Pogreb je bio netipičan – tek nekoliko za života najbližih osoba – ispunjavajući pokojnikovu želju. Prepoznavao sam sve prisutne, izuzev osobe čije lice kao da je izbjegavalo fokusirati se, te ne bijah siguran jeli to mlađi sin sa kojim nije imao sređene odnose. Onaj stariji, kao i bratić iz inostranstva sa nevjenčanom ženom bijahu tu, i to je uglavnom bilo sve. Škrt sprovod, poput škrtog mu života koji, eto, završava pridruživši se majci jer oca nije ni poznavao. I dok je stariji držao nekoliko prigodnih riječi, uobičajenih za takve prilike, razmišljao sam koliko li su oni uopće poznavali osobu koju ispraćaju na putovanje bez povratne karte. Poznaje li uopće bilo tko bilo koga, od kojeg se pokraj sveježe iskopane jame oprašta u ime ostalih s ove strane nevidljive granice života i smrti?
Pokojnik bijaše izuzetno inertan tip – za svoga života, dakako – što mogu uvjereno tvrditi poznavajući ga bolje od svih prisutnih. Prilično povučena i nepristupačna osoba o kojoj se ionako znalo malo stvari – uglavnom onih, po svojoj prirodi izloženih oblicima komunikacije s najbližima i malobrojnim prijateljima. Koliko toga, ugniježdeno u njegovu duhu koji prisutne napušta zajedno s tijelom, nikada ne bi moglo poslužiti za hipotetsku biografiju osobe čijoj sahrani prisustvujem? O odnosu sa ženama, čemu bi svjedočiti mogla tek pokoja, još živa polovica privremih parova (kad bi joj i palo na pamet), ni najbliži njegovi ne mogu slutiti. A svakoj bivšoj, tek dio mu uma, misli, maštanja, čežnji i djelovanja – kao uostalom i u obrnutom smjeru – bijaše dostupan. Sinovi njegovi, od koji se s jednim godinama nije viđao jer mu je ovaj zamjerao stvari o kojima se baš i nije jasno izražavao pri poslijednjem susretu, prisjetili bi se tek crtica iz odnosa sa odlazećim ocem, ukoliko volja za prisjećanjem nadvlada. Bi li netko i pomišljao kako je redovito, pri samotnim obrocima u osami sobe koju desetljećima nitko nije posjećivao do privremeno tek posjetitelj drag, ritualno želio dobar tek odsutnima – ne samo iz svoje sobe i svojega života, već i s ovoga svijeta, projicirajući iz sebe u stvarnost privid njihove prisutnosti. Sadržaji svakodnevnih monologa sa odsutnim sinovima i preminulom majkom, nikada neće ugledati svjetlo dana, a njegovo svijesno zaludno zazivanje nje (bijaše ateist i nimalo metafizički tip), s željom da podijeli popola preostalo svoje bitisanje, gasilo se u realnostima svakodnevice i davno prije no je to učinilo tijelo. Dok nije shvatio – a umom bijaše podjednako trom kao i tijelom – da postaje jeftinom farsom, razgovarao bi s Neznanom s kojom je žudio dijeliti samoću sobe i života, uz ono ljubavi i duha koji je svakodnevno kopnio, stanjujući se poput snijega na proljetnom suncu. Tko bi ma i pretpostavljao što je razmišljao čitajući knjigu, gledajući film ili samo šutke zureći kroz prozor dok krupne pahulje snijega zameću tragove onih koji su tek tren prije bili njegovi gosti. Kome bi mogao pasti na pamet tijek njegovih premišljanja uz kićenje blagdanske jelove grančice, tko li bi uspio predočiti slike prolazeće glavom pri sjeckanju luka za neko od jednostavnih jela koje je spravljao?
Imao je hrpicu internetskih poznanstava, prijateljstava – smiju li se tako zvati – s ljudima koje je tek preko majlova i fotografija poznavao. Uglavnom svjetonazorskih i političkih istomišljenika koji nisu strahovali javno iznositi stavove i poglede na jad i bijedu u koje je društvo zapalo nakon poslijednjeg rata. Kolika li tek njima enigma bijaše, kad i rođena djeca tek površno poznavahu intimu, za života zakopana u sivu moždanu masu, a sada rasplinjavajuću s ostacima energije koja napušta njegovo hladno truplo. Kad prestane odgovarati na majlove dolazeće na još živu elektronsku adresu, hoće li virtualni znanci i prijatelji shvatiti da je zauvijek iščezao, ne samo iz njihovih elektronskih života? Sinovi bi ih moguće obavijestili, mada mlađi i kad bi poželio to ne bi mogao, ne poznavajući ni realniji a kamoli ovaj virtuelni oblik očeva života, dok stariji možda i učini, ako se uopće sjeti bilo što poduzeti.
Racionalno se uvijek trudio u sebi održati ravnotežni odnos spram djece – svako sa drugom ženom – skanjujući se priznati da mu je stariji ipak draži; naprosto uslijed učestalih kontakata koje je s njim još od njegova djetinjstva imao. Pokušavao je i s drugim uspostaviti odnose ljubavi i prijateljstva njegovane s njegovim polubratom, ali se to razbijalio već od rastave s majkom, uvijek spremnom za svađu prilikom njegovih posjeta. Dok je to još činio. Za vrijeme njihova studija, pomagao ih je podjednako, u skladu sa ograničenim materijalnim i osobnim sposobnostima – rekoh već da bijaše živa inkarnacija svemirske inercije u ljudskom obličju – produljivši to i nakon diplomiranja, u periodu dugogodišnje nezaposlenosti u političkoj, socijalnoj i ekonomskoj ruini čiji državljani bijahu. Što li je osjećao šaljući im mjesečno neki sitniji iznos, da se nađe, vječno odlazi u prostore svijeta na koji se otputio. Znaju li koliko je žudio da ostanu o dobrim odnosima, da izbjegnu zlu krv među sobom za koju ni ne bijaše razloga? Dok je sa starijim uspostavio prije prijateljski negoli očinski odnos, imajući slične interese, stavove i svjetonazore, čitajući iste knjige, zajedno uživajući u istim filmovima, dotle je mlađi i kad se s njim još pokušavao zbližiti, odbijao te pokušaje. Njegova vjera, pojačano usađivana od majke nakon raskida veze (osveta ocu ateistu?), koju je kasnije – koliko mu bijaše poznato iz pričanja svog starijeg – znao dovoditi u sumnju, ograničavala ga je u raspravljanju s njome nespojivih intelektualnih zamisli, čitanja poklanjanih knjiga ili suvislog razgovora o pojedinim temama. Dok su još razgovarali. Kažem, nekako mi maglovita bijaše slika jednog od prisutnih; ne bijah siguran jeli to mlađi (kojega je polubrat zacijelo obavijestio o očevoj smrti) odlučio makar zauvijek ispratiti oca iz svog života, u kojem već odavno nije imao nikakvog mjesta.
Za života, pokojnik je uvijek preispitivao svoj odnos spram majke i djece, a ne toliko prema bivšim ženama. Vjerujem kako se osjećao kriv prema njima, toliko kriv da je znao kako nikada krivdu neće javno ispovijedati, niti priznati što mu mori savjest. Mislim da je u osnovi bio gad, iako se neuspješno trudio biti boljim negoli mu je uspijevalo. Uostalom, uvjeren u intelektualnu nadmoć nad većinom ljudi, nije se smatrao psihotičnom osobom kojoj treba pomoć psihijatra, a kako bijaše bezbožnik – niti ispovjed svećeniku nije dolazila u obzir. Daklem bi jedino priznanje pogođenima njegovim djelovanjem dolazilo u obzir, čega se silno bojao da ne pokvari odnose međusobnog, kakvog takvog povjerenja. Pa će tako krivdu, kao i poneku pravdu koju je možda učinio za života, zauvijek ponijeti kao poputbinu skrivenu od malobrojnog skupa ispratitelja. Činjenica da oca nije poznavao nimalo ga nije smetala, pa je – znam zasigurno – odbio objelodanjenje njegova identiteta u zrelijim godinama (pisma majci koja nije čitao prepustio je u naslijeđe djeci, ne zakinuvši ih zauvijek za spoznaju djedova identiteta, požele li). Da očuva svoj psihički mir, koji bi okolnosti odavno van njegova dosega zasigurno narušile. Nije ga ni volio ni mrzio, jer ga nije niti poznavao – bijaše mu posve irelevantan – a često je odnos mlađeg sina prema sebi pokušavao shvatiti u tom kontekstu. Kako ovaj bijaše iz vanbračne veze, to je toliki utjecalo na pokojnikovu majku da ga nikada nije poželjela vidjeti. Svijesni ste da je to za oboje, oca i sina – teško je reći za koga više – bio udarac koji je među inima utjecao na uzajamne odnose. Dali je tako teško shvatljiv uzaludni očev pokušaj zbližavanja bake sa unukom, ne mogu razumjeti; uostalom i taj neuspjeh dio je tereta koji odnosi sa sobom. Bolju majku teško je moguće zamisliti, žrtvovala se za njega i kad se ptići odavno izbacuju iz gnijezda, no do kraja života – njenog i svojega – opterećivao ga je njen odnos prema unuku. A onaj stariji bijaše ljubimac, majčin i njegov – stjecajem sasvim drukčijih okolnosti.
Pokojnik nikada nije završio prirodne znanosti, no vrlo veliki dio života – sve dok mu se psihički nije zgadilo upražnjavanje interesa iz doba mladosti – kao nadobudni „samostalni mislilac“ bez dovoljno znanja, bavio se tajnama prostranstva u koje seli njegova duša. Svemira. Kakve su misli opsjedale glavu u kojoj je prevrtao formule kojih se još prisjećao sa studija, na primitivan način nastojeći dokučiti još nedokučeno; što je osjećao pišući radove koje mu je stariji potomak prebacivao na internet – vječno zahvalan što njegove budalaštine ispostavlja sudu javnosti – ostat će zauvijek skriveno. Što ga je gonilo pisati pjesme, objelodanjene u zbirkama na nagovor sina-prijatelja, i jeli ih onaj drugi uopće ikada čitao, i za njega bijaše vječna tajna kao i ravnodušnima spram osjećaja i poriva za njihovim poetskim iskazom. Mnogo prekasno shvativši kako je kozmologija preduboka i za najdublje, a kamoli njegov um brčkajući se u plićaku vlastitih sposobnosti, opredijelio se za znanstvenu fantastiku, tu i tamo objavivši poneku nezamjećenu pričicu; sad dali pateći ili ne zbog tih (ne)uspjeha, tko li će – sem njega kojeg više nema – znati?
Tako, razmišljajući tijekom sinovljeva opraštanja od preminulog oca, prebirući misli ne samo o njemu već svim pokojnicima svijeta ispraćanim prigodnim riječima najbližih, najdražih, najvoljenijih ili samo prijatelja i znanaca, pitah se – ne samo koliko su oni poznavali odlazećega, već koliko je i on znao o ljudima prisutvujućim ispraćaju, onima koji će u toplini doma ili sa osmrtnica dočuti da je taj i taj, njihov poznanik, prijatelj, znanac iz usputnih razgovora ili samo viđenja, zauvijek napustio tlo po kojem oni još gaze. Rekoh već, pokojnik bijaše više no inertan tip, savršeni arhetip i paradigma kozmičke inercije – vječnost mu je trebala da se odluči, a još više za neku smislenu akciju. Tako je i njegova duša – s namjerom ili ne – odgodila čas odvajanja od hladnog i ukočenog tijela, neprimjećena promatrajući ritual opraštanja i ispraćanja na nepovratni put svega živog, ovaj put posvećen njemu. S poslijednjim mislima o tome koliko se međusobno poznajem sa prisutnima, odlazeći se oprostih zadnji put od hrpice okupljene oko vječnog doma istrošenog tijela. Dok su oproštajne riječi dragog djeteta zamirale, postajući sve udaljenije i tiše, duša neznanca se, u tišini tisuć puta većoj od nadgrobne, bez žaljena rastala sa ostajućim tijelom i uputila svom novom domu. Obrisi okupljenih stranaca postepeno su iščezavali, kao što ću i ja u njihovim sjećanjima blijediti u godinama koje im još pripadaju.