Koliko ste samo puta pomislili da ovo što se dešava s hrvatskim društvom u posljednjih pola godine nije ništa novo. Ponavlja se povampireni nacionalizam, lov na pojedince koji nisu dovoljno domoljubni prema kriterijima poznatim samo HDZ-u, filoustaške izjave, fizički napadi, povijesni revizionizam i mediji kao propagandna mašinerija koja sije strah. Baš kao da smo se vratili u devedesete.
U neku ruku jest tako. Nekih dvadesetak godina činilo se da se društvo oporavlja od rata, da se mijenjaju i civiliziraju standardi ponašanja od javnih nastupa do politike, da mediji više ne služe isključivo propagandi, da različite manjine konačno stječu prava, a kulturna scena je sve raznovrsnija. Ponadali smo se da su neke slobode i prava stečeni nepovratno. Ukratko, da se povijest ne može ponoviti niti kao farsa. Dolazak najnovije vlasti promijenio je to u trenutku. Svojim izjavama pojedini političari dali su zeleno svjetlo agresivnim ispadima profašističkih pojedinaca od kojih se, doduše, u zadnje vrijeme ograđuju – ali ih ne kažnjavaju. Ponašanje garniture na vlasti, pod utjecajem katoličkog klera i ustaške ideologije, opasno je jer tolerira (i tako potiče) radikalne ispade pojedinaca kojih je zbog toga sve više.
No ipak ovo nije déjà vu devedesetih. U posljednjih dvadeset godina dogodile su se neke značajne promjene, prije svega se počela oblikovati građanska svijest. Građani su ipak postali samosvjesniji i glasniji. U međuvremenu su se osvjedočili da je moguće pružiti otpor vlasti, da dapače u demokraciji imaju pravo na to. To jest, u državi formalne demokracije počeli su prakticirati onu sadržajnu. Doduše, ne u nekim većim razmjerima, kao recimo u Poljskoj gdje je otpor novoj vlasti daleko brojniji, organiziraniji i jači. Ali ipak, ima dovoljno inicijativa da bi se moglo zaključiti kako je ovo vrijeme u odnosu na devedesete – novo vrijeme.
Događaji oko posjeta Jasenovcu možda su najbolji primjer za to. Ove godine bile su tri komemoracije, a ne jedna, državna, kako je to bilo uobičajeno. Vjerojatno je to, u svjetskim razmjerima i na veliku sramotu Hrvatske, prvi put da se žrtve holokausta komemoriraju bez prisutnosti predstavnika židovske zajednice. Osim što je ovaj događaj snažna politička poruka, to je i simboličan čin iz kojeg javnost može iščitati da je bojkot vlasti moguć, u postojećim okolnostima čak i nužan. Javno mnijenje je daleko od jedinstvenog i ne da se svesti na homogenu masu pa je dobro da se to vidi i u ovoj prilici.
Ali ima i sve više drugih primjera. Još prije jasenovačkih podjela dogodila se pobuna kulturnjaka. Napadi i zastrašivanje na neke od njih ( O. Frljić, N. Violić, M. Rakić) kanalizirali su se na peticiju za smjenjivanje novog ministra kulture, a potpisalo ju je više od 5000 kulturnih djelatnika. Za malu hrvatsku kulturnu scenu to je veliki broj. Izraz protesta je i ironični “Registar izdajnika”, a zapravo umjetnički projekt grupe SKROZ, u koji su se, ne čekajući da budu prozvani, građani sami upisivali. Društvene mreže bruje od kritika vlasti, a organizirani su i javni skupovi podrške kulturnjacima, protesti, čitanja npr. Eseja o vječnom fašizmu Umberta Eca... Na cenzorsko skidanje Montiranog procesa s HRT-a građani su organizirali skup za slobodu satire na Zrinjevcu, koji je okupio nekoliko tisuća sudionika. Fizički napad na pisca Antu Tomića izazvao je val negodovanja.
I knjiga “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” Slavka Goldsteina nastala je kao odgovor na “istinu” kako je, između ostalog, prezentira “dokumentarac” Jakova Sedlara na istu temu. Studenti Filozofskog fakulteta su svojim protestima izborili da se odluka o sjedinjenju s Katoličkim bogoslovnim fakultetom odgodi za godinu dana. Ni dotacije Ministarstva kulture – koje se, u osvetničkoj maniri, smanjuju HNK u Rijeci, a povećavaju osječkom, ukida se dotacija talijanskoj izdavačkoj kući Edit, a povećava Hrvatskom slovu i sl. – ne prolaze više mirno.
Zbog selektivnosti financiranja protestiraju volonteri, razne civilne udruge, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i sl. Ni mediji nisu više jednoobrazni. Čak i provladine konzervativne dnevne novine znaju biti kritične. A vijesti na privatnim kanalima RTL i Nova TV drže se profesionalnih kriterija, za razliku od HRT-ovih.
Ovo “dešavanje javnosti” kao reakcija na glupost, ideološko pranje mozga i bezobrazluke vlasti poput cenzure i financiranja jest novost. Nakon iskustva socijalizma i traume rata, ljudi su dugo bili uplašeni da bi mogli biti proglašeni “neprijateljima”. Nacionalna homogenizacija bila je snažno vezivno tkivo društva u tranziciji. Ali monolitizam, ma koliko ga politika priželjkivala, više ne postoji u zemlji u kojoj se građani sami upisuju u “Registar izdajnika” i organiziraju proteste protiv cenzure i protiv povijesnog revizionizma i općenito sve više dižu glas. Značajna je to razlika koja ukazuje ne samo na nepovjerenje u političke elite, nego i na sposobnost artikulacije svojih zahtjeva. Ova vrsta javnog djelovanja, dizanje neugodne buke oko problematičnih odluka vlasti i ponašanja pojedinaca, nije bez učinka. Možda taj učinak nije trenutačan, ali je u psihološkom smislu jako važan. Tihi odlazak onih koji drugačije misle naprosto više nije moguć.