Poznato je da novinari i pokusni piloti najmanje žive, da je možda gore starjeti samo u kupleraju i da je to jedan od onih poziva koji nemaju ni prošlosti ni budućnosti.
Citat kojim počinje pedesetdvominutni dokumentarni film Tenžera – podstanar u novinama, prikazan na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije 28. rujna, vjerojatno najbolje oslikava što je Veselko Tenžera živio i što je hrvatska kultura izgubila 20. veljače 1985, kada je tijekom operacije srca u zagrebačkoj bolnici na Rebru preminuo deset dana nakon 43. rođendana. Briljantan stilist, sa svakom riječi koja je pogađala bit, pisao je uz uredničke (i vlastite) glavobolje, imajući mir, u trajnom nemiru, isključivo u obiteljskom domu uz suprugu Ivanu te kćeri Marinu i Anu, zanimljivo, također novinarke. Nije se ni na Jarunu moglo pobjeći od očeve pisaće mašine, bogate biblioteke i svih uspomena koje je, umrijevši mlad, nasljednicama ostavio kao beskrajnu vrijednost.
Autorica filma Branka Kamenski, uz direktora fotografije Ivana Kovača i montažera Hrvoja Mršića, mudro je iskoristila svježinu pamćenja desetak sugovornika, sjećanje na čovjeka koji nikada službeno nije postao novinskim komentatorom, pred čijim su riječima drhtali politički moćnici, kulturni djelatnici i sportaši, jer je oštrim perom prodirao dublje od pukoga izvještaja, tražeći više i od onih najboljih među njima.
„On je bio bolji od mnogih novina u kojima je pisao. On je mogao pisati u bilo kojim novinama na svijetu tako kako je pisao, bio bi se održao“, rekao je pjesnik i povjesničar umjetnosti Igor Zidić, kojemu je u nasljeđe predan Tenžerin džepni sat. I nije pogriješio u ocjeni. Ali, tijekom komunističkoga jednoumlja, pravo je čudo što je Veselko Tenžera uspijevao pronaći kanale (Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Vjesnik u srijedu, Start, Studio, Danas) kojima će njegove pismene misli doći do čitatelja, čak i nakon jedanaestogodišnje cenzure, nakon koje je počeo pisati rubriku Zašto volim TV u časopisu Studio, nastupivši, valjda jedini put, i u emisiji TV Zagreb, kada je s urednicom Seadetom Midžić razgovarao o klasičnoj glazbi.
Kada se u ruke uzme knjiga izabranih Tenžerinih tekstova Sadašnjost za vječnost, lako je uvidjeti širinu područja koja je pokrivao, jer ništa mu nije bilo strano, njemu, dječaku iz Prozora, studentu komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu, ljubitelju vesterna i društvenih razgovora u Mocci i drugim zagrebačkim izbama, tragajući uvijek za boljom riječju, radeći svakodnevno na balzakovskom stilu, kako je dobro zapazio kolumnist Milan Ivkošić, uz dodatak: „On nije bio novinar, on je stvarno bio pisac. Bio je svjestan da njegovi tekstovi imaju iznimnu vrijednost i da oni uopće ne sliče na medije u kojima piše.“ I uvijek je tražio put prema Slobodi u rezervatu, kako je nazvana jedna od posljednjih knjiga izabranih tekstova.
I zagrebački kadrovi iz osamdesetih godina, snažno insertirani u dokumentarac, pa i noviji s Matoševim kipom na Gornjem gradu, uz citate pročitane dojmljivim glasom Dragana Despota, kao da sugeriraju – Tenžera je tu, još uvijek, među nama. Baš poput naslova vlastite knjige Preživljuje dobro pisanje: o hrvatskim piscima, tako je i Tenžerina riječ ostala, iako se bojao, točnije nije težio da za života bude ukoričen, i pribojavao se svrstavanja u književnost, kako je posvjedočio i novinar Željko Žutelija.
Znatan dio filma posvećen je ranim danima prijateljstva i kumstva između Tenžere i Igora Mandića, prvoga trajnog cinika i drugoga predsmrtnoga sarkastičnoga pisca, koji je u svom stilu izjavio: „On je jedini pokojnik o kojemu mogu reći sve najbolje.“ Činjenica jest, a potvrdio je to pisac i prevoditelj Marko Grčić, kako su Tenžera i Mandić povezali elitnu kulturu s tadašnjom pop-kulturom u nastajanju, koja tada zapravo nije imala imena, ne govoreći u ime vladajuće politike, u ime sustava, već u vlastito ime.
Rano je Tenžera, još u vojničkim danima na Visu, spoznao svu bijedu jugoslavenskoga sustava, odupirući se pisanjem koliko je mogao. „Sloboda je tu toliko agresivna, da njeno uskraćivanje čovjeka pogađa odmah i na pravo mjesto“, napisao je u glasovitim Pismima Ivani doživotnoj ljubavi, iako je često i o braku pisao kritički, tenžerovski, ali svjestan važnosti da dvije odrasle osobe podignu na nogu onu treću.
O Tenžerinim se tekstovima raspravljalo, komentiralo, bio je važan dio društvene zajednice, iako ga, kako je usput spomenuto, ponekad ni portiri nisu puštali na vrata Vjesnika, a i taksist s Mirogoja, dovozeći Josipa Pavičića u potragu za grobnim mjestom, nije želio imati „ništa s pogrebom toga ustaše“. Da, ocrnjen je bio i među običnim pukom, ali ostao je svoj, tako mlad preminuvši, doslovno u matoševskoj godini, kao da su i tom biografskom činjenicom spojene dvije slične, a različite duše, koje se dobro shvaćaju i osjećaju na nekom boljem mjestu.
„Mogao je napisati tekst o Shakespeareu i o pepeljari po narudžbi, ali nije nikada htio pisati ono što bi netko drugi htio da on napiše“, izdvojio je upravo nakladnik Pavičić, i nema toga Tenžerina teksta koji je dosadan, nezanimljiv, suhoparan. Iz njegovih riječi bujaju boje i mirisi vremena u kojemu je djelovao, i s kojim se tako rado hrvao grčko-rimskim stilom, ali sve dobronamjerno, kritizirajući djelo, nikada osobu. Nad time se valja zamisliti u suvremenom novinarstvu.
Glumac i kazališni redatelj Zlatko Vitez posvjedočio je o Tenžerinoj kritici koja ga nije štedjela, a nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević o trajnoj Veselkovoj vjeri da Dinamu mora krenuti bolje, što je okrunjeno naslovom 1982. godine, a potom se ponovno potonulo u prosječnost i onu čuvenu misao da u Zagrebu uvijek ima netko komu ide lošije nego čitateljima – Dinamo.
Dovoljno je u jednoj rečenici o Tenžeri, „pjesniku svakodnevice“, kazala i sama autorica filma Branka Kamenski: „Sva pamet i talent bili su u njegovoj glavi.“ I potrebno mu se vraćati, jer čitanjem Tenžere i mlađi naraštaji mogu steći saznanje da je isključivo napornim radom moguće u jednoj osobi objediniti novinarstvo i književnost. U inat sustavu, politici, cenzuri, kraćenju tekstova, osporavanju, okretanju pogleda, prelascima ulice. Tako je živio Veselko Tenžera. Sa stilom.
I neka zato bude dopušten njegov citat na završetku ovoga teksta: „U svakom slučaju, neoprostivo je ako ne napravimo ono što možemo, na način koji možemo, s idejama i talentima kojima raspolažemo.“