Dominantni distopijski scenariji oblikuju naš odnos prema svijetu, zbog čega je potrebno izaći iz te “petlje” i pokušati raditi na drugačijim budućnostima.
Posljednjih nekoliko godina umjetnički svijet sve više zaokuplja pitanje opstanka čovječanstva u (bliskoj) budućnosti, praćeno dominantno mračnim predviđanjima konačnog civilizacijskog ishoda. A da diskurs o mogućim stvarnostima više ne pripada tek marginalnim žanrovima već je postao dio kulturnog mainstreama svjedoči i središnja izložba 56. Venecijanskog bijenala u izboru Okwuija Enwezora nazvana Sve ljudske budućnosti – manje ili više turobno portretirane u umjetničkoj verziji “govora o stanju nacije”, kako izvještava Wallpaper. Među prikazanim radovima na izložbi bio je i onaj australskog umjetnika Newella Harryja – neimenovana instalacija sačinjena od objekata mahom ritualnog i religijskog karaktera, dokumentarnih fotografija te platnenih tapeta ispisanih različitim anagramima. Korišteni predmeti usko su vezani uz tradiciju južnopacifičkih zemalja, a autor kao motivaciju ističe upravo njihovo izmještanje i promišljanje izvan prvobitnog konteksta.
Metode korištene u ovom radu, ali i mnogim drugim suvremenim umjetničkim praksama, izvorno pripadaju polju kulturne antropologije, čije potencijale umjetnici/e počinju prepoznavati još početkom 20. stoljeća. Dijaloški odnos dviju praksi u svojim se početcima zadržava na razini umjetničkog imaginarija “dalekih, stranih svjetova”, prisvajanja kulturnih obilježja nezapadnih naroda i njihovog tumačenja u ključu zapadnih kategorija, te s druge strane korištenja fotografije kao sredstva bilježenja u polju antropologije. S vremenom ipak dolazi do pomaka u smjeru uzajamnog utjecaja kroz kojeg se otvaraju nove mogućnosti istraživanja i predstavljanja kulture, kako na predavanju Premreženost suvremene umjetnosti i antropologije navodi Francesco Marano, profesor vizualne antropologije na Odsjeku za kulture Europe i Mediterana pri Sveučilištu Bazilikata u Materi. Sedamdesete godine prošlog stoljeća Marano prepoznaje kao točku u kojoj se razrahljuje čvrsta granica znanosti i umjetnosti pa tako arhiviranje, klasifikacija i katalogizacija postaju tehnike za proizvodnju umjetničkih djela, dok s druge strane kulturna antropologija, u otvaranju novim načinima proizvodnje znanja, sve više propituje vizualni jezik suvremene umjetnosti.
U tom smislu posebno je zanimljiv prilično razvijen pravac talijanske antropološke umjetnosti, s umjetnicima poput Antonia Paradisa, Claudia Coste i Maria Crescija koji su se u svom radu uvelike referirali na djela antropologa Claudea Lévi-Straussa i Ernesta de Martina. Koristeći se antropološkim metodama kritički pristupaju promjenama do kojih dolazi uslijed globalizacijskih procesa te rasta industrijalizacije i konzumerizma, dok u tradicionalnim kulturama, “dalekim Drugima” prepoznaju oblik otpora i spasa pred neminovnim uništenjem koje prijeti zapadnoj civilizaciji. “Antropologija nudi metode i alate kojima možemo zaštititi tradicionalne kulture, dok umjetnost u tom smislu predstavlja jedini mogući oblik djelovanja”, nastavlja Marano.
Slična promišljanja nalazimo i u suvremenim umjetničkim praksama, pa i u lokalnom i regionalnom kontekstu, primjerice u aktualnom radu slovenske multimedijalne umjetnice Maje Smrekar predstavljenom na izložbi Oprema za preživljavanje u antropocenu. U njoj umjetnica odabire različite tradicijske predmete, “označitelje slovenske kulturne baštine” i oblikuje ih u “mobilni set za preživljavanje” apokaliptične budućnosti izazvane čovjekovim invazivnim djelovanjem na prirodni okoliš. Oleg Šuran ovakvo vraćanje tradicionalnim alatima tumači kao manifestaciju zabrinutosti današnje društvene ovisnosti o elektroničkim medijima, “gdje ne samo da ne poznajemo osnovne principe funkcioniranja suvremenih alata i infrastrukture, već se slučajem krizne situacije pomalo smatra i nestanak Interneta, ili (još gore) nestanak struje na više od par sati”.
Kritička refleksija razvoja suvremenog društva, s naglaskom na ulogu tehnologije, jedna je od značajnih tema i unutar dizajnerskog polja, u kojem se sve više dizajnera odmiče od “dominantne percepcije i konzumerističke uloge dizajna” i okreće drugačijem, kritičkom pristupu. Djelujući na razmeđu različitih disciplina, koristeći dizajn kao medij, bave se današnjim društvenim, ekonomskim, ekološkim i političkim odnosima, kako piše Ivica Mitrović u tekstu Zapadnjačka melankolija: Kako promišljati drugačije budućnosti u “stvarnom svijetu”?. Pomak od uskog shvaćanja dizajnerske prakse kao one koja prezentira gotova (tržišna) rješenja, i povratak diskurzivnom polju djelovanja u središtu je promišljanja spekulativnog dizajnerskog pristupa, koje pored kritičke refleksije nudi i odmak od puke dijagnoze stanja, krećući se “prema imaginaciji i vizijama mogućih scenarija budućnosti”.
Program Interakcije Umjetničke akademije u Splitu koji već niz godina promišlja spekulativne dizajnerske prakse, ove je godine posvećen jednoj od najznačajnijih globalnih tema – klimatskim promjenama te donosi “moguće scenarije koji bi nas mogli pripremiti za post-apokaliptične budućnosti”, nudeći alate i metode za njihovo preživljavanje. Rad Život nakon turizma predstavljen u sklopu ovogodišnjih Interakcija promišlja učinke globalnih klimatskih promjena u lokalnom kontekstu, predviđajući scenarij prema kojem ekstremne klimatske promjene na istočnom dijelu Jadrana dovode do sasvim novih društvenih i ekonomskih uvjeta života. Kako pojašnjava koautor Ivica Mitrović, rad pored reflektiranja ne-tako-svijetle budućnosti jednog od klimatski najpoželjnijih dijelova Europe, tematizira i “potrebu za obnavljanjem tradicionalnih znanja i vještina koji su izgubljeni u vremenu visoke modernizacije i vremenu ekstremnog potrošačkog društva, u čijoj je izgradnji i dizajn bio jedan od značajnih aktera”.
Spekulativni dizajnerski pristup otvara i pitanje negativnih konsekvenci distopijskih scenarija na koje ukazuje i Naomi Klein, tvrdeći kako katastrofični scenariji budućnosti kod ljudi počinju stvarati dojam determiniranosti i neizbježnosti takvih ishoda, što u konačnici, umjesto djelovanjem, rezultira pasivizacijom. “Problem je u tome da dominacija distopijskih scenarija kroz ‘temporalnu petlju’ utječe na naše zamišljanje budućnosti. Potrebno je izaći iz te petlje i pokušati zamisliti (raditi) na drugačijim budućnostima”, ističe Mitrović. Na istoj liniji napominje i kako se spekulativna praksa, svjesna ovakve opasnosti, “sve više izmiče iz početne pozicije u kojoj je kroz različite scenarije budućnosti pokušavala postavljati pitanja u kakvoj budućnosti ćemo živjeti, budućnosti koje su najčešće bile distopijske – prema konkretnim akcijama koje će nam omogućiti preživljavanje (ili bolji život) u takvim budućnostima”.
Iako imaginiranje budućnosti u distopijskom ključu logično slijedi iz ekonomskih i ekoloških postavki suvremenog društva, “udarac šakom u sadašnjost” – kako izložbu Sve ljudske budućnosti interpretira selektor Okwui Enwezor – ne mora biti paralizirajući. Uloga koju pritom imaju znanost, umjetnost i dizajn ne ispunjava se samo u propitivanju budućnosti u kojoj ćemo živjeti već i u stvaranju alternative današnjem društvenom, ekonomskom i političkom okviru, alternative koja može promijeniti predviđeni ishod.