Izložba Pola stoljeća s Alanom Fordom u nekoliko tjedana predstavlja djelatnost izdavačke kuće, zatim autora znamenitoga stripa – scenarista Maxa Bunkera i crtača Magnusa. Posjetitelji se mogu osvjedočiti i o djelovanju crtača Magnusa prije i poslije Alana Forda, vidjeti originalne table stripa, primjerke prvih brojeva, specijalnih izdanja i knjiga
Sedmoga listopada u prostorima riječke galerije Kortil Hrvatskoga kulturnog doma svečano je otvorena izložba Pola stoljeća s Alanom Fordom, a autor je postava Luca Bertuzzi. Ta se izložba održava u sklopu Dana talijanske kulture Generalnog konzulata Italije u Rijeci i Tjedna talijanskog jezika u svijetu, a hrvatskoj se publici predstavlja nakon Milana. Izložba u nekoliko tjedana, do 30. listopada, predstavlja djelatnost izdavačke kuće, zatim autora znamenitoga stripa – scenarista Maxa Bunkera i crtača Magnusa. Posjetitelji se mogu osvjedočiti i o djelovanju crtača Magnusa prije i poslije Alana Forda, vidjeti originalne table stripa, primjerke prvih brojeva, specijalnih izdanja i knjiga. Zgodno se to poklopilo s podatkom da je u nas prva epizoda dugovječnoga strip-serijala objavljena još 1970. kao jedno od zabavnih izdanja nakladničke kuće Vjesnik. Bilo je to samo godinu nakon što je prva epizoda s naslovom Grupa TNT izvorno tiskana u Italiji. Obljetnicu je obilježila izložba 50 godina Alana Forda održana u zagrebačkoj galeriji PM-HDLU tijekom prošlogodišnje, 22. po redu manifestacije Crtani romani šou odnosno Zagreb Comic Con. Izložba je također predstavila originalne Magnusove stranice, grafike i printove, uz poseban naglasak na prvo talijansko izdanje početne epizode, a podjednako i razna hrvatska izdanja Alana Forda.
Jedan od najdugovječnijih talijanskih strip-serijala
Obje pak izložbe kroz vlastitu stvaralačku prizmu svjedoče ne samo o dugoj tradiciji iznimnoga stripa nego i o komparativnom odnosu razdoblja njegova nastanka, kao i razdoblja u kojem se održavaju. Slojevit je to kontekst promišljanja vrsnog ostvarenja devete umjetnosti, serijala koji je postao i dugovječan fenomen domaće kulture. Jer dobro je poznato da je Alan Ford najveći uspjeh – osim u Italiji – postigao upravo na prostorima bivše Jugoslavije, a nastavljen je i u samostalnoj Hrvatskoj. Naime, pokušaji prenošenja popularnosti Alana Forda iz Italije u druge države, poput Francuske, Danske ili Brazila, redovito nisu imali dugotrajnijega uspjeha, što nije dug kakvu kvalitativnom nedostatku već prije svega izrazito složenome talijanskome društvenome i povijesnom kontekstu spram kojega su Magnus i Bunker neprestano referirali i duhovito ga komentirali.
Pritom se valja prisjetiti činjenice da je talijansko strip-izdavaštvo u razdoblju 1960-ih bilo izrazito bogato. Raspon je kvalitetnih i popularnih naslova bio velik i privlačnost većine njih ni uz već povelik vremenski odmak ne slabi. No upravo je odvojak tzv. crnih stripova kriminalističko- špijunskoga žanrovskoga određenja postao temeljem nastanka Alana Forda. Mladi je autorski dvojac, Max Bunker (pseudonim scenarista Luciana Secchija, r. 1939) i Magnus (pseudonim crtača Roberta Raviole, 1939–1996) nekoliko godina osmišljavao novi serijal. Zanimljivo je da prvih nekoliko epizoda nije postiglo veći uspjeh, pa su autori čak razmišljali o prestanku rada na tom stripu. Ubrzo je ipak došao izrazit skok u prodaji, Alan Ford je nastavljen pa je s pedeset i jednom godinom neprestana izlaženja jedan od najdugovječnijih talijanskih strip-serijala. Započet kao parodijski odraz djela o špijunu Jamesu Bondu, glasovitome 007, Alan Ford vrlo je brzo proširio opseg tema i stvaralačkoga prosedea. Grupu TNT, čijim je dijelom slučajno postao središnji lik Alan Ford, naivni mladić iz susjedstva, čine i Broj Jedan, vođa skupine (pojavljuje se u 11. epizodi), zatim Bob Rock, Sir Oliver, Grunf te Šef i Jeremija. Razmatramo ih dakako i kao različite segmente jednoga entiteta, špijunske skupine. Niz zanimljivih sporednih likova pojavljivao se u brojnim epizodama, uz čitavu galeriju antagonista, među kojima je većina inverzija kulturnih, umjetničkih i žanrovskih arhetipova, dosljedno karakteriziranih u fokusu satire i komedije.
Model od dva kadra po stranici
Vrhunac serijal nedvojbeno doseže s prvih 75 epizoda, koje je do 1975. nacrtao Magnus. Napustio je Alana Forda da bi izbjegao ponavljanje i stvaralačku dekadenciju ostavivši neizbrisiv trag, pa se njegov rad smatra kanonom samoga serijala. Naslijedio ga je niz crtača, počevši od Paola Piffareira (1925–2015), Bunkerova suradnika u sljedećih devet godina. Od godine 1986. Alana Forda autorski vodi Dario Perucca, premda Bunker i dalje potpisuje scenarije, no bjelodano je da od 200. jubilarne epizode – koju je iznimno nacrtao Magnus – opažamo neprestanu degradaciju scenarističke i crtačke kvalitete Alana Forda, a sasvim se izgubio društvenokritički, satirički, kontekst stripa. Od komičnoga stripa prerastao je u grotesku. Premda izvorno smješten u američki velegrad New York, Alan Ford je u sasvim modernističkom diskursu kroz prizmu satiričnoga, ironijskoga, a ipak bez natruha cinizma, neprestano komentirao talijansko društvo druge polovice 20. stoljeća, kao i globalni utjecaj američkoga gospodarstva, društva i kulture – njihovih vrlina te još više mana. Oštrica Magnusa i Bunkera bila je precizna u osvrtu na kapitalizam, rasizam, totalitarizam, nasljeđe fašizma, hladnoratovske sukobe, malograđanstvo i buržoasko društvo. U takvu se miljeu snalazio središnji lik, izražene moralne čistoće, kao žarište skupine ravnopravnih, ali ipak i društveno marginaliziranih protagonista koji opstoje i djeluju u svijetu rasapa i degradacije, s time da su sami na rubu ekonomskog opstanka. Žanrovskim obrascima prilazi se kroz parodiju i podsmijeh. A na isti se način prilazi i povijesnim ili pak mitološkim zbivanjima kroz priče Broja Jedan, u kojima se uspostavlja često ekstatično duhovit ahistorijski i demitologizacijski pristup.
Serijal Alan Ford objavljuje se u strip-svescima maloga formata. Uvjetovan takvim formatom i strip-oblikom, kao i zbog preglednosti u čitateljevoj percepciji, Magnus se odlučio za model od dva kadra po stranici, uz mjestimično variranje osnovnoga obrasca, čime podsjeća i na prilagodbu formata filmske slike. Njegov tzv. crni realistički stil naginje groteski, često duboka mizanscena u odrazu derutnoga miljea, bogat je i detaljima. Prema zahtjevima građe sklon je i chiaroscuru, linija obrisa likova je ekspresivna, a potez vrlo prepoznatljiv. Dekadencija crtačkoga stila u kasnijim epizodama Alana Forda ne iznenađuje. Magnus je naime stilski toliko zasjenio druge crtače – unatoč njihovim vrijednostima – da je bilo nemoguće naslijediti ga u barem približno podjednakoj kvaliteti.
Hrvatsko izdanje stripa
Za hrvatska je izdanja Alana Forda najzaslužniji velikan hrvatskoga novinarstva Nenad Brixy (1924–1984). Ne samo da je kao urednik Vjesnikovih zabavnih izdanja počeo s objavljivanjem Alana Forda, nego ga je i prevodio. A ti se prijevodi smatraju i najvišim dosegom Brixyjeve karijere, usprkos činjenici da je bio urednik važnoga strip-časopisa Plavi Vjesnik kao i autor niza pripovijesti o nespretnome detektivu Timothyju Tatcheru (izvrsni Mrtvacima ulaz zabranjen). Transponirajući talijanski dijalekt izvornika u domaći jezični izraz, Nenad Brixy istodobno je ostao vjeran originalu, ali je uspostavio i jedinstven, iskričav i višeslojan tekst, zasjenjujući bilo kakve druge prijevode. Alan Ford je kao dio Vjesnikove biblioteke SuperStrip nakladama jedini dostojno konkurirao srpskim strip-izdanjima – od kojih su mnoga također bila izvorno talijanska. I u nas i u Italiji tiskana su osim matice serijala i mnoga specijalna izdanja. Što se tiče domaćih, Vjesnik je s izdavanjem Alana Forda prestao godine 1992, a preuzele su ga privatne nakladničke tvrtke Strijela ‘92, potom Borgis i Korpus, a od 2006. i cijenjeni Strip-agent.
O kvaliteti i fenomenu Alana Forda upućeno se i opsežno pisalo s raznih stanovišta. Njegova disperzija u druge medije i kulturnu okolinu gotovo je nevjerojatna. Kazališne predstave, publicistički i teoretski radovi tek su vrh sagledavanja njegova značaja. Leksik toga stripa postao je dijelom kolokvijalnoga, opažamo ga u filmovima i televizijskim serijalima, književnosti, glazbi, tisku ili društvenom životu. Važan je dio toga fenomena i činjenica da je prostorno smještanje radnje Alana Forda u New York, kao i kontekst komentara talijanskoga društva, istodobno postalo subverzivna prizma socijalnoga stanja socijalističke Jugoslavije. Ne samo odraz sve izraženije dekadencije nego čak i alegorija, izrazito duhovita, ali i kritički ozbiljna. Neučinkovitost i pohlepa državnoga vrha koji sebi uzima najviše, a drugima ravnopravno daje po dolar (Broj Jedan), inertnost birokracije i državnih institucija (Šef i Jeremija), lopovluk i lažni društveni sjaj (Sir Oliver), tehnološki nedostaci i vojna prošlost (Grunf), tiha oporba zbog nepravdi (Bob Rock) te naivnost i moralnost (Alan Ford). To je tek vrh složena konteksta odražena u domaćoj sredini, kontekst kvalitete izvrsnoga djela koje su rado čitali i voljeli i oni neskloni stripu.