Komarovka (Komarovski Rynak) središnja je tržnica u Minsku. Voće, povrće i cvijeće se, kao što je i u nas običaj, prodaju na otvorenom. Zatvoreni dio, građen osamdesetih, podsjeća na sajamske dvorane, koje su se u to vrijeme gradile širom istočnoga i zapadnog svijeta. S golemom kupolom koju drži konstrukcija načinjena od betona i željeza, s jednim od većih lukova koje sam vidio. Iznad dvorane, podijeljene na crveni i plavi sektor – u crvenom se prodaje meso, u bijelom mliječne prerađevine, nalazi se galerija, gdje se ukrug nižu dućani sa začinima, kolonijalnom robom, suhim voćem, slatkišima, prehrambenim proizvodima s istoka i zapada, te mesnice i trgovine poljoprivrednih kombinata iz raznih dijelova Bjelorusije. Isti takav krug, s drugim dućanima, nalazi se i u prizemlju. Arhitektonski, Komarovka je vrlo smjelo projektirana, u skladu s optimizmom epohe, pregledna je i uzbudljiva, tako da bi ovaj putnik tu rado provodio dane i tjedne, ako bi ga prilike zadržale u Minsku. Nije to samo trbuh grada, nego i moguća slika Bjelorusije, njezine povijesti i kulture, te antropološki nalaz o starome europskom Istoku, o Velikom kneževstvu Litve i o knezu Jagelu, koji će postati kralj Wladyslaw II, i koji 1385. za ženu uzima dvanaestogodišnju poljsku kraljicu Jadwigu, da bi se dvjestotinjak godina kasnije kraljevstvo Poljske i Veliko kneževstvo Litve ujedinili u republiku dvije zemlje i dva naroda, meni možda i najmiliju državu u povijesti, jer je nastala bez krvi, vanjskih pritisaka i velikih moranja. Ta je republika bila svojevrsno vrelo naroda, identiteta, čežnji i pripadanja. Možda umišljam – turisti mnogo toga umišljaju – ali meni se ta velika dobra zemlja, nakon Rusije i Otomanskog Carstva, najveća onodobna zemlja Europe, prikazala na Komarovki.
Dućani u dva tržnička kruga uz domaću bjelorusku nude robu iz Rusije, Poljske, Baltika, te iz bivših južnosovjetskih republika. Ima tu sušenog voća iz Azerbajdžana i Irana, desetak vrsta sušenih marelica poredano je na štandu, pa koja se kome sviđa. Svježa i sušena riba iz sjevernih mora, ikra u malim i velikim staklenkama… A na vrlo urednim zastakljenim tezgama, što se do u beskraj pružaju niz dvoranu, uglavnom sirovo meso i goleme količine sirove slanine i svinjskoga sala. Ovdje se salo jede sirovo i blago termički obrađeno. Suhoga mesa i kobasica gotovo da i nema. Ako ga se nađe, onda sigurno nije iz Bjelorusije. Ovo je beskrajno ravna, šumovita, vlažna i močvarna zemlja. Nemaju se tu gdje sušiti šunke.
Komarovka je slika staroga europskog Istoka, premda je u Minsku i Bjelorusiji, te općenito na prostoru mitskoga Kraljevstva Poljske i Velikog kneževstva Litve, jedva preostalo svjetova i kultura koje su ga sačinjavale. Ovo je srce “krvavih predjela” o kojima piše Timothy Snyder, koje su pomorili Staljinovi i Hitlerovi zavojevači. Tržnica je mjesto na kojemu je moguće čitati tragove njihovih kultura.
Ovdje sam sa Siarhiejem Šupom i Vesnom Vaško Cáceres. On je rodom i životom Minsker, ona je Siščanka. Žive u Pragu. Ona je glazbenica, pjevanjem istražuje različite kulture, on je filolog i poliglot, prevoditelj mojih knjiga na bjeloruski. Oko knjiga smo se, i oko identiteta s granice, bit će i sprijateljili.
U Minsku, uz to što je nestalo ljudi, naroda i njihovih kultura, nestalo je i starih kuća. Za razliku od Poljaka koji su, makar i pod sovjetskom polu-okupacijom, nastojali vratiti na svoje mjesto svaku ciglu i svaki kamen svojih u ratu porušenih gradova, u Minsku se staro i mimo rata udarnički rušilo, e da bi se u duhu socijalističkog optimizma sagradilo novo. Tako je šezdesetih, priča mi Siarhiej, srušena najstarija kuća u gradu, sinagoga iz 17. stoljeća, e da bi se mogla proširiti jedna od gradskih avenija. Avenije i bulevari u Minsku su sovjetski široki, preširoki, jednom kad stigne bolja budućnost da može komotno proći.
Bjeloruska nacionalna biblioteka, projektirana osamdesetih, a građena kasnije, redovito se može naći u onim tabloidnim izborima najružnijih građevina na svijetu. I što jest jest, uzorno je ružna. Domaći je zovu Chupa Chups, podsjeća ih na onaj idiotski lilihip, koji se, kao i svaku budalaštinu, jednako može naći u svakom zakutku Europe i svijeta. Iznutra, knjižnica izgleda već mnogo bolje. Svijetla, prostrana i moderna, s velikim čitaonicama, galerijskim prostorom, konferencijskim dvoranama i lijepom i akustičnom koncertnom dvoranom, po jednom je neobična: bibliotečki depoi ne nalaze se pod zemljom, kao što je uobičajeno, nego zapremaju veći dio lilihipa. Razlog kao i sa sušenim mesom, Bjelorusija je vlažna i močvarna zemlja.
Iako je Minsk novi grad, u kojem ne postoje ni ostaci starih tradicionalnih četvrti, podizan tokom 20. i 21. stoljeća, uglavnom u sovjetska i u postsovjetska doba, neočekivano je lijep i skladan. Neočekivano, kažem, možda i zato što sam i sam žrtva predrasuda. Na što sve pomislite kada pomislite na Bjelorusiju? U Minsku je malo onoga strašnog sovjetskog arhitektonskog monumentalizma – izuzetak je, recimo, groteskna građevina Akademije nauka i umjetnosti – u epohi tako omiljenih neoklasicističkih ispada naravno ima, ali su uklopljeni u sliku grada, suživljeni s njim. Minsk je prostran, s puno vidika i čistih vizura, i osjećajem da vam je daleki horizont uvijek negdje pri očima. Ako bih tražio srodnika među gradovima koje sam vidio, Minsku bi rođak bio Helsinki. Ulice su održavane i čiste, fasade odlično osvijetljene, ulična rasvjeta blago utišana.
U centru nema gužve, jer se prometuje podzemnom željeznicom, koja savršeno funkcionira. I inače javni je promet mnogo bolje organiziran nego u Zagrebu i u drugim velikim gradovima Balkana. Jedino što vjerojatno sugerira da je Bjelorusija zemlja s nižim životnim standardom, ili kako je to popularno reći među budalama: zemlja izvan Europe, jest skromniji automobilski postroj na gradskim avenijama i jeftinija odjeća i obuća na slučajnim prolaznicima. No, dok prvo nešto i govori, drugo ne govori ništa: jeftinije od Zagrepčana oblače se i građani Varšave ili Helsinkija.
Do prije nekoliko godina o Bjelorusiji se u hrvatskim medijima isključivo govorilo kao o posljednjoj europskoj diktaturi. Lukašenko je i dalje na vlasti, ali takav je govor u međuvremenu izgubio smisao, pa je postao i malo nepristojan. Ne zato što su se promijenile prilike u Bjelorusiji, nego zato što su se one promijenile u Europi. Istina, i Bjelorusija se u međuvremenu otvorila prema Zapadu, turiste je moguće vidjeti na svakom koraku, izlozi su puni zapadne robe, veliki trgovački centri imaju navlas iste dućane kao u Zagrebu ili Beogradu. Mekdonaldsi i srodni brendovi odakle god pogledaš nagrđuju razglednicu grada i potvrđuju da jedan smo rod.
Kakvo je raspoloženje među narodom? Naravno da to ne mogu znati. Ljudi s kojima razgovaram previše su mi slični i bliski, a do onih drugih je, kao i u Hrvatskoj uostalom, nemoguće doći. Kažu da vladaju politička apatija i nezainteresiranost. Čezne se za Europom i strahuje od Rusa. Lukašenkova je vlast nakon događaja u Ukrajini, aneksije Krima i okupacije Donbasa, sigurnija nego ikad. Što god o njemu mislili, on vrlo uspješno balansira na rubu lavljih čeljusti. Na književnom nastupu u maloj lijepoj knjižari jedan mi profesor govori o tome kako će velika ekspanzionistička kultura uništiti malu i nejaku kulturu. “Ovdje sedamdeset posto ljudi čita na ruskom!”, žali se, gorak i očajan. Šutim, jer je golemo nerazumijevanje između nas. U Bjelorusiji sedamdeset posto ljudi čita na ruskom, dok u Hrvatskoj sedamdeset posto ljudi uopće ne čita. Evo razlike između dvije kulture: bjeloruska je nejaka, uplašena i opustošena, ali sitnim koracima ide prema naprijed, sa sviješću o sebi; hrvatska je kultura puna samopouzdanja i hrli u propast, u klerikalizam i u nepismenost. Hrvati osjećaju prezir prema knjigama, Bjelorusi za knjigama čeznu. Nacionalizam Hrvata je krajnje destruktivan, nacionalizam Bjelorusa je starinski, i tiče se knjiga, knjižara i knjižnica, narodnih običaja i identiteta, mitskog zubra i crveno-bijelog veza na zastavi… Jednima je prijetnja Rusija, drugi nemaju veće prijetnje od samih sebe. Nisam siguran što je od to dvoje gore.
Pijemo čaj sa Svjetlanom Aleksijevič, u njezinom stanu, na sedmom katu, s pogledom na rijeku Svislač. Kaže da je to s Nobelovom nagradom bilo strašno, morala je na sve strane ići, ali da se sad malo smiruje. Oformila je intelektualni klub u Minsku, književni salon u kojem razgovaraju pisci i umjetnici o temama svjetske nepreboli. (Ili ne o tome, ali mi se sviđa tako reći.)
Sutradan, dok me bjeloruski graničar na aerodromu rutinski pušta van, na um mi pada Mickiewiczev “Pan Tadeusz”. Po sjećanju: “Litvo, zemljo moja, ti si poput zdravlja. Koliko si važna samo onaj zna koji te je izgubio”. Adam Mickiewicz poljski je, litavski, bjeloruski, a Litva nije ona Litva, nego je i Poljska i Bjelorusija. Jasno k’o dan prije nego se upita, teško objasniti čim se pitanje postavi.