
Zadnjeg dana odmora plivao sam uz grupu djevojaka i mladića koji su se odmarali na usidrenoj dasci za jedrenje i sasvim ozbiljno razgovarali kuda se i kako dođe do točke G. U mojim godinama takav razgovor izaziva smiješak jer mladost ne zna da se do točke G ne može doći dok se ne prođe točka A (strpljivo slušati sve što Draga kaže i odgovorima dokazati da se poslušano razumjelo i usvojilo), točka B (biti Dragoj oslonac i pri ruci), točka C (javiti se Dragoj uvijek i odmah na mobitel i odgovoriti na poruku), točka D (odmah popraviti sve što se pokvari u stanu, autu ili na biciklu) i tako dalje, da ne nabrajam sve postaje na putu ljubavi i koliko ih ima.
Valjda zbog ljetnog štimunga, moje su misli ipak odlutale u drugom smjeru. Naime, iluzija da je zadovoljstvo negdje skriveno (a ne blizu) i teško dostupno, tek uz pomoć karte i tehničkih pomagala (a zapravo je pri ruci), sasvim odgovara aktualnoj turističkoj opsesiji koja puni naslovnice portala. Udisati plin iz balona na Zrću, sići u Lukinu jamu, popeti se na Tulove grede, spustiti se padobranom na Kornate, spavati u renesansnom krevetu, voziti Porsche, grudati se na Velebitu, nabiti u konobi račun i zbrisati, roniti oko podmorskih olupina – što je to ako ne potraga za mitskom točkom G, koju su otkrili znanstvenici u laboratoriju i do koje stignu samo oni najuporniji i s high-tech opremom.
Zadnji sretni turist Švabo iz 70-ih
U crnoj kronici svakodnevno čitam o pokušajima da se dosegne turistička točka G: Poljaku se ukaže nad biokovskom makijom, Korejki na rubu plitvičke litice, Nizozemcu na zadarskim zidinama, Britancima u koktelu droga, a domaći je 23-godišnjak pokušao sreću doseći u 2 ujutro, skokom sa 16,5 metara visokog mosta između Ugljana i Pašmana. I onda se traže tijela pomoću brodova i dronova, zamata se mlade ljude u crne vreće i traži rodbina da im se priopći tužna vijest.