Dylan Dog tipičan je izdanak talijanskoga kreativnog genija. Poput junaka špageti vesterna, pop i rock zvijezda iz San Rema, svih onih nevjerojatnih talijanskih imitatora angloameričke mitologije i kulture, i on je spoj niza različitih fikcionalnih likova, a njegov je londonski život – Dylan je, naime, prirođeni Londončanin, bivši detektiv Scotland Yarda, koji se nakon godina službe pod nerazjašnjenim okolnostima povukao među privatne istražitelje i svojevrsne disidente u obrani pravne države – također svojevrsna paklena mješavina žanrova i životnih okolnosti prethodno sintetiziranih u britanskim i američkim filmovima, roto romanima i stripovima. Čak ni fizička pojava Dylana Doga nije originalna: iako nekoga, možda, podsjeti na Corta Maltesea, nacrtan je prema liku britanskoga glumca Ruperta Everetta. Bilo je to 1986, kada je Everettu bilo dvadeset i pet. Trideset godina kasnije, glumac je već u zrelim muškim godinama, a Dylan Dog jednako je mlad. Iako je strip narativni žanr, a svaka se naracija odvija u određenom vremenskom odsječku, iako se i u stripu izmjenjuju noći i dani, i katkad prođu mjeseci i godine, životno je vrijeme u stripu zaustavljeno.
Kao privatni istražitelj, on je specijaliziran za paranormalne pojave. Bavi se detekcijom noćnih mora, provalama snova u stvarnost, urocima, avetima, priviđenjima i halucinacijama. Polje njegova profesionalnog djelovanja nevjerojatno je široko, scenarist Tiziano Sclavi i crtač Angelo Stano investirali su u njega grdnu i golemu maštu, udijevajući u priču nečuvenu količinu kulturnih, književnih i povijesnih referenci. Dylan Dog je načela postmodernizma doveo do krajnosti i do paroksizma. Ono što je u Cortu Malteseu stil, u Dylanu Dogu je kič.
Ali zašto ne voljeti kič? U nas je Dylan Dog krajem osamdesetih objavljivan u jeftinim roto izdanjima, pored Zagora Teneja, Bleka Stene i Kita Telera, pojavio se u isto vrijeme kad i Marti Misterija, i generacijama omogućio pomalo iznenađujući prijelaz iz trivijalne u visoku kulturu i strip imaginaciju.
Junaci stripova rijetko se presvlače. Još od najranijih vremena ove umjetnosti neskloni su promjeni mondure. Dylan Dog od toga je načinio životni stil. Nosi isključivo traperice, crvenu košulju i crni sako. Kaže da ima dvanaest kompleta istoga kostima. Vozi Volkswagenovu bubu, koju je dobio umjesto honorara za jedan od prvih riješenih slučajeva. Dylan, naravno, ima i pomoćnika, koji se pojavljuje samo kad mu je nužan. Zove se Groucho, i naravno da je nacrtan prema liku Groucha Marxa. Tip je obješenjaka, lude i jurodivog, lišen ljudskih osobina, oslobođen od sudbine. Groucho je čuvar Dylanove apsolutne samoće i izoliranosti.
Dylan Dog preosjetljiv je na život. Anđeo nesavršenstva. Po tome je drukčiji od svojih velikih uzora i proto-persona i likova prema kojima je stvoren. Njegova genijalnost proizlazi iz sve samih nedostataka. Fobičan je, tako da iz epizode u epizodu saznajemo za nove i nove Dylanove strahove. Plaši se visine, zatvorenih prostora i šišmiša. Zazire od djece i od ljubavnih veza. Njegov je život strah. U tom se životu nižu najčudnovatije avanture i onostrani kriminalni slučajevi i zločini.
Dylan Dog vrlo je ozbiljan lik, nastao iz krajnje neozbiljnih pobuda i u neozbiljnim okolnostima talijanske strip konfekcije.