Sa simptomatološkog stanovišta praznici, spomen-dani i vjerski blagdani, dani kad se praznuje, vrijeme koje se provodi u dokolici, razdobljâ u kojima se ne radi (ili ne djela- da ne zanemarimo i ovaj izraz, napose i zbog brojnih vlasnika poslovnih prostora na čijim se vratima kočopere ploče s informacijama o djelatnom vremenu kao da je od prije 18-19 godina otmjenije, lakše, lojalnije i domoljubnije djelati nego raditi)- imaju izvanredno značenje za razumijevanje kolektivnog egzibicionizma, ali i kolektivne podložnosti nametnutim autoritetima koji utječu na formiranje i kontrolu identiteta zajednice. Praznici su, u tom smislu, svojevrsni katalizatori iskazivanja težnje pojedinaca za vlastitim pokazivanjem i isticanjem u okviru zadanog identiteta, ali i lakmus papir za testiranje njihove pokornosti važnostima, objavama i podsjećanjima na odlučujuće događaje koje su im propisali crkva i država. Propisujući im praznovanje potiču ih oni da manifestiraju svoju strastvenost s ukusom. Na neodgodivi, službeni poziv Datumâ signiranih u Kalendarima, na strogi, tradicionalni poziv njihovih crkvenih i državnih tumača, robotski se klanjamo i odazivamo, postajemo najamnici isprogramiranog predaha u tegobnoj svakodnevici, najmnici iskorištavanja kratke stanke u rastućoj tjeskobi nastanjenoj u našim životima eksploatiranih. I tada se toliko silno trudimo osloboditi se okova i bučno pokazati našu životnu obijest i njegovu divlju puninu, toliko silno da tjeskoba, poslije praznika i prakticiranja slavljeničkih mimemtičkih obrazaca, postaje još traumatičnija.
U svoj knjizi O ljubavi Stendhal je napisao: „Ništa nije zanimljivo kao strast, zato što je sve u njoj nepredviđeno i zato što je onaj koji u njoj sudjeluje njena žrtva. Ništa nije tako plitko kao ljubav-ukus, u kojoj je sve račun, kao u svim prozaičnim poslovima.“ Doista, sva ta ponavljajuća priprema, ta majmunski našminkana buljenja u zrcala, sva ta standardna simbolna obilježja koja nas pretvaraju u posvećenike religije Zaborava surove stvarnosti, sve te pumpe koje šire komore našeg opuštanja, naših osjećaja za zanimljivo, vickasto i površno, svi ti običaji dobre volje i čestitanja da (nam) bude bolje, to da se piju hektolitri alkohola i jedu planine mesa dobrih životinja, sva ta slinavoljubeća familijarnost po ulicama, crkvama, salama u kojima se pleše do iznemoglosti, sva ta licemjerna nazdravljanja, sve to prepričavanje gdje, s kim i koliko dugo smo ostali, sva ta nadražujuća glazba, sva ta shrpljena potraga za užitkom danas i ovdje, to čekanje pucnja startnog pištolja da se zagrli najbližeg do sebe, čitava ta predpraznična i praznična predstava kao promjena agregatnog stanja ljudi koji u njoj sudjeluju postajući tjelesniji, gušći – sve je to stendhalovska ljubav-ukus u kojoj je sve iz računa, proračunato, plitko, sve je to razlomak čiji je nazivnik imperativ slavljenja odnosno ponašanje po prauzorima i stereotipima ranijih svetkovina. Ako strast u svemu tome karnevalskom i lažnopobožnom i postoji, ako postoji nešto nepredviđeno i zanimljivo onda je to čekanje. Čekanje i vjerovanje da se baš tih dana, tih noći dogodi čudo, nešto presudno, neko i nešto tko bi i što bi našu tromu i sporu kompoziciju života prebacilo na drugi kolosjek koji vodi na imaginarni jug, na topla mora, gdje nema siromaštva i bolesti, gdje se doživljava gauguinovska ljubav, gdje se ne radi, i gdje se ne moraju slušati i gledati tzv predsjednički kandidat.
Da, jedina iskrena strast čije smo žrtve, a koju iniciraju praznici, jeste čekanje, vjerovanje da možda postoje dva života, dosadašnji trošni, banalni i drugi u kome ćemo se kretati po vlastitim zakonima gibanja i ostvariti svoje snove. I to je nešto, jer vrijednost svakog sna leži u njegovom tumačenju. Čista pseudoestezija kako tamo negdje, tako i u