Ja, Dubravka Ugrešić, u potpunosti podržavam inicijative gđe. Željke Markić.[1] Njoj su već 1991. godine obećali neke stvari; prvo obećanje dao joj je sam otac nacije, Franjo Tuđman, zatim su joj nadu ukrepljivale mnoge pozitivne inicijative koje su se ostvarivale u toku dvadeset i pet godina od postojanja nezavisne republike Hrvatske, odnosno: rehabilitacija Mile Budaka; srdačan doček i kooptiranje dugogodišnjeg emigranta Vinka Nikolića (inače autora književnog naputka “O ustaškoj književnosti”); napori ministrica i ministara za kulturu, gđe. Girardi-Jurkić, koja je naručila opće spaljivanje knjiga, pa nadasve simpatične ministrice gđe. Ljilje Vokić. Na ostvarenju visokih kulturnih ciljeva radili su brojni edukatori po školama i popovi na dvostrukom zadatku, i po školama i po crkvama; izdavači, prodavači knjiga i autori školskih kurikuluma; mediji, novine, tv, zatim slavna hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, profesori književnosti i kolege-književnici. Nakon četvrt stoljeća združenog rada ubiremo plodove; jedan takav plod je ministar kulture Hasanbegović, drugi zavidni entuzijazam gđe. Markić. Oni su tu sa zadatkom da dovrše davno započeti posao, logika je ovdje neumoljiva. Nelogično je da se moje ime pojavilo u kurikulumu, a dosada ga, gle, nije bilo! Gđa. Markić je duboko u pravu, treba dovršiti posao, hrvatsku duhovnu obnovu. U smislu pune podrške gđi. Markić i njezinim brojnim suborcima, ja se ovim putem javno isključujem iz hrvatske književnosti. Ukoliko vidim svoje ime u bilo kakvom kurikulumu i bilo kakvom popisu, osim, dakako, onome za odstrel, bit ću primorana da reagiram sudskim putem.