpljivanja osobne energije i motiviranosti, a koja nipošto nije zanemariva i lako potrošiva. Taj se proces dokazivanja, osvrtanja na osvrtanje može nazvati produženim trajanjem leta leptira od riječi, perpetuiranjem diskusije do samoproglašenja pobjede.

Jedan od načina pronalaska razloga za život – upuštanje je u komentiranje. U doba početaka muškog udovoljavanja ženama jedan muškarac napisao je 1753. godine: „Mi muškarci iz Genove previše smo zaposleni, dok naše žene nemaju dovoljno posla da bi bile zadovoljne bez društva. Stoga im je potreban udvarač, pas ili majmun“.  Danas bi ova simpatična muška, šovinistička svinja dodala …“ i internet da bi  mogle komentirati na facebooku ili ispod tekstova autora na sbperiskopu“. Samo, mogu li, brinu se psiholozi, bujice riječi smanjiti njihovu tugu?

Komentiranje je sudnica okruglog stola

Podizanje teksta u zonu vidljivosti i izloženosti kritičkom prevrednjavanju, podsjeća na sudski proces. U virtualnoj sudnici sjedi optuženi, pored njega su tužitelji, odvjetnici, publika i administrativni čuvari reda. Samo nema sudaca i nema presude. Zato je nizanje komentara sudnica okruglog stola. Na internetu nijedan autor i članak (tema) nisu nevini. Uvijek su optuženi za nešto ili ih uvijek netko brani. Naime, snaga i vrijednost autorskih tekstova je u originalnosi, u vrijednosnim sudovima, u načinu iznošenja, u hrabrosti da se napišu. To može čitateljima imponirati, ali može ih iritirati.

Grubom podjelom komentatore možemo svrsti u:

A) Čiste negatore i negatore s protuprimjerima, koji svojim sudovima negiraju (ali i afirmiraju)

– autora teksta (ali, koji može afirmirati druge ili drukčije),

– način na koji je tema obrađenja (ali koji ukazuje na bolje načine),

–  motive autora (ali koji može isticati suprotne),

– aktere i događaje koji se u tekstu spominju (ali koji ističe protuprimjere);

Većina negatora koristi se uvredama, riječima kojima se vrijeđa, nanosi nepravda ili sramota, kojima se pogađa dostojanstvo drugoga. Skloni su pametovanju, pljuvanju, ponižavanju, nezgrapnosti, bezobrazluku, nepažljivosti, opakosti, prijetnjama, mržnji, zlobi, ucjenjivanju, gnjevnom preziru, destrukciji…

B) Potpune afirmatore i afirmatore s protuprimjerima, koji svojim sudovima afirmiraju (ali i negiraju)

– autora teksta (ali, koji mogu negirati druge i drukčije),

– način na koji je tema obrađena (ali, koji potcrtavaju svoj sud isticanjem loših primjera),

– motive autora (ali, koji dovode u pitanje motiva drugih i drukčijih),

– aktere i događaje koji su u tekstu spomenuti (ali koji navode suprotne primjere).

Najčešće se služe pohvalom, javnim iskazivanjem zadovoljstva tekstom i autorom, javnim isticanje vrijednosti teksta i autora; izricanjem priznja da se radi o vrijednim doprinosima. Skloni su metodama negatora, ali u daleko manjoj mjeri.

C) Objektivne kritičare

– autora teksta,

– način na koji je tema obrađena,

– motive autora,

– aktere i događaje koji su u tekstu spomenuti.

Nepristranim pristupom oni nastavljaju tekst, daju doprinos raspravi kao metodi spoznaje. Socijalno su pristojni, odgojeni i strpljivi i jezično precizni, jer smatraju istinitom finsku poslovicu koja kaže: „Jedna riječ je dovoljna da naastane puno nevolja“. Komentiranje vide kao meditativnu potragu za smislom postojanja.

Pripadnici negatora i afirmatora često su frustrirani i prijetvorni (govore da jesu ono što nisu i da nisu ono što jesu). Bez obzira jesu li priučeni intelektualci opće prakse ili eksperti – robovi su svojih naravi i to ne mogu zatomiti.

Svi tri grupe komentatora imaju sklonost davati prijedloge, uvrštavati linkove, biti duhoviti. Svi su do određene mjere narcisoidni, uvjereni u veličanstvenost vlastitog iskustva  i umijeće pisanja.

Kombinacijom motiva komentatora s njihovim znanjem i tekstovima okidačima može se dobiti najmanje dvadeset podvrsta onih koji reagiraju na tekst i koji reagiraju na reagiranje na tekst. Znam, vi koji ovo čitate posebna ste podvrsta, još nezabilježena, možda onaj sudac u sudnici okruglog stola. No, treba znati, komentiranje na internetu je razgovor koji zahtjeva ravnopravnost među sudionicima, i on je uistinu jedan od najvažnijih načina uspostavljanja jednakosti. Zato komentirajte!

sbperiskop

Napustio nas je Smoki, Crni Rok iz ‘Divljih svinja’, filmski partizan koji je uništio više nacista nego Tito, legendarni Borivoje Šurdilović iz ‘Vrućeg vetra’. Ljubiša Samardžić bio je veličina jedne ozbiljne kinematografije. Niti će više biti takvih zvijezda, niti takvih galaksija

Image may be NSFW.
Clik here to view.Kao jedina premijera u 17. Sezoni kazališta Ulysses, sred tvrđave Minor na Malom Brijunu, odigrana je predstava „Doručak šampiona“ – autorski projekt redatelja Aleksandra Švabića i dramaturginje Nataše Rajković u produkciji Ulyssesa i Bitef Teatra iz Beograda 

Prva replika u predstavi opisuje šampiona, izgovara je odlični Slavko Štimac, u roli glavnog lika, Mate Parlova, šampiona – pobjednika bez premca: „186 centimetara, 80 kilograma. Dugačke ruke. Velike šake. Široka ramena. Čvrste vilice – veliki šampion“. A on, onako sitan, neugledan, uvučen u sebe i sasvim neprimjetan, sušta je suprotnost tom opisu nekog gotovo heroja – mitskog junaka, šampiona. Odmah zatim, drugi glumac, izvrsni Jerko Marčić, dodaje: „Šampioni su pobjednici. Svi šampioni su pobjednici. Neki ljudi su pobjednici. Svi šampioni su ljudi – svi ljudi vole pobjednike. Neki pobjednici su i šampioni. Svi ljudi vole šampione … samo … nisu svi pobjednici šampioni.“

Ti iskazi, na samom početku predstave, daju naslutiti tok kojim će se razvijati, meandre kojima će teći ova dramska pripovijest o šampionu – ustvari malom čovjeku u vrtlogu sportskih uzbuđenja, nastupa i trijumfa, ali i na vjetrometini povijesti i doba u kojem je živio. Oni, već u prvim minutama ove jednosatne komorne drame otkrivaju suštinu i bit tog kazališnog čina utemeljenog na nepostojanosti i varljivoj čvrstoći građe na kojoj je sazdan – tkiva što se sastoji od povijesnih fakata i činjenica, ali i od nanosa i naslaga mita i legende što se obavijaju oko života svakog, a naročito poznatog i velikog čovjeka. Jer, Slavko Štimac, čovjek koji upravo svojom nezamjetnošću nosi predstavu niti je visok, velik i krupan, niti je, izgledom, lik što bi vas nagnao da mislite da pred sobom gledate šampiona – pobjednika. Prije je to neki marginalac od koga ne znate što bi trebali očekivati.

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Majstorski ispisan komad od prve do posljednje minute (FOTO: ulysses.hr)

Njegova odsutnost njegova je prisutnost, on jeste istina sitna i neugledna pojava, pogotovo usred velikog ringa na pozornici tvrđave Mali Brijun (scenografsko odlično rješenje Davora Sanvincentija), na momente vam se može učiniti da je on tu slučajno zalutao, poput nekog putnika namjernika i sada, zatekavši se u središtu te kazališne pripovijesti, stjecajem okolnosti igra je do kraja, nesvjestan svoje važnosti i veličine lika kojeg mora odigrati. Paradoksalno, ali na tragu dobro poznatih kazališnih zakonitosti, upravo tim preokretom, upravo u tom sukobu suprotnosti koje izaziva njegova sama pojava, on dobija pozornost, nepodijeljenu pažnju, gotovo opipljivu napetost u publici, on sjajnim glumačkim umijećem i istančanim darom i osjećajem iskusnog performera uspijeva iz te prividne nezamijećenosti u realnom svijetu ući u predjele fikcije, zavladati skrivenim, uglavnom nepoznatim dijelom te ličnosti šampiona koju smo svi mislili da poznajemo bez ostatka i dati ga ogoljenog, otkriti čovjeka u njemu. I tako potvrditi ono što o njemu kaže i jedan od partnera u toj vrlo sofisticiranoj i pomno artikuliranoj igri: „Šampion je ostao skroman. Ti si ispunio sve svoje snove, zlato, medalje, a ostao si čovjek, ti razumiješ obične ljude – ljudina!“

U osnovi, dramaturški zahvati i redateljski postupak i rukopis „Doručka šampiona“ vrlo su čitljivi i prepoznatljivi, to je majstorski ispisan komad od prve do posljednje minute, u maniri poznate kazališne radionice Nataša Rajković – Bobo Jelčić. Igra se na lik, dakle na šampiona, svi u gledalištu odmah znamo da je to Mate Parlov mada mu se ime ne spominje, no vidimo ga u videoisječcima njegovih borbi, u ringu, i prepoznajemo iz biografskih podataka koji nam se predočuju: osvojene medalje, prvenstva, pobijeđeni protivnici, silna odličja i naslovi koje je osvajao, posao konobara u kafiću koji je otvorio nakon što se povukao iz boksa. Ili, proigravaju se situacije i trenuci u kojima se nalazio, etape života kroz koje je prolazio: pratimo ga od djetinjstva, upoznajemo u dobi od svega jedanaest i pol godina, vidimo ga među vršnjacima, u razredu, školi, ulazimo s njim u prve dječje razmirice i sukobe, pratimo njegov odnos s majkom, iz tog doba ostaje zapamćeno i duboko usađeno životno pravilo, moto oko kojeg će se saviti cijeli njegov život, majčina je to rečenica: „Čovjek mora voljeti svakog drugog čovjeka.“ Iz djetinjstva prati ga i slika džungle u mašti, sam kaže: „Zamišljam džunglu, zato što ako mogu da je zamislim, to mi je kao da sam tamo, ona je onda tu ispred mene.“

Potom smo s njim u ringu, prisustvujemo napornim treninzima i vježbama, sve je to poput nekog obreda, rituala, inicijacije što će ga opremiti odlučnošću i voljom za buduće pobjede, postajemo gosti u njegovom kafiću, konačnoj oazi mira i opuštanja nakon borbi koje su iza njega, s njim smo u odsudnim trenucima osame, unutar njegove samoće, pogleda uprtog u samoga sebe, svoju nutrinu. Kao da u tim trenucima progovara besmrtni šejh Nurudin iz „Derviša i smrti“ Meše Selimovića: „Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja u svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.“

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Slavko Štimac, čovjek koji upravo svojom nezamjetnošću nosi predstavu niti je visok, velik i krupan, niti je, izgledom, lik što bi vas nagnao da mislite da pred sobom gledate šampiona – pobjednika (FOTO: ulysses.hr)

Ne znam kako bi ovaj kazališni projekt izgledao da je sve ostalo kao na početku priprema. Tada, u lipnju, spominjalo se pet dramskih autora: Olga Dimitrijević, Tomislav Zajec, Dimitrije Kokanović, Aleksandra Radivojević i Nataša Rajković. Mladi redatelj Aleksandar Švabić, Puležanin (1987.), režiju diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, tada će reći: „Tematski, riječ je o liku i djelu boksačke legende, o jedinstvenom čovjeku Mati Parlovu. Tomu ćemo pristupiti kroz dva modaliteta. Prije svega kroz činjenice … Drugi modalitet odnosi se na ono što je Parlov predstavljao u široj svijesti svih koji žive na ovim prostorima. Dakle, ne na njega kao osobu, već na njega kao mit jer je sasvim neupitno postigao tu širinu i takav kontekst.“

Nakon dva mjeseca slika se znatno promijenila, ime Mate Parlova zbog zahtjeva obitelji da se njegovo ime ne koristi nestaje iz predstave i naslova, ona postaje „Doručak šampiona“, tekst također poprima neke sasvim druge značajke, u potpisu ovog autorskog projekta ostaju samo redatelj Aleksandar Švabić i dramaturginja Nataša Rajković. Svakome je jasno o kome je riječ bez da se njegovo ime i izgovori, a vodilja, središnja nit koncepta i promišljanja tog komada jeste usredotočiti se na to kako šampion doživljava svijet i kako svijet tumači njega, gdje je on u tomu svemu kao ogoljeni čovjek, ljudsko biće sred razjarene gomile koja ga diže u zvijezde i obožava, ali, isto tako ushićeno i nemilosrdno, baca u prašinu, slavi njegove pobjede, ali ga i gazi kada je poražen.

Nataša Rajković svjesna je da „pričati priču ionako možemo samo o drugima, o njihovim životima, jer jedan drugome život svjedočimo. Svoje pak životne priče tek živimo, još uvijek živimo. I ostaje nam da se nadamo da će svjedoci i naših života biti blagi i preslagivati činjenice i događaje naših života u tonovima boja koje volimo, kao i izgovarati one naše rečenice koje bismo i sami bez srama ponovili … Stvaramo fiktivni lik u koji će biti moguće povjerovati, a da svi na kraju znamo da to nije on, nego naša priča o nekom drugom.“

I tako protagonisti ove intrigantne i zavodljive kazališne storije: glumci Slavko Štimac, Jerko Marčić, Katarina Bistrović Darvaš, Lucija Šerbedžija i Dejan Dedić, uz glazbu Damira Urbana i u kostimima Marije Marković-Milojev, dok scenski pokret potpisuje Staša Zurovac, u čarobnom ambijentu tvrđave Minor na Malom Brijunu, prelaze fluidnu granicu, barem kada je o kazalištu riječ, između stvarnosti i fikcije, uigrano i uvježbano preskaču iz realiteta u nestvarno. Historijske činjenice i stvarne fakte i podatke obavija se aurom mita i predanja i pred nama izrasta neka nova priča sa starim junakom u kojoj ništa više nije onako kako smo mi mislili da treba biti.

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Pomno promišljena igra mišolovke u koju se svi hvatamo (FOTO: ulysses.hr)

Finale nas vraća pak nama samima, onakvima kakvi jesmo i kakvima nije baš da želimo da nas drugi vide. Na pitanje: „Je li Mate naš?“ razvija se pomno promišljena igra mišolovke u koju se svi hvatamo, slijede sve naše vječne, apsurdne i besmislene podjele i podvale: „Svi Hrvati su naši / Neki naši su Hrvati / Neki naši su vaši / Neki vaši su naši / Neki naši nisu vaši / Neki vaši nisu naši..“, sve do kontradiktornog zaključka, komičnog i tužnog istodobno – „Svi su ponekad naši i ponekad vaši / Svi smo i naši i vaši / I nismo naši nego smo vaši / I nismo naši ni vaši … jesmo ili nismo“. I tu ostajemo bez teksta, više se nema što reći o nama i vama …

Šampionu se vraćamo na samom kraju. Tada mu tek priznajemo: „On je bio svoj. A mi smo bili uz njega dok je pobjeđivao. Jer kad je on pobjeđivao onda smo i mi pobjeđivali, kad je on bio na vrhu, onda smo i mi bili na vrhu. Kad je on živio svoj san, onda smo i mi živjeli svoj san.“ Ali u porazu, onda ga odbacujemo, netko će u predstavi konstatirati: „Malo mi se gadi naš mentalitet koji voli svoje pobjednike samo zbog jedne stvari – da bi ih vidio poražene!“

Tako protječe svih šezdeset minuta ove komorne drame, ove skice za portret jednog mitskog junaka koji je bio prije svega veliki čovjek: ta mnogostrukost znakova i kodova na kojima počiva predstava, ta suprotstavljena značenja i višestrukost simbola, ta stalna igra na konopcu nad ambisom jave i usred beskrajnih prostora snova, ono je od čega je satkan „Doručak šampiona“ redateljsko-dramaturškog dvojca Švabić – Rajković. Šejh Nurudin bi rekao: „Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.“

lupiga

Tridesetak poslijepodnevnih minuta ‘Hrvatske uživo’ značile su kratak interval u kojem se javna radiotelevizija stidljivo približavala svojoj svrsi, iznenada postajala socijalno osjetljiva, zainteresirana za ekološka pitanja, sudbinu slabijih, bolesnih i siromašnih

‘Twin Peaks: povratak’ zadao je takav coup de cinema da su ljudi ostali bez teksta, a Lynch bez pandana u svijetu filma. Ali prava pitanja nisu usmjerena seriji, nego gledateljima: što smo uopće očekivali? Koju priču želimo vidjeti? I što to govori o nama?