Plenković, zapravo sve kao da neće, valjda i u strahu od svojih ali i bez otpora opozicije, uspješno realizira antiliberalnu politiku Tomislava Karamarka
Pojedine braniteljske udruge, ojačane Zlatkom Hasanbegovićem, bivšim ministrom kulture, uspjele su u jednogodišnjim vrlo upornim nastojanjima da osiguraju dostatan društveni i medijski pritisak kojim će iznuditi ostavku Hrvoja Hribara, dojučerašnjeg ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC-a).
Povod za hajku na Hribara koja je počela početkom prošle godine bio je film u dansko-hrvatskoj koprodukciji „15 minuta – Masakr u Dvoru“. Bavio se divljačkim masakrom sedmero psihijatrijskih bolesnika i hendikepiranih ljudi u Dvoru na Uni, pri kraju Oluje. Ne zna se čija ih je vojska pobila, a zbog neodgovarajućeg scenarija koji je nekima mogao (možda neopravdano) sugerirati da su to učinili Hrvati, Hribar je zaustavio daljnju distribuciju filma i vratio film na doradu. Ali, inače, kome bi ta tema ratnog zločina mogla biti sporna? Pa, počinjen je zaista odvratan zločin a usto masakrirani su hrvatski državljani, bez obzira čije nacionalnosti.
Nakon izvješća Državne revizije o HAVC-u, Hrvoje Hribar u ostavci važan je kao simbol autorskih sloboda u hrvatskom filmu, jer jasno je da do njegove eliminacije nije došlo zbog toga što je nekome ili nekima koji su u HAVC-u radili on osigurao plaćeno telefoniranje i što se usudio naložiti da se po tisuću kuna mjesečno plaća jedno parkirno mjesto, a HAVC nema službenog automobila. Da HAVC ima još i auto, ne bi valjda s tim bilo problema. Veliki su to prekršaji!
Nezaobilazni je dojam da Državna revizija ovdje nije hladno i profesionalno nezainteresirano ušla u problem nego da su ih ponijeli i visoko ‘domoljubni’ razlozi pa su se poigrali i tumačenjima onih članaka Zakona o audiovizualnim djelatnostima koji ipak dosta izričito opisuju da Vijeće HAVC-a, uglavnom sastavljeno od predstavnika filmskih udruga, a uz obrazložene prijedloge umjetničkih savjetnika, donosi odluke o utvrđivanju liste prioriteta i odluke o raspodjeli sredstava za filmske projekte. A Državna revizija, premda to nije njezin posao, poželjela je da Ministarstvo kulture odobrava ili ne odobrava koji će filmski projekti biti realizirani. Revizija ide čak i tako daleko pa tumači da se bez obzira na recenzije „ne može provjeriti na koji način je savjetnik vrednovao pojedine projekte te zašto je pojedine projekte odabrao, a pojedine nije“.
To je želja za podržavljenjem (filmske) umjetnosti prvo na mala, a onda će poslije biti i na velika vrata. To je ono što se htjelo izbjeći kada je 2008. godine osnovan HAVC, a sve kvalitetniji hrvatski filmovi s brojnijim međunarodnim nagradama posljednjih 7-8 godina valjda isto tako nešto govore o tome da su filmovi bolji kad se pusti da o njihovoj proizvodnji odlučuju oni koji se bave filmom. Ni u jugoslavenskom socijalizmu od 80-tih godina nisu više političari, barem ne izravno, odlučivali koji će se filmovi snimati.
Dvije strukovne filmske udruge odmah su reagirale i tumače da Državni ured za reviziju sugerira uvođenje prakse po kojoj se ni jedan film u RH neće moći snimiti bez odobrenja Vlade pa se time ruše i poništavaju dugogodišnji napori da se kinematografija uspostavi kao neovisan sustav odvojen od politike.
A Zlatko Hasanbegović opet maršira: „Nedopustivo je da se novcem poreznih obveznika stvara klijentelističko-interesna mreža koja nikome ne odgovara za svoje postupke. Ovaj slučaj ne smije završiti samo smjenom Hribara, njega ne bi smio naslijediti nitko tko je bio uključen u tu interesnu mrežu.“, kaže.
Budući da su u tu ‘mrežu’ bili uključeni svi koji su u Hrvatskoj posljednjih 8-9 godina snimali filmove, jasno je da Hasanbegović zagovara da valjda branitelji-veterani ili povjesničari njegovog svjetonazora preuzmu hrvatski film.
Najstrašnije je da bi se to ili nešto slično moglo i dogoditi u ovoj atmosferi u kojoj su u javnosti ponešto stišane ideološke podjele, ali u kojoj Plenković, zapravo sve kao da neće, valjda i u strahu od svojih ali i bez otpora opozicije, uspješno realizira antiliberalnu politiku Tomislava Karamarka.