Napomena: Mrvice koje su za povod imale predstavu ROMEO & JULIJA – CARSKI RUSKI BALET
______________________
– A ti sve uvijek imaš na najjače? – upitao me nedavno.
– Nemam – odgovorila sam – vjerojatno nemam; dapače, vjerojatnije malo toga imam na najjače. Dosta toga imam na jako.
Od redaka i redaka dijaloga upravo mi je taj moment u nedjelju navečer odzvanjao u glavi. Umjetnost ne možeš životariti. Ako ne živi kroz nekoga, mrtva je i nepostojeća. Umjetnost zahtijeva da je živiš. Na najjače.
***
Romeo i Julia umrli su za ljubav. Kako balavo, kako budalasto! To je apstrakcija, to je glupost, to je sasvim suvišno, nepotrebno… Neka su druga umiranja i neke druge smrti, valjda, korisni i potrebni.
***
Pomicala je svoje udove tvoreći ljepotu sklada, a ja sam pogledom pokušavala prodrijeti u unutrašnjost njezine glave, njezine utrobe i čvrsto stegnutih papuča. Što je to potrebno, kakav se to pomak mora dogoditi, da tijelo pobijedi samo sebe, u svrhu nečeg vantjelesnog, nadživotnog? U čemu leži motivacija da služiš – kao alat, medij – nečemu što te počastilo postojanjem kroz tebe?
***
Bol. Oštra, krvava bol, bol koja pomiče granice pojmljivoga, bol koja rađa ljepotu. Bol kao nužan preduvjet kreaciji. Daje li ljepota vrijednost boli? Daje li umjetnost vrijednost postojanju? Daje li ljubav svrhu životu?
***
Posrtao je pozornicom. Nije glumio umiranje, on ga je plesao. Ništa na njemu ni u njemu nije bilo u tom trenutku suvišno; sve što je znao, sve što je bio, ostvarivalo je tim prizorom svoju svrhu. Umirao je na pozornici kao i tisuće puta prije toga, umirali su njih dvojica u jednom, jedan za ljubav, drugi za umjetnost. Obojica – za život.
***
Oni koji žive za umjetnost, podređujući sva svoja tkiva zamišljenoj formi koja godi čuvstvu, za umjetnost i umiru. Daju život, daju vrijeme, daju strast…daju sebe. Daju energiju, pretaču je iz neurona u mišić, iz mišića u prizor, iz prizora u osjetilo i um primatelja, koji je prima, a zatim nijemo i nepomično vraća, zatvarajući krug. Na najjače.