Da to imamo, ili barem priželjkujemo steći – a nemamo niti priželjkujemo jer nam najviši (barem formalno) državni i društveni autoriteti nameću sasvim opozitne kriterije ponašanja u svakodnevici – ne bismo te naše kolektivne erupcije emocija doživljavali tek kao jednodnevno dernečenje nakon kojeg opet nastavljamo po starom. Ne bi, recimo, ona ista Torcida koja je bakljama sa zvonika splitske katedrale ispratila katamaran s Oliverovim lijesom, samo dva dana kasnije, na proputovanju do Sofije, opljačkala benzinsku crpku na periferiji Beograda i potpisala se na tamošnjoj fasadi svojim imenom i ustaškim znakom, alibirajući i blagosloveći tako do daljnjega sve budalaštine Aleksandra Vučića i njemu srodnih zlicemjera. Da su pravi frajeri, da imaju barem jednu od Dragojevićevih kvaliteta, ušli bi u trgovinu te pumpe pjevajući ‘Galeba’ ili ‘Nadalinu’, uredno platili sve što su uzeli s polica i, ako već moraju ostavljati grafite, na bočnom pročelju crpke (uzgred: MOL-ove!) napisali samo ‘Hajduk’ ili ‘Torcida’ ili ‘Split’. Najbolje bi, za pravo reći, bilo da su nasprejali ‘NadalINA’, taj bi im grafit zacijelo dulje trajao na tom zidu, ali oni su od od Olivera i njegove duhovitosti udaljeni koliko i Oliver zadnjih desetljeća od beogradskih pozornica.
Jednako su toliko od Olivera uistinu udaljeni i svi oni koji su doputovali na veloluško groblje, iako se već od prve vijesti o kapetanovoj (pardon, satnikovoj) smrti znalo da bi pogreb morao biti održan tek u krugu najbliže obitelji. Da ga doista vole, da stvarno, onako, u koštanoj srži, cijene sve one Dragojevićeve vrline kojih su im nakratko bila puna usta, poštovali bi njegovu posljednju volju i došli se pozdraviti sutradan, ili bilo kojeg sljedećeg dana kad neće ni smetati shrvanoj familiji, niti prekršiti posljednju volju pokojnika koji im je, eto, kažu, toliko silno obilježio živote.